udski spis tadašnjeg Višeg suda u Zenici broj K-159/94 posvećen je okrivljenom Abdulu Hadiju Al-Gahtaniju. U spisu su dokumenti o istrazi koju su poslije otmice trojice vozača britanske vladine agencije ODA (Overseas Development Agency) vodili CSB Zenica, CSB Sarajevo, Sektor vojne bezbjednosti 3. korpusa i Služba državne bezbjednosti. Od šest otmičara koji su 27. januara 1994. godine oteli trojicu Britanaca, sudskim putem je identifikovan samo Al-Gahtani. Abdul Hadi Al-Gahtani je bio u pritvoru od 29. januara 1994. do 21. marta 1994. godine, kada je, kako piše u sudskim spisima, "izvršena njegova otmica kao pritvorenog lica od strane nepoznatih lica".

Otmica Abdula Hadija Al-Gahtanija je izvršena prilikom njegovog "privođenja" iz KP doma u Zenici u Sarajevo 21. marta 1994. godine, radi saslušanja u sarajevskom Višem sudu. Naredbu za privođenje je izdala 11. marta 1994. godine Nevzeta Boljanović, istražni sudija Višeg suda u Sarajevu, u predmetu br. KRI:20/94. Zašto je Al-Gahtani uopće upućen u Sarajevo? U ovoj naredbi stoji da Al-Gahtani, Abu Hulud i Abu Enes treba da budu sprovedeni kao svjedoci u istražnom predmetu protiv NN (neidentifikovanih lica)?! Ova sarajevska istraga je vođena o okolnostima pod kojima su na Igmanu 30. januara 1994. ubijena trojica navodnih saučesnika otimice u Zenici. Trojica ubijenih Arapa: Abu Muaz, Abu Abdullah i Abu Salih prošli su 29. januara 1994. kroz objekat D-B (tunel) u Sarajevo, na osnovu intervencije iz vojne bezbjednosti 5. motorizovane brigade u Sarajevu. Ubijeni su nakon izlaska iz Sarajeva. Nikada nije sudskim putrem dokazana njihova povezanost sa otmicom u Zenici. Ali, policiji je očito trebala brojka od šest sumnjivih Arapa, jer su oteti Britanci vidjeli svojih šest otmičara.

Naredba iz Sarajeva Na dan kada su trojica ubijenih Arapa boravili u Sarajevu, kao "posebni gosti" vojne bezbjednosti Armije BiH, u Zenici su uhapšena još trojica Arapa. Uz Al-Gahtanija, u Zenici su uhapšeni Džafer Ihsan Malif Abu Enes, rođen 1974. u Amanu (Jemen), a privremeno nastanjen u Mehuriću, općina Travnik, i Adil Saleh Abu Hulud, rođen 1973. u Sani (Jemen), također privremeno iz Mehurića. Pritvor protiv njih je ukinut 1. marta 1994. nakon što je jedinica "El Mudžahidin" dala garanciju da će se ova dvojica okrivljenih odazvati na pozive sudu. Njihovi advokati su pak tvrdili kako su oni bili samo slučajni saputnici prvookrivljenog Abdula Hadija Al-Gahtanija prilikom hapšenja.

Ali Ahmed Ali Hamad, pješadijski oficir iz Bahreina, bio je distributer vjerske literature u Visokom saudijskom komitetu u istočnom Mostaru i Zenici. Osuđen je zbog terorizma u slučaju eksplozije auto-bombe u Mostaru

Istražni sudija nije ni tražio produženje pritvora za dvojicu Jemenaca, a u obrazloženju zahtjeva za produženjem pritvora Al-Gahtaniju za još dva mjeseca, istražni sudija Višeg suda u Zenici je 26. februara napisao da "iz spisa suda proizilazi da je u izvršenju djela učestvovalo najmanje šest lica, od kojih su neka još uvijek na slobodi, pa postoji osnovana bojazan da bi okrivljeni Abdul Hadi Al-Gahtani mogao ometati istragu uticanjem na saučesnike ukoliko bi bio pušten na slobodu". Postojala je i mogućnost bjekstva i uznemirenja međunarodne javnosti: "U konkretnom slučaju, radi se o krivičnom djelu za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna. Način izvršenja djela i posljedice istog su čak dovele do uznemirenja međunarodne javnosti, a ne samo uznemirenja građana u ovoj državi. Očigledno je da je radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka neophodno produženje pritvora ovog okrivljenog."

Kako su postupali tada vodeći bosanski policajci suočeni sa tako važnim i rizičnim slučajem od međunarodnog značaja? Iz kabineta ministra MUP-a Vlade RBiH Bakira Alispahića je, preko Centra veza MUP-a RBiH, 16. marta 1994. dostavljena naredba načelniku CSB Zenica Asimu Fazliću za privođenje Al-Gahtanija u Sarajevo. U aktu iz Alispahićevog kabineta (br. 10-356) stoji: "Dostavljamo Vam naredbu Višeg suda u Sarajevu broj: KRI: 20/94 od 11. 03. 1994. godine za privođenje Abdul Hadi Al-Gahtanija, Abu Enes Abdulaha i Adil Salem Abu Huluda. Molimo da za navedeni datum obezbijedite prisustvo lica iz naredbe, također je potrebno da se obezbijedi produženje pritvora u zeničkom sudu za narednih mjesec dana." U tom trenutku, načelnik CSB Sarajevo bio je Munir Alibabić, sada na čelu Obavještajne službe Federacije BiH: podsjećamo, on je potpisnik dokumenata u istrazi u ime CSB Sarajevo.

Odnosi u tadašnjem državnom političko-policijskom vrhu, u januaru 1994, između premijera Harisa Silajdžića, ministra Alispahića, načelnika CSB Alibabića, Mujezinovića, Nedžada Ugljena, Jašarevića, Fikreta Muslimovića i drugih, važni su i za ovu i druge kasnije slučajeve skandala, otmica i ubistava. U svojoj knjizi Bosna u kandžama KOS-a, Alibabić piše o ovim sukobima u policijsko-političkom vrhu, ali ne komentariše slučaj Al-Gahtani. Iako se dio ovih istraga danas obnavlja, policija i dalje prešućuje otmicu Britanaca u Zenici i otmicu otmičara kod Dusine. Time se prešućuju najsnažniji dokazi veze između mudžahedina i islamskih humanitarnih organizacija, ali i povezanost vojno-policijskog vrha sa ovim krugovima.

Obični policajci i zatvorski stražari nisu imali pojma: dvojica policajaca MUP-a CSB Zenica su 21. marta 1994. u 04,50 sati stigla u pritvor KPD Zenica, sa nalogom da vode Al-Gahtanija u Sarajevo. Nadzornik odjeljenja pritvora KP doma u Zenici Edin Bilić je u rano jutro nazvao Đuru Globleka, tadašnjeg predsjednika Višeg suda u Zenici, tražeći njegovu usmenu saglasnost. Globlek se složio da se Al-Gahtani preda radnicima MUP-a Omeru Rizvanoviću i Muradifu Pervanu.

Tajni zadatak MUP RBiH je svojom depešom br. 02/02-488 od 24. marta 1994. godine, tri dana nakon otmice, raspisao potragu za otmičarima Abdula Hadija Al-Gahtanija. Policajci SJB u Zenici Rizvanović i Pervan su tek 5. aprila dali u CSB Zenica izjave o okolnostima pod kojima se dogodila otmica. U svojoj izjavi policajac Muradif Pervan je rekao da su "taj zadatak dobili iz CSB Zenica i on se trebao odvijati u strogoj tajnosti": "U KPD Zenica došli smo oko 04,50 časova, gdje smo upoznali komandira straže i komandira istražnog zatvora Bilića o naredbi suda. Potom smo Al-Gahtanija preuzeli, stavili mu lisice na ruke i uputili se sa vozilom Landrover prema Sarajevu."

Već u Novom Radakovu, naselju na izlazu iz Zenice prema Sarajevu, vozilo se zaustavilo zbog kvara na sistemu napajanja gorivom. Policajci su obavijestili pretpostavljene, nakon čega su dobili vozilo marke "Golf" kojim su se uputili dalje pravcem Lašva prema selu Dusina. Ovo je alternativni put kojim se tokom rata putovalo prema Sarajevu, jer glavni put nije bilo moguće koristiti od maja 1992. godine.

U blizini sela Dusina, na jednoj krivini, policajci su primijetili jedno zaustavljeno vozilo marke "Golf", sive boje i zaprljanih registarskih oznaka. Primijetili su i jedno lice u civilnoj odjeći u blizini ovog vozila. Nisu mogli da zaobiđu vozilo parkirano na krivini. Zaustavili su se: "Tada se lice koje je bilo nagnuto nad motorom naglo okrenulo i uperilo automatsku pušku u nas. Mi smo od tog lica bili udaljeni jedan metar. Ovo lice je na bosanskom jeziku naredilo da izađemo iz našeg vozila. Rekao je da nam se neće ništa desiti ako mu predamo lice koje vozimo. Ponovio je da ga zanima samo ovo lice", izjavio je kasnije policajac Pervan.

Policajci su opisali i maskirane otmičare: "Ovaj napadač je imao civilnu odjeću, a na glavi kapuljaču sa otvorima za oči i na rukama je imao crne rukavice. U isto vrijeme, iza parkiranog vozila vidio sam još tri naoružana, maskirana lica sa uperenim cijevima u nas. Dvojica su blokirali naše vozilo sa bočnih strana do vrata. Sva ova lica su bila obučena u civilna odijela sa maskama na glavi i otvorima za oči. Na rukama su imali rukavice. Visine su oko 1,75 do 1,80 cm. Na nogama su imali kožne čizme, ali mislim da nisu vojničke. Oni sa nama nisu razgovarali."

Policajci su procijenili da su nemoćni da spriječe otmicu Al-Gahtanija i poslušali napadače. Otmičari otmičara su ušli u vozilo, izveli Al-Gahtanija i prešli u svoj golf. Odvezli su se ka Dusini. Kada se Pervan javio u CSB, rečeno mu je da odmah napuste lice mjesta i vrate se u Zenicu, gdje su stigli oko 09,15 i o svemu upoznali načelnika Centra Asima Fazlića.

Informaciju o sprovođenju Abdula Hadija Al-Gahtanija iz Zenice u Sarajevo, na osnovu ovih činjenica, imali su istražni sudija Nevzeta Boljanović u Sarajevu, ministar unutrašnjih poslova Bakir Alispahić i načelnik CSB Zenica Asim Fazlić, te njihovi najbliži suradnici. U KPD Zenica su upoznati sa naredbom tek po dolasku policajaca 21. marta 1994. oko 4,50 ujutro. Predsjednik Višeg suda u Zenici je upoznat u jutarnjim satima, tako da je samo dao usmenu saglasnost. Izjave policajaca Rizvanovića i Pervana potvrđuju da se zadatak koji su dobili iz CSB Zenica morao sprovesti u strogoj tajnosti radi bezbjednog izmještanja.

Ko je naredbodavac? Dakle, informaciju o putu i vremenu prolaska okrivljenog Abdula Hadija Al-Gahtanija imali su samo sarajevski sudija, ministar Alispahić i načelnik CSB Zenica Fazlić, koji su je, zajedno sa saradnicima, morali čuvati u strogoj tajnosti. Kako su otmičari, ipak, znali za vrijeme i mjesto na kome treba pripremiti otmicu? Zašto su se suci i policajci uopće odlučili na rizično sprovođenje okrivljenog? Na ova i brojna druga pitanja nikada niko nije odgovorio.

Očito je da je do informacija o samoj otmici čak i Viši sud u Zenici dolazio tek nakon insistiranja u Ministarstvu unutrašnjih poslova - Centru službi bezbjednosti u Zenici. Tako je istražni sudija Višeg suda u Zenici 28. marta 1992. zatražio detaljnije informacije o otmici, kako bi sud mogao donijeti adekvatne odluke u vezi sa daljim tokom ovog krivičnog postupka. Sudu je do tada dostavljena samo službena zabilješka od 23. marta o preduzetom odvođenju pritvorenika iz KPD Zenica, te o njegovoj otmici. Sudski proces je nastavljen.

Više javno tužilaštvo u Zenici je 29. jula 1994. godine podiglo optužnicu protiv Abdula Hadija Al-Gahtanija zbog krivičnog djela otmice i krivičnog djela ubistva. Optužbu je zastupao tada zamjenik republičkog javnog tužioca Džemaludin Mutapčić, koji je sada pomoćnik u federalnom Ministarstvu pravde. U prvoj optužnici se tvrdilo da je Al-Gahtani bio direktor "Igase", a ne Visokog saudijskog komiteta.

Al-Gahtani je priznao da je "kalašnjikov" iz kojeg je pucano prilikom otmice i ubistva njegov. Istovremeno je tvrdio da je "kritične večeri spavao u jedinici 'El Mudžahidin', u prostorijama 'Doma Vatrostalna', iako je bio civil". Trag oružja kojim je počinjen zločin, dakle, nesporno je utvrđeno, vodi u kasarnu odreda "El Mudžahidin" u Tetovu, prigradskom zeničkom naselju.

Suđenje, koje je trajalo sve do januara 1996. godine, bilo je, odlukom sudije Redžiba Begića, zatvoreno za javnost. Predsjednik Višeg suda u Zenici, Redžib Begić, kao predsjednik Sudskog vijeća, u "slučaju Al-Gahtani" donio je 17. januara presudu kojom je Al-Gahtani proglašen krivim za otmicu trojice, pokušaj ubistva dvojice i ubistvo jednog britanskog humanitarca. Kao motiv otmice utvrđen je pokušaj "razmjene oštećenih za zarobljene pripadnike jedinice 'El Mudžahid'". Nikada Ramiz Dugalić, načelnik Vojne bezbjednosti Trećeg korpusa ARBiH, njegovi pretpostavljeni - Jusuf Jašarević, načelnik Vojne bezbjednosti ARBiH, i Sakib Mahmuljin, tadašnji komandant Trećeg korpusa, nisu položili papire kojim bi dokumentirali šta su ove službe (u)činile, mada je bilo logično da i Armija, odnosno njena vojna bezbjednost poduzme svoje istrage i povuče određene poteze.

U otmici trojice, ubistvu jednog i pokušaju ubistva britanskih državljana - radnika britanske Vladine agencije - učestvovalo je ukupno šest lica. Materijalni dokazi su povezali otmičare sa odredom "El Mudžahid" i Visokim saudijskim komitetom. Ali, bosanska policija nije vodila dalju istragu ovim tragom. Nakon višegodišnje istrage i suđenja, utvrđen je identitet samo jednog otmičara, dok je identitet ostale petorice ostao nepoznat. Posebno je sporno što je ostao nepoznat identitet ključnog naredbodavca - opisanog kao oficira koji je naredio ubistva Engleza i izvršio ubistvo Paula Goodala. Al-Gahtani je osuđen u odsustvu na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina. Suđenje u Zenici je pokazalo da postoje materijalni dokazi koji povezuju jedinicu sastavljenu od stranih, islamskih dobrovoljaca "El Mudžahid" i islamske humanitarne krugove u Zenici sa terorističkim aktom otmice, ubistva i ranjavanja predstavnika jedne zapadne vlade.

Saber Lahmar

Rat neće stati dok svi ne prime Islam

Saber Lahmar, bibliotekar Visokog saudijskog komiteta u Sarajevu, osumnjičen za pripremu napada na Američku ambasadu u Sarajevu, bio je prethodno osuđen u Zenici zbog razbojništva nad američkim vojnim instruktorom. U svojoj prvoj izjavi, koju je dao u Policijskoj upravi Travnik još 23. oktobra 1997, Lahmar je rekao da je radio kao predavač arapskog jezika u Visokom saudijskom komitetu u Zenici i Mostaru. U završnoj riječi na zeničkom suđenju, Lahmar je rekao da je on "sa drugim ljudima iz inostranstva došao u BiH kako bi oživjeli ovaj narod, kako bi ovaj narod mogao da živi u miru". Objasnio je da pritom misli na "narod koji govori da nema drugog Boga osim Allaha". "Što se njega lično tiče, ne šteti mu naziv kradljivac, jer on ima čiste odnose sa Bogom, a u njegovo tijelo nije nikad ušao nikakav haram. On je u Visokom saudijskom komitetu primao platu od 1.100 maraka. Smatra da ovdje rat nije završen i da neće biti završen dok svi ne budu shvatili da postoji samo jedan Bog", stoji u sudskom zapisniku. Sudski izvori tvrde da je Lahmar u svoj izjavi precizirao da "rat protiv Hrvata neće biti završen dok ne prihvate vjeru u jednog Boga, a to je naš Bog". Vrhovni sud Federacije je 1. decembra 1999. godine, na prijedlog Kantonalnog suda u Zenici i Federalnog tužilaštva, odbio Lahmarov zahtjev za izvanredno ublažavanje kazne zatvora po zeničkoj presudi. Vrhovni sud je rekao da nema nikakvog osnova za takvo izvanredno ublažavanje kazne. Ali, samo mjesec dana kasnije, Lahmar je ipak izašao iz zatvora: 6. januara 2000. pomilovan je odlukom predsjednika Federacije Ejupa Ganića. Tačno dvije godine i dvije sedmice kasnije, Lahmar je deportovan u američku vojnu bazu na Kubi.

I Handala tražio pomoć saudijaca

Krajem 1997. godine, zenički policajci su ponovo bili na tragu koji je povezivao moguće teroriste sa Visokim saudijskim komitetom. Policijska istraga, koja je počela traganjem za kradljivcima golfova u Zeničko-dobojskom i Srednjobosanskom kantonu, usmjerena je na dvojicu Arapa koji su radili za VSK u istočnom Mostaru. Završena je otkrivanjem i kasnijim suđenjem za eksploziju auto-bombe u Mostaru. U sudskim spisima o ovim policijskim i sudskim istragama postoji niz primjera povezanosti osumnjičenih sa Visokim saudijskim komitetom. Dvojica osumnjičenih su se identifikovala kao radnici Visokog saudijskog komiteta. Osuđeni Ali Ahmed Ali Hamad, bivši pješadijski oficir iz Bahreina, tokom suđenja u Zenici je rekao da je radio za VSK kao distributer vjerske literature u Zenici i uredu VSK-a u Mostaru. Na pretresu u ponovljenom suđenju, Ali Hamad je 2. novembra 1999. rekao da je radio "u Saudijskom komitetu u istočnom dijelu Mostara". Svjedoci tvrde da je tokom ranijeg suđenja za razbojništvo nad američkim vojnim instrukturom rekao da je "sveta stvar za svakog Arapa da napada Amerikance zbog njihovih zločina na Srednjem istoku", ali ta izjava nije unesena u sudski zapisnik. Visoki saudijski komitet je potvrdio da je Khalid Seyf radio za ovu humanitarnu organizaciju. Potvrdu o njegovom angažmanu na iftarima postača u mjesecu ramazanu 1997. godine potpisao je generalni direktor regionalnog ureda VSK-a Nasser Al-Saeed. Khalid Seyf je oslobođen svih optužbi. U spisu nema podataka o zaposlenju Ahmeda Zuhaira Handale, prvookrivljenog za ovaj najteži teroristički napad u BiH nakon završetka rata. Handala je, kao i Al-Gahtani, osuđen u odsustvu, jer je nestao iz BiH nakon početka istrage u ovom slučaju. Handala je prethodno bio osuđen u Vitezu zbog nedozvoljenog posjedovanja oružja, otkrivenog u njegovim kolima poslije jedne saobraćajne nesreće kod Novog Travnika. Hrvatski pravni izvori, upoznati s tim njegovim prvim hapšenjem, tvrde da je Handala stalno tražio da se pozove neidentifikovani Valid, navodno važna osoba iz Visokog saudijskog komiteta, kako bi garantovao za njega. Sumnje u Handalinu bliskost sa funkcionerima VSK-a ostaju nakon čitanja spisa o auto-bombi. Džemal Šabić, jedan od krunskih svjedoka optužbe u Handalinom slučaju, prepričao je svoje razgovore sa Handalom u zatvoru Kaonik: "Jedne prilike smo od čuvara u ćeliji dobili novine, mislim da se zovu Vjesnik, u kojima se nalazio članak o rušenju katoličkih objekata na području pod kontrolom Armije BiH. Ja sam tada napomenuo da to nije ispravno, međutim, Handala se žestoko usprotivio, odobravajući takve postupke i karakterizirajući ih vrlo pozitivno. Ističem da je ovdje bila riječ o sakralnim, katoličkim objektima, mislim da je u pitanju Guča Gora. S obzirom da je od čelnika humanitarne organizacije Visokog komiteta Saudijske Arabije iznijet stav da se takve stvari ne smiju činiti, on je naveo da će, bez obzira na taj stav, raditi na svoju ruku ako mu se ukaže prilika." Handala je osuđen u odsustvu na 12 godina. Kantonalni sud u Zenici je u maju 2000. godine zatražio od federalnog Ministarstva pravde da poduzme "daljnje mjere u cilju otkrivanja, hapšenja i privođenja okrivljenog na izdržavanje kazne". Federalno Ministarstvo pravde uputilo je ovaj zahtjev Općinskom sudu Žepče, jer je Handala tamo imao prebivalište. U spisu nema potvrde da je za njim raspisana međunarodna potjera putem Interpola. Handali je također pripisivana krivica i za ubistvo Williama Jeffersona, jednog Amerikanca koji je bio zvaničnik u strukturi UN-a u Tuzli. Prema policijskim izvorima, među Handalinim stvarima je pronađen i sat ubijenog Amerikanca. I drugi osumnjičeni arapski mudžahid u ovom slučaju, Faiz Al- -Shamberi, također je saudijski državljanin i blizak prijatelj sa Handalom. Policija je tvrdila da je kod njega pronađen pištolj iz kojeg je ubijen Jefferson. Policija, navodno, nije mogla dokazati njegovu povezanost sa ubistvom, pa ga je držala u zatvoru pod optužbom za nedozvoljeno posjedovanje oružja. Faiz Al-Shamberi je nestao nakon što je pušten iz zatvora u okviru amnestije za sve pripadnike Armije BiH koji su bili u zatvoru zbog nedozvoljenog posjedovanja oružja. Ni ovaj slučaj nikada nije riješen.

Arhiva Dani
247