Arhiva Dani 249 LIČNOST U FOKUSU RIJEČ U FOKUSU Prvi pravi špijun u Srbiji Šta će nama Bosancima program? Uzorita Federacija danas Hiljadu i jedna noć na sudu Začepljenje zahoda KLJUČ za otkaz Apel iz Cazina

---

LIČNOST U FOKUSU
Milo Đukanović

Ako je Solanina Srbija i Crna Gora država, onda je Holbrooke tvorac unitarne Bosne i Hercegovine! Treba vidjeti to što su uz posredovanje izaslanika Evropske unije potpisali srbijanski i crnogorski lideri da bi se ustanovilo da ustavna imaginacija predstavnika međunarodne zajednice ni izbliza svoj vrhunac nije doživjela u Daytonu. Naime, "Principi ustavne povelje" nasljednice Savezne Republike Jugoslavije adekvatan su izraz nojevske politike vodećih svjetskih sila, koje u odlaganju ponekad i očito neizbježnih rješenja vide smisao svog angažmana.

Kada bi pristalice nezavisnosti Crne Gore smogli snage da pogledaju koji stepen nezavisnosti njihove države sobom nosi već ovakvo Solanino rješenje, imali bi više nego dovoljno razloga da slave očitu uvertiru obnavljanja pune crnogorske državnosti. No, umjesto toga, oštrica bijesa Crnogoraca koji se nisu mirili sa nametnutim Miloševićevim provizorijem, uperena je protiv aktuelnog predsjednika Mile Đukanovića. Doduše, dio krivice za sljepoću svojih dojučerašnjih pristalica snosi i on sam: umjesto da Crnogorcima objasni kakvim je sve nediplomatskim, kratkovidnim i neracionalnim pritiscima vodećih zapadnih sila bio izložen u cilju odlaganja referenduma o nezavisnosti, on je svoje sljedbenike "prištedio" mučne istine, ostavljajući dojam da je njegova kolebljivost razlog formalnog odlaganja ispunjenja preduslova za obnavljanje državnosti. I u diplomatskim krugovima u Sarajevu moglo se ponešto saznati o ovim pritiscima. Tako je, prema njima, francuski predsjednik Chirac osobno Đukanoviću iznio tri stava: da Francuska neće priznati Crnu Goru ako se ona odluči na održavanje referenduma tokom ovog ljeta, da će Francuska onemogućiti prijem Crne Gore u Ujedinjene nacije, te da će Francuska blokirati svaku saradnju Evropske unije sa Crnom Gorom.

Đukanović je podbacio u prezentiranju vlastitoj javnosti ovakvih stavova, koji nisu bili nimalo usamljeni. Međutim, prihvatanjem Solaninog rješenja, koje za samo tri godine odlaže verifikaciju praktično već postojeće suverenosti (vlastiti ekonomski sistem, carine, porezi, sudstvo, policija, obrazovanje, konsenzualno odlučivanje u Vrhovnoj komandi Vojske Jugoslavije, paritet i rotacija u diplomatskom predstavljanju...), Đukanović je postupio državnički mudro i politički zrelo.

Ako se dogodi da bijes nestrpljivih Crnogoraca onemogući Đukanovića da kroz tri godine bude i osobno taj koji će staviti tačku na "i" obnovljene crnogorske državnosti, onda to može biti samo prst božanske pravde koji ga kažnjava za njegovu ulogu u Miloševićevoj "antibirokratskoj revoluciji" i sramnim crnogorskim pohodima na Konavle, Dubrovnik i Hercegovinu.

---

RIJEČ U FOKUSU
Jugoslavija
Piše: Mile Stojić

U prošli četvrtak, 14. ožujka 2002, izbrisano je ime jedne države. Nestao je ostatak ostataka od zemlje koja je živjela gotovo cijelo prošlo stoljeće i koja se zvala Jugoslavija. To ime potonulo je u ropotarnicu mrtvih stvari prošloga tjedna, kad su nove srpske i crnogorske vlasti odlučile svoju državu nazvati imenima republika koje je tvore, a izbrisati ime nečega što je već davno prestalo da postoji. Jugoslavija je, naime, umrla davnog 26. listopada 1991., kad je posljednji vojnik JNA napustio tle Slovenije. Nakon osamostaljenja najsjevernije republike, taj proces je išao ubrzano, upravo stoga što su srpski nacionalisti, predvođeni S. Miloševićem, bahatošću i vojnom silom uništavali svaku pretpostavku dijaloga za rješavanje političkih i ekonomskih sporova u ovoj složenoj državnoj tvorevini. Kasnije su pripomogli i drugi.

Vrijeme koje je od tada prošlo bijaše u znaku krvave agonije te države. Vrijeme u kojem su bezbrojni ljudski životi surovo prekinuti. Srpski nacionalizam, koji ju je tobože branio, učinio je da od nje ne ostane ni kamen na kamenu. Čovjek koji ju je "spašavao" danas sjedi u Haagu optužen za najmonstruoznije zločine protiv čovječnosti. Pa tko bi danas požalio takvu državu? Jugoslaviju su uništili nitkovi, zapisao je posljednji ambasador Sjedinjenih Država u Beogradu. Međutim, ne treba zaboraviti: ako su ovu državu uništavale hulje - stvarali su je najveći sinovi Balkana i to u dva bezuspješna pokušaja.

Prva Jugoslavija bila je san o oslobođenju Južnih Slavena ispod čizme dva velika svjetska carstva - turskoga i austrougarskoga. Nastala na razvalinama Prvog svjetskog rata, ova je višenacionalna država nasilno pretvorena u srpsku monarhiju, da bi se u Drugom svjetskom ratu raspala u krvavom bratoubilačkom ratu. U Kraljevini Jugoslaviji bile su tri državotvorne nacije: Srbi, Hrvati i Slovenci. Druga, socijalistička Jugoslavija će zaključiti da tu žive još dva slavenska naroda: Crnogorci i Makedonci, a kasnije i treći: Muslimani. Druga Jugoslavija nastala je opet na tragu velike ideje o bratstvu naroda, ali realizirane u sklopu jednog pogrešnog planetarnog svjetonazora.

Svjestan definitivne entropije starojugoslavenskih simbola, Tito je ponudio nove: za himnu države uzeo je panslavističku pjesmu Hej, Slaveni (tekst Slovak S. Tomašik, glazba Poljak M. K. Oginski), a za novi državni grb sliku vatre nastale od pet prislonjenih buktinja, što je trebalo simbolizirati oganj u krvi iskovanog bratstva pet jugoslavenskih naroda (koncem sedamdesetih grbu će biti pridodata i šesta baklja - simbol novopriznatog naroda - Muslimana, današnjih Bošnjaka). Naoružavajući Jugoslaviju u dugim godinama hladnog rata da brani svoju nesvrstanost, Tito je od nje napravio tvrđavu, koja će se poslije njegove smrti urušiti od svog vlastitog eksploziva. Jugoslavija je uživala veliki ugled u svijetu, o čemu najbolje svjedoče snimci Titova pogreba - prednjačila je među svim socijalističkim zemljama, bila je mezimče moćnih sila. Generacije njezinih građana javno su se klele da će čuvati bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga i da će za njeno očuvanje i krv svoju proliti, bude li to trebalo.

Moj Bože, nestala je zemlja u kojoj smo rođeni i u kojoj su protekle naše najljepše godine! Ni traga od nje više nije ostalo. Nesretna država nesretnih Južnih Slavena potonula je a da je više nitko istinski i ne žali. Nikad se više neće ni na kakvu trgu intonirati njezina himna, niti zavijoriti njezina zastava, a generacije Srba, Hrvata, Slovenaca, Bošnjaka, Makedonaca, Crnogoraca, Albanaca i brojnih drugih, veliki narodni sinovi koji su za nju krv prolijevali i u njezine temelje živote svoje ugrađivali, kao da su živjeli i umrli uzalud.

---

Šta će nama Bosancima program?

Satelitskog programa Federalne televizije više nema za Bosance u Evropi, a za one u prekookeanskim zemljama nije ga nikada ni bilo. Razlog je općepoznat: nema se, a nije ni bilo, para za takvo što. A tamo gdje se novci nekako i skuckaju, gdje dijaspora prepozna vlastiti interes, problemi ostaju. Balkan Medium, tvrtka naturaliziranih Amerikanaca porijeklom iz BiH, sa sjedištem u Salt Lake Cityju, već godinama želi našim zemljacima u tom dijelu svijeta omogućiti da gledaju satelitski program bh. televizije preko partnerskih kablovskih mreža u SAD-u. Onaj što ga je, doduše, ukinulo i u Evropi.

"Mi ne tražimo ni od koga novac, jer smo sposobni da u roku od 35 dana realizujemo sve", stoji, između ostalog, u jednom od mnogobrojnih dopisa koje su predstavnici američke korporacije Balkan Medium uputili RTV-u BiH, FTV-u, a na kraju i PBS-u. Dalje od "srdačnog" zahvaljivanja "iskrenog" žaljenja u ovim pregovorima predstavnici "trilične" TV nisu odmakli. U nekoliko navrata bili su formulirani i ugovori koji, opet, nikada nisu potpisani. Sa FTV-om ugovor nije potpisan jer ona više nema pravo da potpisuje međunarodne ugovore (sic!), pošto su ta prava prenijeta na PBS. Da, onaj PBS što ga, uglavnom, nema. S izuzetkom rijetkih programa poput popularne bosanske serije Friends, i prijenosa olimpijade, upravo one iz Salt Lake Cityja.

Predstavnici ove američke firme ponudili su PBS-u minimalno 50.000 američkih dolara mjesečne nadoknade za po četiri sata svakodnevnog emitiranja njihovog programa. No, pokretanje satelitskog programa PBS-ovci planiraju tek najesen. Direktor PBS-a Drago Marić kaže da je sličnih ponuda bilo i od drugih kompanija. No, problem je uvijek isti: nema digitalne tehnologije, vlastite proizvodnje, zakupa linka na satelitu, i još nečega: "Ako dobijemo novčanu pomoć Evropske komisije, bit ćemo u mogućnosti da pokrenemo satelitski program. Do tada mi ne možemo pregovarati o njegovom korištenju." Dotle će hiljade bh. porodica širom SAD-a uzalud čekati da im se barem omiljeni Prijatelji obrate titlovano, a Dženisa Koustelejč proskija uz komentar Medine Šehić, na našem.

---

Uzorita Federacija danas

Ko je u ponedjeljak gledao emisiju Federacija danas stekao je dojam da je s mostarskim megakombinatom Aluminij sve u ponajboljem redu. I da je Mijo "red, rad i stega" Brajković prauzor uspješnog menadžera. Te da se na ovaj "uspješni radni kolektiv" imaju ugledati i drugi, naravno pod uvjetom da im na srcu leži napredak gospodarstva Federacije. Naravno, niko nije slijep kod očiju da ne vidi kako je Mijo umješan u gazdovanju opljačkanim, te da vrijedno preduzeće vrijedi - zašto bi ga inače brajkovići otimali. No, FTV je očito širom zažmirila i na apartheid unutar poduzeća, i na kriminogenu pri(h)vatizaciju. A i na činjenicu da je svega nekoliko dana prije tog izuzetno afirmativnog priloga, federalni premijer Behmen obznanio da će, po dogovoru s MMF-om, strukturu kapitala revidirati najmanje tri nezavisne revizorske kuće. "U tu superreviziju ne smije biti uključen niko ko je na direktan ili indirektan način zainteresiran u procesu kupoprodaje 'Aluminija'." Tek nakon toga, bit će izvršena privatizacija, za šta je zadužena Svjetska banka, naravno, uz pomoć federalnih institucija. I dok konkretan početak revizije, uz poslovičnu bosansku "tajnovitost" koja prikriva more administrativnih barijera, Behmen najavljuje "vrlo brzo", FTV nas vodi u svijetlu budućnost, u kojoj će Aluminij zaista ponovo biti gigant, ponos hercegovačke, a i bosanske ekonomije, uzorna firma koja donosi blagostanje. E, pa prerano, televizijo, prerano, pa iako ti je Šagoljeva "desna ruka" na čelu!

---

Hiljadu i jedna noć na sudu

Kada se na Zapadu prevede neko kapitalno djelo, poput Hiljadu i jedne noći, za svoj rad prevodioci budu nagrađeni nekad čak i lordovskom titulom. Naša posla su uvijek drugačija! Prvi integralni prijevod remek-djela istočnjačke književnosti Hiljadu i jedna noć na bosanski jezik napravio je (treba li podsjećati?) ugledni arabist prof. dr. Esad Duraković.

Čovjek koji je ostavio 15.000 sati za radnim stolom i preveo rukopis iz 15. stoljeća, koji je, opet, prvi put izvorno preveden na nekom od južnoslavenskih jezika, nije se materijalno obogatio od svog rada. Od domaćih priznanja dobio je tople čestitke i divljenje svih onih koji znaju cijeniti vrijednost tog decenijskog truda. Od Izdavačkog preduzeća "Ljiljan - Sarajevo", koje je štampalo ovu tetralogiju, ostao je uskraćen za pola honorara. Umjesto ugovorenih 100.000 KM, koliko je prof. dr. Durakoviću trebao isplatiti NIPP "Ljiljan", on je dobio samo 50.000 KM. Da bi ironija bila veća, čak i taj iznos obezbijedio je sam profesor za štampanje Hiljadu i jedne noći od Soros fondacije. Na koncu, osjećajući se prevarenim, prof. dr. Duraković je pokrenuo parnični postupak protiv izdavača.

Dok direktor NIPP "Ljiljan" Mensur Brdar za Dane objašnjava kako u svemu tome ne vidi ništa "sporno" osim što "nema para", prof. dr. Duraković kaže: "Do sada nikada nisam bio na sudu i mogu reći da sam popljuvan."

Ugovor između "Ljiljana" i Durakovića potpisan je 1997. godine, a parnični postupak pokrenut je tri godine kasnije. U toku dvogodišnjeg sastajanja u sudnici, Senada Imamović, advokat prof. dr. Durakovića, objašnjava da su se jednom uspjeli sa "Ljiljanom" dogovoriti sporazumno o isplati u pet rata. Naravno, zbog toga što "nema para" ni to nije ispoštovano.

"Uvredljivo je to što Brdar nije čak telefonski nikada htio ni da razgovara sa mnom ili Durakovićem", kaže Senada Imamović. Dodala je da čak i kad dobije parnicu na sudu, u što ne sumnja, pitanje je kako će naplatiti dug. Jer, već nekoliko godina računi "Ljiljana" su blokirani, a tomovi Hiljadu i jedne noći se ne mogu čak ni zaplijeniti. Naime, "Ljiljan" ih je zbog dugova kompenzirao sa Bemusom. Predat je kompletan tiraž od 10.000 primjeraka.

Tako dr. Duraković, dok prima čestitke za prijem u uglednu Arapsku akademiju nauka u Damasku, traži pravdu za prijevod za koji se pripremao čitav život.

---

Začepljenje zahoda KLJUČ za otkaz

U Tvornici čarapa "Ključ" Sarajevo Muhamed Mujagić bio je zaposlen od 1958. godine. Sedam mjeseci prije penzionisanja, 4. januara dobio je otkaz jer je, "ustanovljeno kako je on kriv što je u muškom WC-u zaleđena slavina, pokvaren vodokotlić i djelimično začepljen kanalizacioni odvod".

"Taj dan sam sajlom i vakuumiranom gumom iz WC školjke izvukao punu šaku slomljene keramičke pločice, te sam to prezentirao tehničkom direktoru Nedimu Hujiću", priča Mujagić, "a on je to kasnije pretvorio u razlog za moj otkaz." Mujagić veli da je Hujić još našao i dva svjedoka kako bi pojačao svoju optužbu.

Ali, ovo nije prvi put da Mujagić dobije otkaz u "Ključu". Njegovi problemi su, kaže, počeli još 1996. godine, kada se u firmu vratio nakon što je demobilisan. Tada ga je direktor Sulejman Komarica poslao na čekanje. Mujagić je čekao godinu dana, da bi posredstvom Unije veterana bio vraćen na posao 15. januara 1997. godine. Nakon toga ga je, kaže, direktor Komarica stalno zapitkivao kada će u penziju.

A onda ga je osmog marta naredne godine poslao na godišnji odmor. "Niti sam tražio da idem na odmor, niti mi je za to dato rješenje. Samo mi je rečeno da idem", prisjeća se Mujagić. Nakon "odmora", direktor mu je (7. juni 1999) uručio rješenje o penzionisanju. U rješenju je navedeno da će mu se isplatiti otpremnina u iznosu od tri prosječne plate FBiH uz napomenu da će se vrijeme isplate odrediti naknadno "s obzirom na tešku finansijsku situaciju u preduzeću". Tada je Mujagić odlučio stvari uzeti u svoje ruke pa je žalbu uputio prvo Kantonalnoj, a onda i Federalnoj inspekciji rada. S obzirom da mu je za penzionisanje falilo još tri godine radnog staža, Federalna inspekcija rada vratila ga je na posao 22. septembra 1999. godine. Međutim, ni tu ne prestaju Mujagićeve muke. Direktor ga sada premješta na drugo - niže i slabije plaćeno mjesto. Istovremeno, iz njegove radne knjižice briše se da ima završenu višu stručnu spremu. Sada je upisana samo srednja!?

Mujagić prihvata da radi na pakovanju čarapa i za to vrijeme traži pravdu po sudovima. Međutim, ni direktori ne miruju. Dvije i po godine nakon povratka u firmu, daju mu otkaz!

Zašto se Mujagiću sve ovo dešava? Direktor Sulejman Komarica kaže da ne zna, da o svemu ovome "nikada nije razgovarao sa Mujagićem".

On je za Dane potvrdio da začepljenje zahoda jeste uzrok zbog kojeg je Mujagić dobio otkaz, ali da mu ga nije dao on, nego tehnički direktor! I razgovor je tu bio završen. Samo je još na kraju poručio: "Da ne bi išao okolo i pričao koješta, ako ga vidite, recite mu da dođe i razgovara sa mnom."

Muhamed Mujagić i dalje traga za ključem kojim će zaključati svoje probleme. Sada su na redu, kaže, OHR, Dom za ljudska prava, Helsinški komitet…

---

Apel iz Cazina

Dječački snovi Seada Osmanagića, petnaestogodišnjaka iz Cazina, bili su prekinuti na trenutak: njegovi bubrezi su oboljeli i prestali funkcionirati. Očajni roditelji su uz pomoć prijatelja potražili pomoć austrijskih ljekara. Nakon što je utvrđeno da njegova majka Mina Osmanagić može biti davalac bubrega, liječnici AKH dječije klinike u Beču izvršili su transplantaciju. Operacija je okončana uspješno, a Sead i Mina se nakon operacije osjećaju dobro. Ipak, operaciju treba platiti, a dječakovi roditelji to nisu u mogućnosti.

"Doktori nisu pitali za novac. Rekli su samo prilikom prijema da mu je operacija neophodna pošto mu oba bubrega nisu funkcionisala", objašnjava Mina Osmanagić.

Činjenica je da operacija košta 100.000 KM, te da su Austrijanci napravili ustupak snizivši cijenu na 80.000 KM. Do sada su roditelji putem donacija u akciji koju medijski vodi cazinski Prezent uspjeli obezbijediti oko 50.000 KM.

Svi zainteresirani za pomoć Seadu Osmanagiću novac mogu uplatiti na žiroračun ABS banke ekspozitura Cazin 199-045-01000000-65-50611020102-22396 u EUR, i 199-045-01000000-65-506112020202-22396 u KM.

---