Opservatorij

Niš i Ničija zemlja

Konačno, dogodilo se: prošlog četvrtka (28. februara), u tabloidnom beogradskom dnevnom listu Nacional, osvanuo je poveliki natpis: "Antisrpski falsifikat kandidat za Oskara"

Kad je nešto neminovno - rekli bi srpski seljaci - onda je to neizbežno; nedeljama sam, recimo, nestrpljivo čekao da se u srpskim medijima s primetnim nacionalnim nabojem pojavi nešto kao "patriotska kritika" spram Tanovićevog filma Ničija zemlja. Nije bilo šanse da se prećuti bosanski film koji je uzeo Zlatni globus i koji je, da se ne zezamo, jedan od glavnih kandidata za Oskara: logično i prirodno, sasvim u skladu sa sredinom koja na košarkaškom susretu Crvena zvezda - Partizan iznosi džinovski transparent "Radovan for President", moglo se pretpostaviti da će "kritika" imati onu vrstu šizofrene paranoje kojom je lako sve objasniti: da su svi Srbi sveci, svi Bošnjaci zločinci, svi Hrvati ubice, svi Slovenci kurve, svi Crnogorci pičke.

Konačno, dogodilo se: prošlog četvrtka (28. februara), u tabloidnom dnevnom listu Nacional, osvanuo je poveliki natpis: "Antisrpski falsifikat kandidat za Oskara". Autor teksta, Slobodan Aranđelović, već je u početku objasnio da je reč o neoriginalnosti: film istovetnog naslova, podseća on, snimio je 1931. nemački režiser Viktor Trivas. Za razliku od Trivasovog filma - u kojem se on bavio sudbinama petorice vojnika različitih nacionalnosti - Aranđelović zaključuje da se Tanović "okomio na Srbe". Zašto?

"Pre svih, činjenica da Srbin u tumačenju Mustafe Nadarevića (čudne li podele role kad se zna šta on misli o Srbima), čini najveće zlo u filmu, a potom, kad pogine, otkrije se da je homoseksualac! Zatim, tokom reminiscencije geneze rata u Bosni koju posmatraju sa video zapisa šefovi 'plavih šlemova', s namerom da otkriju ko je započeo taj besmisleni i brutalni rat, na arhivskom materijalu je prikazana, istrgnuta iz konteksta, samo pretnja Radovana Karadžića upućena agresorima na srpske kuće i sela. Satanizacija Srba je 'opravdana' u jednom kratkom kadru u kojem se vide vojnici JNA u uniformama, iako se zna da pripadnici te armije nisu učestvovali u tom ratu. Takođe, arhivski TV snimci žrtava i posledica tragedije s Markala preuzeti su iz inostranih izveštaja koji komentarišu srpsku krivicu za 'pokolj', iako je odavno već nepobitno dokazano da Srbi s tim nemaju ništa."

Tako, dakle, piše Aranđelović The Serb, sklon jednostavnim i konačno-finally-ajhmanovskim rešenjima; otkud, recimo, mi (čitaoci/gledaoci) znamo šta Mustafa Nadarević misli o Srbima? Ako je odgovor da je Aranđelović čitao srpsku štampu, svaka mu čast: ta ista srpska štampa, moram li da podsećam, tvrdila je da je pokojni Davorin Popović lično Srbe, u komadima ili u celini, bacao lavovima u Zoološkom vrtu u Sarajevu... i što bi nas onda čudilo ako bismo saznali da je Nadarević, recimo, hranio delfine srpskim borcima za slobodu, ili nejač bacao u akvarijume, a starce gurao pod tramvaje, zlokobno, s leđa?

Posebno je fascinantan postdejtonovski Aranđelovićev komentar da je u Bosni došlo do "besmislenog" rata; govoriti o "besmislenom" ratu danas, godine 2002, savršeno je lakonski relativizirajuće; sve je bilo besmisleno - mi (Srbi) koji smo ubijali, oni (Bošnjaci) koji su najebavali pred našim granatama, svega četiri godine, baš besmisleno; naročito je besmisleno što sad ponovo pričamo o ratu, bio rat, prošao rat, koga to interesuje, Tanovića? Nije Aranđelović naivan: najlakše je pod krinkom "besmislenosti" optužiti sve strane u Bosni - kao da igramo "monopol" pa svi krademo, puj pike ne važi; da je baš tako, vidi se u njegovoj rečenici gde on pretnju Radovana Karadžića ("da će Muslimani nestati kao narod") opravdava kao da je ona, navodno, istrgnuta iz konteksta.

Istrgnuta ili neistrgnuta - ova izjava: da će jedan narod nestati - govori pre svega o Srbima koji su podržavali Radovana, nego o Radovanu samom; imputirati autorima filma Ničija zemlja da su namerno oštetili filozofsku potku psihijatra koji je istovremeno sopstveni mentalni bolesnik - logično je u skladu sa Aranđelovićevom teorijom da Srbi sa Markalama nemaju "ništa". Gle! Ubiješ onolike ljude, masakriraš ih, uživaš nad krvavim prizorom na gradskoj pijaci - i onda poručuješ: kakve mi Srbi imamo veze s vašim muslimansko/turskim žrtvama?

U mitologiji srpskih laži, Markale su paradigma: šta god da se bilo gde desi a da su Srbi optuženi - naći će se neki novi Aranđelović da nas podseti da su u pitanju Svetske Sile & Svetske Zavere, jer, reći će on, "nepobitno je dokazano" da Srbi s tim nemaju ništa. Niti je to ikad "nepobitno dokazano", niti je to po definiciji "zavera": Markale su definitivni srpski zločin, još jedan iz kuhinje Psihijatra & njegovih maloumnih pacijenata. Tek da se zna.

Ali, Aranđelović ne odustaje: "Namerna inverzija u izboru glumaca nije nimalo slučajna: Srbin Branko Đurić igra muslimana, a musliman Mustafa Nadarević krvoždernog Srbina... Sarajevska filmska škola mržnje prema Srbima, nastala sredinom šezdesetih, ovaploćena u delima Krvavca, Dizdarevića, Kenovića, Sidrana, Hadžismajlovića, Idrizovića, Čengića i Tanovića, kulminirala je u 'Podzemlju' Emira Kusturice, navodno, poštovaoca Srba. Analiza filmova koji prikazuju Srbe kao uzročnike, generatore ili počinioce (često sve troje zajedno), nastalih u studijima u Sarajevu, tek predstoji, ali je to već neka druga tema."

Pokušavati da se racionalno odgovori na ove rasističke optužbe - besmisleno je; proglašavati antisrbima ljude kao što su Mirza Idrizović ili Hajrudin Krvavac - korak je do medicinske ekipe koja bi, da je u Srbiji ludilo pod kontrolom, Aranđelovića uhitila i stavila iza rešetaka, za dobrobit njegovih čitalaca. Čak je suludo objašnjavati da je "Sarajevska škola mržnje prema Srbima" mogla da postoji samo u Aranđelovićevoj glavi; kako je, jebi ga, moguće da tu "Školu mržnje" baš niko nije primetio trideset godina?

Ali, nije ovo kraj teksta iz Nacionala; Aranđelović, kojem se nacistička antitanovićevska pena proširila na svaku vrstu vidika, odjednom je optužio srpske filmske selektore koji su Ničiju zemlju prikazivali na festivalima u Herceg Novom, Vrnjačkoj Banji i Nišu.

I tu, u tekstu, dolazimo do, po meni, ključne rečenice koju Aranđelović, u mladićevsko-granatnom transu, ispisuje, zaboravljajući na logiku; kaže on: "Da li smo već zaboravili kolike je žrtve Niš s okolinom dao u bosanskom ratu?"

Setimo se Slobodana Miloševića i oficijelne srpske politike. Nismo učestvovali u ratu. U Bosni je vođen građanski i verski rat (dodao bi Aranđelović: "besmisleni"). Srbija nikakve veze nema s Bosnom. Anđelković tvrdi da JNA nije "učestvovala u tom ratu" (kad bismo se zajebavali, of course). Sve bosansko sranje delo je samih Bosanaca. Ni luk jeli, ni luk mirisali.

Ali, otkud onda "Niš sa okolinom" koji je tolike žrtve dao u "bosanskom ratu"? Šta su Nišlije sa okolinom tražile u Bosni? Kako to: Niš u Bosni? Kakav je interes niška okolina imala da učestvuje u "besmislenom" ratu? Ako je rat bio "besmislen", koji je kurac učestvovala u njemu? U ime kakvih ciljeva su položene "žrtve" usred Bosne, from Niš i okoline?

Niško objašnjenje - da je Ničija zemlja antisrpsko delo - Aranđelović okončava konstatacijom: "Dokle će nam se uvaljivati klipovi i dokle će samozvanci prodavati đubre za umetnost?"

Shvatili ste, konačno: Ničija zemlja jeste đubre. Srpska logika - nevezana s retardiranim stanjem Aranđelovićeve lobanje - tvrdoglavo je ispravna: ako Srbi (Ratko Mladić, Radovan Karadžić, velečasni Velibor Ostojić, prelijepa Isidora Bjelica ili muškić Nebojša Pajkić - nisu u filmskoj žiži, kao heroji, junaci, lepotani, humanisti ili čovekoljupci), onda je svaki, pa i navodno Tanovićev film Big Antiserbian Shit. Tek da se zna, drugovi Bosanci!

Petar Luković

Testiranje kinematografije

Filmovi Mohsena Makhmalbafa, Kino Obala Meeting Point (22-28.2.2002.); Sarajevska zima 2002

Zahvaljujući Kulturnom centru Islamske Republike Iran u Sarajevu te organizatoru Sarajevske zime 2002, ovdašnja publika je imala priliku pogledati vrlo kvalitetan izbor filmova Mohsena Makhmalbafa, jednog od nosećih stubova savremene iranske kinematografije. Imajući u vidu filmski opus koji je Makhmalbaf od 1982. godine realizirao, može se reći da je u ovaj izbor ušla gotovo trećina njegovih filmskih ostvarenja, što je skoro pa dovoljno da se stekne kakav-takav uvid u obimno djelo ovoga svestranog iranskog stvaraoca. Mohsen, naime, piše knjige, bavi se pedagoškim radom, kao što i scenarije za svoje filmove piše uglavnom sam.

Ispod krova njegove škole do sada su izašle te svojim radom svjetsku slavu stekle njegova kćerka Samira Makhmalbaf i Marziyeh Meshkini, čiji smo sjajni prvijenac Dan kad sam postala žena bili u prilici pogledati ljetos na SFF-u. I sam Mohsen je sa svojim djelima dosta dugo miljenik probirljive svjetske filmske publike i kritike i kao takav bezbroj puta nagrađivan na prestižnim filmskim festivalima, a u sam centar pažnje dolazi nakon 11. septembra prošle godine sa svojim filmom Kandahar, rađenim u Afganistanu i završenim te prikazanim prije tragičnog događaja u SAD-u.

Činjenica da je u svijetu cijenjen redatelj ne znači istovremeno da je iranski disident. Upravo u iranskoj kinematografiji postoji i najveći broj kritičara tamošnjeg društvenog sistema, ali nikome od njih ne pada na pamet da zbog problema na koje u svom radu nailaze, napusti svoju zemlju. Primjer Jafara Panahija i njegovog kritičkog filma Krug, kojim je pokušao progovoriti i o proširenju granica građanskih sloboda običnog čovjeka u Iranu, jeste najsvježiji, ali, sudeći po onome što se da vidjeti i u Makhmalbafovom izboru, ne i pionirski.

Cenzura kao nasilje nad autorom i njegovim djelom je centralno mjesto Makhmalbafovog kritičkog stava. U svom kratkom filmu Testiranje demokracije on lično govori u kameru o tome da se od sto sjajnih ideja godišnje u savremenoj iranskoj kinematografiji realizira tek jedna, a i od nje na kraju, zbog cenzure, ostane malo šta. A da stvari sa cenzurom stoje tako od prvog dana kada se kinematograf pojavio na šahovom dvoru, Mohsen govori filmom Nasrudin Šah, filmski glumac. Iako je ovaj film slalom kroz arhivski materijal i same početke iranske kinematografije, Makhmalbaf ga koristi i da se na filmski način osvrne na cenzuru. Kada šah donese niz zabrana koje se odnose na kinematografiju, tipa zabranjeno kritikovanje i izrugivanje šahove mnogobrojne porodice, prikazivanje u ružnom svjetlu policije itd., nesretnom kinematografu ne preostaje ništa nego da snimi film koji je u cijelosti posvećen uvlačenju konca u iglu od strane stare, obnevidjele nane. Takav film je, jasno, dosadan, ali šta ćeš kad je sve drugo zabranjeno ili nepoželjno snimati.

Na slične probleme nailazi i Makhmalbafov junak u filmu Vjenčanje blagoslovljenih iz 1989. godine. Ratni fotoreporter doživljava nervni slom na zadatku u toku iransko-iračkog rata. Njegovu resocijalizaciju na sebe preuzima vjerenica, također fotograf. Njih dvoje za lokalni list danonoćno fotografišu beskućnike i stanovnike prijestolnice na rubu egzistencije. Redakcija lista objavi tek fotografiju suncokreta, nastalu usput. Za fotoreportera, idealistu koji bi da svijet bude bolji, bez sirotinje i gladnih u svakom društvu pa i u iranskom, od resocijalizacije nema ništa. Čovjek je pukao i doviđenja. Njegov problem. Isto kao što je to što se za ovakvo nehumano postdejtonsko društvo nije borio problem svakog prevarenog i obespravljenog bosanskohercegovačkog idealiste i patriote samo njegov i ničiji više.

To da je film u Iranu sve samo ne zabava, izborom tema potvrđuje i Makhmalbafov film Ulični prodavač (1987), sastavljen od tri priče. Prva je slobodna adaptacija novele Novorođenče Alberta Moravije. U njoj siromašni bračni par sa periferije sa već troje retardirane djece ponovno dobija prinovu. Liječnici im objašnjavaju da ne bi trebali imati djecu jer ona postaju retardirana zato što su njih dvoje rođaci. Doktor optužuje muža jer je oženio svoju rodicu. A čiju ću?, odgovara on. Da ne bi ista sudbina zadesila novorođenče, bračni par ga uzaludno pokušava nekome utrapiti. Kada na kraju pomisle da im je to uspjelo, vidimo ga tamo gdje bi oni najmanje željeli da bude. U ustanovi za mentalno retardiranu djecu, na kojoj režiser tako dugo zadržava kameru da neminovno uznemiri javnost u cilju da se skrene pažnja na ovaj društveni problem. Kako ovu priču, tako i većinu ostalih Makhmalbaf radi sa namjerom da kaže nešto više, da upozori na problem koji postoji i od koga ne treba okretati glavu. A on to zna da radi, tako da za ono što radi ima podršku od svoje publike ako ne uvijek i u svemu od onih koji o životu odlučuju u većoj mjeri. (N. Džanko)

Arhiva Dani
247

	Sadržaj Arhiva Pretplata Biblioteka DANI Marketing Galerija Impresum	DANI br. 247 08. Mart 2002.