vojom prvom knjigom kainovskog naslova Iziđimo u polje (1983.) Dragoslav Dedović predstavio se kao izgrađen pisac. Kao tadašnji urednik Odjeka rukopis te knjige dobio sam poštom, nedugo iza toga upoznao mladog sarajevskog studenta, koji nije bio uključen ni u jedan od tadašnjih književnih klanova. Nakon završetka studija Dedović je otišao u Tuzlu, gdje je jedno vrijeme radio kao urednik u tadašnjoj izdavačkoj kući Grafičar, a u predratnim godinama bio sam mu izgubio svaki trag. Kad sam 1993. godine došao u Austriju, jedna od prvih naših knjiga koje sam našao na austrijskim knjižarskim policama bila je Dedovićevo dvojezično izdanje O plemenitim ubojicama i najmljenim humanistima. Koju godinu kasnije sreo sam ga na Frankfurtskom knjižarskom sajmu i saznao da je početkom rata otišao u Njemačku, oženio se Njemicom i tu zasnovao novi život. Viđali smo se potom u više navrata, najčeše u prolazu, u kolodvorskim restauracijama Frankfurta, ili Kölna. Prošle godine izišla mu je knjiga izvrsnih stihova na njemačkom, a veliku pažnju tamošnje javnosti izazvala je njegova antologija bosanske ratne priče, koja je potom objavljena i u izdanju splitskog Ferala. Razgovor koji slijedi rezultat je i tih naših beskonačnih poluemigrantskih susreta u prolazu.

DANI: Autor ste prve antologije bosanske ratne priče na njemačkom (Das Kind. Die Frau. Der Soldat. Die Stadt), knjige koja obuhvaća dvadeset i tri autora. Koji su bili Vaši kriteriji i kakvi su, po Vama, uopće dometi naše ratne književnosti?

DEDOVIĆ: U jednom trenutku, krajem devedesetih, na mom se stolu nakupilo toliko knjiga i rukopisa koje su potpisali bosanskohercegovački pisci, da sam iz praktičnih razloga poželio da one priče kojima sam se katkad vraćao okupim u knjigu koja bi potom mogla stati pod abažur noćne lampe. Tako je krug te noćne lampe označio kvantitativne granice izbora, a o estetskim kriterijima bi se moglo reći tek da su me zanimali ljudi koji su odrastali uz loše televizijske programe, dobru rok-muziku, čitajući bjelosvjetsku literaturu. Pošto i sam spadam u taj soj ljudi, relativno lako sam prepoznavao kôd, koji je ostao začuđujuće sličan, bez obzira da li su ovi pisci svoj tekst pisali pod svijećama u bosanskom podrumu ili u nekom melanholičnom predgrađu na Zapadu. Taj kôd je ironijski, urban i u svakom smislu estetski, intelektualno pa i ljudski nadmoćan nad guslanjem iliti šargijanjem etno-pisaca. Dobar dio tih ljudi sam lično poznavao, ali sam se isto tako radovao dobrim pričama pisaca koje sam nakon čitanja njihovih knjiga poželio upoznati. Antologiju možete uporediti sa virtuelnim literarnim barom u kojem sam ja za šankom, pa imam ekskluzivno pravo da sebi izaberem društvo. Kada već ne mogu navratiti do "Zvona" u Dobrovoljačku, onda mogu posegnuti za ovom knjigom.

DANI: Vaš kriterij je, dakle, bio potpuno osoban. Je li on time i objektivan?

DEDOVIĆ: Ta privatna estetika nepovjerenja prema historijskim, dosadnim i patetičnim gestama antologičara, koji na svojoj grbači nose samar nacionalno-literarnog panteona, dala mi je ogromnu slobodu da nikome ništa ne moram objašnjavati, pa me tako ni jedna ideologijska ili literarno-teorijska postavka nije obavezivala. Formula je bila jasna: dobri tekstovi propušteni kroz filter mog ukusa te njihovo brižljivo razmještanje u virtuelnom enterijeru. Imao sam sreću da su odjednom dva izdavača u mojoj ideji prepoznala priliku da naprave dobru knjigu. Njemačku verziju je objavila klagenfurtska Drava, a našu splitski Feral. Nije slučajno da su oba urednika, Thomas Busch i Predrag Lucić, sjajni momci, posjedovali isti onaj kôd o kojem sam već govorio, tako da sam pored virtuelne džez-kafane pronašao i virtuelni zavičaj na relaciji Klagenfurt - Split. To ovakvim nomadima poput mene znači puno. Drugi dio pitanja se odnosi na domete takozvane ratne književnosti. Ne znam koliki će biti dobačaj kroz vrijeme, mogu samo reći da je koplje dobro izbačeno iz ruke. Pretpostavljam da time pitate da li će neko sve ovo čitati i nakon par decenija, jer je nekvarljivost literarne robe jedna od toliko rijetkih osobina da je možemo uzeti kao indikator kvaliteta. Pa, ne znam, nisam prorok, ja sam samo čovjek koji se kladio na nekoliko desetina tekstova i na 23 imena. Kada se šinom vremena pomjeri i svevideća priređivačeva kamera, onda će nam taj rakurs pokazati da li sam opkladu dobio ili izgubio. Za sada mislim da je ono što je u knjizi, većim dijelom, estetski rezistentno na promjenu društvene klime i ukusa kao i na preusmjeravanje medijskih reflektora sa krvi u Bosni na krv u Afganistanu ili Kašmiru.

"Zemlja koja se uporno lišava vanjske kulturne politike, ne može računati sa promjenom slike o sebi u svijetu. Mislim da je došlo vrijeme da Bosna prestane razmišljati o donatorima i da počne sistematski tražiti partnere. Bolje bi bilo da je u takvom, za sada hipotetičnom dijalogu, simbolično predstavljaju imena poput Mehmedinovića, Jergovića, Hemona"

DANI: No, upravo je ta krv bila povod da se o našoj književnosti nešto uopće sazna. Iz književnosti koja je bila potpuno nepoznata, devedesetih se počelo mnogo prevoditi. Jesu li njene prave vrijednosti sad prezentne u evropskim jezicima?

DEDOVIĆ: Pod smjelom pretpostavkom da bi se još makar dva Bosanca mogla sa nama složiti šta bi to u bosanskom kontekstu bile prave vrijednosti, odgovor bi glasio "jain". Lijepa njemačka riječ koja kombinuje i "da" i "ne". Nasumično objavljivanje naslova bh. autora spadalo je početkom rata zapravo u grozničavo traženje odgovora na slike razaranja iz susjedstva ili, kako to običavam reći, od nerazumljivih tekstova tražila se pomoć u razumijevanju nerazumljivog rata. To je funkcionisalo neko vrijeme, neke su izdavačke kuće, poput austrijskog Wiesera, od tog rata napravile svoju izdavačku misiju. Sve je počelo da liči na nevještu akciju spasavanja balkanskih literarnih davljenika, pri čemu se, kao i u svakoj loše promišljenoj spasilačkoj akciji na suho izbave prvo oni koji najglasnije zapomažu.

DANI: Pa ipak, Nijemci su zadnjih godina preveli veliki broj naših pisaca, čini se više nego u cjelokupnoj našoj povijesti?

DEDOVIĆ: U takvom se kontekstu uvijek traže brze knjige, koje su, kao čamci od papira, plitkog gaza i velikog radijusa. I sa jednosezonskim rokom trajanja. Pisali su ih i Bosanci, koji nikako da shvate da zapomaganje nad nekakvim "nebeskim", "merhametli" ili "tisućljetnim" narodima neće sakriti nedostatak dara i intelektualne širine. Za njihovu utjehu, postojali su i Nijemci koji su se na isti način svojski potrudili. Ipak, vrijeme takozvane "humanitarne recepcije" je stvar prošlosti. To je bilo tako još u periodu objavljivanja moje prve knjige na njemačkom, a pogotovo dvije godine kasnije, 1999, kada je izašla antologija. Doduše, imate još par omatorjelih njemačkih političara koji jašu na ovoj temi ili naših jadnika koji ne prestaju da zapomažu, poput Murata Baltića. Ali oni još nisu naučili njemački da bi shvatili kako ih niko ne sluša. Rat je na perverzan način globalizovao temu Bosne u vrijeme njenog četvorenja, a postdejtonski polumrak je istu temu pretvorio u mrtvi link. To je i odgovor: jeste, naša najbolja literatura je sporadično prisutna u stomilionskom njemačkom govornom području, uglavnom kao mrtvi link.

DANI: Mada ste sve to znali, ipak ste 1999. u takav kontekst pustili i bosansku mlađu prozu?

DEDOVIĆ: Ako je vjerovati moćnim novinama kao što su Süddeutsche Zeitung ili Neue Zürcher Zeitung, koje su svojedobno svesrdno preporučile knjigu njemačkom čitateljstvu, upravo su ovakvi tekstovi nedostajali kao estetski i literarni korektiv poprilično klišeizirane predstave o Bosni. Tja, literarna fikcija kao lijek za poremećenu percepciju faktičnog. Svako ko se u to želi uvjeriti, može pogledati Dravinu stranicu u internetu. Čini mi se da je ova knjiga nastala na sličan način kao i tekstovi koji je sačinjavaju - uprkos nepovoljnim okolnostima. Sa druge strane, ljudi u Bosni još uvijek kupuju knjige, pa je Evakuacija - splitska verzija istog izbora - također na sunčanoj strani ulice, jer je knjiga, po podacima koje je nedavno objavilo Oslobođenje, među najprodavanijim naslovima u BiH.

DANI: Bosnu ste napustili početkom rata. Sad ste njemački državljanin. Jedan ste od rijetkih Bosanaca koji je egzil u potpunosti prihvatio kao svoju sudbinu?

DEDOVIĆ: Da. Od moje Bosne je ostalo toliko da može stati pod abažur noćne lampe. Znači, mogu je ponijeti sa sobom bez obzira čiji pasoš imam i gdje se nalazim.

DANI: U Vašoj posljednjoj pjesničkoj knjizi Kawasaki für Wukman Dedowitsch, objavljenoj na njemačkome, ipak ima dosta nostalgije. Za nekim tamo Sarajevom, za nekim godinama što su ih prekrile ruševine.

DEDOVIĆ: Najbolji lijek za tu nostalgiju je povremeni boravak u Bosni. Emigranti koji od svoje čežnje za rodnom grudom prave pozu ustvari su jako skurilna bića. Uostalom, sam izraz "rodna gruda" potiče vjerovatno iz vremena kada su se žene porađale na njivama a ne u porodilištima. Tako imamo emigrantske pisce i novinare koji stalno žvaću tu svoju rodnu grudu. Stoga sam oprezan kada neko izgovori riječ nostalgija. Zamislite čovjeka kojem su odsjekli šaku a on na nepostojećim jagodicama osjeća prvo bol pa onda svrab. Što prije taj čovjek u takvoj situaciji shvati da njegov osjećaj ima fantomski karakter, to će prije njegova preostala šaka početi da obavlja dvostruki posao. Ako prekinutu vezu sa zavičajem uporedite sa amputacijom, onda su profesionalno nesretni emigranti ljudi koji stalno pokušavaju da nepostojećim prstima zatamburaju melodiju rodnog kraja. I za tako apsurdne radnje, barem na početku, očekuju još i aplauz od zemlje u kojoj su našli utočište. Kada taj aplauz ne dođe, onda im je svako kriv.

DANI: Ali, nećete reći da takvi tipovi u Njemačkoj imaju značajnog utjecaja?

DEDOVIĆ: Kada nekoliko sati provedete u blizini takvih osoba, počinjete da shvatate na koji način funkcioniše njihovo opsjenarstvo. Oni ispred svog sićušnog karaktera i mahalaške pameti poture nekoliko golemih fraza nadajući se da će pronaći Nijemca koji je, recimo, doktorirao na problemu Albanije pa odnekud misli da poznaje i Bosnu ili je kao političar profitirao od bosanske kalvarije, vičući u pravcu Beograda ili Zagreba "držite lopova". Takvi su Nijemci skloni da uđu u duhovnu simbiozu sa opisanom vrstom Bosanca i, ukoliko su uticajni, protežiraju ih. Jer i jednima i drugima je potreban neko u blizini ko će im stalno ponavljati da su pravi eksperti za Balkan. Pošto su ti tipovi naporni, a moram ih prirodom posla viđati skoro svaki dan, mogu reći da mi ne nedostaje ni njemačka ni bosanska glupost. Nedostaje mi ona bosanska ljepota koja je skoro potpuno uništena ratom. Pokušavam za sebe u lirici sačuvati nešto od nje, nešto od istine jednog srušenog svijeta. Nisam ni slutio da će moja prijašnja svakodnevnica u Bosni, njenim nepovratnim suspendovanjem, dobiti utopijsko ozarenje. Stoga je izraz naknadna melanholija možda primjereniji onome što radim od nostalgije. Melanholik je čovjek koji je u stanju da svijet, čak i u trenutku njegovog najraskošnijeg manifestovanja, posmatra kao dragu prošlost.

DANI: Rekli ste da je Sarajevo nepravedno prema piscima koji su ga napustili tokom rata, jer su oni najčešće jedini njegovi preostali branitelji?

DEDOVIĆ: Mislim da su ti ljudi potrebni Sarajevu i Bosni upravo takvi kakvi jesu i tamo gdje jesu. Za sada je obostrana komunikacija isključivo privatne prirode. Zemlja koja se uporno lišava vanjske kulturne politike ne može računati sa promjenom slike o sebi u svijetu. Mislim da je došlo vrijeme da Bosna prestane razmišljati o donatorima i da počne sistematski tražiti partnere. Bolje bi bilo da je u takvom, za sada hipotetičnom dijalogu, simbolično predstavljaju imena poput Mehmedinovića, Jergovića, Hemona. Primjer mizernog nastupa bh. izdavača na frankfurtskom sajmu govori o nedostatku svijesti o važnosti prezentiranja svojih vrijednosti. Zar je bilo teško kontaktirati sa njemačkim izdavačima, prikupiti engleska i njemačka izdanja bosanskih pisaca, izložiti ih, a zauzvrat na njihovim štandovima ostaviti svoj informacioni materijal i angažovati nekoga ko posjetiocima i novinarima zna nešto pametnije reći o našim knjigama? Ne, često nedostaje volja, tako da besparica nije uvijek dobar izgovor. Stoga potencijal kvalitetnih ljudi koji su vani ostaje neiskorišten. Pa nam, koristeći činjenicu da niko ne okuplja pametne ljude, onda Bosnu zastupaju onakvi Bosanci i onakvi Nijemci koje sam opisao u odgovoru na prethodno pitanje.

DANI: U esejiziranom putopisu pod nazivom O plemenitim ubojicama i najmljenim humanistima ironizirate sliku koju suvremena Evropa ima o balkanskim narodima. Kakva je budućnost tih zakrvljenih, nesretnih naroda?

DEDOVIĆ: Ustvari, ja ironiziram zapadni medijski model balkanskog rata. Zapadni čovjek bi rado da povjeruje McLuhanu da čitalac ujutru ustvari ne otvara novine, već u njih ulazi kao u kadu sa toplom vodom. Međutim, Pasolini je davno napravio jedan film u kojem se pojavljuje kada puna fekalija. To je bliže istini o medijima, jer baš u takvu kadu ulazi čovjek kada otvori novine. Zadatak novinara nije da održi ugodnu temperaturu za toplu kupku, već da profesionalno izvještava, pa makar i o fekalijama. Dobar broj kolega radi zaista pošteno i predano, no najglasniji su oni koji proizvode mjehurove od sapunice, vjerujući istovremeno da ih je žiri za dodjelu Pulitzerove nagrade i ove godine nepravedno zaobišao. Po mješavini arogancije i površnosti, medijska branša je skoro svugdje u svijetu ista. Što se tiče budućnosti balkanskih naroda, mislim da ih sve, bez obzira na razlike, čeka alternativa - ili će se riješiti svoje etno-političke mafije ili će i dalje okamenjeno zuriti za vozom koji upravo polazi za Bruxelles. Mislim da je jedan češki filozof, možda Kosik, jednom rekao da se stvari ne moraju popraviti same od sebe, jer postoji nešto što se zove loša beskonačnost. Ta loša beskonačnost je također realna perspektiva, ukoliko se ljudi ne probude i natjeraju one narodne vođe koje i dalje tvrde da je bolje jesti travu nego pristati na kompromise da prvi kleknu na koljena i zabiju glavu u busenje.

DANI: Dijelite li svoj život na dvije faze, dva perioda? Gdje su Vaši prijatelji?

DEDOVIĆ: Da, lom u biografiji je očit, ali više to ne shvatam kao hendikep. Na kraju krajeva, u međuvremenu čitam na tri i pišem na dva jezika, živim u jednom interesantnom gradu. Moji sarajevski prijatelji su ljudi oko knjižare "Buybook", ovdje imam nekoliko prijatelja iz različitih zemalja od Sirije preko Njemačke do Estonije, a neki moji predratni prijatelji su negdje na relaciji Australija - Finska - SAD.

DANI: Gdje vidite svoje mjesto u novonastalom labirintu južnoslavenskih jezika i kultura?

DEDOVIĆ: Živim u Kölnu, objavljujem u Austriji i Hrvatskoj, a svrstavali su me uglavnom u bh. ili srpske pisce. Ukoliko bi preovladala samo jedna od ovih odrednica, postala bi naprosto lažna. Ovu višeznačnost i višeslojnost uživam kao istinsku privilegiju. Kada isto veče pročitam nešto od Heinera Müllera na njemačkom, Genadija Ajgija na ruskom, a potom pređem na trougao Zagreb, Sarajevo, Beograd, listajući tamošnje dobre pisce, onda sve to pripada meni, mojem emocionalno-intelektualnom krugu. Ponekad pokušavam sebi predstaviti put svojih knjiga do čitalaca. Ukoliko neki čovjek upravo ovog trenutka čita nešto što sam ja napisao i potpisao - na njemačkom ili bosansko-srpsko-hrvatskom, ovdje u Njemačkoj, u Bosni ili na nekom drugom kontinentu, onda on i ja pripadamo istoj zajednici, koja se definiše senzibilitetom a ne porijeklom, pa čak ni jezikom. Ja dobro pamtim Bosnu u kojoj smo se prepoznavali po senzibilitetu, a ne po porijeklu, to je bila moja literarna i faktička domovina. Bosna u kojoj tako nešto ne bi bilo moguće, ni sama više ne bi bila moguća.

Arhiva Dani
247