DANI: Profesore Pajiću, u bosanskohercegovačkoj javnosti dugo traju polemike, u kojima povremeno učestvuju i međunarodni predstavnici, o tome može li se Dejtonski sporazum mijenjati. Zanima me Vaš stav o ovom pitanju.

PAJIĆ: Kada se radi o Dejtonskom sporazumu, već dugo se u javnim raspravama postavlja pitanje klasifikacija tog ugovora: gdje ga smjestiti, da li je to multilateralni ili nekakav bilateralni ugovor, da li je on otvorenog ili zatvorenog tipa, itd... Prije svega, ja ću izraziti svoje mišljenje, pri čemu mi je jako važno istaći da ja ne želim da dociram, da ljudi ne bi shvatili da sam došao držati nekome neka predavanja; jednostavno, imam svoje mišljenje i otvaram dijalog o tome. Evo šta je moja polazna teza: Dejtonski sporazum je, po svojoj prirodi i, prije svega, po svojoj funkciji i cilju, ugovor o miru. Dakle, to je mirovni ugovor, a ti ugovori se ne mijenjaju. Oni konstatuju jedno zatečeno stanje, u pravilu nakon prestanka neprijateljstava ili nakon završetka rata, i stvaraju uslove da se taj mir stabilizuje. Na neki način oni traju, jer, naprimjer, Versajski ugovor o miru niko nije stavio van snage. On je jedno stanje konstatovao 1918. godine i to je njegova suština. Ono što je atipično u Dejtonskom sporazumu, kad govorimo o mirovnim ugovorima, jeste što je taj međunarodni sporazum u svom Aneksu 4 nametnuo Ustav BiH. Učinio je to, dakle, državi koju je, ustvari, reafirmisao tim sporazumom, jer tačno to stoji u preambuli Ustava. Dakle, Dejtonski sporazum je donio ustavni akt. To je atipično zbog toga što su i nakon ranijih ili putem ranijih mirovnih ugovora, opet se vraćam na Versajski, osnivane nove države kao, recimo, Austrija, Mađarska, Čehoslovačka, Kraljevina SHS, ali niti jednoj od tih država nije dat ustav Versajskim ugovorom, nego je tim zemljama prepušteno da izborom ustavotvorne skupštine stvore uslove da se konsenzusom donese nacionalni ustav. E sad, Bosni i Hecegovini je to učinjeno na takav način što je jednostavno promovisan ili proklamovan Ustav u Aneksu 4 i stvarno je apsurdno to što, koliko ja znam, nikada taj Aneks 4 kao Ustav BiH nije proglašen od strane Parlamentarne skupštine BiH. Čak mislim da nije ni objavljen u zvaničnim verzijama jezika BiH u Službenom listu, nego je objavljen u jednom prevodu, kojeg je, istina, potvrdio OHR, ali u jednoj publikaciji koja sadrži engleski tekst originala i onda prevode na bosanski, hrvatski i srpski. Dakle, kao zaključak se nameće da se, u principu, Dejtonski sporazum, s obzirom da je ugovor o miru, ne može mijenjati. No, njegova je bitna karakteristika da je on sastavljen od aneksa, a svaki aneks za sebe se može mijenjati ukoliko sadrži proceduru za promjene. Aneks 4 tu proceduru sadrži i eksplicitno govori o amandmanskom postupku i tačno propisuje pod kojim uslovima uz primjenu koje već procedure u Parlamentarnoj skupštini se može mijenjati. Dakle, ukoliko postoji konsenzus oko toga, nema apsolutno nikakvih razloga da se ne podvrgne promjeni Ustava BiH.

DANI: Očito je da oni koji govore o promjeni Daytona, ustvari govore o promjeni Ustava BiH. Kako je očito da do konsenzusa o promjenama u dogledno vrijeme ovdje ne može doći, pravo pitanje je da li se Ustav BiH može promijeniti na nekoj novoj međunarodnoj konferenciji, to jest na isti način na koji je i nametnut?

PAJIĆ: Teorijski i principijelno gledano, jeste moguće. Međutim, sad ulazimo u sferu nekakvih političkih špekulacija o tome da li su se do te mjere promijenili društveni odnosi u zadnjih, recimo, šest godina od donošenja Daytona da bi takva jedna promjena mogla u praksi da se ostvari. Mislim da je ono što je donijeto '95. godine Dejtonskim sporazumom očito bilo zaticanje jednog stanja, jer vi ste i tada imali i Republiku Srpsku i Federaciju BiH i to je bilo, ustvari, legitimisanje jednog stanja koje je tada zatečeno. Pitanje koje ja sebi postavljam jeste šta bi on trebalo da legitimizira, da li su se odnosi u BiH promijenili u toj mjeri da sad jedan novi ustav to treba da na neki način legalizuje. U vezi s tim ima jedan problem, o kojem nisam vidio da se u Bosni govori, koji je indirektno u dobroj mjeri vezan za ovo pitanje opstojnosti Ustava BiH. To je da donošenjem Dejtonskog sporazuma nije stavljen van snage Vašingtonski ugovor, Vašingtonski sporazum iz marta 1994. godine, kada je taj sporazum donesen pod sponzorstvom SAD-a. On je, zapravo, proklamovao Federaciju BiH kao uniju, ili kako već hoćete, Hrvata i Bošnjaka. Ne treba zaboraviti da su Srbi tada bili izvan igre, niko nije računao na srpski entitet, odnosno na tada proklamovanu srpsku republiku kao dio BiH. Tada je proglašena Federacija i, ako se sjećate, uz to je išla klauzula da će ta federacija ući u konfederaciju sa RH, zato što je tada bio toliko dubok jaz na ratištu da se jednostavno uopšte nije računalo sa učešćem srpskog naroda u toj Federaciji BiH. I otuda mi imamo konstitutivnost u Federaciji samo Bošnjaka i Hrvata, a ne i Srba. Ta geneza postoji i meni je čudno što Dejtonski sporazum nije stavio van snage Vašingtonski sporazum, jer se jedino tada u Daytonu moglo govoriti o tome da su sva tri naroda konstitutivna na teritoriji BiH.

DANI: Ali, očito da je on u praksi već potpuno ignoriran kako od domaćih, tako i od međunarodnih aktera.

PAJIĆ: Znam, ali su ostali kantoni, ostala je kantonalna podjela, ostali su kantoni pod bošnjačkom i hrvatskom većinom, odnosno kontrolom, i to je u pravosuđu itekako prisutno. A u pravosuđu mnogi kantoni ne poznaju i ne priznaju nadležnost Vrhovnog suda Federacije.

DANI: Kako gledate na tu prosto nevjerovatnu činjenicu?

PAJIĆ: To je bio ustupak HDZ-u u ono vrijeme, kao što je i Dayton zasnovan na nizu ustupaka. I u Vašingtonskom sporazumu, kad se o tome razgovaralo, bilo je ustupaka, jer svi su stavljali neke svoje uslove. Bošnjaci su rekli: mi hoćemo Sarajevo, Sarajevo je naše; ovi su rekli: dobro, ali mi imamo dole kanton Čapljina, Livno i hoćemo svoju nadležnost i ne priznajemo neki Vrhovni sud Federacije za koji vi hoćete da bude kapa nad tom državom. To je vrlo interesantno pitanje i to stvarno malo ko postavlja. Dejtonskim sporazumom Srbi ulaze u igru, u novu proklamovanu BiH, i unose svoj entitet. A zašto je nastala Federacija, šta se desilo? Kad su izvještaji o ratištu u BiH, o vojnim operacijama i zločinima postali nepodnošljivi i kad su došli na sto vojnih stratega u Americi, oni su pitali ove koji su sa terena donijeli te izvještaje: "Pa dobro, ko ratuje u toj Bosni?" Onda dobiju odgovor da tamo postoje tri naroda. Na sljedeće pitanje ko protiv koga ratuje, dobiju odgovor: "Svi protiv sviju!" E, to ne može; po teoriji ratovanja moraju biti dvije strane. I onda je bilo: "Daj da ujedinimo dvije strane protiv jedne strane", a najboljom se učinila ova kombinacija: Hrvati i Muslimani protiv Srba. Na toj osnovi je nastala Federacija, stvari su vrlo prozaične i Dejtonski sporazum je jednostavno prihvatio to stanje. Ne znam da li ćete se složiti, ali mislim da sa stanovišta organizacije i državnih institucija lošije funkcioniše Federacija nego Republika Srpska.

DANI: Ali, to je zato što RS funkcioniše po principu pune nacionalne, etničke države srpskog naroda, diskriminacije Bošnjaka i Hrvata...

PAJIĆ: I jedne homogenizacije i centralizacije, dakle bez unutrašnje administrativne podjele na kantone i na nekakve okruge.

DANI: Da li se slažete sa ocjenama da je Dejtonski sporazum, odnosno dejtonska konstitucija BiH, dio problema, a ne dio rješenja za BiH? Ovo u smislu zaživljavanja jedne multietničke reintegracije i stvaranja demokratske BiH, koja će biti sposobna da se uključi u euro-atlantske integracije i da uđe na kraju u Evropsku uniju.

PAJIĆ: Da budem sasvim jasan: ja mislim da je Dayton svoju istorijsku ulogu odigrao. On je imao ogromnu ulogu '95. i '96. godine, kad je trebalo zaustaviti rat i dati jednu kakvu-takvu državnu strukturu da se stanje primiri i stabilizuje. Međutim, pokazalo se u nekoliko zadnjih godina da ovakva unutrašnja organizacija BiH zasnovana na Daytonu nije ljudima omogućila onaj neophodni minimum pravne sigurnosti u domenu ljudskih prava, u domenu pristupa pravdi i pravosuđu. Naravno, tu su sad i organizacija entiteta i etnička definicija entiteta i ja mislim da je sada jasno, bjelodano, što kažu Hrvati - a to mi je najbolji izraz na hrvatskom jeziku - da se mi sada nalazimo u godini gdje, ustvari, Bosna mora izaći iz svoje postdejtonske faze i ući u neku evropsku fazu. Tu mora biti neki prelaz, jer Dayton očigledno ne slijedi ove evropske standarde.

DANI: Je li to što ste sada rekli ocjena iz koje je proizišao Vaš stav objavljen u jednoj analizi po kojem je "očito da BiH mora prerasti u državu bez entiteta ili u državu sa tri entiteta"?

PAJIĆ: Ja iskreno to mislim, ako se insistira na definiciji BiH kao države tri naroda koji međusobno hoće da žive podvojeno, ali u jednoj državi. Dakle, da postoji neka podjela nadležnosti, ali da to bude u granicama jedne te iste države. Nelogično je da se ta formula tri naroda reducira na dva entiteta.

DANI: Važi li ovo čak i u varijanti u kojoj bi došlo do jedne suštinske transformacije entiteta u smislu da Srbi budu ravnopravno zastupljeni u Federaciji, odnosno Bošnjaci i Hrvati u Republici Srpskoj?

PAJIĆ: Meni se to svodi na retoriku i ne mislim da će tu biti nekog efekta. Jednostavno, bez povratka ljudi, bez jednog tržišta radnih mjesta, mobilnosti radne snage u BiH, ako ostane ovako zatečeno stanje, ja ne vjerujem i ne vidim da će se išta promijeniti tom retorikom i promjenom te preambule entitetskih ustava. Kako se zemlja otvara prema vani, sve manje postaje relevantno kako je ona unutra uređena. Bosna i Hercegovina ulazi u određene odnose pravnih obaveza itd. i sa tog stanovišta potpuno je irelevantno kakve su nadležnosti entiteta. Bečka konvencija o pravu ugovora iz 1968. godine u jednom svom članu izričito kaže da država ne može ni pod kojim uslovima izvinjavati se za neizvršavanje svojih ugovornih obaveza pravdajući se time da joj unutrašnja njena struktura nije omogućila da, recimo, ratifikuje neki ugovor, da ispuni obavezu. To je klasična norma međunarodnog ugovornog prava i ona je posebno pogodila federacije. Htjelo se izbjeći to da federalne države mogu u svako doba reći: jesmo mi to potpisali, ali ne možemo provesti, jer federacija X neće to da implementira. Moj je stav da ako bude dolazilo do neke vrste promjena u BiH, one će se dešavati na jedan potpuno nevidljiv način, bez ovih donošenja velikih odluka. Jednostavno će odumrijeti neke funkcije koje sada imaju entiteti i koje imaju kantoni. Jer ovakva situacija bi ostala konzervirana ukoliko Bosna ostaje u jednoj provincijalnoj izolaciji, a Bosna se nalazi u jednoj provincijalnoj izolaciji dugo godina. Dakle, šansa je u tome da taj ulazak u evropske integracije i evropske institucije jednostavno afirmiše Bosnu kao subjekt međunarodnog prava i međunarodnih odnosa. Entiteti će se vjerovatno zadržati, s obzirom na prirodu susjedskih odnosa i ja bih to afirmisao. Ja tu ne vidim nikakvu opasnost, to je bolje afirmisati i legalizovati nego da to ide neformalnim kanalima.

DANI: Pojednostavljujem li ja Vašu tezu "ili tri entiteta ili bez entiteta" ako soluciju sa tri entiteta izjednačavam sa faktičkim pristankom na etničku podjelu, odnosno da BiH bez entiteta jeste stvaranje ustavnih pretpostavki za funkcionisanje normalne države o kojoj smo malo prije govorili?

PAJIĆ: U našim uslovima, dakle bosanskohercegovačkim ili balkanskim, formiranje tri entiteta sa nacionalnim predznakom, jer bi oni tako bili imenovani, sigurno je retrogradni proces. On izvjesno vodi u sužavanje građanskih sloboda i ljudskih prava na cijeloj teritoriji BiH. Ja samo govorim o solucijama i ja hoću te solucije da istjeram do apsurda, da se vidi šta one znače. Dakle, čitavo to insistiranje na BiH kao državi tri naroda, a ne državi građana, ustvari vodi do jednog apsurda. Isto tako je sasvim sigurno da BiH bez entiteta mora imati neku formulu ustavnog karaktera gdje bi se zadovoljila ravnopravnost sva tri naroda, a tu mi imamo iskustva sa tim nacionalnim ključevima i to nije ništa novo.

DANI: Da li Vi prepoznajete ikakvu strategiju međunarodne zajednice prema BiH u posljednjem periodu? Kako će se međunaroda zajednica ponašati u ovim strateškim pitanjima?

"Ne znam da li ćete se složiti, ali mislim da sa stanovišta organizacije i državnih institucija lošije funkcioniše Federacija nego Republika Srpska"

PAJIĆ: Tu moramo otići u nedavnu prošlost. Raspadom Jugoslavije, međunarodna zajednica se zapravo našla zatečena. Nije našla načina kako da uspostavi jedan odnos prema bivšoj Jugoslaviji, prema ovom regionu, koji bi omogućio svim državama koje su proizašle iz bivše Jugoslavije da formiraju neke svoje strategije međunarodnih odnosa. Danas je to eklatantno u slučaju Savezne Republike Jugoslavije. Na tom primjeru se vidi da proces raspada bivše Jugoslavije nije dovršen. On je jednostavno zaustavljen u jednom momentu kad je Milošević bukvalno kidnapovao ime Jugoslavije i ugurao tu Srbiju i Crnu Goru. Što se tiče međunarodne zajednice, ja ne mogu reći da prepoznajem tu neku strategiju. Ja sam čak sklon vjerovanju da međunarodna zajednica jednostavno nema viziju i to je problem ovdje. Nema jedne vizije kako bi ovaj region trebalo da izgleda, najlakše je reći demokratizacija i ljudska prava. Međutim, radi se o jednom regionu koji je decenijama, ako ne i vijekovima, ipak dijelio sudbinu istog ekonomskog prostora, jezičke bliskosti, što je u istoriji međunarodnih odnosa uvijek bilo jako značajno, nekakvih zajedničkih istorijskih okolnosti. Mislim da međunarodna zajednica jednostavno nije uspjela da formira viziju, a na osnovu vizije se formira strategija, a na osnovu strategije taktika. I zato je toliko ishitrenih poteza bilo i još uvijek ih ima. Ono za šta ja odajem priznanje međunarodnoj zajednici jeste što ipak istrajava na određenim demokratskim standardima koji su nama bili nepoznati, posebno u pravosuđu, u policiji, u organizaciji države. Ovdje je, recimo, veliki problem što mi nismo poznavali kategoriju nezavisnog činovnika, što je na Zapadu abeceda funkcionisanja države, bez obzira na promjene vlade, promjene političkih partija. Vi imate činovnika, sekretara opštine koji se ne pomjera u tom pogledu i ja mislim da u tom pravcu međunarodna zajednica i ide. Ono što sam ja siguran jeste da smo svi mi ovdje potcijenili faktor vrijeme. Mislilo se da stvari mogu ići strašno brzo, pa su odmah nakon Daytona proklamovani prvi izbori, pa su proglašeni fer i demokratskim. Jednostavno se rezultat očekivao jako brzo. Međutim, ovdje se zaboravlja rat, koji je bio strašan. Evo, sad se u Haagu najbolje vidi šta se to dešavalo, a mi svi imamo svoju priču. Dakle, što se tiče međunarodne zajednice, mislim da je problem u tome što međunarodna zajednica nije imala kontinuiteta u BiH. Taj diskontinuitet je vrlo često bio personalno uslovljen i ja tu imam dosta i ličnih iskustava. Tu su se smjenjivale generacije ljudi koji su stvarno imali zavidno visoko obrazovanje sa najboljih škola u svijetu, ali su dolazili ovdje nedovoljno pripremljeni i provodili šest mjeseci do godinu dana. Pritom, nisu brifovali svoje nasljednike, ovi su došli, učili tri mjeseca, odlazili nakon sljedeća tri. Vjerovalo se u to neko obrazovanje i školovanost, a potpuno su iz igre izbačeni domaći stručnjaci, ljudi na koje se, po mom mišljenju, trebalo osloniti. Imali ste situacije gdje su nepristojno mladi ljudi, funkcioneri međunarodne zajednice, dolazili i držali lekcije profesorima univerziteta. To nije bio put da međunarodna zajednica stekne ovdje neki kredibilitet.

DANI: Postoji li mogućnost ustavnopravnih ili političkih implikacija po BiH u kontekstu mogućih haških presuda u procesima koji se sad vode ili će se voditi, kako protiv Miloševića, tako i protiv političkih i vojnih lidera Republike Srpske?

PAJIĆ: Ima tu jedno opšte mjesto koje treba stalno naglašavati, a to je da ti procesi za zločine izvršene u bivšoj Jugoslaviji, a posebno ljudima koje ste vi spomenuli, ustvari jesu procesi koji ispituju individualnu odgovornost. I presude su uvijek individualizovane i krivica, odnosno odgovornost, uvijek je individualna. Prema tome, ne može se iz toga izvlačiti neki direktni zaključak da ako je nekom od njih dokazana krivična odgovornost za genocid ili zločin protiv čovječnosti, da sad to može imati indikacija na nekom državnom ili nacionalnom planu. Međutim, činjenica je ipak da su se tokom rata u BiH od '92. do '95. godine te linije razgraničenja zasnivale na ratnim operacijama. E, ako su te ratne operacije proglašene zločinačkim, postavlja se stvarno pitanje redefinicije tih tvorevina koje su tako uspostavljene. Ja bih, ipak, ovdje rekao da mislim da treba uspostaviti razliku između tih režima kojima se sudi i režima koji danas postoje u BiH, koji su, po definiciji i po rezultatu prošlih izbora, demokratski režimi, da ne ulazimo u to koje su sad stranke još ostale i sa kakvim recidivima. Mislim u biti da bi trebalo jednom povući to razgraničenje. Jer, na kraju krajeva, ljudi koji žive u RS-u imaju pravo na svoj život u tom entitetu i, na kraju krajeva, stasavaju nove generacije - u zadnjih, recimo, deset godina ima čitava generacija mladih ljudi koja je od svoje desete ili dvadesete godine sada narasla. Prema tome, ti ljudi jednostavno hoće da žive u toj RS, ne pitajući se kako je ona nastala, niti to njih interesuje. To je moja poenta. Prema tome, ja nisam siguran da se sada može izvlačiti neki znak jednakosti između, recimo, presude nekome za genocid, za izvršenje zločina protiv čovječnosti i osnova entiteta, recimo RS, na tome.

DANI: Ali, samom pravu tih ljudi da žive u RS-u možemo suprotstaviti pravo ljudi koji su živjeli u RS-u i koji su, između ostalog, genocidom protjerani otuda da se vrate i da žive u svojoj kući, ali ne u Republici Srpskoj.

PAJIĆ: Da se vratimo opet na početak razgovora: to je ta nova realnost. Na kraju krajeva, ja sam otišao iz BiH i sad, kad dolazim ovdje, ja se vraćam u Federaciju, to je to. Moja kći Nataša je otišla iz Jugoslavije, sad kad se vratila, ona ne zna gdje je. Ustvari, to jeste jedan apsurd, ali to su te posljedice. Znate, ja smatram da ne treba to do te mjere zaoštravati. Ove ustavne, institucionalne promjene u BiH treba da idu svojim nekim demokratskim tokom bez da se iko osjeća generalno, univerzalno krivim za nešto što se desilo. Tajna održanja BiH, filozofija njenog održanja je u tome da se niko u ovoj zemlji ne osjeća poniženim i diskriminiranim kao pripadnik određene nacije. Nažalost, ovdje na svim nivoima postoji ta majorizacija, uvijek se većina ponaša arogantno prema manjini, posebno u RS-u, gdje su i samim imenom tog entiteta drugi dovedeni u poziciju da se osjećaju inferiorno.

Arhiva Dani
247