|
 aranovski
je preživio logore zbog svojih šumarskih vještina. Nisu mogli bez
njegovog znanja, planovi su se morali ispuniti, a on ih je ispunjavao.
U neko doba je završio u izgnanstvu u Sibiru - ne sjećam se tačnih
detalja, jer je njegovo pripovijedanje često bilo konfuzno, a nekad
bih se i ja zamislio: jednom sam se sjetio onog kršćanskog mučenika
kojeg su neki nevjernici okretali na ražnju kako bi ga prinudili
da odbaci svoju kršćansku vjeru, da bi im on s ražnja, još uvijek
živ, rekao: "Ova strana je gotova, možete me okrenuti."
Baranovski je bio, shvatio sam, sličan tim mučenicima - muka je
samo jačala njegovu vjeru u komunizam. Čovjek s kojim sam ja pričao
bio je ne samo komunista nego i boljševik, jedan kroz jedan.
Jednom sam shvatio da bih ja,
da je on na vlasti (tih dana, 1991, na vlasti su bili poluljudi:
pola komunisti, pola fašisti), bio, bezbeli, u nekom logoru, čeličeći
svoju vjeru - samo što se nisam mogao tačno sjetiti u šta sam to
ja vjerovao.
Elem, Baranovski je završio u
Sibiru. Samo njegove sibirske priče ispunile bi mnoge stranice:
mentalni sibirski pejzaži naslikani su riječima Baranovskog (koji
je još uvijek pričao sa jakim akcentom, ponekada brkajući ruske,
ukrajinske i hrvatske riječi). Početkom jednog ljeta je krenuo na
solo ekspediciju kroz sibirsku tajgu, da vidi šta bi se i kako moglo
sjeći, naoružan puškom i onim skijama što izgledaju kao teniski
reketi (kako bi mogao hodati preko močvarnog tla). Tako je tumarao
kroz tajgu, loveći da bi preživio, crtajući šumarske mape, spavajući
naslonjen na visoka stabla, dok mu je rasla brada i dok je shvatao
da je sloboda moguća samo tamo gdje nema ni žive duše. Usred te
tajge naišao je na proplanak koji je bio pun cvjetova (rekao mi
je rusko ime, i ja ga nikad nisam zapamtio) crvenih kao krv proletera,
i iz tog crvenila izletio je čopor pasa koji bi ga sigurno rastrgao
da nije opucao u zrak. Psi su pripadali čovjeku koji je živio u
kolibi na ivici tog proplanka i koji je Baranovskom ponudio svoje
gostoprimstvo. Uz med i grubi hljeb, čovjek, pčelar i bivši oficir,
pričao je Baranovskom kako je završio u Sibiru, gdje se, kao i svi,
patio. Jedina stvar koja ga je držala bilo je to što je shvatio
da bi se u Sibiru moglo pčelariti - svi su mu govorili da je lud,
pošto ljeto, proljeće i jesen sve skupa u Sibiru traju tri mjeseca
i pošto je jedino što tamo cvjeta cvijet čije ime ja ne znam. Ali
on je uporno rojio i ukrštavao pčele, činio ih pitomijim i spremnijim
da prežive zime. Priča je duga i tužna i uključuje prijetnje lokalnih
vlasti, peticije međunarodnih pčelarskih udruženja, naređenja iz
Moskve i pčelarevo odbijanje da napusti Sibir. Sve što mu je trebalo
u životu: pčele, crveni cvjetovi, par vjernih pasa, imao je na tom
proplanku u utrobi nedođije.
Baranovski je imao još sibirskih
priča: tu je upoznao svoju drugu ženu (prva ga se morala odreći
kad je uhapšen kako bi sačuvala sina); tu je gledao kako se u ledu
na rijeci pojavljuje prva pukotina; radovao se što rijeka odnosi
balvane u bolju budućnost; tu je sretao ljude čija patnja je, tvrdio
je, toliko nadilazila njegovu da se on nikad nije žalio. Tu mu se
rodila kćerka koja će kao beba u njegovom naručju krajem pedesetih
dospjeti u Zagreb, nakon što je Tito Hruščovu predao
spisak sa hiljadu imena jugoslavenskih komunista koji su bili uhapšeni
i zahtijevao da se oslobode. Hruščov ih je našao samo stotinjak
i Baranovski je bio jedan od njih.
Poslije je Baranovski pisao i
objavljivao svoja sibirska sjećanja, bio član hrvatskog Savjeta
Republike. Pričao mi je kako je onomad vikao na Račana, prepoznajući
u njemu desna skretanja. Pokazao mu je pismo koje je napisao Gorbačovu
povodom partijskog Kongresa na kojem je perestrojka postala
zvanična politika, u kojem ga je preklinjao da ne skreće sa puta
socijalizma, inače će sve žrtve staljinizma, sve te decenije muke
biti uzaludne.
Julius Baranovski je umro 1998,
i njegovu smrt je malo ljudi primijetilo.
I kako ja da predočim svojim
američkim studentima, kojima predajem Kišovu Grobnicu
za Borisa Davidoviča, kako da im predočim razmjere zločina,
količinu smrti i užas zaborava koji su vezani za sve te grozne godine?
Kako da im objasnim da istorija zatrpava ljudsku patnju u masovne
grobnice iznad kojih rastu crveni cvjetovi čije ime ja ne znam?
Studenti su pametni, nešto istorije i znaju (možda i više nego prosječni
bosanski student), a nešto sam im ja ispredavao, Grobnica
im se strašno dopada. Ali kako da ih ubijedim da je Baranovski,
predani šumarski inženjer, mogao biti lik u Kišovoj knjizi? Kako
da ih natjeram da vide veličinu Kiša, koji je odbio da zaboravi
ono što se moralo zaboraviti? Kako da im opišem suze koje Baranovski
proliva nad drugom koji ga je potkazao i čije je ime krasila fabrika?
Kako da im objasnim da, ako bi se svaki trenutak ljudske patnje
pretvorio u kišnu kap, kiša bi danas počela (kao što je u Chicagu
i počela) i nikad ne bi prestala? Kako da im objasnim da sam, kad
sam kao dijete sa roditeljima posjetio ujka Juliusa na predivnom
Mljetu, u čatrnji njegove kuće prvi put u životu vidio puža golaća,
puža bez kućice?
Arhiva Dani
249
|
Aleksandar Hemon
hemon@bhdani.com
Arhiva Dani
249
|
