oš jednom smo do nogu potukli već uobičajeno glupave zapadnjake. Dok su oni Radovana Karadžića tražili svojim tehnološki superiornim "sokoćalima", on je, kažu mještani fočanskih Čelebića, popio svoju kafu i već uveliko bio na drugom mjestu i drugoj kafi. Stvar je, naravno, već dobila poslovičan karakter: inspirisana Radovanovom kafom popijenom s nogu u Čelebićima, redakcija beogradskog Ošišanog ježa (neke vrste službenog glasnika za promovisanje uvrnutog srpskog humora) pokrenula je široku akciju zajebavanja Zapada kako na zemlji, tako i na nebu. Elem, savjetuju "ježevci", pozovite telefonom prijatelja, rodbinu, komšiju i, kada vas oni onako srpski pitaju šta radite, odgovorite im: "Evo, pijem kafu s Radovanom." Od toga će, kažu, poludjeti svi američki "avaksi", sve njihove prislušne stanice, i svi špijuni koji Bosnom i ostalim srpskim zemljama hodaju sa bubicom u uhu. Jer zamislite - valjda je to cilj akcije - kada bi svaki srpski telefonski pretplatnik u istom trenutku izgovorio riječ Radovan, na koju se, je li, uključuju svi prisluškivači ovog svijeta (ili bar oni koji se ne uključuju na ime Osama bin Laden). Šta bi se dogodilo? Logično: riječ Radovan u ustima svakog srpskog pretplatnika izazvala bi takav haos da bi svi "avaksi" bili poobarani, da bi se sve prislušne stanice pretvorile u motore sa unutrašnjim sagorijevanjem, dok bi svi zapadni špijuni sa svojim bubicama u uhu bar dobili migrenu, poslije koje bi u slavu izlječenja prešli u pravoslavlje. Jer šta može mašina protiv prirodne inteligencije, koja se napaja u čistim šumama i bistrim potocima naše svete Otadžbine.

Čovjek koji je pobijedio Kraljevića Marka Sve to ima da znači da, ako je još ponešto ostalo od uzročno-posljedičnih veza u Bosni, onda se ne vrijedi zapetljavati u pitanja da li je Radovan Karadžić na slobodi zato što se onomad tako dogovorio sa Richardom Holbrookeom, zato što su njegov nazalni engleski tradicionalno najbolje razumjeli Francuzi ili prosto zato što se stvar svela na njegov par brzih nogu koje uvijek izmiču potjerama, ma kakve da su. Naravno, čitava stvar ima svoju dublju logiku, ma koliko bizarnu. A ona glasi: Karadžić je u Bosni još uvijek potreban, i to svima. Idemo redom.

Šta je Karadžić danas za Srbe?

Radovan Karadžić: Mrtav još od 1996.	Radovan Karadžić: Življi nego ikad

Sa jedne strane, kako se da vidjeti iz masovne akcije Ošišanog ježa, on je još uvijek neka vrsta mjere srpskog odnosa prema nepravednom svijetu. Jesu, odveli su Miloševića u Haag (još jedan primjer inferiornosti svih svjetskih obavještajnih službi spram talentovanog i dobro motivisanog Srbina); jesu srubili Republiku Srpsku na nešto što nikada nije ličilo na republiku, a sve manje liči i na Srpsku; jesu bombardovali i rušili; jesu napravili Haški tribunal; jesu prevarili Zorana Đinđića, kome ne daju para ni onoliko koliko treba ni onoliko koliko su obećali - ali bar Radovan ih zajebava. Zato Karadžić kod Srba ima dvije istorije, poput Kraljevića Marka, koji je u jednoj bio pragmatični turski vazal, a u drugoj je Turcima za svoju dušu orao drumove. Karadžić je - obratite pažnju na ovo pretjerivanje - suptilniji stvor od vječno mlađanog Mrnjavčevića. Jer, dok je Marko, kao i svaki lik iz srpske istorije koji je na vrijeme shvatio važnost guslarskog marketinga, imao paralelizam stvarne i epske istorije, Karadžiću se te dvije istorije nastavljaju jedna na drugu.

Jedan je Radovan Karadžić onaj koji je sa Alijom Izetbegovićem u Lisabonu pristao na nepravedni mir, a mi se taman pripremili za marisanu; jedan je Radovan onaj što je Mladiću naredio da 1993. siđe sa Igmana kad je Sarajevo bilo pred padom; jedan je onaj koji je oko sebe skupio onoliko tipova koji su u pola noći znali kurs kojim se mijenja patriotizam za keš; jedan je onaj čija su se djeca približila standardima Miloševićeve mnogo više nego što im se otac ikada primakao papi sa Dedinja; jedan je onaj koji je 1990. dočekao u jednom tijesnom teget odijelu, a u šumu 1996. otišao kao jedan od najbogatijih Srba na lijevoj strani Drine.

Starina Novak ne treba da brine Sasvim drugi je, međutim, onaj Karadžić koji je maja 1996, uz Holbrookeove garancije, u korist Biljane Plavšić dobrovoljno (ma šta to značilo) abdicirao kao jedini srpski političar u prošlom vijeku koji se odlučio na to; drugi je onaj koji je otišao ususret narodnom predanju skrivajući se u okolini Foče, odakle je iz šume posljednji četnik iz Drugog svjetskog rata istjeran tek 1960. godine, već kada su njihovi srbijanski saborci izlazili sa robije poslije višegodišnjih kazni; drugi je onaj koga u Sarajevu tretiraju kao "arhizločinca", odakle jedino proizilazi da bi Srbima trebalo da bude "arhijunak"; drugi je onaj koji je popio kafu i zapalio cigaretu od koje "avaks" nije više u Čelebićima vidio ništa.

Riječju, Radovan Karadžić bosanskim Srbima, posebno njihovom političkom vodstvu, mnogo više znači kao simbol u šumi nego kao predsjednik u fotelji (toga se bar ima), i zato su za svaki dan oklijevanja Zapada da ga odatle istjera kao objašnjenje prizivane više sile (Bog, Amerika i vjerolomni Francuzi), i zato je svaki neuspjeh SFOR-a, poput onoga prošle nedjelje, sama krtina kojom se hrani jedan nezasluženi mit (kao da ima zasluženih), bilo da je riječ o mitu o "arhijunaku" ili "arhizločincu". Sve dok postoji taj drugi Radovan, Srbi će vjerovati da stvar nije završena, da bi i Josipa Broza čekao neki Haag da nije pobijedio, a da je drugi Radovan sa makar teorijskom potencijom da će izaći iz šume i preokrenuti stvar. Riječju, sve dok postoji taj drugi Radovan, Srbi će vjerovati da krivica nije pitanje savjesti i sudova, već ishoda. Sve dok postoji taj mitološki obrazac, podmlađeni Starina Novak nema razloga da se plaši od novih tonova Marinka Rokvića i Mileta Kitića.

Bordel na groblju Za to vrijeme Mladen Ivanić, jedan moderan čovjek kome je tek sjedanje na premijersku funkciju pokazalo značaj duhova u političkoj igri, može da bude miran. Uostalom, kako sada neki Wolfgang Petritsch ili Jacques Klein imaju obraza da njegovu gologuzu policiju šalju na Radovana, na kome su se saplela sva ta inteligentna "sokoćala" neinteligentnih zapadnjaka.

Ako mislite da se iz priče o Radovanu da zaključiti da su Srbi u Daytonu dobili previše jer im je, pored 49 odsto zemlje, pripalo i sto odsto podzemnih voda i mitološkog bosanskog mulja, veoma se varate. Radovan Karadžić, ovakav kao "arhizločinac", bio je neophodan i Bošnjacima za zaokruživanje njihovog nacionalnog identiteta ne zato što nijedna nacija po definiciji ne može bez svog Radovana, već zato što nijedna nacija stvorena na mitološkim obrascima umjesto racionalnih ne može bez svog Radovana. Kao 19-vijekovni pojam određen krvlju i tlom, nacija na Balkanu ni danas nije mogla biti zaokružena bez borbe za tlo i prolivanja krvi (čak više svoje nego tuđe, duže se pamti). Malo se toga za posljednjih sto godina promijenilo: zar je Radovan Bošnjacima nešto drugo od onoga što su dahije bile Srbima.

Sve to znači da istina na Balkanu često izgleda kao bordel izgrađen sa temeljima na groblju. Zamislimo, teoretski samo, da se Karadžić u ponedjeljak pojavi pred Haškim tribunalom i da tamo dokaže svoju nevinost. Ne bi se Bošnjaci poslije toga osjećali nimalo manjom žrtvom nego što se osjećaju sada, ali bi njihovo superiorno osjećanje da su radili pravu stvar i samo pravu stvar, ta dakle mistična veza između nasilno umorenih i slučajno preživjelih bila ozbiljno narušena.

Vratimo se sa polja pretpostavki na polje realija: kao što Radovan Karadžić nije ono kakvim ga vidi većina Srba, on naprosto nije ni ono kakvim ga vidi većina Bošnjaka. Radovan u Haagu vjerovatno ne bi se mnogo razlikovao od Radovana u ratu: jedan nesigurni političar, koji je često mijenjao odluke, ponekad pred superiornim Miloševićem, ponekad pod pritiskom lukavih stranaca, ponekad pod pritiskom još lukavijih domaćih lopova. Vidjeli bi tada jednog tipa čiji su prsti oko noktiju bili izgriženi od odgovornosti i situacije koja je nadilazila njegov provincijalni format. Vidjeli bi tipa koji nije operisan od smisla za racionalno, ali koji je upravo nedostatak formata nadoknađivao prizivajući istorijske i mitološke duhove, pored kojih se, logično, snalazio bolje nego pored živih ljudi koji su ga okruživali. Vidjeli bi čovjeka koga su kroz istoriju pronosale vile, ali čovjeka koga u mitologiju nisu doveli topovi nad Sarajevom i rake oko Srebrenice, već prost proizvod okolnosti u kojima je učestvovao, a koje se mogu svesti na to da je jedan Radovan zamijenio drugog Radovana.

Šta Haag može Radovanu Branim li ja to Karadžića od odgovornosti? Ne, prosto riječ je o drugom: Karadžić nije zločinac od formata, još manje "arhizločinac", pred kojim drhti istorija kraja 20. vijeka, jednako kao što nije reinkarnacija oklevetanog Miloša Obilića ili srpski "arhijunak", spreman da se pred sforovcima pretvori u suho drvo ili bistru rijeku. Uvredljivost ovog zaključka za bilo koju stranu u Bosni, za to vrijeme, nije više od pokazatelja da je za obje Radovan Karadžić odavno umro jer više nikome nije trebao, a da je umjesto njega došao "Radovan Karadžić", toliko neophodan da svi istraju na svojim zabludama.

Sa druge strane, sve dok ime Radovana Karadžića ima smisla pisati pod navodnicima, sve dok je njegova vrijednost mitološka, nema te stvari na koju će srpski i bošnjački kolektiv kao takvi prionuti od svoje volje i želje. Ako ću baš da budem precizan, sve dok postoji mitološki Karadžić, Srbi neće imati mira od Bošnjaka, niti Bošnjaci od Srba. Vremena će se mijenjati, a ta dijalektika bit će samo drugo ime za povoljne pozicije ko će kome bolje da pusti krv.

Na kraju, ostaje pitanje da li bi Haag mogao da bude taj koji bi sa Radovana Karadžića mogao da skine navodnike. Prije suđenja Miloševiću, sasvim sigurno. Poslije njega, koji je čak i na takvom mjestu, potpuno neosjetljiv za sve što čini život - od žrtava, svojih i tuđih - patentirao sud kao transcendentnu istorijsku vrijednost, koja ne priznaje ni ljudski život ni bol, već samo istoriju, šumski Radovan nije bez šansi. Bit će dovoljno da u Haagu ili na bilo kojem drugom mjestu dokaže da nema nikakve veze sa onim Radovanom iz predsjedničke fotelje. Sudeći prema ulozi koju su mu odredili preživjeli Bošnjaci i Srbi, to mu nimalo neće biti teško. Radovan je odavno mrtav, "Radovan" koji je došao umjesto njega još nije uradio sve loše stvari koje mogu da se urade. Zato se SFOR prošlog četvrtka iz istočnobosanskih šuma vratio praznih šaka: tražio je pogrešnog Radovana.

Arhiva Dani
247