četverokutu Sarajevo - Zagreb - Beograd - Podgorica sve je u znaku političke drhtavice: asimetrično dvoentitetna Bosna i Hercegovina iščekuje neizvjesni rasplet ustavnih reformi, Hrvatska škripi pod teretom sukoba i trulih kompromisa između dvaju glavnih koalicijskih partnera Račana i Budiše, obojice pak posve jednako nesklonih detuđmanizaciji, srbijansko-crnogorska Jugoslavija ganja kvadraturu kruga: kako da ostane cijela a podijeljena, pa da svi budu zadovoljni... Jest da se radi o tri neovisne i međunarodno priznate države, no pogolem je katalog stvari koje ih i dalje čvrsto povezuju. Drugom nekom zgodom volio bih se pozabaviti elementima iz toga kataloga koji, očišćeni od ideološkoga taloga i politički neugodnih primisli ili pretenzija, predstavljaju dobri i plodni kapital za neke buduće odnose, o kojima je sada teško i sanjati, a, opet, svatko normalan zna da su mogući i poželjni. Pokriven debelom sjenom spomenutih dramatičnih dnevnopolitičkih aktualija, jedan turobni elemenat iz tog zajedničkog kataloga danas, nažalost, još uvijek više privlači pažnju. To je onaj opći sindrom nespremnosti za suočavanje sa zločinom kao dijelom vlastite nacionalne prtljage, a tu je i naličje ili posljedica te nespremnosti: dobrovoljno pristajanje na talaštvo zločinačkim politikama i njihovim protagonistima. Talaštvo koje uništava samu osnovicu života i napretka, individualnog jednako kao i zajedničkog; uništava ju moralno, politički, egzistencijalno...

Stotinu je ilustracija toga sindroma oko nas. Suđenje Slobodanu Miloševiću jedna je od njih; mnogi su komentatori i promatrači već zapazili i opisali dijaboličnu koncentraciju kojom taj čovjek drži na uzdi vlastitu savjest (pod općom, udžbeničkom antropološkom pretpostavkom da ju čak i on mora imati) da se ni trenutka ne bi, makar refleksno, otela i priklonila perspektivi žrtve. Na drugom kraju istog tog fenomena, kao njegov proizvod i odjek, stoji pojava o kojoj se ovih dana čuje sve više vijesti - da, naime, u Beogradu i u Srbiji u sve većemu dijelu javnosti "Milošević nikada nije stajao bolje".

Neuspjela SFOR-ova akcija hvatanja Radovana Karadžića izbacila je u prvi plan poražavajuće signale adoriranja ovoga masovnog ubojice, i to ne samo u folklornoj čelebićkoj deseteračkoj imaginaciji (koju bi se sociokulturološki još i najlakše objasnilo, pa, ako hoćete, i razumjelo) već i u salonima Narodne skupštine Republike Srpske...

Dvije posljednje emisije famozne HRT-ove Latinice, tangirajući vrlo važne bosanskohercegovačke aspekte, na svoj su način izbacile na površinu istu pojavu. U slučaju prve emisije sindrom o kojemu govorim manifestirao se u postupku rukovodstva HRT-a: emisija je zabranjena zbog rečenice u kojoj se točno i bez uvijanja spominju konclogori kao sredstvo Tuđmanove politike rješavanja "manjinskog pitanja". Karakteristično je da su za taj cenzorski zahvat čak i neki nezavisni mediji i liberalni autori našli razumijevanja i odobrili postupak. S drugom Latinicom, onom što je bila posvećena održivosti Republike Srpske, stvar je nešto kompleksnija, ali se svodi na isto. S jedne strane, pokazalo se da rukovodstvu HRT-a u tom slučaju nije smetala priča o Karadžićevim konclogorima, inače potresna i reporterski sjajno obrađena, ali javnost je naknadno saznala da su cenzorski nemilosrdno izrezivani iskazi Desanke Rađević iz Banje Luke, u kojima je bilo riječi o zločinima nad Srbima s hrvatske strane. Istovremeno, javnost u Republici Srpskoj strašno se uzrujala zbog prikazivanja srpskih zlodjela, ne osuđujući ta zlodjela, nego činjenicu njihovoga prikazivanja, a stvar se, naravno, pokušala prebaciti na politički teren tako što je HRT-ova emisija okarakterizirana i kao "miješanje Hrvatske u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine".

Bijeg od suočavanja sa zločinom pronalazi i druge, mnogo umivenije forme. Jedna od njih karakteristična je za stanoviti građanski, napadno filoeuropski ambijent kakav se u posljednju godinu-dvije, nakon definitivnoga napuštanja autističke paljanske politike, oblikuje u Republici Srpskoj. To je ono kada na pitanje o ratu, o zločinima i zločincima, dobijete odgovor obojen nekom superiorističkom, pomalo uvrijeđenom intonacijom: mene to ne zanima, neću time da se opterećujem, ja želim gledati u budućnost, naše je mjesto u evropskoj zajednici naroda i država... Kad god slušam nekoga od takvih, a prepoznat ćete ih i po odnjegovanom izgledu, po rafinirano komponiranoj i skupoj odjeći, hvata me osjećaj jeze kao pri dodiru s nezamlađenom ranom, još punom sukrvice i gnoja.

Ili: krvava sarajevska groteska - Ševe, Ugljenova smrt, Pogorelica, Kazani! Pa Grabovica, Konjic, Neretvica itd. Sve te užasne priče, o kojima već godinama svi znaju sve i nitko ne zna ništa, a kamoli da je proveden i jedan jedini propisan sudski postupak! Sad se sve to ponovo otvara, pa ako se ne pretvori u farsu kao što je dosad redovito bivalo, treba vidjeti kakve će biti reakcije i kakva će biti spremnost na suočavanje sa zlom "svoje strane".

Još jedan od pojavnih oblika sindroma okretanja lica od zločina koji pripadaju "našima" jest i ona tipična zamjena plana: "... da, ali, što su oni činili nama!" Kao da to što su činili "nama" potpuno briše ono što smo činili "mi". (Posebna je stilističko-političko-psihoanalitička priča, ta skandalozna, u nas posve uobičajena, upotreba plurala lične zamjenice!) Nedavna vijest o najnovijemu romanu velikoga Güntera Grassa na bolno blistav način tumači tko, kako i pod uvjetima kakvoga grandioznog etičko-političkog i stvaralačkog kapitala može vjerodostojno tumačiti stradanje "svojih". Novi Grassov roman, naime, pripovijeda - tek sad! - o višedecenijskom njemačkom tabuu: ruskom torpediranju broda u Baltičkom moru s nekih devet tisuća njemačkih izbjeglica-civila, koji traže spas pred nastupanjem Crvene armije 1945.

Napokon, treba reći da kao za sve najteže ljudske zadatke, i za suočavanje s kompleksom zločina, kao ultimativnom budućnosnom i egzistencijalnom temom, treba imati i sposobnosti, i hrabrosti, možda čak i nekog dara, ali, svakako, i iskustva. Svega toga u nas jest dramatično malo, ali valjda je zato još ljepše kad otkrijete da ipak - postoji. Bilježim jedan takav primjer iz banjalučkih Nezavisnih novina, iz teksta Branka Perića, koji piše o reakcijama na spomenutu Latinicu:

"Novinarski i politički refleksi Latinice u RS otkrivaju opaku dijagnozu bolesti koja Srbima ovdje ne dozvoljava da se suoče sa vlastitim zločinima i naprave iole ozbiljan otklon od fraze da je zločin individualan i da 'svako mora odgovarati za zločin koji je počinio'. Na prikazane snimke zatočenika u logoru Manjača i ispovijesti očevidaca stravičnih zločina parlamentarka Rađević je, po vlastitom svjedočenju, odgovorila da su postojali i logori za Srbe, koji su bili još suroviji. Ne bi ravnodušnost i naopaka logika gospođe Rađević bila problem da argumenti ove vrste nisu opšte mjesto. A takav odnos prema zločinu nije ništa drugo nego opravdanje zločina. Ako se takav politički i moralni refleks dovede u vezu sa činjenicom da u RS (isto važi i za cijelu BiH) ni do danas niko nije osuđen ni osumnjičen za ratni zločin, onda zaista ima mjesta pitanju kome treba takva država (čitaj: entitet). Ukoliko RS nije u stanju da se suoči sa vlastitom prljavom prošlošću i da odbaci teško breme zločina, čije je postojanje priznala, ona nema ni političkog ni moralnog opravdanja. Drugim riječima, ukoliko srpski narod nije u stanju da odbaci politiku amnestije najgorih zločina, on je osuđen na političku i duhovnu smrt. Sve ono što je prikazano u Latinici trebalo je biti davno prikazano na Televiziji Republike Srpske. Da se RS na takav način suočavala sa svojom prošlošću i svojom budućnošću, Latinice sa ovom temom ne bi bilo. Kao što ne bi bilo ni mnogih sličnih priča, projekata i poteza. Sve dok se glava gura u pijesak, drugi imaju razloga da pričaju i postavljaju neprijatne teme na dnevni red."

Arhiva Dani
247