DANI: Gospodine Ivančiću, možete li nam objasniti genezu posljednjeg udara na Feral Tribune, te prokomentirati činjenicu da se nova hrvatska vlast prema Vašem listu odnosi skoro isto kao i Tuđmanov režim?

IVANČIĆ: Radi se o dvije kardinalne sudske presude, zbog kojih se od Ferala potražuje 200.000 kuna, a njihova zlokobna poruka sadržana je prije svega u činjenici da su po prvi put "vrijednosni sudovi" proglašeni kažnjivim. Sud uopće nije razmatrao nekakve novinske fakte, istinite ili lažne, nije se njima bavio, već je priznao da se radi o "vrijednosnim sudovima" - dakle mišljenjima, stavovima - ali su oni "izneseni na nepriličan način", pa, eto, valja nakladnika drastično financijski rebnuti. Drugim riječima: ne smiješ misliti kao što misliš, već samo onako kako je dozvoljeno, odnosno na "priličan način", a kako se to misli "na priličan način", e to ne znamo, sve dok nam sud sa svojom sudskom praksom ne odredi propisane misaone gabarite. U konkretnom slučaju to znači da povjesničar umjetnosti Zvonko Maković ne smije misliti da je Marica Meštrović nekompetentna da vodi fondaciju od nacionalnog značaja, premda ona nema niti završen fakultet, kao što ja ne smijem misliti da je Željko Olujić zadnja antisemitska protuha kada piše da su "Židovi iznudili holokaust nad samima sobom". To su istinski strašne poruke. U pristojnoj zemlji Olujić ne bi mogao ni objaviti svoj antisemitski pamflet, a ako bi to ipak učinio, državni tužilac bi ga gonio zbog širenja rasne mržnje. U Hrvatskoj, naprotiv, kažnjavaju se njegovi kritičari. U takvom raspletu vidim i ulogu nove vlasti: u Tuđmanovo doba Olujić je bio u prilici da nesmiljeno bljuje mržnju, a Račanova "demokracija" omogućila mu je da za minuli rad ubere masni honorar. Ne bih čak rekao da se radi o kontinuitetu tuđmanizma, već o svojevrsnom zatvaranju kruga, jer se današnji vlastodršci ponašaju kao i u vrijeme dok su sjedili u partijskim komitetima - oni naprosto puštaju da sistem obavlja stvari za njih. U toj poziciji oni su, naravno, svemoćno nemoćni. To je blaženo stanje djevičanskog tiranstva. Sjećam se vremena prije '90. godine, kada su nas sudski gonili i tražili tri godine zatvora zbog verbalnog delikta, a različiti partijski aparatčici imali su silnu potrebu da nam priđu i kriomice kažu kako, eto, "oni tu ne mogu ništa učiniti". Aktualna vlast osigurala je za sebe tu istu odurnu poziciju trajne autoamnestije.

DANI: Blokada računa Ferala te sudska presuda kojom ste dužni duševnu bol rasista liječiti vlastitim novcem, zabrinuli su iskrene prijatelje novine koju uređujete od njenog nastanka. Za sve te godine, u kojima ste i Vi i novina bili na crnoj listi diktatora s Pantovčaka, Feral je uspio preživjeti. Kako? I, također, kako ćete i sa kakvim posljedicama po poslovanje lista izaći iz ove krize?

IVANČIĆ: Uspjeli smo preživjeti zahvaljujući prodaji lista, čija je publika uvijek bila stabilna, te izrazito skromnim prilikama u kojima rade novinari i urednici. Prihoda od oglasa nismo imali - nula! - jer je Feral dugo godina bio politički proskribiran, a izgleda da je to i danas. Što se tekuće krize tiče, za početak nismo podijelili plaće da bismo osigurali barem štampanje lista. Učinit ćemo sve da se izvučemo, naravno, premda se to sada čini skoro nemogućim. Činjenica s kojom naši protivnici obično ne računaju jest da se teško umire u stanju povišenog adrenalina. Dakle, Đekna još nije umrla, a kad će... e to, vala, ne zna ni hrvatsko pravosuđe.

DANI: Nijedan medij u bivšoj Jugoslaviji nije dobio toliko najznačajnijih međunarodnih priznanja kao Feral. Da li su ova priznanja praćena i financijskom i drugom pomoći zapadnih vlada i nevladinih organizacija koje pomažu profesionalne medije u bivšoj Jugoslaviji?

IVANČIĆ: Nekad su nam donacije pomagale da povežemo kraj s krajem, premda su, u pravilu, bile niže od naših sudskih odšteta ili "poreza na pornografiju" koje smo plaćali, ali mi ih već godinama ne dobijamo. Teško mi je govoriti o logici međunarodne pomoći, jer je ona stihijska i često vezana uz neke činovničke preferencije, meni posve nerazumljive. Očigledno je da jedna birokratska infrastruktura radi i na vlastitome samoodržanju, a to često nema puno veze sa stvarnim medijskim potrebama. S druge strane, činjenica je da bismo bez te pomoći mi neke godine teško izdržali, i ja sam ljudima koji su nas podržali beskrajno zahvalan.

DANI: Koliko su za denacifikaciju društava na području bivše Jugoslavije i izgradnju pravne države bitni nezavisni mediji? Može li kriterij tržišne samoodrživosti biti prevashodan u odlukama o eventualnoj pomoći medijima koji su do sada upravo na ovom polju dali nemjerljivi doprinos?

IVANČIĆ: "Tržišna samoodrživost", to je upravo smiješno! U koju tržišnu kategoriju da smjestimo ovih 200.000 kuna politički razrezane odštete? Ili one stotine tisuća što će nam možda doći na naplatu sljedećih mjeseci? O "tržišnoj samoodrživosti" moglo bi se govoriti da je riječ o regularnim i poštenim tržištima, ali u zemljama bivše Jugoslavije radi se upravo o suprotnome. Kakvo je to tržište ako hrvatska Vlada otpiše milijunske dugove državnoj televiziji, ili državnim dnevnicima poput Vjesnika i Slobodne Dalmacije, samo zato da bi podupirali njezinu politiku, a vi ste toj istoj Vladi dužni platiti svaku i najmanju dažbinu? Kakvo je to tržište ako tjednici s približno istom tiražom imaju 20-25 stranica oglasa po broju, a vi nemate ni jednu, zato jer ne zastupate ničiji politički ili kriminalni interes? Kakvo je to tržište ako su najveći novinski izdavači istodobno i vlasnici distribucijske mreže? Ako, dakle, na tom tržištu imate krajnje različite uvjete opstanka, onda to i nije tržište, već cirkuska šatra ispod koje se igra jedna "tržišna" predstava za lakovjerne, i u kojoj vam je namijenjena manje-više sigurna smrt. Povlašteni akrobate pod tom šatrom padaju u zaštitnu mrežu, a vašu glavu čeka tvrda zemlja posuta pilotinom. Zato jer ste mali, nezavisni, nepredvidljivi i jer zabavljate publiku na način kakav se šefu cirkusa ne dopada.

DANI: Urednici i novinari Ferala, po pravilu, ne učestvuju na stotinama međunarodnih konferencija, seminara, okruglih stolova, radionica... posvećenih medijima u bivšoj Jugoslaviji. Što mislite o svrsishodnosti ovih omiljenih oblika trošenja novca međunarodnih donatora?

IVANČIĆ: Uglavnom to budu mlaćenja prazne slame, i čovjek nema vremena i volje sudjelovati na takvim sijelima samo zato što će mu netko platiti put i dnevnicu. Doduše, vjerojatno smo nanijeli stanovitu štetu listu zbog ovog manjka lobističkog dara. S druge strane, užasno me nervira birokratizacija cijele te priče i krajnje činovničko određivanje prioriteta. Tako je, recimo, Hrvatska nakon Tuđmanova odlaska proglašena normalnom demokratskom zemljom. Nastupilo je carstvo slobode. Točka. Nezavisni novinari mogu odahnuti. Točka. Medijsko blagostanje. Točka. "Tržišna samoodrživost". Točka. Obavili smo posao i idemo negdje drugdje. Tako piše u našim skeđulima i našim riportima. Podrivanjem stereotipa izložili bismo riziku naše savjesti. Tvrdnja da je Hrvatska normalna zemlja, međutim, meni je potpuno nenormalna. Možda zato što tu živim.

DANI: Slažete li se s ocjenom da različiti interesi krupnog kapitala, često kriminogenog porijekla, sada na prostoru bivše Jugoslavije igraju ulogu kakvu su doskora imali politički interesi? Ovo pitamo u kontekstu mogućnosti očuvanja nezavisnosti medija.

IVANČIĆ: Da, slažem se, i čak mi se čini da je Hrvatska u tom smislu predvodnik u regiji, ali ne bih rekao da politika sasvim ispada iz igre, već će prije biti da se radi o "sretnom sparivanju" interesa krupnog kapitala i vladajuće političke elite. Hrvatsko medijsko tržište trenutno je premreženo dvama tipovima monopola - s jedne strane je to država, a s druge su multinacionalne izdavačke kompanije. Međutim, ne vidim da ti monopoli imaju problema jedni s drugima, dapače, oni sasvim lijepo koegzistiraju i nadopunjuju se. Oni pak koji ispadaju iz igre po svim kriterijima - i političkim, i krupnokapitalskim, i kriminogenim - upravo su mali i nezavisni izdavači. Oni su sasvim nepoželjna sorta koja remeti dogovorenu idilu. Upravo je vladajuća politička garnitura potakla monopolski koncept tržišta, osiguravši za to svu potrebnu infrastrukturu, a od korisnika tih povoljnosti očekuje protuusluge i već ih obilato dobija. Tako, umjesto šarolikosti i veselosti, umjesto onih "tisuću cvjetova", ako hoćete, bit ćemo izloženi teroru malograđanskog novinarstva i malograđanskih vrijednosti. Slijedi, dakle, bogato ilustrirana dosada namijenjena pasivnim konzumentima. Kritika, naročito ona ozbiljna, bit će sporadična, marginalna i "alternativna", ako je uopće i bude. Uostalom, taj udruženi marš u carstvo malograđanštine sasvim je u skladu s ideološkim ambicijama novih vladara. Pasivni konzument je idealni birač.

DANI: Da li ste iznenađeni reakcijom čitalaca koji su pokazali zavidan nivo, uslovno rečeno, odanosti i spremnosti da pomognu opstanak "moralne vertikale južnoslavenskog novinarstva"?

IVANČIĆ: Reakcija čitalaca je za nas obvezujuća. Dogodila se neka vrsta spontanog plebiscita, kojega nitko od nas nije očekivao, radi se doslovno o tisućama pisama, o financijskoj pomoći koju čitaoci prikupljaju, o akcijama koje predlažu i pokreću, i sve je to - sada ću valjda biti patetičan - toliko dirljivo da ja ne mogu zamisliti kako postoji mnogo novina na svijetu s takvim čitaocima. Kada čovjek čita ta reagiranja, počinje vjerovati kako su sve te godine "pisanja u vjetar" imale nekakvog ozbiljnog i konkretnog smisla. To je možda puka iluzija, ali ja sam ionako u dobu kada više polažem na iluzije nego na potrebe.

DANI: Kako je više nego očito da se i nova vlast, ne samo u Hrvatskoj nego i u BiH i Jugoslaviji, ne može odreći metoda prošle, barem kada je o odnosu prema neovisnim medijima riječ, očekujete li nastavak udara na Feral, te od koga bi mogli doći i kakav će biti odgovor Ferala?

IVANČIĆ: Udari će se nastaviti, sasvim sigurno, premda oni neće biti onako drsko-revolveraški kao u Tuđmanovo doba, već provučeni kroz "sistem", o čemu sam maloprije govorio, a to znači da bi mogli biti opasniji. Prva politička ličnost u Hrvatskoj svoje kritičare ne naziva "crvenim vragovima" ili "stranim plaćenicima", ali ih dosljedno ignorira i oglašava suvišnima, jer se u njegovoj viziji društva oni ispostavljaju kao štetočine. Otkad je stupio na vlast, Ivica Račan nije dao intervju Feralu, jer ga, kako sam kaže, "u Feralu ionako ima previše", što će reći da on ne želi komunicirati s onima koji ga se usude kritizirati. To je frapantan izraz neosjetljivosti prema nečemu što bi imala biti slobodna javnost i samo je količina licemjerja čini drukčijom od Tuđmanove osionosti. Kancelar sanja nekakvu politički korektnu kontrolu iliti "autokraciju s ljudskim likom". Budući da je to neostvariva kombinacija, vremenom će samo popuštati obziri. Novi demokrati otišli su toliko daleko da su javno sklapali političke nagodbe oko sastava uredništva Slobodne Dalmacije, naprimjer, i u takvom svom postupku nisu vidjeli ništa čudno. Dapače, čudili su se onima koji su takvim shvaćanjem "nezavisnosti medija" bili konsternirani.

DANI: Kako komentirate činjenicu da je netrpeljivost prema drukčije mislećim odlika i onih koji su tokom devedesetih predstavljali demokratsku alternativu nacionalističkim pokretima u zemljama bivše Jugoslavije?

"Ako je režim uspostavio i oglasio takva pravila igre prema kojima će nasilje nad izabranim skupinama - Srbima, Bošnjacima, političkim protivnicima... - biti nekažnjivo, tada će ono eruptirati, a svi koji protiv nasilništva dignu glas postaju njegovim potencijalnim žrtvama"

IVANČIĆ: Oni prije svega žele zadržati vlast, to je njihov apsolutni prioritet, a ako u tu svrhu treba ograničiti neke demokratske stečevine ili podilaziti nacionalističkim strastima, oni su to spremni činiti. Problem je što bivša opozicija, koja je uoči izbora bila nekritički podržavana od strane nezavisnih medija, u toj stvari čak ima krive procjene: niti će ih spasiti suspenzija demokracije, niti nacionalistička udvaranja. No, budući da iskazuju krajnju averziju prema kritici, izvjesno je da oni iz svoje kože ne mogu. Duh politbiroa se iznova probudio. Ignorancija postupno prerasta u agresiju i uskoro će se novi vlastodršci naći u klasičnoj pozi pljuvanja u ogledalo, jer imaju sasvim izmaštanu sliku o samima sebi. S druge strane, nepresušna želja za vladanjem po svaku cijenu, spremnost da se iznevjeri ama baš svaki princip, dovodi do fatalnog gubitka identiteta. Ne možeš dugo vremena obnašati vlast pod parolom "Mi nismo Franjo Tuđman", jer svijet se prirodno pita: Dobro, a tko ste vi zapravo? Kad bolje promisliš, to nije glupo pitanje. Tko je, recimo, Zdravko Tomac?

DANI: Kako su na posljednji atak na Feral reagirala novinarska udruženja u Hrvatskoj, a kako novinari?

IVANČIĆ: Za razliku od nekih ranijih prilika, ovaj put su novinari reagirali izrazito kolegijalno, barem većina njih. Tužno je samo što "slučaj Feral" nisu ni registrirali tjednici koji su nam izravna konkurencija - Nacional i Globus.

DANI: Feral je u posljednje vrijeme pretrpio i značajne kadrovske promjene. Otišao je jedan od utemeljitelja "Viva Ludeža", Boris Dežulović, pa zatim Miljenko Jergović, Ivica Ivanišević... Zašto? Je li riječ o zasićenju, unutarnjim nesporazumima ili sasvim normalnom procesu?

IVANČIĆ: Ljudi su naprosto otišli tamo gdje će biti bolje plaćeni. Nemam im što puno zamjeriti.

DANI: Nedavno ste Denisu Latinu održali lekciju o moralu, otvorivši u toj polemici pitanje nivoa promjene svijesti koji neko može doživjeti. Vrijedi li takve promjene smatrati poželjnim ako većina ljudi iz tog svijeta nije spremna priznati vlastitu grešku?

IVANČIĆ: Ako se ne priznaju vlastite greške, onda ni do kakve "promjene svijesti" nije došlo. Promijenjena je samo klijentela za udvaranje.

DANI: Da li se na osnovu masovnih desničarskih ispada u Hrvatskoj može reći kako problem te države nije bio samo Tuđmanov režim, već i dubinska fašiziranost u kojoj se dobar dio građana Hrvatske ponašao kao oni koje Daniel Goldhagen naziva "običnim Nijemcima" u svojoj knjizi Hitlerovi dobrovoljni dželati, tokom nacističkog perioda u Njemačkoj?

IVANČIĆ: Ne treba imati iluzija oko udjela tzv. običnog stanovništva, Tuđmanov režim samo je oslobodio i kanalizirao tu energiju. Milgramovo istraživanje o poslušnosti autoritetu - više nego Goldhagenova selektivna studija - govori o podatnosti ljudske sorte prema izvršavanju naredbi, o njihovoj spremnosti da počine bilo kakvu vrstu opačina ako se za to neće osjećati odgovornima. Kako god bilo, uloga režima je presudna, jer on zadaje pravila igre tzv. običnom stanovništvu. Ne radi se samo o bukačima, već o onima koji provode nasilje i tisućama "mirnih susjeda" koji to šutke promatraju. Ako je režim uspostavio i oglasio takva pravila igre prema kojima će nasilje nad izabranim skupinama - Srbima, Bošnjacima, političkim protivnicima... - biti nekažnjivo, tada će ono eruptirati, a svi koji protiv nasilništva dignu glas postaju njegovim potencijalnim žrtvama. Problem hrvatskog koketiranja s fašizmom u tome je što ono nije bilo sentimentalne naravi, što hrvatski desničari nisu njegovali puki nostalgični odnos prema NDH, već su njezinu zločinačku supstancu nastojali "oživjeti" pola stoljeća kasnije. Postojeća vlast pouzdano ne baštini ništa od fašističke tradicije, ali još uvijek nije uspostavila pravila igre koja će jasno poručiti da takve pokušaje više nikada nećemo tolerirati. Dapače, presuda protiv Ferala jedan je od dokaza da se pronositelji fašizma i dalje toleriraju i čak financijski sponzoriraju zbog pretrpljenih "duševnih boli".

DANI: Pratite li štampu u zemljama bivše Jugoslavije i da li neko od izdanja zadovoljava Vaše zbilja visoke moralne i profesionalne kriterije?

IVANČIĆ: Moj omiljeni list su Dani. To kažem najozbiljnije, bez imalo kurtoazije.

Arhiva Dani
249