ulius Baranovski rođen je u Dubravi blizu Prnjavora, 1904, u siromašnoj porodici koja se netom doselila iz zapadne Ukrajine. Moja baba Mihaljina rođena je u istoj porodici - Baranovski i ona su bili od dvije sestre djeca. Sa četrnaest godina napušta kuću u potrazi za poslom i hranom - siromaštvo je tad tjeralo djecu da se skinu s grbače roditeljima čim su bili u stanju da rade. Baranovski nalazi posao kao obućarski šegrt - majstor ga plaća hranom, krovom nad glavom i bubocima. Poslije radi u struci u Slavonskom Brodu, gdje jednog dana čuje mladog komunistu kako opisuje budućnost bez majstora i bubotaka i siromaštva.

Baranovski 1921. stupa u SKOJ (za mlađe čitaoce: Savez komunističke omladine Jugoslavije). Štrajkuje sa svojim sindikatom, hapse ga tri puta, ulazi u Komunističku partiju 1924. Po odsluženju vojnog roka, CK KPJ šalje ga u SSSR - obećanu zemlju, gdje nema majstora, bubotaka i siromaštva. Na putu kroz Poljsku oduzimaju mu pasoš i on prelazi granicu ilegalno - usred noći pregazi rijeku dok poljski graničari na njega pucaju. Pričao mi je da mu je kaput, čiji su repovi plutali na vodi, bio sav izrešetan. Čim je prešao granicu, sovjetske vlasti ga hapse i osuđuju na tri godine robije zbog ilegalnog prelaska granice.

Nakon što pristignu dokumenti iz Kominterne, Baranovski u Moskvi završava Višu partijsku školu, Večernju gimnaziju i Šumarski fakultet, a onda aktivno radi u jugoslavenskoj sekciji Kominterne. Tih godina sreće Tita, Lenjinovu udovicu Nadeždu Krupskaju, mladog aparatčika po imenu Nikita Hruščov i bulumentu jugoslavenskih komunista čija imena će nekoliko decenija kasnije po bratskim republikama krasiti fabrike koje su pripadale radnicima. Od 1934, Baranovski obavlja "rukovodeće dužnosti"- jedna od njih je negdje u Ukrajini, za vrijeme zloglasne kolektivizacije, kada su milioni Ukrajinaca (i Kazahstanaca i Bjelorusa i mnogih drugih) skapavali od gladi jer su državi i kolektivu morali predati svoje žito i stoku. Pričao mi je o planinama pšenice, skupljene u centru ukrajinskog sela, zaštićene stražom, kako su trulile pred očima gladnih seljaka. U neko doba, nije više bilo konja koji su mogli vući kola sa leševima, tako da su se pored pšeničnih planina ukazale i planine leševa. Ali Baranovski je obavljao svoje dužnosti, uvjeren da su žrtve bile neophodne za uspjeh socijalizma.

To su bila vremena, pričao mi je, kad je čovjek mogao biti uhapšen na ulici, a onda nestati u kazamatima NKVD-a, ako bi ga neko spazio kako hoda ulicom sa kišobranom. Strah od kiše nije bila prihvatljiva revolucionarna karakteristika - kišobran je bio nešto što je pripadalo šećernoj buržoaziji.

Baranovski je uhapšen 1937, pod optužbom da je "desničar." Mnogo godina kasnije, u Zagrebu, 1991, zahtijevao je da isključim svoj walkman kako bi mi rekao ime čovjeka koji ga je potkazao - bio je to jedan od onih sa fabričkim imenima, koja su 1991. sve manje i manje značila, da bi za manje od godinu dana skoro potpuno iščezla - stigli su oni sa boljim imenima. Dok mi je govorio ime potkazivača, niz obraze su mu tekle suze, ali suze za čovjeka-fabriku koji mu je nekad bio prijatelj - drug - a onda ga je zlo natjeralo da ga izda.

Nakon hapšenja, optužnica je barokno ukrašena kako bi uključila raznovrsne kontrarevolucionarne djelatnosti. Baranovski je poslan u logor unutar arktičkog kruga, blizu (blizu! - nekoliko stotina kilometara) Arhangelska. Jedan od prvih poslova mu je bio da kopa masovne grobnice, ali onda je, kao šumarski inženjer, dobio zaduženje da pomaže u sječi šuma - to mu je vjerovatno spasilo život, pošto im je postao neophodan, iako su ga stavili pod istragu četiri puta i osudili na smrt dvaput. Jedna od smrtnih presuda, donošena usred rata, bila je za navodnu zavjeru u kojoj su učestvovali drugi Ukrajinci, uključujući i neke generale koji su bili u logorima stotinama milja udaljenim. Prema optužnici, Baranovski i generali su kontaktirali Nijemce i tražili od njih da im u smrznutu tundru pošalju tenkove i oružje kako bi s leđa napali Crvenu armiju, koja je sve vrijeme junački branila Lenjingrad, Moskvu i Staljingrad.

Baranovski mi je pričao strahotne priče o logorima: o djeci koja su završila u logorima nakon što je staljinski parlament donio zakon po kojem su učenici bili kažnjavani za propuštenu nastavu sa šest mjeseci do tri godine logora; o djevojčici koja je po naređenju kriminalaca ubila stražara sjekirom u glavu; o dječaku koji je završio na ostrvu-zatvoru i s kojeg je pokušao pobjeći sa drugim zatvorenicima, čije je meso poslije jeo; o neprestanoj gladi i zimi; o ispunjenim planovima u sječi šume. Baranovski je vjerovao da je njegova dužnost, bez obzira na krvoločnost staljinizma, da pomogne sovjetskom narodu i da su balvani koje su svakog proljeća slali niz odmrznutu rijeku pomagali odbrani socijalizma koji je stenjao pod najezdom fašizma.

U Zagrebu 1991, proveo sam sedam dana u razgovoru s njim, snimajući kasete koje će iščeznuti u mom ratu. Spavao sam kod njegove kćerke, Nataše, koja je voljela da sluša logoraške pjesme, prošvercovane na kaseti iz Rusije. Svakog dana bih s njim ručao - ručak je bio oko jedanaest, a onda bi mi pričao do večere, oko šest. Onda bismo večerali i on je išao na spavanje prije crtanih, a ja bih tumarao Zagrebom koji je tih dana otkrivao svoj kičasti, ružni nacionalni identitet. Za doručkom i večerom, Baranovski bi uvijek sve pojeo prije mene: dok sam se ja borio sa šniclom ili mladalačkom misli, Baranovski bi u nekoliko trenutaka slistio sve sa svog tanjira i onda ga pomazao komadom hljeba, a ja ne bih imao vremena ni da sažvaćem prvi zalogaj. "Navika iz logora", rekao mi je. U logoru se moralo sve brzo pojesti, inače su ti sve otimali. Taj prazni, blještavobijeli tanjir, izgledao mi je kao komad smrznute arktičke tundre s kojom se Baranovski morao svaki dan suočavati.

(Nastavit će se)

Arhiva Dani
247

Arhiva Dani
247

Aleksandar Hemon
hemon@bhdani.com