anjalučki Srbi, rekoše mi, digli su uzbunu kad su saznali da Vešović ima namjeru ukinuti Republiku Srpsku. Ograđujem se od ove glasine: nisam zaprijetio da ću ukinuti RS jer znam da bih time ucvijelio Srbe koje cijenim i poštujem. Mislim, kad mi ne ubacuju granate u pljat s čorbom. Ali jesam u emisiji "Latinica" kazao: "Koliko ja mogu vidjeti, jedini spas za Republiku Srpsku je - da prestane postojati."

Prije snimanja emisije, profesor Miodrag Živanović mi se žalio da su mu Hrvati, čim mu je noga stala na tle njihove države, vozdigli upaljač. To nije krađa, tješim ga. To je u suglasju s prvim paragrafom zakona o hrvatskom Ministarstvu odbrane: "Ne daj Srbinu vatru u šake." Pričao mi je i da su ga, nedavno, u Banjaluci predložili za člana Predsjedništva BiH, ali ga je Zdravko Grebo ukopao izjavom: ne dolazi u obzir da moj prijatelj Miodrag Živanović obavlja bilo kakvu javnu funkciju, iz prostog razloga što njegova glava ne može stati ni u jedan ekran.

Živanovićevu ljudsku normalnost uvijek doživljavam kao svjetiljku što obasjava, s velikom oštrinom, srpsko ludilo koje traje već puno desetljeće. Njegove riječi u svijest mi prizivaju silesiju stvari koje svjedoče koliko su Karadžić i njegovi kardaši prekardašili u okretanju svijeta naglavce. Povremeno iskrsavanje profesora Živanovića u mom životu doživljavam kao opomenu da ne zaboravim kakvi su Srbi bili prije nego što im je Karadžić naredio da žive u skladu sa onim što je najgore u njima. U njima uzetim napose i u njima kao narodu. Kad slušam profesora Živanovića, prene se u meni vjera da bi se Srbi mogli nekako snaći bez kame, brade i kokarde, mada svi realni pokazatelji govore suprotno.

Govore, na primjer, da još uvijek slijede, kao zvijezdu vodilju, one istorijske Karadžićeve riječi, kazane prije nego je sišao u čika-Pekin trap: čuvajte mi, kao zjenicu oka, tekovine genocida! Evo kako kušaju obrazložiti zašto odbijaju Dom naroda: Republika Srpska je etnički čista, i nema razloga, zbog pet posto nesrba, uvoditi takvu instituciju! A kad im kažeš da im je na putu do etnički čiste RS zločin bio glavno vozilo, ovolika im kila iskoči između očiju! Etnička čistoća RS za njih je realna činjenica koju moraju svi uvažavati, a ko podsjeća na stanje koje je toj "čistoći" prethodilo - kočničar je boljitka u BiH. Dozlogrdili su nam dojučerašnjim brbljanjem o boju na Kosovu, prvom srpskom ustanku, prvom i drugom svjetskom ratu, a danas smatraju uvredljivim svaki pokušaj da ih podsjetiš šta se događalo juče na prostorima koje je Karadžić pritisnuo čizmom.

Gost u "Latinici" bila je i Desanka Rađević. Ona što je bosanski jezik proglasila - oruđem genocida nad Srbima. Dok sam je slušao, trudio sam se da ne budem jedan od onih koji mrze "svaku pojavu srpske samobitnosti, sačinjene od aristokratskih i metafizičkih vrlina i vrednosti", kako reče Dragoš Kalajić. Trudio sam se, a nije sasvim uspjelo, jer kad sam je podsjetio na njen aforizam: "Ko hoće bosanski jezik, čini genocid", snokta mi je uzvratila: "Lažeš", mada sam naveo izjavu iz njene diskusije koju je Oslobođenje skinulo sa trake i donijelo je bez komentara. Znao sam da je teta-Desino "lažeš" nepobitan "izraz srpske samobitnosti" koja je puna "metafizičkih vrlina i vrednosti", pa ipak sam osjetio prijezir i gađenje, jer mi je ova četnička zmija, jednim glagolom, vratila u svijest mnoštvo zbivanja od '92. naovamo: Karadžićevi Srbi su udarnički palili, pljačkali, protjerivali, ubijali i silovali, a u isti mah su govorili i još govore "lažeš" svakom ko tvrdi da su udarnički silovali, klali, protjerivali, pljačkali i palili. Žalim što me upaljen zub spriječio da kasnije, u hotelu, podrobno zapišem šta mi je prolazilo kroz glavu dok je govorila teta-Desa: mozak mi je radio kao mitraljez, jer sam prvi put u životu imao priliku da gledam i slušam živu četnikulju tri metra daleku od mene. Ponešto sam, ipak, zapisao.

"Teta-Desini siktaji još su jedan dokaz da, obrnuto od onog što tvrdi Lorens Stern, mi ljude mrzimo - ne zbog zla koje su oni nama učinili, već zbog zla koje smo učinili mi njima. U jednom trenutku rekoh sebi: Baš si blesav što dozvoljavaš da te živcira blebetanje ove četničke razadrtulje, kako bi rekla Dinova majka. Znaš odlično da teta-Desa nije ni za trunku veći četnik nego što joj njena ljubav prema Srpstvu nalaže. Čak ni vojvoda Đujić (zlikovac čijem zdravlju nijesu naudili njegovi zločini: živio je 90 i kusur godina, a bio do posljednjeg dana zdrav kao trijeska, ljevšega mrca, kažu, nije u zemlju uljeglo) - čak ni pop Đujić nije klanje vidio kao cilj, već kao sredstvo, i nije pobio 2.000 Hrvata da srce nasladi, već da ispolji ljubav prema svom narodu. Uostalom, ti koji si se u ratu sit naslušao fijukanja srpskih granata, umjesto da s merakom gustiraš svaki trenutak, kao da ti je poklonjen, možda čak i nezasluženo, dozvoljavaš ko zadnji blećak da te sjekira cvrkutanje ove SDS aždahe čiji mozak nije veći od prosječnog lješnika. Ali lako je sebi dati pametan savjet, a teško je držati ga se. U meni se odmah javila suprotna struja: Da gustiram? A šta ćemo s ajvanima koji su mi, ljuti ko paprika što u mojim ratnim tekstovima nisu mogli naći zadovoljavajuću dozu divljenja četničkim divljaštvima, poručili: zaklaćemo te, a ni prekrstit se nećemo! Što propusti Karadžiću Rašo, dočekuje Gavrilo Principe! Preživio si Istrebljivačeve granate, ali naše hladno oružje nećeš! Pa sad gustiraj, majčin sine!

Slušajući teta-Desu, sjetio sam se i jednog razgovora s Ade-mirom Kenovićem u dane kad je sa Sidranom, pod granatama, pravio scenarij za Savršeni krug. Sprva smo ozbiljno razgovarali, pamtim da sam posegao čak i za Jejtsovom rečenicom: 'Sve ideologije su odgovorne shodno broju žrtava', ali u neka doba sam osjetio: što su naše riječi ozbiljnije, to zaludnije i besmislenije zvuče, stoga sam prešao na babeljevski stilizovane iskaze koji su mnogo više bili u suglasju sa eksplozijama napolju: 'Jednom riječju, nipošto ne bih volio biti Karadžićev Srbin, Ademire Kenoviću! Jer ako sam Karadžićev Srbin, zar neću zaklati Muslimana ili Hrvata koji mi pane šaka? Svakako da ću zaklati Muslimana i Hrvata ako sam Karadžićev Srbin, Ademire Kenoviću!' Slušajući teta-Desu, čije su riječi zvučale kao zakivanje posljednjih eksera u poklopac mrtvačkog sanduka gdje leži Bosna i Hercegovina..."

Ovdje se moj zapis prekida. Jeste, primiris i priokus nečeg posthumnog osjećam u svemu što se danas zbiva u BiH. Zato izbjegavam televiziju, radio i novine koji mi kažu da živimo u goloj fikciji. Goloj i bosoj! Opsada Sarajeva bila je život bez priviđenja. Život u suštoj istini. Niko toliku nesreću ne bi mogao izmisliti. Kad je pakao okončan, upali smo u farsu, u grotesku i, što je najgore, u fikciju odmila zvanu BiH. U emisiji "Latinica" dejstvovao sam, iz svih oruđa, po toj fikciji. Koja će i ostati fikcija sve dok ima entiteta. A pošto Federaciju, u koju su dva naroda nasilu utjerani, nije odveć teško ukinuti, po sebi se razumije da je glavno: kako razvaliti RS napravljenu protjerivanjem i istrebljivanjem Bošnjaka i Hrvata. Stoga ću, odsad, po uzoru na onog Rimljanina, svako jutro, nakon buđenja, sebi govoriti: "Uostalom, ja mislim da Republiku Srpsku treba sjebati." Jer dosta je da na TV vidim trojku koju zovu ko predsjednici ko Bosne i ko Hercegovine - pa da mi je jasno: država, na čijem su čelu, zalud se pravi da postoji.

Arhiva Dani
247