Arhiva Dani 247 LIČNOST U FOKUSU RIJEČ U FOKUSU Duševna bol vrijedna Ferala!? Haag: Započeto vještačenje granatiranja Markala Denis Latin, slikom na sliku i sarajevsku priliku Bon jour, Radovane!

---

LIČNOST U FOKUSU
Suada Hadžović

Da! Suada Hadžović treba podnijeti ostavku. Kao individualni protest spram svih onih političara iz SDP-a i Alijanse koji su se hinjski izmakli iz resora koji donosi uvrede, bolest, nervozu, cigaretu za cigaretom… Od trenutka kada je brutalno napadnuta na tribini VKBI za svoju razumnu izjavu da karakter rata protiv BiH još nije utvrđen (a od tog utvrđivanja itekako zavisi status boraca) do današnjih dana, ova pravnica stoički podnosi agresivne atake čiji je najmanji zajednički sadržilac - ova žena mora otići! Ali ne zbog orkestriranih napada istraumatiziranih osoba kojima je političkom manipulacijom omogućeno da napadnu ministricu za boračka pitanja jer im je Neko rekao da je ona svo zlo ovog svijeta, dovedena da ubije ponos bošnjačke nacije. Dakle, ne zbog njih. Ne ni zbog Adnana Bašića, stopostotnog ratnog vojnog invalida i dobitnika "Zlatnog ljiljana", prema kojemu iskazujemo poštovanje, ali ne možemo preći preko njegove ocjene koju je kao član Predsjedništva Saveza RVI BiH kazao u intervjuu Ljiljanu: "Kad je Sefer Halilović bio na proslavi Dana dobrovoljaca u Misoči, u kojoj sam nastradao, tad sam pred svima pitao Sefera: 'Zašto jedini on u Vladi ode u socijalu, a nama poslaše ženu (istaknuo ur.) da bude ministar za boračka pitanja. Možda je to odgovor na sva pitanja. Ne možete ubiti ponos čitavog naroda a posebno ne Bošnjaka, koji su bili određeni za istrebljenje. Ja to uporno govorim, ali ne pije vode'." Ne možemo preći preko ove ocjene jer je seksistička i implicira muški šovinistički diskurs koji ne dozvoljava Bošnjacima da im žena bude ministar borački! Dakle, Suada treba otići, ali ne zbog ambijenta koji kreira jedna struktura poražene opozicione politike u suglasju sa nekim licemjernim protagonistima Alijansine vlasti, već zbog same Alijanse koja ni prstom nije maknula da zaštiti Suadu Hadžović i kaže da ona nije slobodni strijelac, već da je prijedlog zakona koji iznosi dogovoren u Alijansi ili bar u njenoj partiji, koja je kičma Alijanse. Ne, ona je odjednom u opoziciji spram političke strukture kojoj pripada; odjednom Alijansa ima razumijevanja za zahtjeve boračkih organizacija kao da Suada Hadžović radi protiv tih boraca, a javnosti je recimo nepoznato da je upravo ona tražila da do daljnjeg nijedna grupacija iz boračke populacije ne gubi stečena prava, mada su sama ta prava za neke grupacije diskutabilna. Dakle, naši muškarci iz Alijanse se boje. Ti naši dečki su znali da je Suada Hadžović izgubila muža u prvim danima rata; znali su da su ga ubili četnici kao jednog od organizatora Teritorijalne odbrane na Ilidži, znali su da joj je ubijen otac i da joj je u ratu umrla majka, da joj je sin bio u ratu, ali ni pokušali nisu ti ljudi Alijanse, ti ljudi SDP-a da to javno kažu dok su je SDA jurišnici častili epitetima ravnogorske naravi jer joj je kćerka udana za Srbina. Odvratno! Ako je šta utjeha ministrici za boračka pitanja, onda su to svi oni ratni vojni invalidi koji znaju da je Loša nekada davno napravio pjesmu samo da bi oni za Osmi mart svojoj ministrici mogli otpjevati - Suada, Suada, ti si nama sve.

---

RIJEČ U FOKUSU
Feral
Piše: Mile Stojić

Odvjetniku Željku Olujiću i njegovoj klijentici Marici Meštrović Feral Tribune je nanio duševne boli i za to im je splitski tjednik dužan isplatiti 200.000 kuna (slovima pedeset tisuća konvertibilnih maraka). Tako glasi pravomoćna presuda Županijskoga suda u Zagrebu, koji je u svrhu ovrhe donio odluku da se ta suma skine s Feralova tekućeg računa, praktički da se taj list financijski uništi. Pravosuđe u Hrvata radi ko singerica, zaštita dostojanstva građana je na prvom mjestu, čak i ako ratni zločinci konferiraju u državnome parlamentu. U čemu je onda Feralova krivnja?

Feral je kriv jer je Željku Olujiću, nekadašnjem Tuđmanovu državnom tužiocu dao do znanja da njegove izjave kako "ustaše nisu bili fašisti" te kako su "Židovi iznudili holokaust nad samima sobom", jer su, biva, "pljačkali i vrijeđali ostale narode" - tuknu na fašizam. Olujić je zbog kritičke reakcije na vlastitu izjavu kako su Židovi u Jasenovcu sami sebe granatirali, doživio neprebolne duševne patnje, presavio tabak i uz pomoć nezavisnoga hrvatskog sudstva - osvojio premiju. Da se Juliusu Streicheru, Goebbelsovu advokatu, zbog istih i sličnih izjava sudilo u Hrvatskoj, mogao je postati milijunaš, umjesto da je svršio na vješalima.

Feral je, zatim, kriv jer je njegov stalni likovni kritičar, inače istaknuti profesor povijesti umjetnosti, dr. Zvonko Maković, u svojoj stručnoj analizi ustvrdio kako Marica Meštrović, kćerka proslavljenoga kipara, nema kompetencija da vodi zakladu svoga oca, jer je za tu stvar neobrazovana i nepismena. I umjesto da se lati knjige, ili barem kakve večernje volkshochschule, naša ti je Marica na tu vijest zapala u goleme duševne boli i od Ferala, putem suda, osvojila pristojnu sumu, sve u stilu one hercegovačke - džabe dragi gimlazija tvoja, privari te nepismenost moja. No, šalu na stranu, radi se o mnogo ozbiljnijim stvarima.

Feral je, zapravo, kriv što već petnaest godina stražari na crti obrane dostojanstva kulture i pismenosti hrvatske, u vremenima kad su, kako bi to rekao Krleža, i posljednje lampe u našoj balkanskoj krčmi razbijene. Svjetlost Ferala u takvoj se pomrčini pokazala kao sitni, treperavi znak, putokaz i nada svima onima koji su svoju hrvatsku nacionalnu pripadnost suprotstavljali tzv. domoljublju skrojenom po mjeri najcrnjeg šovinizma, tribalizma i mračnjaštva. Tuđmanova vlast ih je milijun puta nazvala "izrodima", "plaćenicima", a vrhovnik sam ih je u više navrata častio epitetima "djece jugokomunističkih oficira", kao da se oni zovu Nevenka, Stjepan i Miroslav, a ne Viktor, Boris i Predrag. Mobilizirali su ih, procesuirali, palili im naklade - da nije dobroćudan čovjek, Viktor bi Ivančić putem neovisnog hrvatskog sudstva mogao tražiti odštetu za duševne i fizičke boli u visini od najmanje milijardu maraka.

Međutim, daleko najveća je Feralova krivnja u činjenici da su upravo Viktor i drugovi svojim beskompromiserskim i hrabrim pisanjem na vlast doveli Račana i kompaniju, vjerujući da od onih prošlih gori ne mogu doći. Tu su se grdno prevarili. Račan, pak, savršeno zna da nema čime ući u povijest, osim činjenicom da je, eventualno, uništio najbolji hrvatski list, list sa najvećim brojem svjetskih profesionalnih priznanja u povijesti hrvatskog žurnalizma, što bi stvarno bio veliki rušilački podvig, jer to ni njegov neslavni prethodnik uza svu svoju herostratsku silu i sapu nije uspio. Ali, tu se Račan grdno vara.

---

Haag: Započeto vještačenje granatiranja Markala

Potpuno u sjeni posjete američkog specijalnog izaslanika za Balkan Richarda Pierrea Prospera, i američkih ambasadora iz Sarajeva, Beograda i Zagreba Haškom tribunalu s jedne strane i završne riječi u procesu Mitru Vasiljeviću s druge, ostalo je početkom sedmice započeto vještačenje za granatiranje Markala u procesu nekadašnjem načelniku štaba Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske Stanislavu Galiću. U maloj sudnici, napravljenoj u sefu osiguravajućeg društva, koje je u zgradi Suda bilo smješteno prije njegovog osnivanja, početkom osme sedmice suđenja Galiću, svjedočio je Sead Bešić, krim-tehničar MUP-a Kantona Sarajevo. Bešić, inače zaštićen distorzijom lika, bio je 5. februara 1994, na dan kada je minobacačka granata pogodila Markale prvi put tokom opsade, jedan od članova policijskog tima koji je obavio istragu na pijaci.

U prvom dijelu svjedočenja Bešić je opisao šta je tamo vidio, a tužitelji Dermot Groome i Fredericu Ossogo predočili su "repni stabilizator granate", odnosno rep koji se tada zabio u beton. Rep granate prešao je iz ruku tužitelja u njegove ruke, zatim u sučeve ruke, odnosno ruke advokata odbrane. Na koncu je skončao u Galićevim rukama, koji je taj rep prevrtao i prebacivao iz jedne u drugu, kao da takvo što vidi prvi put. Bešićevo svjedočenje nastavljeno je u srijedu, dan nakon manjeg požara u kuhinji suda, unakrsnim ispitivanjem koje je vodila Mara Pilipović, jedna od dvoje advokata odbrane. Drugi je Stephane Piletta-Zanin, koji je prvih sat vremena potrošio u uvjeravanju suca da tužiteljstvo nije ustupilo sve dokumente koje imaju na raspolaganju. Piletta-Zanin je između ostalog zatražio da tužiteljstvo otkrije i gdje se nalaze šrapneli prikupljeni na Markalama; tužitelji su ustvrdili da posjeduju samo rep granate, ali ne i gelere. Do kraja te rasprave ispostavilo se da je tužiteljstvo još davno podnijelo zahtjev za gelere, čija je fotografija uvrštena u dosje optužbe, ali ih sarajevske vlasti još uvijek nisu isporučile. Sam Bešić je tokom ispitivanja rekao: "Da se od mene tražilo da donesem gelere, ja bih ih donio!" Potom je objasnio kako vjeruje da su još uvijek u arhivi kriminalističko-tehničke službe MUP-a i pored toga što je moguće da su odbačeni među nepotrebnim stvarima 1996, kada je obnovljena zgrada MUP-a.

Sudac Alphonus Orie, koji je svojevremeno bio branitelj Dušana Tadića, zatražio je od tužiteljstva da što prije pronađe gelere; u suprotnom, on će izdati sudski nalog i zatražiti ih. Nakon toga, Pilipovićeva je Bešića ispitivala o okolnostima u kojima je obavljen policijski uviđaj na Markalama. Bešić je potvrdio da je on pronašao rep granate dok je rukama pokušavao skloniti prašinu i ljudsko tkivo iz kratera koji je napravila granata. U tehničkom dijelu svjedočenja, o kojem je Pilipovićeva bila veoma informirana, Bešić je ponovio sve ono što je jučer kazao. Raspitujući se o svim mjestima na kojima je tokom rata obavljao slične uviđaje, Pilipovićeva je Bešića pokušala isprovocirati, ali se on nije dao uvući u raspravu. Naime, nakon što je on kazao da je jednu od istraga vodio u Tarčinu, ona je upitala da li je znao za postojanje logora u tom mjestu. Nakon što je on rekao da jeste, ona je nastavila: "Da li znate koje su nacionalnosti bili ljudi zatvoreni u tom logoru." "Odvlačite me od teme, mi razgovaramo o granatiranju. Pitajte me za Grbavicu", odvratio joj je. Na njeno ponovljeno pitanje, Bešić je odgovorio: "Ne znam!" Jedan od narednih vještaka za Markale bit će i Mirza Sabljica, balistički stručnjak MUP-a Kantona Sarajevo, koji je 1994. odredio pravac iz kojeg je došla granata.

---

Denis Latin, slikom na sliku i sarajevsku priliku

Autor popularne emisije Hrvatske te levizije Latinica Denis Latin prošle je sedmice držao predavanja o novinarstvu budućim kolegama sa sarajevskog Fakulteta političkih nauka. Da je tema njegovog kolokvija bila "Novinarstvo u službi širenja međunacionalne mržnje i novinar kao medijski logističar zločina, etničkog čišćenja i koncentracionih logora: vlastito iskustvo", profesori studija novinarstva bi svojim studentima pružili mogućnost da se neposredno upoznaju sa jednim od najizrazitijih egzemplara novinarskog paradoksa sa ovih prostora. Paradoksa po kojem je dovoljan samo protok kratkog vremena i poslovična sarajevska zaboravnost pa da dojučerašnje vedete Tuđmanove "katedrale duha" danas paradiraju kao perjanice slobodnog i, valjda, etičkog novinarstva.

Denis Latin danas pravi dobru i gledanu Latinicu, pomjerajući pritom granice sloboda na Hrvatskoj televiziji. I za njega osobno, i za hrvatsko društvo, i za manjine u Hrvatskoj, i za države u hrvatskom susjedstvu je značajno što je napravio otklon od politike koja se zločinački obračunavala sa srpskim civilima u Hrvatskoj i bošnjačkim u Bobanovim koncentracionim logorima u Hercegovini. Ali, činjenica da se prilikom Latinovih mnogobrojnih medijskih nastupa u Sarajevu niko od njegovih sagovornika nije ni osvrnuo na zlo čiji je bitan medijski kotač bio, jednostavno je porazna po ovaj grad. Latinovo žmurenje kada je riječ o brutalnim ubistvima nemoćnih srpskih staraca tokom operacija Hrvatske vojske u Krajini, ili emisija Slikom na sliku u kojima su Boban, Kordić, Blaškić, Koštroman, Abdić, Praljak... bili dio studijskog inventara, nesumnjivo predstavljaju jedne od najcrnjih stranica novinarstva na ovim prostorima u posljednjoj deceniji. Dani su pitali Denisa Latina osjeća li išta moralno sporno u svom radu tokom rata u Hrvatskoj. Urednik Latinice je odgovorio: "Za mene to ništa nije sporno! Moja je savjest apsolutno čista i uopće mi je smiješno da me neko sad proziva za to. Sad se trebam opravdavati što sam izvještavao o gradovima koji su bili okupirani?!" Upitan o svojoj nedavnoj polemici sa feralovcem Viktorom Ivančićem, moralnim svjetionikom posljednje decenije novinarstva na prostorima bivše Jugoslavije, i činjenici na koju je Ivančić ukazao, da Latin nije govorio o zločinima nad srpskim civilima koji su se dešavali u hrvatskim gradovima u vrijeme kada je on iz njih izvještavao, Latin je odgovorio: "Zašto sam ja bio zadužen da budem taj koji treba progovoriti o tome? To je prva stvar. Druga stvar: kako sam ja znao za takvo što, otkud mi informacije kad su se te stvari tek poslije 10 godina počele procesuirati?!"

Naravno, oni koji su htjeli da znaju za zločine, i znali su. Baš kao što i sarajevski profesori novinarstva znaju da u Sarajevu još uvijek živi i sve manje radi bar još desetak novinara koji bi i Latinu i njihovim studentima mogli držati predavanja i o profesiji i o profesionalnom moralu. No, sve je ovo samo još jedan kamenčić u tužnom mozaiku postratnog Sarajeva. Onog u kojem je na čelu Federalne televizije Marija Topić-Crnoja, desna ruka Smiljka Šagolja iz njegovih "najsjajnijih" ratnih vremena, dok istovremeno za Senada Hadžifejzovića nema mjesta na toj istoj televiziji. Činjenica da duh Sarajeva i Bosne već odavno kreiraju OHR-ovi medijski diletanti a la Haselock, Riley, Shearer i njihovi poltroni, tek je slaba i nedovoljna utjeha.

---

Bon jour, Radovane!

Optužbu da je jedan francuski oficir policiji u Foči javio da kreće lov na Radovana Karadžića, te da se zbog toga ratni zločinac sklonio na vrijeme, iznio je američki diplomat Shaun Byrnes u listu Hamburger Adenblatt. Nakon dva dana reagirali su u sjedištu NATO-a u Bruxellesu. Odatle je, preko portparola, stigla izjava da Nepoznat Neko iz francuskog bataljona nije odao Radovanu da će krenuti hajka na njega. U sve se umiješalo i francusko Ministarstvo vanjskih poslova. Francois Rivasseau, portparol Quai d' Orsaya, izjavio je da su takve izjave apsolutno nedopustive te da se Francuska potpuno stavlja na stranu one međunarodne politike koja će istrajati u hapšenju ratnih zločinaca.

Što bi mogao biti razlog ovog, za francusko-bosanske odnose, nimalo ugodnog događaja? Rivasseau je optužbe nazvao "čudnim", podvlačeći da "neke informacije nipošto ne smiju u javnost prije nego se provjeri njihova valjanost". Iz Francuske ambasade u Sarajevu smo zatražili zvaničan stav, ali ga nismo dobili.

Znači li sve ovo da Amerika i Francuska imaju različito viđenje nastavka vođenja politike međunarodne zajednice prema BiH, ili Francuska plaća činjenicu povezanosti Mitterrandove administracije sa bosanskim Srbima tokom rata? Podsjetimo: Pierre-Henri Bunel, oficir za vezu u francuskoj delegaciji u Otanu, osuđen je na pet godina zatvora od strane francuskog vojnog suda, nakon što je jednom srpskom diplomati odavao povjerljive podatke o bombardiranju Srbije i ciljeva na Kosovu 1999.

Verzija British Intelligencea glasi da je kapetan francuske vojske nazvao šefa fočanske policije u prošli četvrtak ujutro u šest sati i 26 minuta i rekao: "Foča je uvijek od interesa za nas." Policajac se zahvalio i nazvao Karadžićeve tjelohranitelje koji su se skupa s njim prebacili preko crnogorske granice. Unutar Alijanse su mišljenja podijeljena: jedni ovu verziju smatraju varijantom trilera koje piše Tom Clancy, dok drugi sve dovode u vezu sa činjenicom da Bunel nije jedini Francuz koji je izjavio da je sve što je radio bilo pod kontrolom francuske obavještajne službe. Smijenjeni SFOR-ov portparol je 1998. dozvolio da informacije o Karadžićevu hapšenju procure, a još 1997. haški su tužitelji kazali da se "osumnjičeni za ratne zločine u francuskom sektoru osjećaju apsolutno sigurnima". Jedan visoki predstavnik Clintonove administracije, koji je godinama bio zadužen za bivšu Jugoslaviju, Danima je nedavno izjavio da razlog što je Karadžić još uvijek na slobodi leži isključivo u francuskom "provaljivanju" svih ozbiljnijih akcija njegovog hapšenja. "Imali smo ga najmanje dva puta. U ljeto 1998. godine skoro nam je bio u šaci i samo zahvaljujući provaljivanju akcije od strane Francuza Karadžić se uspio izvući" - rekao je ovaj bivši funkcioner Clintonove administracije Danima nekoliko sedmica prije posljednje neuspjele akcije SFOR-a.

---