alil Morina, jedan od svjedoka sa Kosova, rekao je tokom ispitivanja tužiteljstva da je u noći 25. marta 1999, kada su počeli NATO-ovi udari na Srbiju, čuo eksplozije koje su dopirale iz susjednog Pirana, također albanskog sela. Kako nije čuo buku aviona, zaključio je da su za te eksplozije odgovorne srpske snage. U unakrsnom ispitivanju, ponovio je to i na pitanje Slobodana Miloševića. Ovaj ga je ipak upitao da li je siguran da nije čuo avione, i kada je dobio odričan odgovor, slavodobitno zaključio: "Tu noć NATO-ovi avioni bombardovali su benzinsku pumpu u blizini sela!" Uvjeren da je time svjedoka uhvatio u laži, Milošević je zaboravio jedan sitan detalj. Ono što on zna o napadima na Kosovo, znaju i svi ostali. NATO je u međuvremenu potvrdio da je pogodio benzinsku crpku, ali tek 10. maja 1999, kada su zračni napadi na Srbiju dobrano odmakli, a na Kosovu već dugo nije bilo Albanaca. I u četvrtoj sedmici "kosovskog suđenja" Slobodan Milošević radi ono što je najbolje radio tokom svoje političke karijere - laže. "Da li znate da je UČK ubila direktora pozorišta u Mitrovici, jednog divnog čovjeka, poštenog Albanca, koji je bio lojalan državi Srbiji", upitao je Halila Baranija, svjedoka iz Mitrovice. "To nije tačno", uzvratio je Barani, "ja sam direktor pozorišta u Mitrovici."

Suđenje kao fudbalska utakmica Njegova taktika je jasna od početka i ponavlja se sa svakim svjedočenjem; rovovski rat i zamaranje svjedoka bjesomučnim ponavljanjem istih pitanja uspijeva samo u onoj mjeri u kojoj mu to dopušta Sudsko vijeće. Sasvim je prirodno da nakon sat i pol, koliko je trajalo njegovo unakrsno ispitivanje posljednjeg svjedoka, potonji pomiješa činjenice ili nije siguran u redoslijed kojim su se događaji odvijali. Ponekad je za to dovoljan i strah od činjenice da ispitivanje vodi balkanski krvnik lično. Tužilaštvo je, u međuvremenu, uputilo prigovor Vijeću, upozoravajući na popustljivost prema Miloševiću. Odgovor da je prag tolerancije u njegovom slučaju viši, jer on nije profesionalni advokat, pored toga što je naivan, previđa i jednu vrlo bitnu činjenicu. On, naime prima upute i pomoć od barem dvojice advokata.

Zdenko Tomanović, jedan od dvojice njegovih pravnih savjetnika (drugi je Dragoslav Ognjenović, inače i advokat Alije Delimustafića), u svakoj se pauzi suđenja konsultira s njim. Milošević, pored telefona u pritvoru, ima na raspolaganju i telefon u jednoj od prostorija u blizini sudnice u kojoj provodi pauze. Nakon svakog svjedočenja, Tomanović ili Ognjenović mu telefonom ili preko službenika Sekretarijata šalju rukom ispisane podatke o pojedinom svjedoku, obično onom koji svjedoči tog dana, a podaci obično pristižu iz Beograda. Pošto zastupa sam sebe, Milošević ima pravo dobiti imena svjedoka deset dana prije njihovog pojavljivanja; istrage o svjedocima vode njegovi pravni savjetnici, ali za razliku od ostalih advokata, njih ništa ne obavezuje da imena zadrže u tajnosti. Ako imena svjedoka budu otkrivena, što ne bi bio prvi takav slučaj, Milošević može biti kažnjen novčano ili osuđen na najviše sedam godina zatvora; s druge strane, teško da će bilo ko iz Srbije nakon toga htjeti ili imati hrabrosti da svjedoči protiv njega, a sud u ovom trenutku još uvijek nema pravo rješenje za taj problem. Istina, sud (ne tužilaštvo) prisluškuje i snima njegove razgovore upravo iz sigurnosnih razloga, ali to ne može spriječiti otkrivanje identiteta svjedoka. Milošević nije nikakav genije fotografske memorije; on sate provodi na telefonu u pritvoru, rukom zapisujući ono što mu u slušalicu govore Tomanović ili Ognjenović; ostatak vremena provodi čitajući izjave svjedoka i spremajući se za suđenje.

U kojoj se mjeri njegovo suđenje ustvari razlikuje od ostalih? Samo onoliko koliko to žele svi ili najveći dio onih uključenih u proces; mediji su do sada kosovsko suđenje promatrali kao fudbalsku utakmicu, procjenjujući na kraju svake sesije ko je izašao kao pobjednik, on ili tužiteljstvo. "Ovo nisu Olimpijske igre, i na kraju svakog dana se ne dodjeljuje zlatna medalja", kaže Florence Hartmann, glasnogovornica Ureda tužitelja. Međutim, još uvijek se više pažnje poklanja tome što je neki od svjedoka nepismeni seljak iz bezimenog kosovskog sela nego tome da je on žrtva deportacije na kraju 20. stoljeća, ili da je izgubio 16 od 18 članova familije. A kada se bilo čije svjedočenje gleda u tom svjetlu, onda je neizbježno da se Miloševićeva odbrana gleda kao "briljantna improvizacija". S druge strane, pritisak kosovske javnosti na svjedoke otežava kako njihov položaj, tako i poziciju tužilaštva. Jedan od ranijih svjedoka, Halil Barani, dočekan je po povratku iz Haaga kao heroj u Mitrovici; sačekalo ga je oko hiljadu ljudi, noseći njegove slike i transparente. I ostali svjedoci su skloni tome da, ne bi li bili što uvjerljiviji, daju komentare umjesto da se koncentriraju na ono što ustvari imaju za reći. Ali, za to je ponajviše kriv sud, koji je Miloševiću dopustio da svoju odvjetničku ulogu koristi kao mogućnost da iznosi političke stavove.

Veliki dan za historiju Kosova Mnogo opasnije je, međutim, to što kosovski svjedoci sa vidnom nelagodom zaobilaze Oslobodilačku vojsku Kosova (OVK); nijedan od njih do sada nije čak potvrdio ni mogućnost da je i OVK počinila ubojstva. "Čini mi se da mnogi svjedoci strahuju od OVK i od toga što im se može desiti kada se vrate kući", kaže jedan od dugogodišnjih promatrača prilika u sudu. Mnogi od svjedoka zaista na svjedočenje gledaju kao na svoj veliki dan na sudu ili doprinos historiji Kosova, podrivajući time vjerodostojnost samog svjedočenja, ali i uvlačeći tužiteljstvo u političku igru iz koje ne može izaći neoštećeno. Tužiteljstvo se, naime, na trenutke doima kao da optužujući Miloševića istovremeno brani i OVK. I Hasan Pruthi, 55-godišnji pravnik iz Đakovice, rekao je da je OVK "snaga koja se pojavila tokom rata". Pruthi, nekadašnji predsjednik Privrednog suda u Đakovici, u svom je svjedočenju ispričao kako je Skupština Srbije ukinula taj sud 1989, u vrijeme kada mu je komisija Savezne skupštine dala najviše ocjene. On je taj potez protumačio kao diskriminaciju protiv Albanaca, koji od tog trenutka nisu mogli registrirati svoje privatne firme; Privredni sud u Prištini, na koji su prenesene ovlasti đakovičkog suda, odbijao je registrirati albanske firme. Na koncu, u vrijeme prije početka rata, u cijeloj općini nije bilo nijedne albanske radnje, odnosno prodavnice, ustvrdio je Pruthi. I rijetke prodavnice koje su radile, bile su u srpskom vlasništvu.

Pruthi je, između ostalog, kao pravnik bio upućen i u pravne začkoljice Zakona o prometu imovinom u posebnim uslovima, koji je srbijanska Skupština također usvojila da bi spriječila Albance u kupovini zemlje od Srba. Za svaku takvu transakciju bilo je potrebno posebno odobrenje Ministarstva finansija Republike Srbije, odnosno posebne parlamentarne komisije za slučaj da ministarstvo ne odobri kupoprodaju. U vrijeme kada je bio aktualan, taj zakon bio je samo dimna zavjesa za pooštravanje represije nad Albancima. U dijelu svjedočenja koji se odnosio na početak rata na Kosovu, Pruthi je ispričao kako se sa familijom krio u Đakovici tokom prvih dana bombardovanja; njegovog rođaka Shevqeta Pruthija srpska policija ubila je drugu noć bombardovanja, pred očima njegove malodobne kćerke Ate. Hasan je, kaže, ujutro, nakon što je saznao za to, obavijestio policiju. Istražni sudac iz Đakovice pojavio se na mjestu ubistva i mecima doslovno izrezani leš ovlaš pogledao, rekavši: "Možete ga ukopati, nećemo voditi istragu!" Tu noć, počela je paljevina albanskih kuća. "U osam sati navečer obično bi nestajalo struje i to je bio znak da srpska policija počinje sa svojim operacijama", rekao je Pruthi.

Pročišćavanje grla Milošević se, nakon pauze, u sudnicu vratio sa podacima da je u općini Đakovica bilo 8.900 albanskih privatnih firmi, a samo od 1994. otvorena 861 benzinska crpka, od kojih je svega 20 bilo u vlasništvu domaćih Srba. Hasan Pruthi se, nakon početne treme, koja se najčešće očitovala u čestom pročišćavanju grla, ipak nije dao zbuniti. Na Miloševićeva pitanja odgovarao je sa mnogo samopouzdanja, kao informiran svjedok, ponekad ga i ismijavajući. "Vaš brat bio je direktor 'Hidrosistema'?", upitao ga je Milošević, još jednom u uvjerenju da je pobijedio. Pruthi je, smijući se, rekao: "Ne, to nije tačno, moj brat nije radio u toj firmi!" "Vaš brat nije radio u tom preduzeću!?", ponovio je Milošević pitanje, ovaj put pomalo začuđen. "Ne, moj brat je bio trgovac. Optuženi je nešto pobrkao", odvratio je još jednom. Bio je to i jedini put da je Milošević mogao ponoviti isto pitanje. Sudac Richard May je tokom tog svjedočenja, kao rijetko kada, štitio svjedoka od Miloševićevog maltretiranja i na svaki sličan pokušaj da zbuni svjedoka, isključivao njegov mikrofon. "Gospodine Miloševiću, on je već odgovorio na to pitanje. Imate li još nešto?"; Milošević je svaki put rekao da želi svjedoka upitati još nešto. Ali, May je još jednom ostao bez strpljenja: "Gospodine Miloševiću", rekao mu je na isteku 90. minute ispitivanja, "očekujemo da Vaše ispitivanje okončate u narednih pet minuta!" I to je bio kraj njegovog svjedočenja.

Drugi svjedok Qamil Shabani i sam spada u red svjedoka "sa zadatkom". Umjesto da odgovara na pitanje tužitelja Dirka Rynevelda, Shabani je u jednom trenutku počeo držati lekcije iz povijesti, ali ga je May ubrzo upozorio da treba samo odgovarati na pitanja tužitelja. Shabani, nastavnik iz sela Zheger, svjedočio je o napadu srpskih snaga na njegovo selo 28. marta i putovanju nekolicine seljana do makedonske granice, od koje ih dijeli oko 30 kilometara. Uobičajeni šablon se ponovio i u njegovom slučaju. Srpski vojnici koji su ih presreli na putu oduzeli su im lične dokumente, novce i druge dragocjenosti koje su imali uza se, šaljući ih dalje ka granici. Put im je pokazao neki čovjek (Shabani nije htio otkriti njegov identitet), za kojeg se ispostavilo da je povezan s vojskom i policijom, i, kada su stigli na odredište, zatražio novac. Koji su oni, naravno, dali, nemajući izbora.

U prašini koja se podigla oko uvjerljivosti, odnosno neuvjerljivosti svjedoka, pažnji, kako medija, tako i javnosti, obično promiče najvažnije. Svi svjedoci su, do sada, potvrđivali navode optužnice o protjerivanju 800.000 Albanca sa Kosova, koje se uvijek odvijalo po istom scenariju: opkoli, spali, zaplaši, protjeraj. Izvor Dana blizak komandi NATO-a, kaže da savez ustvari ima dokaze da su Srbi u nekim mjestima, i nakon progona albanskog stanovništva, spaljivali krovove kuća u želji da ih prikažu kao mete savezničkih aviona. Fotografije napravljene iz zraka NATO do sada, navodno, nije ustupio tužiteljstvu, i pored toga što bi to mogao biti jedan od ključnih dokaza protiv Miloševića. Shabanijevo svjedočenje okončano je u ponedjeljak poslijepodne, a unakrsno ispitivanje započelo je u srijedu ujutro. U utorak sud nije radio. U kuhinji je, naime, rano ujutro zagorjela tava.

U srijedu 6. marta Sudsko vijeće je Slobodanu Miloševiću dalo pismenu odbijenicu na njegov zahtjev da se brani sa slobode.