ada sam u jesen prošle godine s urednikom Dana dogovarao suradnju za vrijeme mog studijskog boravka na Yaleu, ni u snu nisam slutio da će moj prvi tekst biti posvećen Federalnoj TV i njezinu direktoru. Kako su se, međutim, moja upozorenja o manipulaciji pri njegovu izboru i politizaciji FTV-a, prvenstveno kroz izdašnu nekompetenciju novoga direktora-marionete pokazala opravdanim, i kako su se pojedinci savršeno precizno prepoznali u svemu tome onemogućivši moj već zakazani interview, bilo je neizbježno ponovno progovoriti i o ovoj staroj/novoj temi.

Država u fusnoti Stara je i dobro poznata istina za čiju potvrdu ne treba ići daleko da recepcija svijeta zavisi od perspektive gledanja. Što se penjemo više na "osmatračnicu", vidimo dalje ali se gube detalji, dok su pri pogledu iz "suterena" detalji prisutniji ali je zato horizont drastično sužen. Koja od ove dvije slike je istinitija? Na ovo pitanje eksplicitno je teško odgovoriti i zato se čini da u svakom pojedinačnom slučaju životno iskustvo ima posljednju riječ. Iskustvo je, naime, neporecivo jer je čista empirija, materijalna činjenica. Tokom nekoliko zadnjih mjeseci - odsustvujući iz Bosne i boraveći u Sjedinjenim Američkim Državama - imao sam priliku da i sâm provjerim istinitost ove teorije. Nedavni petodnevni boravak u Sarajevu došao je kao poručen za brzinsku komparaciju perspektiva.

Osmotrena iz Amerike, iz najviše moguće perspektive, Bosna ne predstavlja ništa više od "fus-note" u "rukopisu" svjetskih kriznih žarišta. Mir kao improvizacija, nema detalja, nema nijansi, sve se utopilo u tranzicijsko sivilo i sterilne rasprave o općim mjestima. Rentijeri kolapsa uzimaju danak iz nikad dovršenih povijesnih procesa. Na geografskoj karti globalnih interesa, Bosnu je ponovno stigla njezina prastara sudbina: nemogućnost potpunog pripadanja ni jednoj od tzv. etabliranih kulturoloških i ekonomsko-političkih paradigmi. Tu najistinitiju i jedinu povijest koja se odigravala i odigrava u kontinuitetu niko u potpunosti nije napisao, a na to da još nije stigla ni do predvorja naših škola i fakultetskih katedri, ne treba posebno trošiti riječi. Ono što je kod nas na cijeni kao povijest to je ona narativno-pozitivistička bižuterija skrpljena na brzu ruku od bitki, revolucija i ustanaka. Nema tu živa čovjeka ni za lijeka. Život je iz te povijesti trajno prognan.

Jedno od mojih prvih pozitivnih iznenađenja u Americi bio je History Channel - na kojem se 24 sata emitira samo povijest. Američka povijest, naravno, dominira, ali su prisutne brojne druge teme iz europske i svjetske historije. Ono što me je u dobroj mjeri fasciniralo jeste sposobnost Amerikanaca da i najmanjem, gotovo beznačajnom događaju, daju značaj. Na tom kanalu može se vidjeti, recimo, šta su Amerikanci najviše voljeli jesti pedesetih i šezdesetih godina, kakva su auta vozili, može se vidjeti impresivna povijest izgradnje Empire State Buildinga, ali isto tako i povijest Coloseuma i Drugog svjetskog rata. Kako bi ljekovito i poticajno bilo za Bosance svih uzrasta, u velikoj mjeri zatrovanih historijom, uvesti nešto slično na našoj televiziji!

Balkanski direktori i liberali Namjeravao sam, "sine ira et studio", tokom nedavnog kratkotrajnog boravka u Sarajevu, na zakazanom interviewu za Federalnu TV u drevnoj Kraljevoj Sutjesci - "u našem stolnom mistu" - između ostaloga govoriti na temu bosanskoga identiteta i mogućnostima koje se - po ugledu na američko iskustvo - pružaju nama u cilju ideološke dekontaminacije kroz pravilno rastumačenu povijest. Uz bizarno objašnjenje da tokom tri dana nije bilo slobodne kamere, interview je onemogućen od predvodnika one interesne skupine čijem sam se postavljenju suprotstavio u jesen prošle godine. Na stranu interview - u cijeloj priči to je potpuno sporedno - jasno je da je način izbora novog direktora FTV-a Jasmina Durakovića u skladu s konceptom sivila i ispodprosječnosti koji dominira Federalnom TV. Sposobni pojedinci kojih, bez sumnje, još uvijek ima, tu ne znače mnogo. To je, naime, kuća kojom dominiraju interesi istomišljenika. Ako nisi s nama, onda si protiv nas.

U jesen prošle godine, kada je na savršeno balkanski način izigran konstruktivan dogovor o izboru Harisa Pašovića za direktora Federalne TV, nakon što je Visoki predstavnik tražio suradnju s predstavnicima Alijanse, za riječ se među inima javio i Strajo Krsmanović, bez ozbiljne konkurencije jedna od najbizarnijih pojava na bosanskoj društvenoj i političkoj sceni. Raskošno prezentirajući nesuvislost nesuvislosti kao vlastitu mjeru stvari, ovaj me je hibridni liberal optužio za hrvatski nacionalizam. Neinteligentniju optužbu od ove teško je bilo smisliti, i to bi bilo isto kao crnca optužiti zato što nije bijelac. Liberal Strajo u ulozi dežurnoga antinacionaliste, dok Federalnom TV gospodare tipovi kojima su kao nekad pred Kongres SKJ po narudžbi stizali telegrami podrške. Diktatura i jednoumlje naša su zakletva.

Najbolji komentar dao je moj stari prijatelj - inače vrstan novinar, suradnik ugledne američke informativne kuće - koji će sljedećeg mjeseca na Harvardu braniti magistarski rad. "Pročitao sam", kaže on, "Dane, tvoj interview i Nerzukov tekst, i priopćenja, i ono o I. Kordiću... Strašno je sve to skupa. Nekako ti je bilo lakše racionalizirati cijelu postavku razvaljivanja normalnosti dok su te Radovan i Ratko mrvili s brda. Nekako im je bilo imanentno. Ovim sad je to, izgleda, još imanentnije, a čovjek nikako da to smjesti u kontekst vremena i okolnosti u kojima se to dešava. Ko sodomija. Nije im dosta što je nešto zgaženo i umrlo, nego te još... Ja se nekad tako poželim kuće (zapravo svega onoga što se pod tim podrazumijevalo u vrijeme normalnosti), a onda malo nešto pročitaš, popričaš s ljudima i sve ti se zgadi... Ono dole, koliko god da si odmaknut, distanciran itd., dio je tebe i ne može da te se ne tiče."

Za njega, s europskim i svjetskim referencama, na FTV-u nema mjesta - niko ga, naravno, nije ni zvao - ali zato za druge itekako ima. O njegovim dometima, novi je direktor najbolje sam progovorio. Objašnjavajući, naime, zašto je jedan od članova krnjeg Vijeća FTV-a svojedobno glasao za njega, on je kao referencu naveo to da ga je čovjek izabrao zato što Duraković voli filmove jednog srpskog režisera, tj. čovjek koji voli njegove filmove ne može biti loš. Dovoljno je, znači, voljeti Žikine filmove i eto te u fotelji direktora Federalne TV. Osim što ova epizoda rječito govori o kompetenciji članova Vijeća FTV-a, kojeg su upravo u vrijeme Durakovićeva izbora napustila dva najkompetentnija člana, Dunja Blažević i Zlatko Dizdarević, cijeli taj cirkus podsjetio me na legendarnog Ljubu Moljca koji je svojedobno šeretski objašnjavao kako je nastala riječ DIREKTOR. Priča kaže da je neko tako zakucao DIREK u TOR da ga više niko nije mogao iščupati. I tako je nastala riječ DIREKTOR.

Na stranu šala neophodna da bi čovjek zadržao duhovnu kondiciju i osjećaj normalnosti u perverznim vremenima nesklonim logici i samostalnom mišljenju. Na Vladi Federacije i Parlamentu je da konačno bez oklijevanja i kompleksa preuzmu ingerencije koje im po zakonu pripadaju i da sve sposobne (a ne podobne) pod hitno uključe u proces rekonstrukcije TV. Najviši mogući kriteriji u struci. Insistirati samo na tome, i vrlo brzo Federacija bi dobila pristojnu televiziju. Po istom receptu, naravno, graditi treba i PBS. Ne treba se osvrtati na Durakovićeve napamat naučene fraze o "europskim principima", i o tome da bi on FTV zaštitio od političkih utjecaja. Upravo obratno: s njegovom instalacijom do riječi je došla po BiH najpogubnija politička opcija. On sam, zapravo, tu ništa ni ne predstavlja osim megafona onih koji su ga postavili. Čudno je da još nije shvatio da je samo jedan u nizu unaprijed potrošenih "kadrova".

Multikulturalnost kao groteska ili oblik legalizirane egzistencije Posebno groteskne iz Amerike osmotrene dođu bosanske rasprave o tzv. multikulturalnosti. Iza nje se, kao iza smokvina lista, ne slučajno, zaklanja i novi direktor. Na stranu to što je sama riječ - u cijelom slučaju potpuno nevina - odavno izgubila osnovno značenje te se pri njezinu izgovoru i nehotice javlja neka vrsta unutrašnjeg otpora, ostaje činjenica da se oko nje same splelo klupko naših osnovnih nesporazuma, tj. da kroz različite povijesne dioptrije vidimo različite slike. Ono što je za nekog multikulturalnost, za drugog je rupa u povijesti.

Onaj tko bi se želio na licu mjesta uvjeriti u domete i funkcioniranje istinske multikulturalnosti, dalje od Chicaga ne treba ići. Dovoljno je, naime, prošetati kroz Chinatown - jedan od kvartova Chicaga naseljen Kinezima, izgrađen u duhu kineske arhitekture - i shvatiti "tajnu" američkog uspjeha. Nema tajne, "tajna" je u striktnom poštivanju Zakona. Budi Kinez, budi Englez, Francuz, promijeni spol, ofarbaj kosu, dubi na glavi, budi ako baš moraš i direktor FTV-a... ali Zakon poštivati moraš. Na ulazu u Chinatown, velikim slovima ispisan, uzdiže se pano: "God bless America".

Američki me prijatelji uvjeravaju da prosječan Amerikanac tokom godine pet mjeseci radi za državu, tj. za razne takse i davanja. Zato nije čudo da je država prisutna gdje god da kreneš: na aerodromu, u banci, u restoranu, u pošti, u liftu, u ljekarskoj ordinaciji, na pješačkom prelazu. Gledao sam sa prozora svog stana kako su se - nakon banalnog sudara dva auta - za nekoliko minuta pojavila četvora policijska kola. Plus vatrogasci! Ovdje država radi non-stop. Nisam nešto primijetio da ikog posebno zanimaju priče o državotvornosti i kontinuitetu. Normalni ljudi hoće da žive sada, odmah, bez zateznih kamata neprobavljene povijesti. God bless Amerika!

Koliko bosanski građanin radi za svoju državu? Kod nas je u modi rasprava o državotvornosti i njezinu kontinuitetu. To što države nigdje nema ni za lijeka, koga je briga za to?

Zamor bosanskog materijala Nemoj se upuštati s njima u raspravu, bolje ti je da prešutiš, zar ne vidiš da oni koji bi to morali, ništa ne poduzimaju. Ovako me savjetovao prijatelj prilikom kratkog susreta u Sarajevu, misleći na pojedine likove sa FTV-a. Možda ga je na takvo razmišljanje navelo i ono što sam mu ispričao, naime, da me je tog dana u holu TV-a jedan novinar, onako u mimohodu, nonšalantno upozorio da "pazim šta govorim". Uvjeravao me moj stari drug da su spremni na svaku vrstu podvale i podlosti. Uz to, kaže, ne treba s medijima ulaziti u rat, može se negativno odraziti na moju političku karijeru.

Gledao sam ga i slušao s nevjericom, jer je samo nekoliko mjeseci ranije drukčije govorio. Očit je bio "zamor materijala". Jasno je da se čovjek u međuvremenu umorio, da je jednostavno spoznao da biti na strani istine i nekih moralnih načela - neke vrste minumuma dostojanstvene egzistencije - nije i najisplatnije u životu. Uza sve to, žustro me uvjeravao da se ne vraćam u Bosnu. Kasnije zovem njegovu suprugu da pitam šta se dešava: kaže da njezin muž ozbiljno razmišlja o odlasku iz Bosne. Porazila me i potresla ta činjenica. Naravno, nije problem za mene, pogotovo nije problem za moju političku karijeru, do koje mi je stalo k'o do lanjskoga snijega. Ja u politici nisam zbog karijere (nju sam već napravio na mnogo težem polju, na polju znanosti) pa zato neopterećen i mogu nastupati onako kako to drugi sebi ne mogu priuštiti. Pa zar će ovom zemljom na koncu vladati samo mediokriteti? Zar Bosancima sa referencom Harvarda u njihovoj rođenoj zemlji nema mjesta? Kako sada stoje stvari, uistinu nema i, što je najgore, nema naznaka da bi se u tom pogledu išta moglo promijeniti nabolje.

Osnovno pitanje, zapravo, glasi: zašto je Bosni i Hercegovini nametnut jedan nemoguć a ne funkcionalan model, i zašto se on i dalje održava pod svaku cijenu? Pojedinci skloniji paranoji već su odavno zaključili da o slučajnosti ne može biti govora, i da je sve ovo što se dešava u Bosni dio smišljenog projekta. Kojeg i kakvog, niko da objasni suvislo. Oni praktičniji, kojima teoretiziranje nije jača strana, već su digli sidro i svoje vrijednosti potvrđuju na raznim harvardima diljem Planete. Samo zemlja karnevalskog zaborava poput Bosne, može se tako odreći svojih najsposobnijih pojedinaca.

Rezime Na osnovi iskustva, postavljam dijagnozu. Kad je čovjek u Bosni - tj. u suterenu - vidi više detalja, ali je lišen perspektive. U Americi su perspektive neusporedivo šire, ali izostaju detalji. Detalji ovdje nisu potrebni. Njima se, naime, bave samo outsideri povijesti. Underground of the History.

Arhiva Dani
247