"Pouzdan izvor obavijestio me je 16. 10. 1996. da je Hasan Pervan, radnik Uprave K-05 AID, povodom mjera mojeg operativno-preventivnog obezbjeđenja po mjestu stanovanja nedavno izjavio: 'Džaba ga obezbjeđuju, biće i on ubijen'. Naknadno sam saznao da o toj Pervanovoj izjavi nešto više zna rukovodni radnik te Uprave, gospodin Miralem Kapetanović. (...)

Također imam informaciju da je Pervan vijest o ubistvu Ugljena prokomentirao u radnoj sredini (ne znam pred kim) riječima 'Elhamdulilah'.

Podsjećam da je Pervan dan uoči ubistva Nedžada Ugljena, 27.09.1996, nasilno pokušao da na prijavnici AID BiH ostvari uvid u knjizi posjeta koja lica su posjećivala Nedžada Ugljena i Irfana Ljevakovića. Ovaj podatak sam 4.10.1996. saopćio i Komisiji AID za rasvjetljavanje ubistva Ugljena, na čelu sa Edhemom Godinjakom, sugerirajući dokumentiranje ove činjenice.

Također, Komisija FMUP-a za rasvjetljavanje pokušaja ubistva Nedžada Herende je, putem svjedoka, i djelimično vlastitom Pervanovom izjavom, dokumentirala neke bitne činjenice o ulozi Hasana Pervana u slučaju Herenda, te da je izjavio toj Komisiji 'da ima šefa izvan službe, a da su mu rukovodioci u AID samo formalni šefovi'."

Ovo je samo dio spisa koji je, uz napomenu "Iz razloga moje osobne sigurnosti, molim da se ovo obavještenje ne čini dostupnim drugim licima", Enver Mujezinović, tadašnji savjetnik direktora AID-a, 30. oktobra 1996. godine uputio Edhemu Godinjaku, rukovodiocu operativne grupe AID-a. Bilo je to, dakle, gotovo mjesec dana nakon što je u Sarajevu, u Prijedorskoj ulici, 28. septembra između 20.00 i 20.30, iz vatrenog oružja ubijen Nedžad Ugljen, pomoćnik direktora Agencije za istraživanje i dokumentaciju BiH. Ugljenovom ubistvu prethodila je otmica i zlostavljanje Nedžada Herende, također radnika AID-a i, kako će se kasnije utvrditi, jednog od pripadnika famozne jedinice Ševe, čije je osnivanje i rukovođenje dugo bilo pod direktnim vodstvom ubijenog Ugljena.

Munir Alibabić: Po čijem je nalogu praćen komandant ARBiH?

Tajna skrivenih šefova Edin Garaplija, Haris Pezo i Refik Muran optuženi su i osuđeni za Herendinu otmicu, no, kako su Dani već pisali, i pored visokih kazni ostao je čitav niz nedoumica: Garaplija je u trenutku otmice bio službeno lice AID-a i imao nalog za rad, tokom postupka i njemu i ostalima je dokumentirano djelo - no izostala je kvalifikacija - ima prekoračenja ovlasti, ali nema otmice?! Edin Garaplija je pred Vrhovnim sudom FBiH ponovio iskaz dat u našem magazinu na početku služenja svoje zatvorske kazne pozivajući se na Zakon o AID-u i nalog tadašnjeg direktora AID-a Kemala Ademovića o provođenju akcije "Orao", čiji je navodni cilj bio upravo raskrinkavanje djelovanja Ševa, u koje je, po Garaplijinim tvrdnjama, "Herenda primljen nakon što se dokazao ubivši 12 Srba pred Domom policije".

Edin Garaplija se u svom iskazu pozvao na svjedočenje Dragana Vikića, neprikosnovenog komandanta sarajevskih specijalaca smještenih upravo u Domu policije u to vrijeme. Nedžad Herenda je pak u svome iskazu datom neposredno nakon što je preživio višednevnu torturu, mučenje i ranjavanja, Nedžadu Ugljenu (snimak kasete Dani su također objavili) rekao da su sva zlostavljanja koja je pretrpio praćena pitanjima o samom Ugljenu, Bakiru Alispahiću, dugogodišnjem ministru unutarnjih poslova, i Enveru Mujezinoviću, ranijem načelniku sektora SDB Sarajevo. Od Herendine otmice do smaknuća, utvrdili su to čak i istražitelji FMUP-a, Ugljen je praćen, no njegov ubica nije otkriven?!

Iako je opet Garaplija u više navrata izjavljivao kako je Ugljenovo ubistvo podjednako odgovaralo i Bakiru Alispahiću, čiji je dugogodišnji najbliži saradnik bio, i Kemalu Ademoviću, Alispahićevom nasljedniku na mjestu direktora AID-a, obojica prozvanih oštro su ga demantirali. Alispahić, koji je iz milosti porodice Izetbegović, a tako i sa visokih policijskih dužnosti ispraćen nakon slučaja "Pogorelica", u Danima je ustvrdio da je i sam imao saznanja da je nakon Ugljenovog planirano i njegovo smaknuće. Kemal Ademović je pak bio decidiran: "Iza Garaplije stoji Aktivna islamska omladina", potvrđujući zapravo da pravi šefovi i nisu bili zvanično imenovani, već da su jednom od najosjetljivijih i najmoćnijih službi dirigirali iz svojih kabineta.

Slučaj "Pogorelica" - MUP-ovo imanje nadomak Dusine kod Fojnice namijenjeno (anti?)terorističkoj obuci koja je okončana američkim ultimatumom, akcijom SFOR-a i smjenom Alispahića, označio je svojevrsni prekid bosanskohercegovačke i iranske suradnje na vojnom polju i ostao jedna od enigmi koje se smatraju ključnim u rješavanju čitavog niza vojno-policijskih afera na domaćem planu. I danas se Pogorelica, Ševe i Ugljenovo ubistvo tretiraju u paketu koji je prije svega svojevrsna Pandorina kutija unutrašnjih obračuna među kojima je i optužba prvog načelnika Glavnog štaba ARBiH Sefera Halilovića da su upravo Ševe bile egzekutori propalog atentata namijenjenog njemu u kojem je smrtno stradala njegova supruga i njezin brat.

Repriza istrage Pred sarajevskim Kantonalnim tužilaštvom u narednim je danima vrući krompir otvaranja upravo ove, jedne od najtežih sarajevskih ratnih priča: ponovno pokretanje istrage ubistva Nedžada Ugljena i razmotavanje zamršenog armijsko-policijsko-političko-obavještajnog klupka. Istražitelji, ma kako se posljednjih šest godina doimali nesposobnim da suze krug i upru prstom u izvršioca smrtne kazne nad Nedžadom Ugljenom, sa zamjetnom sigurnošću svjedoče najprije o čitavom kolu opstrukcija koje su pratile baš svaki njihov korak istrage.

Znali su, kažu, da su u kancelarijama FMUP-a prisluškivani, a često i praćeni, znali su da je ma koliki interes za uspjeh postojao, daleko veći bio onaj za zaključivanjem slučaja neriješenim: upravo zbog naručilaca Ugljenovog ubistva, obavještajnih šefova iz sjene i otkrića koje bi sam egzekutor mogao ponuditi.

Enver Mujezinović, bliski suradnik rahmetli Ugljena, koji u svojim izjavama također tvrdi da mu je i samom smrt bila namijenjena, još je krajem 1996. istražiteljima ponudio svoje obimno svjedočenje. Evo njegovih najzanimljivijih dijelova:

"Nakon zločina nad Nedžadom Herendom, naručeno je moje ubistvo (saznao 14.07.1996. u 21,00), što sam potvrdio iz četiri neovisna izvora kojima se povjeravalo lice koje je trebalo biti realizator. O ovome sam 23. 07. naširoko usmeno upoznao direktora (Kemo Ademović, op. ur.) ali mu nisam predao pismo koje sam mu bio pripremio jer bi ga pokazao licu-realizatoru, već samo pomoćniku Ugljenu i savjetniku Ljevakoviću."

U sektoru Sarajevo se čini dostupnom nepozvanim licima najpovjerljivija operativna građa, istražuje se slučaj Pogorelica, o čemu je sačinjen dosje i umnožen u nekoliko primjeraka za nepoznate korisnike. Dvadesetdevetog i 30. 08. - praćen od strane Asima Sinanovića (SA 4024 AA): upoznat Boriša Delić. Dan kasnije, osvanuli tragovi tajnog ulaska u moju kancelariju. Drugog septembra, tajno praćen i ja i Irfan Ljevaković, nakon prekovremenog rada i odlaska s posla. Trećeg septembra, Asim Dautbašić plasira 'ukoliko ga neko bude dirao, ima adute za Haag'.

Znajući da posjedujem zavidno operativno i pedagoško-didaktičko iskustvo, a ne želeći da u bilo kojem tekućem i važnom operativnom poslu učestvujem, odmah po objelodanjivanju preživljavanja Nedžada Herende, nad kojim su pripadnici 'specijalne policije' i AID-a izvršili zločin, Ademović me odredio da što prije organiziram izvođenje Prvog kursa za radnike pripravnike AID-a."

Pismo - glava Uvidjevši da se Agencija bavi svim osim propisanim joj djelokrugom, stoji u ovom Mujezinovićevom iskazu, odlučio je 19.09.1996. da napiše pismo kolegi-savjetniku Irfanu Ljevakoviću, sa molbom da u odgovarajućem obimu upozna i predsjednika Izetbegovića. U tom pismu, za koje su istražitelji ustanovili da je stiglo do Ljevakovića, a koje je prilog u istrazi, između ostalog stoji:

"Poštovani kolega Irfane,

obraćam ti se ovim putem, cijeneći da ćeš iskoristiti onaj minimum preostalog uticaja na direktora AID-a kako bi se prekinuo svojevrstan teror koji provodi aktuelno rukovodstvo Sektora AID Sarajevo na čelu sa Fuadom Godinjakom, a uz odobravanje i podsticaje od strane direktora AID-a, prema prekaljenim operativcima, inspektorima i nižim rukovodiocima u tom Sektoru, što proizvodi nesagledive posljedice po međuljudske odnose, efikasnost Službe u suprotstavljanju obavještajno-subverzivnoj djelatnosti i kadrovsko osipanje.

Drugi razlog što se tebi obraćam jeste činjenica da sam, povodom ozbiljne prijetnje da ću biti ubijen od strane jednog poznatog sarajevskog kriminalca (dostavio sam ti pismo), 23. 07. 1996. godine u dužem razgovoru direktoru skrenuo pažnju na negativne procese koji se odvijaju u službi, posebno u oblasti međuljudskih odnosa. Tada sam mu iznio nekoliko primjera progona ljudi koji se, npr., pozdrave na ulici sa mnom, zatim da sam više puta nedvojbeno ustanovio da moja služba - AID, bez ikakvog zakonskog osnova, prema meni primjenjuje mjere tajnog praćenja, te da pojedini rukovodni radnici AID-a neovlašteno saopštavaju i na drugi način čine dostupnim podatke i dokumente nepozvanim licima izvan Službe, uključujući i kriminalce. Direktor se 'iznenadio' i negirao takve mjere a za progone ljudi od strane Fuada Godinjaka obećao da će provesti istragu da ustanovi da li je to tačno. Nakon razgovora sa direktorom očekivao sam barem mali pozitivni zaokret i napredak: međutim, sve je nastavljeno, samo na još široj osnovi, prema širem krugu lica i širom lepezom mjera...

Imam nepobitne dokaze da se prema mojim službenim i privatnom telefonu primjenjuju operativno-tehničke mjere prisluškivanja (13. 09. to su ustanovili stručni organi PTT). Za te poslove angažirana su potpuno nova lica, koja te radnje vrše izvan na Zakonu i Pravilima utemeljenim osnovama, a po nalogu direktora AID-a i njegovog pomoćnika za operativnu tehniku Asima Dautbašića.

I prije i poslije otkrivanja zločina u režiji najužeg rukovodstva AID-a nad Nedžadom Herendom, bezbroj puta sam ustanovio da sam pod mjerama tajnog praćenja. Do slučaja Herenda to je radio Edin Garaplija, osumnjičeni za pokušaj ubistva Herende, i grupa lica, a nakon toga su angažirana nova lica, među kojima i pojedinci iz PTD 'Bosna' (npr: Enes Pandžić, Emin Kapo, Samir Hurem i još sedam osoba).

Ne birajući sredstva borbe protiv pojedinih rukovodnih i operativnih radnika u AID-u, uz prethodnu iracionalnu diferencijaciju i svrstavanje na tzv. 'Bakirove ljude' (bio nam je pretpostavljeni, čiji smo onda trebali biti?), 'nova rukovodstva', protivno Zakonu i Pravilima, su širem krugu nepozvanih lica saopštavala i na drugi način činila dostupnim razne operativne podatke i dokumente AID/SDB, pa čak i objektima stvarnog interesa Službe, a jednom broju lica plasirani su lažni podaci i dezinformacije, sve sa ciljem da se na bilo koji način kompromitiraju raniji čelni ljudi MUP-a i SDB/AID. Tako, npr. u toku augusta 1996, iz prostorija Službe pobjegao je uhapšeni rusko-četnički obavještajac, državljanin Rusije. Istražnim postupkom rukovodio je pomoćnik direktora Boriša Delić, a neposredno Ekrem Omeragić. Disciplinske posljedice izbacivanja s posla, u historiji Službe prvi i nečuveni skandal ove vrste, snosili su sitni operativci i 'čuvari', a Ekrem Omeragić je unaprijeđen na mjesto suspendiranog Šuvalije - za koordinatora i ujedno zamjenika načelnika Sektora Sarajevo.

Načelnik Sektora Sarajevo, što pritiskom, što 'administrativnim rješenjima', a uz saglasnost direktora i nekih pomoćnika, udaljio je iz Sektora i Službe veći broj radnika koji su dobro ispekli zanat, a istovremeno su na njihova mjesta dovedene razne rodbinske, prijateljske, 'kumske' i druge veze koje ne ispunjavaju opće i posebne uslove za rad u Službi, bez provjera, sa negativnim provjerama i bez potrebne stručne spreme..."

Pred zastavom AID-a Koincidencija ili ne, tek istoga dana kada Mujezinović uručuje pismo Ljevakoviću, posebno ovlaštena Komisija FMUP-a, kako je službeno imenovan tim kriminalističke policije koji je istraživao slučaj "Herenda", poziva ga da prvo usmeno, a potom pismeno ostavi sva svoja saznanja. Dva dana kasnije, Mujezinović osobno od direktora Ademovića prima naređenje za privremeni rad u sektoru AID-a u Mostaru. Istražiteljima Mujezinović priznaje da je sumnjao u Ademovićeve namjere te da je stoga zatražio godišnji odmor, koji nije uspio u međuvremenu iskoristiti: šef kabineta direktora Husein Hajdarević priprema mu prvo jedno, a potom novo - odgođeno rješenje o boravku u Mostaru koje Mujezinović preuzima 27. septembra i tada u kancelariji Nedžada Ugljena zatiče i Amira Ahmića. Razgovaraju o dokumentiranju ratnih zločina: bilo je to samo dan uoči Ugljenovog ubistva. O tom 28. septembru, Mujezinović svjedoči:

"Poslije podne pozajmio sam auto od mog prijatelja i komšije i zajedno sa porodicom otišao u posjet puncu i punici na Grbavici. Vratio sam se kući oko 17,30. Prilikom izlaska iz kola primijetio sam na udaljenosti do 40 m crvenu zastavu Z-101 reg. Br. SA 4162 AA i pored nje muškarca starosti oko 40 godina, koji nosi naočale. Njegovo držanje i pogledi naveli su me na zaključak da se radi o licu koje me prati. Ušao sam u stan i oko 18,00 ponovo izašao da vratim pozajmljeno auto. Otključavajući auto, primijetio sam isto vozilo i isto lice na istom mjestu: čovjek je stajao pored otvrenih vrata kola čiji motor je radio. Očito je čekao da vidi kuda ću krenuti. Vozeći na rikverc sa parkinga, sjeo je u Z-101 i dalje gledao kroz otvorena vrata u mom pravcu. Odlučio sam da krenem ka njemu. U tom je momentu zalupio vrata i hitro krenuo prema raskrsnici kod trafo-stanice na Koševu, a zatim prema Bjelavama. Jurio sam za njim velikom brzinom, a on je bježao tako da se jedva zaustavio na raskrsnici, što je neuobičajeno pogotovo za čovjeka koji nosi naočale. Sa Bjelava sam se vratio na Breku i ostavio prijateljevo auto, a zatim došao kući. Nakon TV dnevnika, možda oko 20,10 - 20,20 pozvonio je telefon. Javila se moja supruga i pozvala me. Bio je to moj prijatelj, pozvao me njegovoj kući i tamo sam saznao da ga je nazvala Atija Muftić i rekla da je neko ubio Nedžada Ugljena u naselju Aneks. Šokiran, pozvao sam kolegu-savjetnika Irfana Ljevakovića i rekao mu tu vijest, na što je on iznenađeno pitao 'pa, zar on nije u Mostaru?'."

Mujezinović i Ljevaković se dogovaraju da se nađu u ulici Jovana Bijelića. Čekajući Ljevakovića, Mujezinović poziva i Himzu Šuvaliju i sva trojica Ljevakovićevim autom odlaze u zgradu MUP-a, u kancelariju Asima Fazlića, pomoćnika ministra. Fazlić izdaje naređenja za blokadu svih izlaza iz Sarajeva, kontrolu vozila i ostale potrebne mjere. Ljevaković zove Izetbegovića i obavještava ga o Ugljenovom ubistvu. Čeka se vanredna sjednica Kolegija direktora AID-a, a u međuvremenu Mujezinović zove suprugu i sugerira joj da iz sigurnosnih razloga u stan pozove njegovog rođaka. Rođak i stiže oko 21,30, a sutradan, svjedoči Mujezinović, priča mu sljedeće: "Prilikom silaska niz stepenice do mog ulaza primijetio je da su dva muškarca pobjegli na različite strane od mog ulaza." Pošto je teren nedovoljno osvijetljen, primijetio je samo siluete dvojice odraslih muškaraca. Mujezinović dalje svjedoči: "Ne treba isključiti mogućnost da se tu večer pripremalo i moje ubistvo, za što je bilo i ranijih najava."

Cijeđenje tajni I nakon Ugljenovog ubistva, najave Mujezinovićevog ubistva su nastavljene - o čemu svjedoči i dio obavještenja Edhemu Godinjaku. Mujezinović je o prijetnjama smrću informirao još i Borišu Delića i Halila Tahtu, članove AID-ove operativne grupe kojoj je zadatak također bio rasvjetljavanje ubistva Nedžada Ugljena. Uskoro je počelo maratonsko suđenje Edinu Garapliji i njegovim saučesnicima u slučaju Herenda, o čemu je Mujezinović također govorio pred jednim od nekoliko timova koji su paralelno radili na istrazi Ugljenovog ubistva: "Gotovo cijelo vrijeme suđenje je pratio Fikret Mašić, bivši kriminalistički inspektor CSB Sarajevo, jalijaško-kriminogenog izgleda, govora i manira, doveden u AID po nalogu Ademovića. (...) Ovaj mračni i monstruozni tip je vršio 'operativne' i neposredne pritiske na svjedoke koji su trebali potvrditi lažni alibi Edina Garaplije u vrijeme mučenja nesretnog Herende. Čovjeku koji je na suđenju sjedio pored njega, Mašić je nervozno komentirao da se za čitav slučaj ne bi ni znalo - da nije bilo Mujezinovića. (...) Mašiću su svaki put prilikom uvođenja i izvođenja iz sudnice optuženi upućivali poruke i obratno, a zbog bahatosti i gunđanja predsjedavajući vijeća sudija Jaganjac ga je javno opomenuo. Posebnu težinu svakako ima Mašićevo psihičko lomljenje i beskrajno informativno maltretiranje Atije Muftić, radnice AID-a i najbliskije prijateljice rahmetli Nedžada Ugljena: u dugotrajnom psihičkom maltretiranju do četiri sata ujutro, Mašić ju je izbezumljeno pitao: 'Šta je htio Ugljen, zašto je vodio privatnu istragu?' Pored bezbrojnih drugih čvrstih indicija, ovakvim pitanjem Mašić je ujedno i dao odgovor ko i zašto je ubio Nedžada Ugljena."

Enver Mujezinović je, neposredno nakon Ugljenovog ubistva, otišao na bolovanje dugo osam mjeseci: februara 1997, preko funkcionera SDA pisao je pismo i tadašnjem predsjedniku Izetbegoviću. Istražiteljima je ustvrdio da ima i potvrdu kako je to pismo i uručeno Izetbegoviću, a uručilac je bio Husein Živalj. Bilo je to 23. februara, a vrijeme koje je slijedilo, ovako je zabilježeno u njegovom svjedočenju: "Čekajući na prijem kod predsjednika Izetbegovića, krajem marta 1997. jedan moj saborac me obavijestio da ga je visoki funkcioner SDA informirao kako neki ljudi iz sjene planiraju fizičko uklanjanje Bakira Alispahića i mene. Kako je prenio ovaj visoki funkcioner, nas dvojica 'ne smijemo ljeta mašiti živi'. Prvi put sam kod Bakira Alispahića, prilikom našeg susreta, zapazio istinsku zabrinutost. Činilo mi se da je on znao nešto više o krugu ljudi koji stoje iza takve inicijative - ali mi nije rekao detalje osim što je spomenuo da se radi o grupi ljudi iz i oko bivših članova Gradskog odbora SDA u vrijeme kada je njegov predsjednik bio Mehmedalija Hadžić."

Nedugo zatim uslijedio je i kraj suđenja Garapliji, koji je, u svojoj završnoj riječi, između ostalog rekao: "Herenda me je, ustvari, uputio na to ko je nalogodavac ovoga svega. To je jedan od trojice ljudi koji su znali za posao zbog kojeg sam bio prebačen. To je lice tražilo da njemu predam materijale i sugeriralo mi da se ne žurim sa izvještajem. Poslije sam dešifrovao ko je to, a završio je na način kako završavaju dvostruki špijuni." Zanimljivo: i istražitelji i sam Mujezinović uočili su ovaj detalj Garaplijine odbrane. Mujezinović je, kao čovjek struke, svoje ispitivače podsjetio na podatak da je upravo Mašić znao za Garaplijin navodni boravak u Tuzli, a da mu je on istovremeno dao alibi. Samim tim - za njega je postao ključni lik istraživanja oba slučaja - i Herendinog i Ugljenovog. U ovom se času, dok se nova-stara ekipa istražitelja ponovno bavi debelim dosjeima, tek jedno da pouzdano ustvrditi: još niko nije pokazao dovoljno hrabrosti da se dohvati šefova iz sjene. O kojima podjednako svjedoče i operativni i nekadašnji rukovodni radnici AID-a.

Kako je sve istraživan Sefer

Iako se konstantno najavljuje kako će konačno biti rasvijetljena istina o eksploziji u kojoj je poginula supruga prvog komandanta Armije RBiH Sefera Halilovića i njezin brat, pred istražiteljima je još nekoliko teških zadataka. Istraga ni u kom slučaju neće biti kompletna bez uvida u period nakon 26. oktobra 1993. godine koji je tadašnji načelnik GŠ ARBiH proveo izoliran i sa isljednicima. Bilo je to neposredno nakon akcije raščišćavanja sa organiziranim kriminalom u Sarajevu, kada je uhapšeno oko 250 boraca tadašnje Devete motorizirane i Desete brdske brigade, kada se Ramiz Delalić Ćelo, zvanično zamjenik komandanta Devete motorizirane, koji je mjesecima ranije iz komande brigade istjerao novoimenovanog komandanta i vodio brigadu i kada je u obračunu sa dijelom komande Desete brdske ubijeno 11 pripadnika MUP-a i Vojne policije. Iste je noći, nakon odvođenja u komandu Prvog korpusa, ubijen Mušan Topalović Caco, a Sefer Halilović je danima isljeđivan. Do istražitelja je već došao podatak da je Komisija AID-a u svojoj arhivi deponirala "dosje Halilović", koji je sadržavao: plastičnu foliju sa 36 priloga, dvolisnicu sa naznakom "ostala djela" sa 10 priloga, dvolisnicu "dopune" sa devet priloga, fasciklu "dodatnih materijala" sa 29 priloga, omot zapisnika i izjava, omot sa informacijom i 13 zapisnika, te kovertu sa originalnim dokumentima vezanim za "slučaj Halilović" i fasciklom iz dva dijela - krivičnim prijavama za ubistvo vojnika Vučića sa 16 priloga. U istom je paketu Komisija AID-a zapisnički preuzela dvije videokasete snimaka "Kazana". No, u svakom će slučaju najzanimljiviji dio predstavljati službene zabilješke o čak 16 operativno--tehničkih mjera pokrivanja i praćenja Sefera Halilovića u periodu u kojem je komandovao Armijom RBiH: Jusuf Pušina, tadašnji ministar unutarnjih poslova, i Munir Alibabić, tadašnji načelnik sektora SDB Sarajevo, konačno će, valjda, morati i službeno odgovoriti na pitanje - po čijem je nalogu komandant Armije tretiran, najblaže rečeno, kao da je komandant jedinica JNA koje su u tom času opsjedale Sarajevo?

Ko je Enver Mujezinović?

U bivšoj JNA bio je zapažen obavještajni kadar, jedan od onih koji su nosili epitet "đak generacije". Službu je, po sopstvenim tvrdnjama, napustio 15. aprila 1992. godine, nakon četiri godine provedene u Beogradu. Sa Sejom Čudićem, ratnim načelnikom vojne bezbjednosti Prvog korpusa, 16. aprila stiže iz Beograda u Sarajevo, a već 18. zajednički se prijavljuju Avdi Hebibu. Krajem aprila, Jerko Doko, tadašnji ministar odbrane, i Munib Bisić, njegov zamjenik, Mujezinovića zadužuju za formiranje obavještajno-sigurnosne službe Ministarstva odbrane. Juna 1992. nastaje Sektor za sigurnost i obavještajne poslove MO RBiH, a Mujezinović je njegov načelnik. Godinu dana kasnije, od Munira Alibabića preuzima dužnost načelnika Sektora SDB Sarajevo, što je posao na kojem ostaje sve do formiranja AID-a, odnosno do imenovanja u savjetnika direktora AID-a nakon što na poziciji direktora Kemal Ademović zamjenjuje Bakira Alispahića.

Arhiva Dani
247