LIČNOST
U FOKUSU
Suada Hadžović
Da!
Suada Hadžović treba podnijeti ostavku. Kao individualni
protest spram svih onih političara iz SDP-a i Alijanse koji su
se hinjski izmakli iz resora koji donosi uvrede, bolest, nervozu,
cigaretu za cigaretom
Od trenutka kada je brutalno napadnuta
na tribini VKBI za svoju razumnu izjavu da karakter rata protiv
BiH još nije utvrđen (a od tog utvrđivanja itekako zavisi status
boraca) do današnjih dana, ova pravnica stoički podnosi agresivne
atake čiji je najmanji zajednički sadržilac - ova žena mora otići!
Ali ne zbog orkestriranih napada istraumatiziranih osoba kojima
je političkom manipulacijom omogućeno da napadnu ministricu za
boračka pitanja jer im je Neko rekao da je ona svo zlo ovog svijeta,
dovedena da ubije ponos bošnjačke nacije. Dakle, ne zbog njih.
Ne ni zbog Adnana Bašića, stopostotnog ratnog vojnog invalida
i dobitnika "Zlatnog ljiljana", prema kojemu iskazujemo
poštovanje, ali ne možemo preći preko njegove ocjene koju je kao
član Predsjedništva Saveza RVI BiH kazao u intervjuu Ljiljanu:
"Kad je Sefer Halilović bio na proslavi Dana dobrovoljaca
u Misoči, u kojoj sam nastradao, tad sam pred svima pitao Sefera:
'Zašto jedini on u Vladi ode u socijalu, a nama poslaše ženu
(istaknuo ur.) da bude ministar za boračka pitanja. Možda je to
odgovor na sva pitanja. Ne možete ubiti ponos čitavog naroda a
posebno ne Bošnjaka, koji su bili određeni za istrebljenje. Ja
to uporno govorim, ali ne pije vode'." Ne možemo preći
preko ove ocjene jer je seksistička i implicira muški šovinistički
diskurs koji ne dozvoljava Bošnjacima da im žena bude ministar
borački! Dakle, Suada treba otići, ali ne zbog ambijenta koji
kreira jedna struktura poražene opozicione politike u suglasju
sa nekim licemjernim protagonistima Alijansine vlasti, već zbog
same Alijanse koja ni prstom nije maknula da zaštiti Suadu Hadžović
i kaže da ona nije slobodni strijelac, već da je prijedlog zakona
koji iznosi dogovoren u Alijansi ili bar u njenoj partiji, koja
je kičma Alijanse. Ne, ona je odjednom u opoziciji spram političke
strukture kojoj pripada; odjednom Alijansa ima razumijevanja za
zahtjeve boračkih organizacija kao da Suada Hadžović radi protiv
tih boraca, a javnosti je recimo nepoznato da je upravo ona tražila
da do daljnjeg nijedna grupacija iz boračke populacije ne gubi
stečena prava, mada su sama ta prava za neke grupacije diskutabilna.
Dakle, naši muškarci iz Alijanse se boje. Ti naši dečki su znali
da je Suada Hadžović izgubila muža u prvim danima rata; znali
su da su ga ubili četnici kao jednog od organizatora Teritorijalne
odbrane na Ilidži, znali su da joj je ubijen otac i da joj je
u ratu umrla majka, da joj je sin bio u ratu, ali ni pokušali
nisu ti ljudi Alijanse, ti ljudi SDP-a da to javno kažu dok su
je SDA jurišnici častili epitetima ravnogorske naravi jer joj
je kćerka udana za Srbina. Odvratno! Ako je šta utjeha ministrici
za boračka pitanja, onda su to svi oni ratni vojni invalidi koji
znaju da je Loša nekada davno napravio pjesmu samo da bi
oni za Osmi mart svojoj ministrici mogli otpjevati - Suada, Suada,
ti si nama sve.
RIJEČ
U FOKUSU
Feral
Piše: Mile Stojić
Odvjetniku
Željku Olujiću i njegovoj klijentici Marici Meštrović
Feral Tribune je nanio duševne boli i za to im je splitski
tjednik dužan isplatiti 200.000 kuna (slovima pedeset tisuća konvertibilnih
maraka). Tako glasi pravomoćna presuda Županijskoga suda u Zagrebu,
koji je u svrhu ovrhe donio odluku da se ta suma skine s Feralova
tekućeg računa, praktički da se taj list financijski uništi.
Pravosuđe u Hrvata radi ko singerica, zaštita dostojanstva građana
je na prvom mjestu, čak i ako ratni zločinci konferiraju u državnome
parlamentu. U čemu je onda Feralova krivnja?
Feral
je kriv jer je Željku Olujiću, nekadašnjem Tuđmanovu državnom
tužiocu dao do znanja da njegove izjave kako "ustaše nisu
bili fašisti" te kako su "Židovi iznudili holokaust
nad samima sobom", jer su, biva, "pljačkali i vrijeđali
ostale narode" - tuknu na fašizam. Olujić je zbog kritičke
reakcije na vlastitu izjavu kako su Židovi u Jasenovcu sami sebe
granatirali, doživio neprebolne duševne patnje, presavio tabak
i uz pomoć nezavisnoga hrvatskog sudstva - osvojio premiju. Da
se Juliusu Streicheru, Goebbelsovu advokatu, zbog
istih i sličnih izjava sudilo u Hrvatskoj, mogao je postati milijunaš,
umjesto da je svršio na vješalima.
Feral
je, zatim, kriv jer je njegov stalni likovni kritičar, inače istaknuti
profesor povijesti umjetnosti, dr. Zvonko Maković, u svojoj
stručnoj analizi ustvrdio kako Marica Meštrović, kćerka proslavljenoga
kipara, nema kompetencija da vodi zakladu svoga oca, jer je za
tu stvar neobrazovana i nepismena. I umjesto da se lati knjige,
ili barem kakve večernje volkshochschule, naša ti je Marica
na tu vijest zapala u goleme duševne boli i od Ferala,
putem suda, osvojila pristojnu sumu, sve u stilu one hercegovačke
- džabe dragi gimlazija tvoja, privari te nepismenost moja. No,
šalu na stranu, radi se o mnogo ozbiljnijim stvarima.
Feral
je, zapravo, kriv što već petnaest godina stražari na crti obrane
dostojanstva kulture i pismenosti hrvatske, u vremenima kad su,
kako bi to rekao Krleža, i posljednje lampe u našoj balkanskoj
krčmi razbijene. Svjetlost Ferala u takvoj se pomrčini
pokazala kao sitni, treperavi znak, putokaz i nada svima onima
koji su svoju hrvatsku nacionalnu pripadnost suprotstavljali tzv.
domoljublju skrojenom po mjeri najcrnjeg šovinizma, tribalizma
i mračnjaštva. Tuđmanova vlast ih je milijun puta nazvala "izrodima",
"plaćenicima", a vrhovnik sam ih je u više navrata častio
epitetima "djece jugokomunističkih oficira", kao da
se oni zovu Nevenka, Stjepan i Miroslav,
a ne Viktor, Boris i Predrag. Mobilizirali
su ih, procesuirali, palili im naklade - da nije dobroćudan čovjek,
Viktor bi Ivančić putem neovisnog hrvatskog sudstva mogao tražiti
odštetu za duševne i fizičke boli u visini od najmanje milijardu
maraka.
Međutim,
daleko najveća je Feralova krivnja u činjenici da su upravo
Viktor i drugovi svojim beskompromiserskim i hrabrim pisanjem
na vlast doveli Račana i kompaniju, vjerujući da od onih
prošlih gori ne mogu doći. Tu su se grdno prevarili. Račan, pak,
savršeno zna da nema čime ući u povijest, osim činjenicom da je,
eventualno, uništio najbolji hrvatski list, list sa najvećim brojem
svjetskih profesionalnih priznanja u povijesti hrvatskog žurnalizma,
što bi stvarno bio veliki rušilački podvig, jer to ni njegov neslavni
prethodnik uza svu svoju herostratsku silu i sapu nije uspio.
Ali, tu se Račan grdno vara.
| Duševna bol vrijedna
Ferala!? |
Od
sljedećeg tjedna više možda neće izlaziti splitski Feral Tribune,
tjednik koji u raznim novinskim oblicima živi već gotovo 17 godina.
Punoljetnost bi mogao ne upoznati zbog dviju presuda zagrebačkoga
Županijskog suda, kojom redakcija sa Šetališta Bačvice ima isplatiti
po 200 tisuća kuna dvoma tužiteljima, jer je na taj iznos (preko
50 hiljada maraka) procijenjena njihova tzv. duševna bol, a koju
su intenzivno trpjeli otkako ih je Feral spomenuo u nekim
člancima.
Najava
nije prenaglašeno dramatična. Feralu je automatski već blokiran
račun, da ne bi slučajno izbjegao plaćanje, i može ga spasiti samo
nenadana ljubaznost tiskare, ili kakva slična hirovitost kakvu rijetko
poznaje ovaj poslovni svijet. I možemo raspravljati o čudnovatim
odlukama nezavisnoga hrvatskog sudstva, no slovo zakona kaže da
se kazne platiti moraju, pa se tek onda kažnjeni smiju žaliti, Vrhovnom
sudu RH ili onome u Strasbourgu ili bogu na nebesima.
A
čudnovato je u tim odlukama štošta. U prvom slučaju tužiteljica
se zove Marica Meštrović, i da sad ne objašnjavamo širem
općinstvu tko je ona, dovoljno je reći da je Feralov tekst
o njoj bio naslovljen "Kipara staroga kći". Napisao ga
je Zvonko Maković, ugledni povjesničar umjetnosti. I nije
sad toliko važno što je sve prof. dr. Maković napisao da bi kasnija
tužiteljica duševno oboljela, a napisao je da je ista nekompetentna
da vodi fondaciju s imenom njezinoga pokojnog tate, već je bitnije
za ovu prigodu to što je sud, onaj isti zagrebački te županijski,
oslobodio autora krivnje, a osudio Feral kao izdavača. Makovićev
tekst je na sudu potvrđen kao legitimni oblik javne kritike, dakle,
ali ga novine nisu smjele objaviti jer je po tužiteljicu bolan.
U
drugom procesu tužilac je bio poznati zagrebački odvjetnik Željko
Olujić, čije je antisemitske i profašističke stavove urednik
Ferala Viktor Ivančić nazvao upravo tim imenom. A
da nije pogriješio, kaže i Županijski sud; međutim, Ivančić je te
"ocjene iznio na nepriličan način". Bacimo pogled na nekoliko
ranijih izjava Željka Olujića: "Pravi je uzrok holokausta jer
su Židovi izludjeli neke narode pljačkom i vrijeđanjem", ili
"Zakon ne zabranjuje kritiku, Bože sačuvaj! Međutim, ovisi
o čemu pišete". Ali, ovisi i tko piše.
Sucima
nije bilo prihvatljivo, naime, odmjeriti priličnost iznesenih ocjena
i duševnu bol koju je podnio Olujić, po ranijim izjavama samog Olujića,
o Feralu. Pogledajmo i neke od njih, iz samo jednoga njegovog
novinskog teksta, 1993. godine: "plaćene sluge", "travestiti
i jugokomunjare", "moralno nepostojeći", "pokvareni
i zli", "zli ljudi za tuđe novce", "uživaju
u životinjskoj seksualnosti"...
Nije
od većeg značaja, ali može biti zanimljivo pogađati tko je u procesu
Marice Meštrović protiv Ferala bio odvjetnik tužiteljice.
Jeste li pretpostavili? Pa, u pravu ste.
Nažalost,
Feral neće od takvih duševnih bolesnika spasiti apeli društvenih
autoriteta, kao što su Hrvatski-helsinški odbor ili Hrvatsko novinarsko
društvo. Netko od njih primijetio je ipak da ove presude odlikuje
čudnovat zaokret, jer već nekoliko godina doista nije dosuđena naknada
za pretrpljenu duševnu bol u tako vrtoglavom iznosu. Međutim, pogrešno
bi bilo vidjeti u tome zaokretu kurs unatrag.
Jer,
sudbinu koju su HDZ-ovi "spavači" unutar poremećenih centara
političke moći namijenili Feralu, a uz letargično sekundiranje
aktualne vlasti, nije uspio u svoje doba nametnuti ni režim Franje
Tuđmana. I možda ćemo se baš po tome progresivnom koraku jednog
dana prisjećati vladavine Ivice Račana, čovjeka koji već
preko godinu dana ionako jedino Feralu odbija dati intervju.
"Zato što me tamo već ima previše", odgovorio je hrvatski
premijer nedavno na izravno pitanje o tome, koje mu je postavljeno
na jednom live uključivanju u prigodnu internetsku raspravu.
A
i njemu je valjda lakše da šutke podnese još jednu pravosudnu sramotu
negoli da svakoga tjedna s hinjenim dostojanstvom trpi intenzivnu
duševnu bol.
|
Haag: Započeto vještačenje
granatiranja Markala
Potpuno u sjeni posjete američkog
specijalnog izaslanika za Balkan Richarda Pierrea Prospera,
i američkih ambasadora iz Sarajeva, Beograda i Zagreba Haškom
tribunalu s jedne strane i završne riječi u procesu Mitru Vasiljeviću
s druge, ostalo je početkom sedmice započeto vještačenje za
granatiranje Markala u procesu nekadašnjem načelniku štaba Sarajevsko-romanijskog
korpusa Vojske Republike Srpske Stanislavu Galiću. U maloj
sudnici, napravljenoj u sefu osiguravajućeg društva, koje je u
zgradi Suda bilo smješteno prije njegovog osnivanja, početkom
osme sedmice suđenja Galiću, svjedočio je Sead Bešić, krim-tehničar
MUP-a Kantona Sarajevo. Bešić, inače zaštićen distorzijom lika,
bio je 5. februara 1994, na dan kada je minobacačka granata pogodila
Markale prvi put tokom opsade, jedan od članova policijskog tima
koji je obavio istragu na pijaci.
U prvom dijelu svjedočenja
Bešić je opisao šta je tamo vidio, a tužitelji Dermot Groome
i Fredericu Ossogo predočili su "repni stabilizator
granate", odnosno rep koji se tada zabio u beton. Rep granate
prešao je iz ruku tužitelja u njegove ruke, zatim u sučeve ruke,
odnosno ruke advokata odbrane. Na koncu je skončao u Galićevim
rukama, koji je taj rep prevrtao i prebacivao iz jedne u drugu,
kao da takvo što vidi prvi put. Bešićevo svjedočenje nastavljeno
je u srijedu, dan nakon manjeg požara u kuhinji suda, unakrsnim
ispitivanjem koje je vodila Mara Pilipović, jedna od dvoje
advokata odbrane. Drugi je Stephane Piletta-Zanin, koji
je prvih sat vremena potrošio u uvjeravanju suca da tužiteljstvo
nije ustupilo sve dokumente koje imaju na raspolaganju. Piletta-Zanin
je između ostalog zatražio da tužiteljstvo otkrije i gdje se nalaze
šrapneli prikupljeni na Markalama; tužitelji su ustvrdili da posjeduju
samo rep granate, ali ne i gelere. Do kraja te rasprave ispostavilo
se da je tužiteljstvo još davno podnijelo zahtjev za gelere, čija
je fotografija uvrštena u dosje optužbe, ali ih sarajevske vlasti
još uvijek nisu isporučile. Sam Bešić je tokom ispitivanja rekao:
"Da se od mene tražilo da donesem gelere, ja bih ih donio!"
Potom je objasnio kako vjeruje da su još uvijek u arhivi kriminalističko-tehničke
službe MUP-a i pored toga što je moguće da su odbačeni među nepotrebnim
stvarima 1996, kada je obnovljena zgrada MUP-a.
Sudac Alphonus Orie,
koji je svojevremeno bio branitelj Dušana Tadića, zatražio
je od tužiteljstva da što prije pronađe gelere; u suprotnom, on
će izdati sudski nalog i zatražiti ih. Nakon toga, Pilipovićeva
je Bešića ispitivala o okolnostima u kojima je obavljen policijski
uviđaj na Markalama. Bešić je potvrdio da je on pronašao rep granate
dok je rukama pokušavao skloniti prašinu i ljudsko tkivo iz kratera
koji je napravila granata. U tehničkom dijelu svjedočenja, o kojem
je Pilipovićeva bila veoma informirana, Bešić je ponovio sve ono
što je jučer kazao. Raspitujući se o svim mjestima na kojima je
tokom rata obavljao slične uviđaje, Pilipovićeva je Bešića pokušala
isprovocirati, ali se on nije dao uvući u raspravu. Naime, nakon
što je on kazao da je jednu od istraga vodio u Tarčinu, ona je
upitala da li je znao za postojanje logora u tom mjestu. Nakon
što je on rekao da jeste, ona je nastavila: "Da li znate
koje su nacionalnosti bili ljudi zatvoreni u tom logoru."
"Odvlačite me od teme, mi razgovaramo o granatiranju.
Pitajte me za Grbavicu", odvratio joj je. Na njeno ponovljeno
pitanje, Bešić je odgovorio: "Ne znam!" Jedan
od narednih vještaka za Markale bit će i Mirza Sabljica,
balistički stručnjak MUP-a Kantona Sarajevo, koji je 1994. odredio
pravac iz kojeg je došla granata.
Denis Latin, slikom na sliku
i sarajevsku priliku
Autor popularne emisije Hrvatske
te levizije Latinica Denis Latin prošle je sedmice
držao predavanja o novinarstvu budućim kolegama sa sarajevskog
Fakulteta političkih nauka. Da je tema njegovog kolokvija bila
"Novinarstvo u službi širenja međunacionalne mržnje i novinar
kao medijski logističar zločina, etničkog čišćenja i koncentracionih
logora: vlastito iskustvo", profesori studija novinarstva
bi svojim studentima pružili mogućnost da se neposredno upoznaju
sa jednim od najizrazitijih egzemplara novinarskog paradoksa sa
ovih prostora. Paradoksa po kojem je dovoljan samo protok kratkog
vremena i poslovična sarajevska zaboravnost pa da dojučerašnje
vedete Tuđmanove "katedrale duha" danas paradiraju kao
perjanice slobodnog i, valjda, etičkog novinarstva.
Denis Latin danas pravi dobru
i gledanu Latinicu, pomjerajući pritom granice sloboda
na Hrvatskoj televiziji. I za njega osobno, i za hrvatsko društvo,
i za manjine u Hrvatskoj, i za države u hrvatskom susjedstvu je
značajno što je napravio otklon od politike koja se zločinački
obračunavala sa srpskim civilima u Hrvatskoj i bošnjačkim u Bobanovim
koncentracionim logorima u Hercegovini. Ali, činjenica da se prilikom
Latinovih mnogobrojnih medijskih nastupa u Sarajevu niko od njegovih
sagovornika nije ni osvrnuo na zlo čiji je bitan medijski kotač
bio, jednostavno je porazna po ovaj grad. Latinovo žmurenje kada
je riječ o brutalnim ubistvima nemoćnih srpskih staraca tokom
operacija Hrvatske vojske u Krajini, ili emisija Slikom na
sliku u kojima su Boban, Kordić, Blaškić,
Koštroman, Abdić, Praljak... bili dio studijskog
inventara, nesumnjivo predstavljaju jedne od najcrnjih stranica
novinarstva na ovim prostorima u posljednjoj deceniji. Dani
su pitali Denisa Latina osjeća li išta moralno sporno u svom radu
tokom rata u Hrvatskoj. Urednik Latinice je odgovorio:
"Za mene to ništa nije sporno! Moja je savjest apsolutno
čista i uopće mi je smiješno da me neko sad proziva za to. Sad
se trebam opravdavati što sam izvještavao o gradovima koji su
bili okupirani?!" Upitan o svojoj nedavnoj polemici sa
feralovcem Viktorom Ivančićem, moralnim svjetionikom posljednje
decenije novinarstva na prostorima bivše Jugoslavije, i činjenici
na koju je Ivančić ukazao, da Latin nije govorio o zločinima nad
srpskim civilima koji su se dešavali u hrvatskim gradovima u vrijeme
kada je on iz njih izvještavao, Latin je odgovorio: "Zašto
sam ja bio zadužen da budem taj koji treba progovoriti o tome?
To je prva stvar. Druga stvar: kako sam ja znao za takvo što,
otkud mi informacije kad su se te stvari tek poslije 10 godina
počele procesuirati?!"
Naravno, oni koji su htjeli
da znaju za zločine, i znali su. Baš kao što i sarajevski profesori
novinarstva znaju da u Sarajevu još uvijek živi i sve manje radi
bar još desetak novinara koji bi i Latinu i njihovim studentima
mogli držati predavanja i o profesiji i o profesionalnom moralu.
No, sve je ovo samo još jedan kamenčić u tužnom mozaiku postratnog
Sarajeva. Onog u kojem je na čelu Federalne televizije Marija
Topić-Crnoja, desna ruka Smiljka Šagolja iz njegovih
"najsjajnijih" ratnih vremena, dok istovremeno za Senada
Hadžifejzovića nema mjesta na toj istoj televiziji. Činjenica
da duh Sarajeva i Bosne već odavno kreiraju OHR-ovi medijski diletanti
a la Haselock, Riley, Shearer i njihovi poltroni,
tek je slaba i nedovoljna utjeha.
Bon jour, Radovane!
Optužbu da je jedan francuski
oficir policiji u Foči javio da kreće lov na Radovana Karadžića,
te da se zbog toga ratni zločinac sklonio na vrijeme, iznio je
američki diplomat Shaun Byrnes u listu Hamburger Adenblatt.
Nakon dva dana reagirali su u sjedištu NATO-a u Bruxellesu. Odatle
je, preko portparola, stigla izjava da Nepoznat Neko iz francuskog
bataljona nije odao Radovanu da će krenuti hajka na njega. U sve
se umiješalo i francusko Ministarstvo vanjskih poslova. Francois
Rivasseau, portparol Quai d' Orsaya, izjavio je da su takve
izjave apsolutno nedopustive te da se Francuska potpuno stavlja
na stranu one međunarodne politike koja će istrajati u hapšenju
ratnih zločinaca.
Što bi mogao biti razlog ovog,
za francusko-bosanske odnose, nimalo ugodnog događaja? Rivasseau
je optužbe nazvao "čudnim", podvlačeći da "neke
informacije nipošto ne smiju u javnost prije nego se provjeri
njihova valjanost". Iz Francuske ambasade u Sarajevu smo
zatražili zvaničan stav, ali ga nismo dobili.
Znači li sve ovo da Amerika
i Francuska imaju različito viđenje nastavka vođenja politike
međunarodne zajednice prema BiH, ili Francuska plaća činjenicu
povezanosti Mitterrandove administracije sa bosanskim Srbima
tokom rata? Podsjetimo: Pierre-Henri Bunel, oficir za vezu
u francuskoj delegaciji u Otanu, osuđen je na pet godina zatvora
od strane francuskog vojnog suda, nakon što je jednom srpskom
diplomati odavao povjerljive podatke o bombardiranju Srbije i
ciljeva na Kosovu 1999.
Verzija British Intelligencea
glasi da je kapetan francuske vojske nazvao šefa fočanske policije
u prošli četvrtak ujutro u šest sati i 26 minuta i rekao: "Foča
je uvijek od interesa za nas." Policajac se zahvalio i nazvao
Karadžićeve tjelohranitelje koji su se skupa s njim prebacili
preko crnogorske granice. Unutar Alijanse su mišljenja podijeljena:
jedni ovu verziju smatraju varijantom trilera koje piše Tom
Clancy, dok drugi sve dovode u vezu sa činjenicom da Bunel
nije jedini Francuz koji je izjavio da je sve što je radio bilo
pod kontrolom francuske obavještajne službe. Smijenjeni SFOR-ov
portparol je 1998. dozvolio da informacije o Karadžićevu hapšenju
procure, a još 1997. haški su tužitelji kazali da se "osumnjičeni
za ratne zločine u francuskom sektoru osjećaju apsolutno sigurnima".
Jedan visoki predstavnik Clintonove administracije, koji je godinama
bio zadužen za bivšu Jugoslaviju, Danima je nedavno izjavio
da razlog što je Karadžić još uvijek na slobodi leži isključivo
u francuskom "provaljivanju" svih ozbiljnijih akcija
njegovog hapšenja. "Imali smo ga najmanje dva puta. U ljeto
1998. godine skoro nam je bio u šaci i samo zahvaljujući provaljivanju
akcije od strane Francuza Karadžić se uspio izvući" - rekao
je ovaj bivši funkcioner Clintonove administracije Danima
nekoliko sedmica prije posljednje neuspjele akcije SFOR-a.
|