aša percepcija svijeta promijenila se 11. septembra, no ne biste to zamijetili u novoobjavljenom prijedlogu budžeta za vanjsku pomoć predsjednika Busha. Predsjednikovo rješenje za terorističku prijetnju jeste povratak deficitnoj potrošnji i prebacivanje milijardi dolara od domaćih potreba na Ministarstvo odbrane i unutarnju bezbjednost. Dok će Kongres raspravljati o detaljima i prednostima ovih ogromnih povećanja u mjesecima koji predstoje, trebali bismo obratiti pažnju na ono što je na predsjednikovoj listi prioriteta ispušteno. Oči bode nedostatak nečega što su mnogi od njegovih vlastitih savjetnika, kao i članova Kongresa te iskušanih bivših zvaničnika državne sigurnosti, javno zahtijevali - značajnog povećanja resursa za poboljšanje žaljenja dostojnih uvjeta života više od trećine ljudi na svijetu.

Manje od jednog procenta federalnog budžeta SAD-a određeno je za vanjsku pomoć, pri čemu dosta od te sume ide na vojnu pomoć dvjema savezničkim zemljama na Bliskom istoku, Izraelu i Egiptu, i za programe koji potpomažu prodaju američkih proizvoda u inozemstvu. Gledano per capita, većina drugih industrijaliziranih nacija odavno je nadišla minimalno ulaganje u nastojanje za vanjsku pomoć koje je ustrojila najbogatija država koju je svijet ikad vidio. Neki kažu da američki narod ne želi slati pomoć "preko mora". Ustvari, javnost konzistentno podržava rast fondova za borbu protiv siromaštva. Oni razumiju posljedice činjenice da milioni ljudi žive u bijedi, bez obrazovanja, u grabežu za hranom, ili se u očajnim uvjetima znoje za dolar-dva dnevno ako su toliko sretni da posao imaju.

Ti ljudi, koji nemaju pristup pitkoj vodi, kanalizaciji ili zdravstvenoj skrbi, čija djeca često umiru u povoju, koji se ničem boljem ne mogu nadati u svom životu - lak su plijen za one koji siju sjeme mržnje i terora. Godinama smo se ponašali kao da ovi uvjeti nemaju posljedice na našu bezbjednost, čak i dok je stanovništvo svijeta preticalo moć mnogih vlada da pruže osnovne životne potrepštine. Naše je razmišljanje 11. septembra zauvijek moralo biti promijenjeno. Podnoseći svoj budžet, i sam predsjednik je obećao "poraziti teroriste gradeći trajan napredak koji obećava više mogućnosti i bolje živote svim ljudima svijeta". Nadali smo se da ćemo vidjeti te riječi kako se odražavaju kao istinski državni prioritet, u pravim dolarima, ali njegovo predloženo povećanje vojnih izdataka od 48 milijardi dolara, u jednoj jedinoj godini, deset puta je veće od sume koju utrošimo da se širom svijeta borimo protiv siromaštva.

Za dvije milijarde najsiromašnije djece svijeta, uključujući i onu u pretežno muslimanskim zemljama gdje su besplatne vjerske škole često rasadnik fanatizma, predsjednikov budžet predviđa 150 miliona dolara za obrazovanje. Šest puta toliko trošimo na obrazovanje 101.000 studenata u Vermontu. Predsjednikov budžet obezbjeđuje 1,3 milijarde dolara za zdravstvo tri najsiromašnije milijarde ljudi na svijetu, jedva polovinu sume koju utrošimo na zdravstvenu skrb za 600.000 žitelja Vermonta. Borimo se da nađemo još par miliona kako bismo olakšali patnje u izbjegličkim logorima, koji su plodno tle za novačenje terorista. Raspravljamo o daljnjih pet ili deset miliona dolara za mikrozajmove kako bi najsiromašnijim obiteljima svijeta pomogli da otpočnu biznis. Presipamo iz šupljeg u prazno još par miliona za vakcinu protiv boginja, koje ubijaju 900.000 djece svake godine. Raspravljamo, iz godine u godinu, o finansiranju planiranja porodice i reproduktivnog zdravstva, koje je manje nego što je bilo prije šest godina.

Manje od pola tog procenta iz predsjednikovog budžeta za ove vitalne programe, Ahilova je peta kampanje protiv terorizma. Baš kao što, zbrisavši ilegalne švercere droge na jednom mjestu, otvaramo vrata drugima da iskoriste potražnju za drogom, kampanja protiv antiameričkog fanatizma neće biti dobijena utišavanjem njegovog glasa u Afganistanu ili ma gdje drugdje. Ako prije toga ne učinimo i mnogo više ciljajući uzroke mržnje, izbit će novi glasovi, kao virus, pothranjivani bijedom ljudi koji nemaju što izgubiti. Još ima vremena da izgradimo efikasnu, izbalansiranu strategiju protiv terorizma. Kongres, sa svojim moćima trezora, morao bi osigurati da jedan dio predloženog budžeta ode na borbu protiv siromaštva. Pet milijardi bi za početak bio apsolutni minimum. To je dva puta više od onog što trenutno dajemo za svjetsku sirotinju, i to bi bio dobro utrošen novac, na pružanje mogućnosti i nade, što je protuotrov mržnji i očaju kojima se terorizam hrani.

(Preveo: Irham Čečo)

Arhiva Dani
247