Najkonstruktivniju, najdosljedniju i najotvoreniju ulogu tokom pregovora lidera dva entiteta o primjeni odluka Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti naroda odigrali su Krešimir Zubak i njegova Nova hrvatska inicijativa. Ne kalkulišući ni prema Holbrookeom iskompleksiranom Petritschu, ni prema Petritschu podaničkom SDP-u, Zubak i NHI su ostali dosljedni zdravom razumu, prema kojem Bošnjaci i Hrvati u Republici Srpskoj jednostavno imaju pravo na Dom naroda u tamošnjoj Skupštini, baš kao što ga Srbi imaju u Federaciji, odnosno na državnom nivou.

Svojim principijelnim stavovima o ovom pitanju, Krešimir Zubak i Nova hrvatska inicijativa su zaslužili da se i u budućnosti o njihovim stavovima o izgradnji demokratske i prosperitetne Bosne i Hercegovine povede puno više računa. Time su na najbolji način razbili u paramparčad stereotipe po kojima legitimitet za zastupanje istinskih interesa BiH imaju jedino bošnjačke stranke i lideri, odnosno oni koji se diče svojom multietničnošću, pri čemu su spremni prodati temeljne interese Bosne za prolaznu naklonost međunarodnih činovnika na privremenom radu u ovoj zemlji. Ako u otužnoj priči o implementaciji odluka Ustavnog suda BiH, te licemjerstvu i dvostrukim standardima međunarodne zajednice ima ičega dobrog i ohrabrujućeg, onda su to stavovi koje su ovom prilikom demonstrirali Zubak i njegova stranka.

"Vjerujem da su Srbi dobri artiljerci (…) Ali, ako hoćete reći da je granatiranje sela teškom i samohodnom artiljerijom sa udaljenosti od deset kilometara vojna operacija, onda vam moram reći da to nije u maniru vojske, nije u maniru ciljane vojne operacije i, moram kazati, nije u maniru civiliziranog naroda!" A onda je sudac Richard May napravio pauzu u suđenju. Budući Visoki predstavnik za BiH, nekadašnji lider britanskih liberala, Paddy Ashdown, ovim je riječima optuženom srbijanskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću tokom unakrsnog ispitivanja izbio iz ruku sve argumente o antiterorističkoj borbi, koju su, tobože, njegove jedinice vodile protiv OVK. Ashdown je, dolazeći da svjedoči na suđenju protiv Miloševića, ostao dosljedan sebi, barem onakvom kakvog su ga građani BiH poznavali tokom rata. Učinio je ono što je rekao, ali i trebao i morao učiniti, očigledno nimalo ne dvojeći o tome, i ne obazirući se na to što će krajem maja postati novi prvi čovjek međunarodne zajednice u BiH. Ashdown je, pored toga što je tužiteljstvu povratio, htjeli mi to priznati ili ne, pomalo poljuljani kredibilitet, pokazao i ljudski integritet, kakav strani diplomati i međunarodni posrednici izgube onog časa kada stupe na tlo bivše Jugoslavije. Bilo bi dobro da ga i zadrži.

Ured općinskog odbora HDZ-a u Drvaru bio je zatvoren prošlog utorka. Nije bilo nikoga da preuzme odgovornost za sve ono što je HDZ, od 1993. naovamo, učinila stotinama jadnika koji su se ujutro skupljali na glavnoj gradskoj ulici. A šta je to sve HDZ učinila? Pa, prvo je Mate Boban poslao Ivicu Rajića iz Hercegovine u srednju Bosnu, gdje je ovaj, inače optužen za ratne zločine pred Haškim sudom, izazvao samoubilački rat protiv brojnijeg bošnjačkog stanovništva. Kada se ispostavilo da Hrvati taj rat mogu samo izgubiti, Rajić je preko teritorije pod kontrolom VRS-a, srednjobosanske Hrvate poveo u seobu, ka Hercegovini. Tek poslije kraja rata, HDZ je iste te ljude ponovo potrpao u autobuse i naselio ih u "stolne hrvatske gradove", Drvar, Bosansko Grahovo, Glamoč… Oni koji nisu otišli s Rajićem, kasnije su, uvjereni da ih tamo gdje idu čekaju novi poslovi i tuđe kuće, napustili svoje domove također negdje u to vrijeme; pod strahovitim HDZ-ovim pritiskom, godinama su se ponašali kao da iza sebe nisu ostavili ništa, ne podnoseći prijave za povratak. HDZ je godinama sistematski uništavao bosanske Hrvate i rijetko šta rječitije govori u prilog tome od onoga što se desilo u Drvaru. Franjo Tuđman je "Oluju" posijao, Ante Jelavić je pažljivo uzgajao, ali su je, nažalost, požnjele stotine hiljada bosanskih Hrvata.

Portparol UN IPTF-a izjavljuje da je pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci ponovo odgođen glavni pretres procesa koji se od polovine juna prošle godine vodi povodom teških incidenata. "Teški incidenti" su ono orgijanje fašista prilikom polaganja temeljca za obnovu Ferhadije u Banjoj Luci. Roberts kaže i da "svi aspekti istrage MUP-a RS još nisu okončani". "Policija još traga za licima koja su nanijela povrede Badiću, kao i za onima koji su učestvovali u paljenju autobusa", zaključuje Roberts. Murat Badić je podlegao batinama. Policija onih 49 posto Bosne očigledno nije u stanju uhapsiti ubicu, ili ubice. Nije ih u stanju ni identificirati. Ona, naprosto, ne vidi potrebu za tim. Čemu onda da se nadaju oni koji su u "teškom incidentu" 7. maja prošli samo s lakšim povredama? Ničemu. Očigledno, zapaliti balijski autobus može se tretirati kao slobodna aktivnost, prebiti povratnika "Turčina" kao remećenje javnog reda i mira, ubistvo će biti propraćeno istragom MUP-a, koja može trajati koliko god nadležni organi nađu za shodno. Važno je samo da ta istraga ne da rezultate. Gdje je Alun Roberts u svemu tome? U svome banjalučkom uredu, spreman da radoznalu javnost uvjeri kako se nekakva istraga negdje vodi. I da bez ikakve potrebe s vremena na vrijeme tu istu javnost podsjeti u kakvoj zemlji živi.

Kad god čelnici Stranke demokratske akcije progovore o interesima Bošnjaka i Bosne i Hercegovine, onda treba ili stati u nepregledne redove za vize pred ambasadama zapadnih zemalja ili čvrsto stisnuti vlastiti novčanik. Jednostavno, dugih deset godina Bosanci i Hercegovci su imali prilike da se uvjere, kroz aktivno učešće ove stranke u silama osovine (SDA-SDS-HDZ), kako Izetbegovićevi sljedbenici zamišljaju Bosnu i Hercegovinu i koliko su u stanju zaštititi i usrećiti Bošnjake u njoj.

Međutim, naiđu ponekad i okolnosti u kojima stavovi i akcije lidera Stranke demokratske akcije pogode "u sridu". Desilo se to Sulejmanu Tihiću, koji nije pristao na učešće u Petritschevom kabareu od pregovora, koji je trebao poslužiti kao pokriće za unaprijed donesenu odluku po kojoj se Republika Srpska toliko razlikuje i od Federacije Bosne i Hercegovine i od države Bosne i Hercegovine, pa u njenom parlamentu, za razliku od ostala dva, ne može postojati Dom naroda. "Napustio sam sastanak jer je preovladao koncept da u RS i FBiH treba ugraditi različita rješenja u pogledu zaštite vitalnog nacionalnog interesa. To znači da bi u FBiH Dom naroda trebao biti u punom kapacitetu, a u RS-u bi postojalo vijeće za zaštitu naroda koje bi imalo kapacitet za pojedina pitanja, odnosno deset posto nadležnosti Narodne skupštine RS. Rekao sam da neću da učestvujem u tome", izjavio je Tihić i tako sačuvao vlastiti obraz.

Turski ambasador je potvrdio da će Vlada Republike Turske donirati četiri miliona dolara za obnovu sarajevskog porodilišta "Zehra Muidović". Ruina u kojoj su rođene hiljade mladih Sarajlija trebala bi zasjati starim sjajem. "Mi želimo da proces teče nesmetano. Planiramo do kraja mjeseca potpisati i međudržavni protokol o rekonstrukciji porodilišta na Jezeru. Naši stručnjaci će, zajedno s bosanskim, dati svoj doprinos da što prije obnovimo i stavimo u funkciju ovo porodilište", kaže Erozan. Premijer Kantona Sarajevo Nermin Pećanac pak predviđa da bi krajnja cifra mogla iznositi oko 12 miliona konvertibilnih maraka. Preostala sredstva, otprilike trećinu, namaknut će Vlada FBiH i Kanton. Objekat je raščišćen, projekat se radi, budući centar "Majka i dijete" (zašto ne pod starim imenom, premijeru?) ponudit će uglavnom sve sadržaje koji su tu postojali do 1992. Krajnje je vrijeme, jer skoro će deset godina otkad su agresorski artiljerci naciljali, pogodili i zapalili jedno od najsavremenijih porodilišta na Balkanu, tretirajući ga kao "vojni" cilj, kako i priliči fašističkom šljamu pod JNA šljemom i njihovim goebbelsima s paljanske TV. Obnova porodilišta napokon je došla na red, nakon toliko "prioritetnijih" džamija i objekata u čije su šminkanje skrhane ogromne pare iako se iza njihovih blještavih staklenih fasada nije odvijalo ništa ni približno tako značajno kao na Jezeru. Za to se, očito, valja zahvaliti i velikodušnoj donaciji Turske.

Bakir Hadžiomerović je radničku knjižicu ponovo donio u Sivi dom i izmijenio lice Federalne televizije, barem u onih sat vremena koliko ima svakog ponedjeljka. Nije Hadžiomerović učinio ništa epohalno - za to, uostalom, nije imao ni potrebe, ni novca, ni tehničkih mogućnosti - ali jeste napravio revolucionaran korak u mediju koji u Bosni najčešće služi za hranjenje sujete pozera pred kamerama i zadovoljavanje (bolesnih) ambicija onih kojima je u nesretnoj priči o velikim ambicijama i malom daru pripalo mjesto kakvo u normalna vremena nisu mogli ni sanjati. U čemu je tajna uspjeha? Pa, nema je: 60 minuta ispunjavaju angažirani, dinamični i aktuelni prilozi čiji se autori trude zadovoljiti standarde profesije i najzahtjevnijeg medija; gosti emisije su, manje-više, poznati i raubovani likovi, kojima Hadžiomerović, za razliku od sličnih "TV zvijezda", ne dopušta da sami smišljaju pitanja i odgovaraju šta i koliko hoće, već ih u kratkim intervjuima rešeta značajnim pitanjima, ne libeći se, ako ne ide drugačije, upotrijebiti i dozu potrebnog bezobrazluka. I sve pred zanimljivim scenografskim rješenjem i uz sasvim pristojnu grafičku obradu. Politički magazin (ja nesretne definicije) 60 minuta primjer je kako programski promašaji FTV-a nisu plod ničega drugog do neznanja kreatora programa, čiji amaterizam demotivira i (inače bijedno plaćene) producente, snimatelje, montažere, majstore tona i svjetla.