zbuna oko navodnoga izbjegličkog "vala" iz Drvara, koji će, avaj, zapljusnuti Hrvatsku te se preliti i u treće zemlje, trajala je nekoliko dana, i na kraju se - vrlo ružno i nedostojno - pokazalo da se i ovoga puta radilo tek o nečijoj dnevnopolitičkoj manipulaciji, a najsimptomatičniju rečenicu u cijeloj toj zbrci izgovorila je Jadranka Garić, po formaciji hrvatska donačelnica drvarske općine, kad je spontano izjavila u novinarski mikrofon: "Najveći naš problem je što nitko ne zna tko je sve ovo organizirao!" Doista, tko je organizirao baš ovo, posljednje "događanje naroda" u Drvaru, možda još nije posve jasno, iako se s mnogo sigurnosti može nagađati sudeći po likovima što su u javnosti defilirali tih nekoliko dana s obje strane. Ovdje, u Drvaru, naprimjer, mogao se vidjeti jedan nevjerojatni lik, koji u istoj ulozi - ulozi izbjegličko-prognaničkoga profesionalca - gledam već sedam-osam godina. Svi se mijenjaju, HDZ je promijenio pola tuceta predsjednika, jedni su, na čelu s Ocem-Svenarodnim Predsjednikom već odavno na onomu svijetu, a on se ne mijenja: Štefo Masatović, predsjednik fantomske udruge izbjeglica i prognanika Herceg-Bosne. Doista, tko je taj čovjek, i tko njega još drži? Tamo, pak, u Kninu odmah su se počeli pojavljivati i obećavati tipovi poput Dražena Budiše i Ive Sanadera, kojima je do hrvatskih izbjeglica iz Bosne kao do lanjskoga snijega, osim u mjeri u kojoj od njihove muke mogu nešto ćariti u zagriženoj međustranačkoj i personalnoj političkoj borbi.

A da je cijela stvar bila kratka daha i loše organizirana, najbolje svjedoči nagla promjena nacioljubnoga diskursa u hrvatskoj političkoj i medijskoj javnosti. Prvih dana sve je vrvilo od iskaza vruće bratske ljubavi, u kojima su se nadmetali, osim dvojice spomenutih političara, mnogi novinari, kninski fratri, političari i funkcioneri hadezeovske provenijencije poput Vesne Škare-Ožbolt, Lovre Pejkovića i drugih. No, ubrzo je postalo jasno da se ne radi ni o kakvom "valu", kao i to da "Drvarčani", kojima prijeti deložacija iz srpskih kuća i stanova, mogu bez drame regulirati svoj status ako se prijave za povratak svojim kućama u Kakanj, Kraljevu Sutjesku, Vareš... Zagrebački Večernji list, čije bosanskohercegovačko izdanje inače predstavlja pravi relikt tuđmanovske štampe iz 1993/94, donosi jednu rijetko objektivnu i činjeničnu reportažicu iz Knina, s nekoliko skandaloznih primjera. Recimo, gospodin iz Viteza odselio je iz čitave kuće u Drvar 1995. i tamo uselio u napuštenu srpsku. Svoju u Vitezu je prodao, a onda je u Drvaru deložiran i otišao u Knin, gdje je ponovo uselio u srpsku kuću. Od Hrvatske prima socijalnu pomoć. Drugi je sa ženom i četvoro djece otišao iz Busovače u Knin, kuća mu je u zavičaju i danas prazna, a on uskoro mora napustiti srpsku u Kninu. I on prima socijalnu pomoć. Treći je u Novom Travniku ostavio staru bolesnu mater u čiv-čitavoj trokatnici i odselio u Glamoč s obitelji. Stanuje u srpskom stanu. Večernjakov novinar dodaje i ono što inače vrapci pod strehom znaju, da su mnogima što žive u Hrvatskoj i primaju od nje socijalnu pomoć u Bosni kuće obnovljene i pripremljene za useljenje, a oni - ni mukaet.

Karakteristično je da mnogi od pravih nesretnika, što se već godinama potucaju od jedne do druge neizvjesnosti, uvijek imaju potrebu svoju poziciju objašnjavati ideološki. Zažagrenim izrazom lica, reskom dikcijom, tonom koji ne trpi prigovora, te žene i muškarci će vam redovito saopćavati da oni neće natrag jer "tamo, s njima više nema života", oni hoće u Hrvatsku koja je "njihova domovina", a ako ne to, onda što dalje, u spasonosne treće zemlje... Tamo je Bosna, a oni su, naravno, Muslimani.

Notorno je jasno da su ti ljudi žrtve teške ideološke prijevare, koja truje i razara i njihov vlastiti moralni i psihički integritet: jedino što je još preostalo na tim licima, jest crna, zgrčena maska zlovolje i mržnje na sav svijet. Tako, dolazimo do temeljnoga pitanja: netko bi morao biti odgovoran za ovo strašno unakažavanje duša i upropaštavanje egzistencija, za ovu sveopću moralnu i socijalnu propast jednoga potencijalno pitomoga svijeta, koji je u domaćim pejzažima svojih srednjobosanskih habitata živio generacijama i stoljećima, stvarajući dobra za sebe i za druge oko sebe...

U jesen 1995. godine, dok je još trajalo natezanje u dejtonskoj kasarni Wright Patterson, pisao sam o letku koji je u ogromnim količinama liferovao HDZ-ov Ured za prognanike i izbjeglice Hrvatske Republike Herceg-Bosne. IMAJTE SVOJ DOM, glasio je njegov naslov, a u daljem tekstu pozivaju se Hrvati iz Bosne i Hercegovine da dođu živjeti u Šipovo, Drvar, Glamoč, Grahovo - sva ona mjesta koja je Tuđman, uz slijepu poslušnost svojih bosanskih hadezeovskih janjičara, namijenio da budu demografski i vojni limes zamišljene Veće Hrvatske. To je ona ista fantazma o kojoj, kao sa živom stvarnošću, s Tuđmanom još 1999. godine govore Ivić Pašalić, Ante Jelavić, Jozo Marić i ostale HDZ-ove glave od kupusa: "Drvar, Glamoč, Kupres, Stolac - da mi tu imamo vojarne, vojsku, onda smo spremni za svaki rasplet...", "imamo četiri gardijske brigade, tako da u srcu Bosne imamo hrvatsku vojsku, vojsku hrvatskog naroda", a Jelavić se nakon Tuđmanove smrti, promjene vlasti u Hrvatskoj i najave da će biti obustavljeno financiranje HVO-a iz Zagreba i dalje snebiva: "Koja bi se to država na svijetu odrekla četiri profesionalne brigade iz redova vlastitog naroda raspoređene na strateškim točkama u drugoj zemlji?"

Pišući te već poodavne jeseni o HDZ-ovom pozivu narodu da se preseljava iz svojih u tuđe kuće, ovako sam se pitao: Na kojemu se to vražijem pravu, ili na kakvom se to mafijaškom dogovoru temelji validnost ovoga poziva? U što se sve te nevoljne ljude opet gura, kao da nisu već dovoljno žrtve i nesretnici? Kakva se to, opet, nova omraza izlijeva na ovaj nesebeznali narod? Tko će sutra biti žrtva, a tko će prati ruke od svega: nismo mogli znati, činili smo kako smo mislili da je najbolje! A sve se je moglo vidjeti i moglo znati, jučer i danas. I: ima li igdje ikojega oltara, s kojega bi ova pitanja odjeknula onoliko glasno i zazvučala onoliko teško, kakva i jesu?

Moralo je biti nekoga, osim nečujnih vapaja po rubrikama malo čitanih novina, tko bi se osjetio pozvan i dužan da upozori, a upozorenje je moralo glasiti ovako: nema toga ljudskog ni Božijeg zakona, koji će vam blagosloviti da živite u tuđoj kući, na tuđoj zemlji! Lažu vam i varaju vas svi oni, koji to obećavaju, makar se stotinu puta zaklanjali za Naciju, Vjeru, Državu, ili samoga Boga. Takvoga glasa odgovornosti, djelatnoga i proročki proklinjućega ako treba, nije bilo.

Kada danas, povodom drvarsko-kninskih događaja, iz vrhova bosanske crkvene hijerarhije dolazi apel u kojemu se, po običaju apstraktno, osuđuju "čelnici hrvatskog naroda", koji su ljudima u Drvaru "lažno obećavali lokacije i građevinski materijal, a sada su ih ostavili na cjedilu", te kada se prigovara i samim prognanicima što su "zavarani lažnim obećanjima zaboravili svoja ognjišta, te ne žele praviti pritisak na odgovorne političare da im omoguće siguran povratak u njihov zavičaj" - čovjek se ne može oteti prežalosnom osjećaju kako je to ne samo uobičajeno mlako nego i da je beznadno kasno. Zamračena mržnjom i čemerom, o tomu najrječitije govore lica iskorijenjenih, ideološkom mržnjom otrovanih...

Arhiva Dani
249