ko vlast u BiH usvoji sve zahtjeve ratnih veterana, invalida rata i ožalošćenih bosanskih porodica, neće biti para za ispunjenje tih zahtjeva. To znači da maksimalistički pristup ugroženih društvenih skupina najvažnijem socijalnom pitanju bosanske države samo produžava njihovu sopstvenu agoniju i agoniju države koja je i tako svedena na nerad i etnički patriotizam kao ideološko pokriće tog nerada.

Prethodna politička nomenklatura generirala je tu agoniju, dajući učesnicima domovinskog rata lažne koncesije kroz megalomanski projekat devizne vojne knjižice koja je vlasnicima tog ukoričenog toaletnog papira dala iluziju bogatstva i realnost siromaštva. Iluzionistički obred tu nije stao; prethodnom sazivu federalnog parlamenta kontrolisanog od strane HDZ-a i SDA malo je falilo da usvoji zakon o veteranima rata koji je BiH zamijenio Švedskom. Zakon nije prošao jer je već prijedlog zakona oboren udarom HDZ poslanika u Domu naroda, koji su tražili još veća finansijska izdvajanja, uvjereni da se zemlja u kojoj žive zove Švicarska, što se može pripisati nekritičkoj percepciji Merlinove pjesme krajnje neodgovornog naziva.

Nakon što su narodni poslanici udarnički zaradili paušale, igrajući se sa mukom obespravljenih ljudi a sve pod plaštom velike brige za njih, država je u pomoć pozvala Misiju Međunarodnog monetarnog fonda i Ured Svjetske banke u BiH, koji su hladno konstatirali da "hitno treba usvojiti novi Zakon koji će racionalizirati prava na socijalne naknade vojnih invalida i porodica poginulih boraca i reducirati njihov ukupan iznos na realne nivoe". Naravno, međunarodni bankarski birokrati su svoju finansijsku pomoć socijalnom sektoru uslovili usvajanjem zakona koji ozvaničava kraj ideologije i početak ekonomije.

Muški dio Alijanse U međuvremenu, SDA i HDZ su izgubili vlast. Prešli su iz pozicije u mnogobrojne boračke organizacije, gradeći mrežu manipulacije od koje šutljiva većina obespravljene populacije nema nikakve koristi, izuzimajući tek profesionalne borce za borce koji su dobro uhljebili svoj i tuđi bol. No, borba za izborne glasove je već počela pa je razumljivo zašto opozicija svoj program povratka na vlast crpi iz najnezadovoljnijeg socijalnog miljea, baš kao što pozicija računa na penzionerske glasove jer im je Grabovac, za razliku od Bičakčića i Čovića, dao nešto crkavice. I ta crkavica sada uglavnom redovno pristiže, mada su se upravo penzionerske organizacije sa uhljebljenim profesionalcima silno borile protiv reforme penzionog fonda koja je mirovine sa tri mjeseca zakašnjenja svela na trpljivih nekoliko dana plus bonus u vidu zaostale penzije. Ta logika upućuje na potrebu sličnog reformskog zahvata i u zakon o pravima boraca koji, u tom slučaju, na mjesečnu obavezu države prema njima neće čekati mjesecima. Tako dolazimo do ključnog problema ovog teškog zakona, zakona koji dira u strune ljudskog bola, bola koji se mora sankcionirati pravnim jezikom. Čini se, nemoguća misija.

A kako se udaljavamo od rata, pravo gubi revolucionarnu oštricu i sve se više usaglašava sa realnim životom koji ima svoje zakonitosti, koji ne trpi ostatke revolucije. A ostatak revolucije je 21.873 roditelja koji za svoju poginulu djecu primaju novčanu nadoknadu, iako rade ili imaju penziju. To je 87% od ukupnog broja roditelja koji primaju novčanu nadoknadu za sinove kojih više nema. Evropski standard je da roditelji nisu ti koji trebaju primati pomoć, već djeca koja su ostala bez oca. Evropski standard je i da se invalidi sa nižim kategorijama invalidnosti (20-50%) općenito smatraju radno sposobnim. Takvih je u Federaciji 24.000 i bilo bi i za njih i za državu bolje kada bi mogli da žive od svog rada. (Nažalost, u sedam kantona Federacije /podaci kojima raspolažem/ od ukupnog broja ratnih vojnih invalida /6.661/ čak njih 3.187 uopće nemaju stručnu spremu!, što relativizira mogućnost njihovog zapošljavanja, ali i traži promptnu akciju na obrazovnom integrisanju ovih ljudi u bosanskohercegovačko društvo.)

Dakle, više od 45.000 ljudi, po kriterijima Svjetske banke, ne bi trebali biti na budžetu države. Na toj ultimativnoj osnovi BiH trebala je izgraditi reformirani sistem boračke zaštite, odnosno novi zakon o pravima boraca i članova njihovih porodica. SDA i HDZ to su ostavili Alijansi, a Alijansa Suadi Hadžović. E, ko se sjeća performansa Olivere Marković Žena u lancima, onda će shvatiti poziciju ministrice Hadžović, kojoj neki lideri boračkih organizacija zamjeraju ni manje ni više nego to što je žena! U takvim vučjim vremenima i običajima treba donijeti Zakon o pravima boraca i članova njihovih porodica.

Prva varijanta zakona urađena po diktatu Svjetske banke podrazumijevala je isključivanje iz kruga socijalne pomoći roditelja poginulih boraca koji rade ili imaju penziju, kao i isključivanje boraca kojima stepen invalidnosti ne utiče na radnu sposobnost. Sa tom restrikcijom iz federalnog budžeta trebalo je za ove potrebe godišnje izdvojiti 250 miliona KM.

Kada su kroz razne interpretacije i maštovita patriotska dodavanja nametnuti i samonametnuti lideri ugroženih kategorija stanovništva saznali šta se sprema, za Suadu Hadžović započeo je pakao. Njen životopis napunjen je gadostima, ona je ostala sama na vjetrometini, muški dio Alijanse muški se povukao u zavjetrinu, najmuškiji dio Alijanse napao je vlast u kojoj učestvuje zbog boračkog zakona, zbog one dimenzije zakona koja saopćava roditeljima poginulog borca da im ovo društvo ne može dati novac za bol ako već imaju redovna novčana primanja. Da, a onda radi tuga, onda rade argumenti protiv kojih ne možeš ništa, onda počinju suze koje se sa lica roditelja spuštaju u zakone, amandmane i alineje i više nema racionalne priče, počinje histerija, počinje etiketiranje, evo i ovog nesretnika što piše kako mu se nezaustavljivo prišiva četnikolika etiketa, jer stvarno misli da roditeljske tuge za izgubljenim sinovima ne mogu biti dio ovog zakona ako hoće da njihovi unuci, djeca njihove djece žive ponosno u ovoj zemlji i da se mogu školovati… Onda se Alijansa sjeti da će ove godine izbori i da je najbolje ne talasati, daj sve što se može dati i preko toga, i evo historije kako se ponavlja, evo Grabovca, evo Hadžovićke, konačno, evo deus ex machine, evo dakle Lagumdžije kako zavlači ruku u druge fondove i prebacuje novac u socijalne sehare za borce, evo opet Bičakčića i drugova, samo su nešto imena drukčija, evo opet će Cafao imati posla, evo nas u labirintu iz koga nema izlaza jer niko nema snage kazati car je go, niko neće sistem kada ga treba graditi demokratskim konfliktom sa interesnim skupinama koje emaniraju zajebanu političku i moralnu moć; puno je lakše biti BPS, puno je lakše biti SBiH, puno je lakše biti SDP koji glumi promjene, a onda svi zajedno 250 miliona povećaju na 330 miliona KM, ali, avaj, opet nezadovoljstvo, pojedinačno i grupno nezadovoljstvo koje se predstavlja kao nezadovoljstvo svih boraca i ratnih vojnih invalida, pa da je tako, ne bih u kabinetu Suade Hadžović vidio 60, 70, 80, 90-stopostotne invalide, jer izgleda da žena ima uši za njihove riječi, ali sve je to manje važno, jer ne postoji granica zadovoljstva SDAHDZ i njihovih epigona u Alijansi koji se predstavljaju kao zaštitnici jedne populacije koja vapi za državnim zakonom, onim koji će poslati poštara svakog mjeseca na njihova vrata; oni ne traže političku instrumentalizaciju a koju neko i unutar Alijanse hoće, cijepajući ovo galimatijasično društvo samozadovoljnih političara po liniji pro et contra boraca i raznih boračkih udruženja koji, definitivno, ne mogu biti mjera podjele ovog društva.

Na kraju krajeva, kada bi se sve organizacije boraca u ovoj zemlji ujedinile u jedinstvenu veteransku organizaciju, pa makar za početak i kroz tri etničke sekcije, prosta računica koju bi izveli dovela bi ih do progresivnog zaključka: ukine li se samo jedan nivo vlasti u BiH, sa zakonskom dispozicijom da u novoj strukturi bosanske države prve tri godine ostvareni višak novca od ukidanja tog nivoa vlasti ide ratnim vojnim invalidima i poboljšanju općeg životnog ambijenta za njih (prilagođeni stanovi, liftovi i druge javne površine koje kulturu života u ovoj balkanskoj zabiti izdižu na nivo općeprihvaćenih etičkih i estetičkih normi), bosanski, bošnjački, srpski i hrvatski borci živjet će mnogo, mnogo bolje. A i mi svi, zajedno s njima. No, umjesto vertikalnih proboja kroz birokratske i ideološke tmine bosanskohercegovačkog dejtonskog društva, borci se udružuju horizontalno i nacionalno, tražeći neka prava koja uopće nemaju smisla. Recimo, zašto bi 200.000 mobilisanih ljudi u odbrani BiH zakonom bili zaštićeni kao zaslužni građani, kada su samo ispunjavali svoju ljudsku i zakonsku obavezu. Društvene počasti zaslužuju dobrovoljci i roditelji poginulih boraca, ali na način koji snažno utiče na moralne gabarite bosanskohercegovačkog društva. Nisam siguran da je to ono što imamo danas.

Šta imamo danas? Imamo maksimalističke zahtjeve HVIDRA-e i drugih organizacija hrvatskih branitelja, imamo neki mart kao dan do kojeg sve boračke organizacije mogu uputiti federalnom ministarstvu svoje primjedbe na radnu varijantu prijedloga zakona, imamo političke partije koje kao organizovani dio vlasti koče promjene i etabliraju državu uravnilovku, onu državu koja liči na Rusiju koju Gorbačov nikako nije mogao probuditi, imamo SDA i HDZ i svaka dodatna atribucija je suvišna kada su dva brata u pitanju, imamo 13. mart kao dan kada će međuresorska vladina grupa navodno i konačno usaglasiti Nacrt prijedloga zakona o pravima boraca i članova njihovih porodica i poslati ga kao vladin prijedlog u parlamentarnu proceduru, pa neka bude što biti ne može. Neka bude Zakon! Koji zakon, jovićevski pita prosječni parlamentarni poslanik - je li onaj zakon kojim smo konačno povećali svoje plaće? Ako ćemo ih još povećavati, ja sam tu! Ako je neki drugi zakon u pitanju, opravdano sam bolestan!

Šta nemamo danas? Zbog ovoga što imamo danas, nemamo odgovorne političare, nemamo odgovorne ljude u veteranskim organizacijama, nemamo viziju razvoja, nemamo političke hrabrosti, nemamo parlament koji je srce odgovorne zakonodavne vlasti, nemamo konsenzus ni o čemu, nemamo kulturu dijaloga, nemamo para. I kao posljedicu toga što nemamo, imamo u subotu 16. marta Halida Muslimovića na kome će neko od onih 3.187 ratnih vojnih invalida bez škole, od čiste lirske sreće rezati vene.

Arhiva Dani
247