ekst Povratak na kraj svijeta novinara Dana Emira Suljagića, objavljen u 245. broju našeg magazina, zajedno sa pozivom čitaocima za učešće u zajedničkoj akciji za pomoć ljudima, povratnicima u RS, čijim se sudbinama priča bavila, ponovno je potvrdio dvije stvari. Prva je da dobar tekst nikada ne ostane neprimijećen, a druga je da u ovoj zemlji još uvijek ima dovoljno ljudi koji ne mogu ostati gluhi na tuđu nevolju. Tako je nakon ovoga teksta i poziva čitaocima, za jako kratko vrijeme u redakciju magazina Dani došlo gotovo stotinu čitalaca i donijelo ono što su smatrali da povratnicima može biti od koristi. Gotov novac, ćebad, odjeća, hrana, voda i još štošta drugo što se krilo u paketima i torbama koje su ljudi od srca spremili. Sve u svemu, pun jedan kombi distributerske kuće VIP-24 iz Sarajeva, koja je velikodušno ponudila prevoz, te još jedan krcat džip i automobil. Ekipi magazina Dani se u startu priključuje i Rešad Gogalija, iz kabineta premijera Vlade Federacije Alije Behmena, sa nekoliko paketa lijekova i najneophodnije medicinske pomoći, koju je velikodušno uputio gospodin Redžad Ćatić, direktor "Apoteka Sarajevo". Iz Goražda dolaze Slavko Klisura i Emir Softić, koji se konvoju priključuju u Ustiprači.

Šatorovići Gledajući onako površno, u prvi mah se učini da Fadilu Banjanoviću Braciki, koji radi na povratku prognanih u RS, a sa područja sjeveroistočne Bosne, unekoliko posao olakšava činjenica što se većina povratnika vraća u rubna područja, ona koja se oslanjaju na Federaciju BiH. Pored toga, riječ je mahom o naseljima koja su brojala po nekoliko stotina kuća i više stotina stanovnika. U jugoistočnoj Bosni situacija je nešto složenija. Osim nekoliko urbanih naselja poput Foče, Rogatice i Višegrada, iz kojih su protjerane hiljade Bošnjaka, i nekoliko manjih poput Čajniča, Rudog, Tjentišta, Jeleča, Međeđe…, većina ostalih su mala, raštrkana i udaljena od glavnih putnih komunikacija. Takva bezbrojna bezimena povratnička "ostrva" sa jednom do pet kuća do kojih treba zapeti po nečemu što je nekad i moglo biti put, niti su interesantna eventualnim stranim donatorima niti domaćim institucijama zaduženim za brigu o povratnicima. Šatorovići, selo kod Rogatice, do rata je imalo pedeset kuća. U aprilu prošle godine se u popaljeno i do temelja porušeno selo vraća sedam porodica, kojima uspijeva tu i prezimiti. Donacije za obnovu sedam kuća su dobili. A i to što su dobili je nepotpuno. Fali crijepa, cigla polomljena, grede za rogove neodgovarajuće, a dva kamiona šljunka je samo porodica Hodžić do sada morala kupiti. Sve to na što vam se ljudi požale, ide na obraz donatoru, kome niti se možeš ne zahvaliti, niti ga zbog fušeraja (koji ima i drugo ime) pohvaliti. U nedjelju, kad smo obišli Šatoroviće, svi su mještani zajedničkim snagama pravili jednu kuću. Vrijeme se proljepšalo i nema se više šta dangubiti. Krenuli su od kuće Hašima Šabanića. Jedna po jedna. Drugačije ne može. U narodu se to zove moba. I ona je jedini način. Kada bi svi u isto vrijeme pravili svako svoju, ne bi nikad. U selu struje nema. A bilo je nekad. To znači da električna miješalica nije u funkciji. Nije ni agregat. Nema nafte. Nema ni vode. A bilo je i vode nekad. Bit će je opet, ako Bog da zdravlja. Sa komšijama do sada nije bilo nikakvih problema i to je, za sada, ono najviše što se u ovome trenutku može očekivati od Republike Srpske. Sve ostalo košta. Samo za dovod struje do jedne kuće u Šatorovićima, kažu, iz Rogatice traže 700 maraka. Ovo sad je drugi put da im dolazi pomoć iz Federacije. Sreća pa je vaninstitucionalna pa je u njoj između ostalog i tih sedam stoja, koliko se traži za struju. Prvi put, ta federalna pomoć je bila tačno deset kila šećera. Sreća pa ne dolazi ni federalni poštar, koji je za ove ljude donosio jedino rješenja o deložaciji. Tako stvari sa održivim povratkom stoje. A priča o jednom traktoru, kojim bi se ne samo mogla obaviti proljetna sjetva za cijelo selo nego bi služio i kao seosko tovarno magare, u domenu je naučne fantastike, baš kao i mogućnost da se u selu ukaže koja krava muzara u pratnji stada ovaca. Za takva i slična ukazanja u Šatorovićima ne vjeruju da se mogu desiti. U Sarajevu još manje. Nego, od izleta u oblake glava ne boli ako se čovjek na vakat na zemlju vrati i prihvati se posla. Ako se sam ne prihvati, drugi niko neće. Hvala i doviđenja. I nemojte nas zaboraviti.

Strmice i odroni U Strmici Donjoj, općina Rudo, nema sitne djece. Ni u Gornjoj. A ni u Dolovima ih nismo vidjeli.

U Strmici Donjoj ćeš flašom pitke vode obradovati ljude, da drugo ništa ne doneseš. Sve star svijet, a do česme ima da se ide. "Imam dolje granatu. Prebacio sam je gore. Ako ko smije od vas da je uprti, da je nosi. Da je stjela eksplodirati, dosad bi sto puta eksplodirala", veli Šemso Ćato, više za sebe nego što govori nama, i mota duhan. Kupio ga u Jablanici. Po selu su u ratu padale granate, a iznad puta je minsko polje. Pet puta su kroz Strmicu prolazili demineri i nešto zagledali, a neeksplodiranih granata još puno selo. Ili ono što je od sela ostalo. A nije puno ostalo. "Ovo je prvi put da nam neko iz Federacije dođe za godinu dana, koliko smo ovdje", kaže Mujo Mehanović, "vođa" tri šatorska naselja. Dodaje da to obeshrabruje povratnike, jer iako kod Vlade imaju potpisanih deset ugovora, niko do sada ni od kakve pomoći ni hale nije podigao. Sreća pa je Rešad Gogalija tu, pa iako je došao samoinicijativno, kao predstavnik najviše federalne vlasti se trudi da ljude strpljivo sasluša i ulije malo nade. Ljudi ga slušaju, vjeruju mu. Novinari i čitaoci novina mogu uraditi što je u njihovoj moći, ukazati na problem, odvojiti malo na stranu te obezbijediti da ljudi jedno vrijeme nisu gladni, žedni, goli i bosi, i ako za duhana šta pretekne, pretekne. A uhar je, kako rekosmo, i flaša kisele kad je neko donese. Da ne pričamo o paketu od nekoga nepoznatog adresiranom na konkretno ime i prezime. Kao što je Mujo Džanko. Sve preko toga je, kako sada stvari stoje, do države. I taj kamion šljunka, i kreč i cement, i cigla, i crijep i grede, i ruke radnicima, i deminiranje avlija i bašči, i jedan doktor, makar jednom u petnaest dana da prođe, i ta tableta za glavu, i malo kakva kombija, barem jednom u hefti, da prevuče svijet do općine po dokumente, i voda i struja, i traktor i krava, i otkupna stanica i granap. I škola. I učiteljica. A dogodine, akobogda, telefon. U Strgačini, dolje pored jezera su do struje skoro dobacili. Obećalo im donaciju. Dok ne dođe, hvala i na svijećama i na tranzistorima na baterije. U Strgačini je i najveća koncentracija povratnika. Jer upravo se čini da je nekako u svoj ovoj priči samoća ono što čovjeku najteže padne. Sjediti zaboravljen i sam tamo negdje daleko na obali Lima, koji niti je više rijeka, imati nekih osamdeset godina i povazdan gledati u onu vodu, a ona na mjestu stoji. Da barem teče.

Iako su čitaoci Dana koji su se odazvali na poziv redakcije našeg magazina da učestvuju u ovoj humanitarnoj akciji željeli ostati anonimni, redakcija magazina Dani se, u ime povratnika kojima je uručena prijeko potrebna pomoć, zahvaljuje: Mirzi, Fazili, Snježani, Elmiru, Denisu, Lejli, Avdi, Ljubinki, Huseinu, Dženani, Srđanu, Ekremu, Bahriji, Nadi, Fatimi, Nadžiji, Hediji, Ameli, Merimi, Rahmanu, Džani, Branki, Renati, Samiri, Sandri, Elviri, Danijeli, Mevlidi, Nerzuku, Senadi, Sabiri, Ćimeti, Imrani, Amili, Merdžani, Saudinu, Fadilu, Belmi, Izetu, Mirku, Zineti, Emiru, Aiši, Asji, Hazimu, Remzi, Saši, Kemalu, Dragici, Jasminu, Zvonki, Jusufu, Biljani, Azri, Amili, Muhamedu, Saniji…

Arhiva Dani
247