"Suada Hadžović jest jednako Radovan Karadžić." Možda ova rečenica nije djelo propagandnih stratega Stranke demokratske akcije, ali sve ono što su čelnici SDA rekli nakon demonstracija demobilisanih boraca i ratnih vojnih invalida, bjednije je i od ove pogane i uvredljive parole. Punih pet godina, skupa sa svojim partnerima iz HDZ-a, oni su zidali kule od praznih papira i neprovodivih zakona, tapšući borce i invalide i servirajući iz dana u dan nova obećanja. Za njihove vlasti, Ministarstvo za boračka pitanja postalo je najveća perionica novca, a desetine hiljada maraka, preko ministra Puriševića, prebacivane su u džepove prvih ljudi SDA. Novac je trošen za predizbornu kampanju stranke Sulejmana Tihića, a nagomilavani su milionski dugovi prema najugroženijim pripadnicima boračke populacije koje je naslijedila nova vlast. Ta nova vlast je osim dugova naslijedila i nezadovoljstvo, bijes i očaj taložen svih tih esdeaovskih deset najtežih godina. Kada je konačno provalilo, na talas nezadovoljstva prva je zajahala nekolicina alkoholiziranih bukača i njihovi simpatizeri i mentori iz nekada moćne Centrale SDA. Stoga i pozivi Lagumdžiji da se izvini braniteljima BiH jer ih je "izjednačio sa ubicama", nisu ništa drugo do samo dno moralnog ponora u koji je SDA pala onog momenta kada je "oprala" prvu marku namijenjenu borcima, nikad se ne izvinivši za tu grandioznu prevaru. A zar je i moguće očekivati izvinjenje od onih koji, nakon mučnih scena pred Skupštinom, zadovoljno trljaju ruke i izgovaraju rečenicu: "Sve su prognoze da će se SDA, ako vlast nastavi ovako raditi, akobogda, vratiti na vlast…"

Federalni ministar nauke, kulture i obrazovanja (i koječega još) većinu svog dosadašnjeg mandata proveo je u dubokoj sjeni vlastitog zamjenika, uglednog bosanskohercegovačkog intelektualca Dubravka Lovrenovića. Medijska i svaka druga neeksploatiranost Muje Demirovića skoro da je govorila kako je on na toj poziciji samo zbog famoznog nacionalnog ključa po kojem Hrvat (Lovrenović) nikako nije mogao biti u fotelji namijenjenoj Bošnjaku (Demiroviću). Međutim, ministar Demirović je na putu da interesantan postane zbog angažmana u rješavanju jednog od najvažnijih pitanja ovdašnje, uslovno rečeno, državotvorne kulture. U utorak ujutro Mujo Demirović je obavijestio svoje kolege iz Kantona Sarajevo da će njihov prijedlog, prema kojem bi Vlada FBiH finansirala osam kulturnih institucija od državnog značaja dok se za njih ne pobrine Vijeće ministara, razmatrati ministri Alije Behmena, a da će on zatražiti da entitetska Vlada preuzme obavezu za prvih pet mjeseci ove godine, a da se u tom roku učini sve kako bi poslije država na sebe preuzela barem dio obaveza prema vlastitoj Akademiji nauka ili Zemaljskom muzeju BiH. Čak i ako se Demirovićevo obećanje ispuni dopola, vrijedit će ga pohvaliti. Barem zato što je Kinoteku BiH iz kantonalnog digao na entitetski nivo, gdje će joj se dati toliko para da zakrpi krov. Naravno, suštinsko je pitanje: kako je uopće bilo moguće da nešto tako važno kao Kinoteka dođe do kokuzluka u kojem se nemaju čime platiti crijep i majstori. Ali to nema veze s Demirovićem. Imat će, međutim, ako posjetioci projekcija najznačajnijih bosanskih filmskih ostvarenja u respektabilnoj povijesti domaće kinematografije i dalje budu morali ići u kino u kabanicama.

Iako Wolfgang Petritsch u maju napušta funkciju Visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH, već je počeo držati oproštajne govore. Hvaleći sve što je urađeno u ovoj zemlji za dvije i po godine njegovog mandata, Petritsch je tako izvijestio Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija o promijenjenoj političkoj klimi, pozitivnom razvoju događaja, zakonima koje nije nametnuo, pokušajima hapšenja optuženih za ratne zločine, pregovorima o provedbi odluke Ustavnog suda o konstitutivnosti naroda… Govorio je čak i o 92.000 manjinskih povrataka u 2001. godini, tako da slika BiH koju je predstavio Vijeću sigurnosti izgleda gotovo idilična. Puna ljudskih prava, povrataka, poštovanja zakona… Naravno, u svom govoru Petritsch nije imao potrebu nabrajati sve one njegove odluke koje niko nije ozbiljno shvatio. Nije imao potrebe ni spomenuti, recimo, Kotorsko, selo u okolini Doboja koje je, kao i mnoge druge osjetljive probleme, gurnuo pod tepih, nadajući se da će ih jednog dana tamo pronaći njegov nasljednik Paddy Ashdown. Kotorani ovih dana po ko zna koji put dolaze u Sarajevo da mašu davno ispisanim transparentima i traže davno obećano provođenje odluke OHR-a o prestanku gradnje kuća za raseljene Srbe iz Federacije na njihovoj zemlji. Nažalost, malo se šta u toj odluci više i ima provesti jer su kuće skoro završene, a ovo mjesto postalo najbolji primjer podrške vlasti Republike Srpske ostanku izbjeglih Srba na tuđoj imovini. Ostalo je samo da Petritsch istrpi proteste još dva mjeseca, a onda i Kotorsko i izbjeglice i ljudska prava mogu potonuti u magli zaborava austrijskog diplomate.

Da li je moguće da jedna Vladina fondacija posjeduje 100 miliona maraka i da je za nju čuo jedino ministar Nikola Grabovac? Otkud uopće Fondacija za održivi razvitak "Odraz"? Pa sve je, kao, počelo tako što je delegacija općine Jajce došla kod ministra Grabovca tražeći pare za popravak 159 povratničkih kuća i zapošljavanje, a on im odvratio: "Šta ću vam ja, imate 'Odraz'." I onda je krenulo objašnjenje kako je Vlada Federacije prošle godine formirala Fondaciju za održivi razvitak sa zadatkom da provede projekte potpore privatizaciji, obnove kuća, lokalnog razvitka, popravke općinske infrastrukture i mikrokreditiranja s ciljem zapošljavanja. Ključ priče o "Odrazu" je u Grabovčevom objašnjenju kako je Fondacija osnovana "da se novac ne rasipa i obezbijedi javnost rada"!? Pa koja crna javnost rada kada vodeći ljudi jedne od općina Federacije nemaju pojma da fondacija koja treba pomoći "održivi razvitak" uopće postoji i da je za direktora ove fondacije u septembru imenovan Safet Daut. A i kako će znati kada Grabovac politiku nerasipanja novca provodi tako sistematski da oni koji bi željeli iskoristiti novac iz kredita i ne znaju da on postoji. Doduše, ovakvu politiku ministar finansija provodi samo kada su pitanju milioni. Hiljade se već smiju spominjati. Pa zar prošlogodišnji budžet Federacije nije stoički podnio davanje "razvojnih" 40.000 KM za Međunarodni okrugli sto na temu "Iza drugog milenijuma - talasi budućnosti", ili 25.000 maraka za vatrogasni kamp udruženja građana "Operacija Florijan"?

Samo najnaivnije je iznenadila vijest kako su vijećnici Općinskog vijeća Čapljina donijeli odluku da novoizgrađeni most u ovom mjestu dobije ime pokojnog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Tuđman je u tom dijelu Hercegovine i dalje ikona, politički simbol koji podsjeća na vremena kada je politički vrh HDZ-a i Čapljinu, između ostalih mjesta, projektirao kao dio Hrvatske. Tuđman je jedan od najzaslužnijih za instaliranje paradržavnog projekta Herceg-Bosne i tu njegovu zaslugu vijećnici su sa razlogom valorizirali jer svoje opstajanje na političkoj sceni i sve beneficije, prije svih materijalne, mogu zahvaliti jedino zalaganjem za Čapljinu po Tuđmanovom ukusu. Dakle, čisto hrvatsku. Najveći problem sa odlukom Općinskog vijeća Čapljina i nije to što žele mumificirati uspomenu na pokojnog hrvatskog predsjednika: rupa u odluci se odnosi na činjenicu da je most finansiran sredstvima Vlade Federacije, dijelom i iz kredita Evropske investicijske banke. Premda još nije dovršen, cijena mosta je 6.290.000 KM i to je ono na šta su vijećnici, izgleda, namjerno zaboravili ili ih je, možda, "prenijelo" u vrijeme kada je novac dolazio iz kase HZHB i jedino zamislivo i bilo da monumentalni projekti dobijaju imena nacionalnih "heroja". Najgore od svega je to što je u ovom slučaju čovjek kojeg je smrt spasila od Haškog tribunala i posthumno razlog za besmislene rasprave. I što će ga i dalje jedni glorificirati, drugi osporavati, a i jedni i drugi - nogama gaziti.

Ukinut je satelitski program Federalne televizije! Vijest koja je sa nevjericom prostrujala među stotinama hiljada bosanskih izbjeglica u Evropi, pokazala se tačnom. Činjenica da je i sadašnji očajni program koji se emitirao iz "sivog doma" bio jedino uže za koje su se Bosanci u Evropi hvatali kako bi ostali u svakodnevnom kontaktu sa svojom domovinom, bila je ništavna pred odlukom Wolfganga Petritscha da se ovaj program ne može plaćati ne njegovim, već parama TV pretplatnika u dijelovima Federacije sa bošnjačkom većinom, koji je jedini već godinama plaćaju. Otkuda pravo Visokom predstavniku da donese takvu odluku? Otkuda mu pravo da, prije svih, bošnjačke izbjeglice u Evropi prepusti na (ne)milost više satelitskih programa koje emitiraju TV stanice iz Srbije i Hrvatske?

Da ima i trunku osjećaja za Bosnu i Hercegovinu i neophodnost očuvanja njenog makar i najtanjeg kontakta sa prognanim Bosancima širom svijeta, Zlatko Lagumdžija bi učinio sve da anulira posljedice Petritscheve gluposti. No, predsjedavajući Vijeća ministara i čelnik SDP-a nije digao čak ni glas osude, a kamoli da se pobrinuo da se pronađe rješenje iz situacije koja je do očajanja dovela Bosance širom Evrope. Zato treba ostati zapisano da vlast ovog prototipa idealnog Bošnjaka po mjerama zapadnih predstavnika u BiH ne samo da nije uspjela unaprijediti ono što je Amila Omersoftić pokrenula, već je nesretne Bosance ostavila i bez mogućnosti praćenja TV programa iz vlastite zemlje kakvu imaju njihova izbjeglička i prognanička sabraća čak i iz Crne Gore(!), Jemena, Sudana i Jamajke.

Kad država nema nikakvog interesa da prebijenu marku da za vrhunski sport, onda je sasvim očekivano da i u narednim decenijama najbolji rezultat bh. sporta bude peto mjesto u svijetu džudiste Amela Mekića. Srećom pa i u takvoj državi ima ljudi koji su konačno shvatili da 12 ministarstava sporta postoji samo da bi službenici koji u njima rade imali gdje primati platu. Zato su čelni ljudi jedne dnevne novine, jedne televizije i jednog radija odlučili da naprave nešto kako bi sportisti i njihovi treneri malo rjeđe morali kucati na vrata uticajnih političara i vući ih za rukav u potrazi za parama. Akcija pomoći vrhunskom sportu pokušaj je da u sport ulažu svi koji kupe tematsku razglednicu koja košta jednu marku. S obzirom da je Mirsad Ibrić, prvi čovjek Radija M, ujedno i predsjednik Hrvačkog saveza BiH, sasvim očekivano je prva razglednica posvećena hrvačima i sav novac ide u kasu za ovaj sport. Potom će sav prihod biti usmjeravan u fudbal, džudo, košarku, sjedeću odbojku, karate, atletiku, boks, rukomet, odbojku, tenis i skijanje. Ako bi sve one desetine hiljada zaljubljenika u sport, što su, skupo plaćajući ulaznice, razočarani napuštali fudbalske, košarkaške ili rukometne arene, dali samo jednu marku za svoj omiljeni sport, učinili bi puno više nego svi oni što su te utakmice gledali iz svečanih loža. Za početak je i to dosta.