a deset godina svoje nezavinosti Bosna je pokopala svačije iluzije. Sve snove je iznevjerila, sve prognoze izigrala, sve koncepte i nadanja obesnažila, do te mjere se svojeglavo i jogunasto ponašala da je skoro svima u podjednakoj mjeri omrzla i otežala. Svi bi jednom rukom u jednom dahu najradije bez nje, da bi se sljedećeg trenutka pokajali. Ona je doista ničija zemlja, samo što mi to nećemo da prihvatimo, mada to, u velikoj mjeri, shvatamo.

Niko u Bosni snove sanjane prije deset godina nije ostvario. Počnimo stvari analizirati sa razine kolektivnoga identiteta, budući da nas on sviju obuhvata ili nam se pridodaje, bez obzira na individualne stavove o tome. Tu jednostavno nema biranja. Kategorija nacije našim životima suvereno vlada, i to je najbitnija odlika zadnjih deset godina, ali i ovoga sadašnjeg trenutka. Neznalice i intelektualni pomodari smatraju da je diktatura nacije stvar naših političara, neke njihove volje ili zavjere, zaboravljajući na svu zlokobnost te svojevrsne naciokratije. I pored toga, nacionalno pitanje u Bosni nije riješeno, naše razumijevanje nacije je ideološko, idealizatorsko ili mitološko. Mi je ili apsolutiziramo ili ignoriramo. Njeno "pripitomljavanje" i disfunkcionalizacija, negiranje i kanalisanje njenih negativnih energija stvar je svakog budućeg političkog rada. Na tome se do sada najmanje učinilo, mada iz perspektive sarajevskog asfalta, nažalost tako usamljene, to pitanje izgleda staromodno, što se ne bi moglo reći za perspektivu pločnika Pala i Gruda. Postojeći ustavni aranžman je mrtvačka košulja za Bosnu, tako da će se, u vremenu koje slijedi, iskušavati neki novi koncepti nacionalnoga pitanja, sasvim drugačiji od svih dosadašnjih, bez obzira koliko nam se neki propali modeli, kao, naprimjer, zavnobihski, nadavali idealnim. Bosanska samostalnost i nezavisnost je činjenica koja potrebuje sasvim novi, i od svih do sada nuđenih prijedloga drugačiji koncept. Ili će tog koncepta biti ili će se paralizirana zemlja pred našim očima nastavljati raspadati.

Pored sveg rizika uopćavanja i unaprijed svjesnog ograđivanja od svake generalizacije, može se reći da su bosanski Srbi trenutno u najvećem behutu. Nije problem u tome što su oni, koji su imali najjaču poziciju i najveću moć prije deset godina, danas jednostavno pred raspadom vlastitog projekta, niti u tome što su sva njihova predratna nadanja izjalovljena, niti u tome što je njihov stvarni vođa u zatvoru, a njegovog vojvodu stjeravaju u mišiju rupu, nego u tome što su neki od njih počinili zločine planetarnih razmjera a da tih zločina nisu ni svjesni. Upravo je to ono što najviše zabrinjava i što ubuduće zasigurno destabilizira svaku bosansku poziciju, jer oni od zločinaca prave nacionalne heroje. Štaviše, i to je ono što je još poraznije, u takvim stavovima postoji konsenzus svih srpskih političkih faktora u njihovom entitetu. Navodne demokrate Republike Srpske ne poriču učinke rada svojih nacionalista, nego se na njihovom djelu, genocidu i etničkom čišćenju, novostvoreno stanje brani tobožnjim demokratskim metodama. Trenirati i zagovarati demokratiju nad Bošnjacima i Hrvatima u tim područjima, danas je moguće i izvodivo, jer tih ljudi na tom prostoru skoro više da i nema.

Etnička redistribucija stanovništva je gotova stvar, to je novo faktičko bosansko stanje, te je svaka priča o povratku, deset godina poslije izgnanstva, moralno opravdana ali zbiljski neučinkovita stvar. Više se nema ko vratiti, kakav je slučaj, recimo, sa Bošnjacima u Trebinju i Bileći, ili se mladi ljudi jednostavno ne žele vratiti iz nove sredine u prethodnu, kakav je uglavnom slučaj sa većinom. Sa tog aspekta, aspekta nove etničke podjele stanovništva, ciljevi svih antibosanskih snaga su jedino uspjeli. Etnički rastjerano i razdvojeno stanovništvo pruža osnov za jedan novi tip bosanskog zajedništva, život jednih pored drugih, kako se u osnovi i prije živjelo ako izuzmemo komunističku "priču" o bratstvu i jedinstvu, ali i pogodnu polaznu poziciju za neki budući rat.

Bosanski Hrvati su demografski ozbiljno nagriženi. Približujući se brojci od 10% u bosanskoj populaciji, kod njih počinje preovladavati sindrom manjinske ugroženosti, klaustrofobičnosti, nepovjerljivosti i ekonomske ekspanzije kao načina kompenziranja sindroma maloga broja. Sve se to izvodi na tako transparentan način da kod drugih, posebno Bošnjaka, stvara upravo suprotan dojam - u javnosti često isticano, a u bošnjačkim kuloarima skoro jedino i potencirano kada su oni u pitanju, osjećaj ekonomske dominacije nad drugima. Ako se i sami bosanski Hrvati nastave ponašati kao najveći gubitnici zadnjih deset godina, a tako se upravo i ponašaju, njihova etnička redistribucija, fiksno lociranje u zapadnu Hercegovinu kao jedinu sigurnu etničku zonu, ne samo da će bitno ugroziti njihovo prisustvo u Bosni nego će nepovratno narušiti i sam karakter Bosne.

Bošnjaci su u najparadoksalnijoj poziciji. To kako oni sebe vide i ocjenjuju danas sasvim je suprotno od stava koji o njima imaju i ističu drugi. Dok oni sebe smatraju jedinim braniocima Bosne, ali i najvećim gubitnicima minuloga rata, žrtvom napada i ciljnim objektom genocida koji je od strane međunarodne zajednice natjeran u miru na najveće nacionalne koncesije, drugi ih, po pravilu, redovito optužuju za dominaciju, želju za majorizacijom i vladanjem. Prema njima je od strane druga dva bosanska naroda ustanovljeno ogromno nepovjerenje, te se svaki njihov potez usmjeren na održanje ili jačanje bosanske državnosti smatra paternalizmom, dok se svako naglašenije i slobodnije isticanje vlastitosti, a, po pravilu, ona je povezana sa islamom, tretira nacionalizmom. Samjeravanje vlastitog identiteta novom bosanskom državnom obrascu zadatak je koji već dijeli njihove redove na, sasvim uvjetno rečeno, sekulariste i islamiste.

Sa ovako ocrtanim stanjima i trendovima mogućeg razvoja svojih naroda, Bosna se nalazi u fazi traženja jednog novog političkog identiteta. Iz vlastite prošlosti ona se nema na što ugledati; svi dosadašnji obrasci su krvavo skončavali, te je svako prisjećanje, ili ponovno prizivanje harmonične multikulturalnosti, a što u nedostatku boljeg novog rješenja stalno sebe obmanjujući činimo, medvjeđa usluga svima. Taj susret bosanskog čovjeka sa novim povijesnim mogućnostima, ali i zadaćama, njegov vlastiti odgovor duhu vremena i civilizacijskim standardima, a što su danas evropske integracije, priječi nedostatak razvijene političke kulture. Bosanska nezavisnost i državnost ni za jotu nije podigla stupanj političke kulture njenih građana. Ista totalitarna svijest, a u mnogim segmentima i gora, prisutna je kao i ranije; isto ideologiziranje života i metafizicirane politike imamo na javnoj sceni; obmane, licemjerje, grabežljivost i oportunizam vladajućih elita, nacionalnih oligarhija, uz apsolutnu pasivnost pojedinaca pretvorenih u mase, stanje je duha koje ništa dobro ne obećava.

Stabilnost društva i blagostanje pojedinaca moguće je samo uspostavom vladavine zakona, izgradnjom države, a budući da se taj posao kosi sa nedosanjanim nacionalističkim snovima mnogih, stanje nestabilnosti i nereda dugo će potrajati. Bosanska država, budući da je slaba, ne može da napravi bosansko društvo, s jedne strane, a, s druge, intencija bosanskoga društva danas, koje skoro da i ne postoji, nije oblikovanje bosanske države. U tom raskoraku dočekujemo desetogodišnjicu bosanske nezavisnosti.

Arhiva Dani
247