"Dobro veče, poštovani gledaoci. Ovo je Dnevnik Bosanskohercegovačke televizije jedan." Vrlo je moguće da će baš ovakve biti prve rečenice izgovorene u prvoj emisiji domaće proizvodnje famoznog Public Broadcasting Servicea (PBS), kako se još uvijek naziva državna televizija, a čije će novo službeno ime biti - Bosanskohercegovačka televizija jedan, a skraćenica logično - BHTV 1.

Da je 1996, ovo bi bila tako dobra vijest da bi postavljače serije pitanja o tačnom datumu početka emitiranja, službenom jeziku, kadrovima, izvorima financiranja, razlozima zbog kojih državni kanal počinje svoj stvarni život sa samo pola sata programa, tehničkoj opremljenosti, pokrivenosti teritorija signalom, i tako redom, glasnici medijskih promjena nazvali zlobnima. Al' nije. Ovo je 2002. i sve i jedno pitanje važi i dalje.

Medijski eksperti - mirno PBS, ozakonjen krajem ljeta 1999, kao i Federalna televizija uostalom, odlukom tadašnjeg Visokog predstavnika Carlosa Westendorpa, ulazi u posljednju fazu konstituiranja. Ne samo zbog toga što ima menadžment i što se barem zna da će svoje prve minute emitirati nekada u aprilu, već i zbog nacrta zakona o Javnom RTV servisu koji bi se uskoro trebao naći pred Vijećem ministara Bosne i Hercegovine. To, naravno, ne znači ništa. I postojeća FTV je imala rok za emitiranje, i to ne jedan (septembar 2000., pa januar 2001, pa septembar iste godine), da bi ih redom uspjela probiti. Ista ta FTV je imala i menadžment prije početka emitiranja (Vladimir Bilić/Fahrudin Balvanović), čije su se aktivnosti svodile uglavnom na fabriciranje afera i lične obračune, poput onoga sa Senadom Hadžifejzovićem, čija se pozicija izopćenika (očekivano) nije promijenila ni dolaskom Jasmina Durakovića. Na kraju. Federalna televizija se ne može pozvati na zakon o vlastitom postojanju i ustroju, kada takvo što ni ne postoji, osim kao dio neusvojenog o PBS-u. Što, opet, nije nikakva smetnja da entitetska stanica emitira program na dva kanala!?

Finiš konačnog nastanka PBS-a vrijeme je i slaganja posljednjih kockica u mozaik diletantskog bavljenja najuticajnijim medijem od strane omanje jedinice međunarodnih eksperata prekomandovanih iz britanskih sanitetskih i njima pratećih službi u medijski odjel Ureda visokog predstavnika. Svi oni, od Simona Hasellocka do Chrisa Rileya, računajući i gospodara RTV doma Johna Shearera (čiji prvi saradnici sada iskreno vjeruju kako je za sve kriv Petritsch i s nestrpljenjem čekaju njegovog nasljednika pa da, kao, završe započeto, ma šta to tačno bilo), uspjeli su za sve ove godine napraviti toliko pogrešnih poteza da u priči o novoj TV nema ništa što bi moglo garantirati kraj sapunice groznije i duže i od peruanske višeepizodne budalaštine o borbi za nasljedstvo - Pobre (i posestrime) Diabla.

Prije svega, sam proces preustroja RTV sistema u BiH pogrešno je započet. Umjesto stvaranja jedne tehnički opremljene, financijski osigurane državne televizije, status nedodirljivih dodijeljen je dvjema regionalnim stanicama: FTV-u i Radio-televiziji Republike Srpske. S tim što su im uloge različito podijeljene.

Prva, Federalna, nije ništa drugo do brojčano osakaćena TV BiH. Sa nekoliko stotina manje uposlenih ona je nastavila simulirati državnu televiziju. Preko FTV-a još uvijek tehnički idu veze za Evrovizijom, FTV je do sada plaćala zakup satelita preko kojeg će program emitirati PBS, na Federalnu radio-televiziju ekonomski je oslonjen i jedini stvarno postojeći dio PBS-a, BH Radio 1… Stvar je dovedena do granica apsurda, pa sada na snimanje iz zgrade na Alipašinom Polju zajedno idu novinar zaposlen u FTV-u i kamerman koji formalno, kao i svo tehničko osoblje, radi u PBS-u.

S druge strane je Radio-televizija Republike Srpske sa 580 uposlenih kojima kasne plate, bez vlastitih prostorija, sa niskim niovoom naplate pretplate i dugom od 800.000 maraka FTV-u za prava na prenos velikih sportskih nadmentanja (ne računajući olimpijadu u Salt Lake Cityju), te samo jednim kanalom, za razliku od dva federalna.

Od tamo daleko E sada, te dvije medijske kuće treba da formiraju Bosanskohercegovačku televiziju jedan. Tehnički, to i nije neizvodivo. Federalna će frekvenciju na kojoj se emitira FTV 1 i koja pokiva 85 posto teritorija države, ustupiti PBS-u, a uz donacije koje čekaju na usvajanje zakona taj će procenat biti i veći, RTRS će novu stanicu servisirati prilozima iz manjeg entiteta, plaćat će se pretplata i za državni program, četvrtinu novca će osigurati Vijeće ministara, zakonom je propisan i broj reklamnih minuta po satu, RTV dom će postati medijski centar, arhiva će biti jednako na raspolaganju svim javnim kućama, a nije nemoguće da se zapravo FTV 1 potpuno utopi u BHTV 1.

Televizija, međutim, može imati milion kamera, 100.000 skopova i predajnike jake k'o CIA-ini špijunski sateliti, ali dok nema programa, ona ne postoji. Baš kao što nema razloga da postoji ako taj program ne valja i ne poštuje određene zakonitosti: ne samo zanata ili medija, već i tržišta. Sve, nažalost, govori da bi PBS mogao imati takav program. Jer njega, barem u početku - koji bi mogao biti i bolan i dug - neće praviti glavni i odgovorni urednik, Banjalučanin Lazar Petrović, već dogovor RTVFBiH i RTRS-a. Kako će to funkcionirati, govore barem dva primjera iz kratke povijesti zajedničkog djelovanja.

Kada je mitropolit dabrobosanski, vladika Nikolaj Mrđa, odbio božićnu poslanicu pročitati u kameru FTV-a, s izgovorom da ne želi učestvovati u fingiranju multikulturalnosti, iz Sarajeva su od banjalučkih kolega zatražili snimak obraćanja nekog od velikodostojnika SPC-a i signal za prenos liturgije, uz ponudu da slika ide pod logom PBS-a. Iz Krajine je, međutim, stigao ćirilični dopis: "Zbog aktuelnog stava SPC-a prema vašoj TV ne mogu vam ustupiti snimak", sa potpisom urednice Milke Čeremidžić. FTV je onda istu uslugu zatražila preko čelnika Javnog servisa, o čijem uticaju u Banjoj Luci govori činjenica da je na kraju urednica Radio-televizije Srbije Bojana Lekić bosanskim kolegama besplatno dala snimak liturgije iz Beograda. Kraj priče je bio, kao i početak - apsurdan: RTRS je počeo preuzimati istu sliku, ali je "trasa pukla" u 20. minuti¸ pa je na kraju pod trobojnim logom išao film, a beogradska liturgija je bila na Televiziji Federacije Bosne i Hercegovine.

Drugi primjer uspješnog natezanja na potezu Sarajevo - Banja Luka, još je svježiji. Dogovaran je termin za dnevnik PBS-a koji će biti emitiran na frekvencijama obje entitetske kuće. Predstavnici FTV-a odmah su ponudili standardno vrijeme, 19:30, ali je Odbor RTRS-a insistirao da "zajedničkih" pola sata ide od sedam sati, a da termin u pola osam svaka kuća zadrži za sebe. Na kraju je ipak ostalo pola osam, što u startu garantira visok procenat gledanosti dnevnika PBS-a. Prosto - generacijama je već 19:30 vrijeme kada se slušaju vijesti po čijoj se špici još uvijek provjeravaju tačnosti kućnih satova, i samo zahvaljujući toj navici, i sadašnje entitetske televizije ne mogu izgubiti publiku za dnevnik. Ma koliko on bio loš.

Koliko je ništa puta dva Polusatni početak programskog i produkcijskog postojanja PBS-a tu televiziju, koja bi po svemu morala biti iznad entitetskih, stavlja zapravo u podređen položaj. Kako, naime, PBS nema novinara, od raspoloženja urednika FTV-a i RTRS-a zavisi koga će ili čiji rad dati za dnevnik. Također, kako postoji mogućnost da zakon ne bude usvojen do aprila - ovdje je i najnevjerovatnije teorije moguće i praktično ostvariti - bilo koja od dvije "partnerske" stanice može u pola osam umjesto vijesti emitirati, recimo, emisiju za filateliste. Zapravo, sada kvalitet PBS-a zavisi od kvaliteta dvije regionalne televizije. Nije to nikakva matematika: od dva loša elementa ne može nastati dobar spoj. Isti je rezultat i kada je samo jedan nedovoljno dobar - po bilo kojoj osnovi. Ma koliko direktor FTV-a Jasmin Duraković stvar pojednostavljivao tvrdeći kako je jaka federalna uvjet za jaku državnu televiziju.

Zbog svega, usvajanje zakona, do kojeg, naravno, treba doći čim prije, nije uopće najbitniji momenat cijele priče. Jer koliko god on bio dobar, a jeste, i koliko god njime bilo definirano sve što javna TV ima da bude, a također jeste, ostaje fakat da je kompletan proces transformacije RTV sistema pogrešno vođen. Uporedimo to se fudbalom, jer samo se ozbiljne stvari i daju komparirati, a ne zna se šta je ozbiljnije - državna TV ili nogomet: pokušaj primjene dobrog zakona na postojeći sistem isto je što i smišljanje genijalne taktike za revanš utakmicu u kojoj tim bez veznog reda i efikasnih napadača mora jakom protivniku dati više od pet golova a ne primiti nijedan. Istina - čuda su moguća. I u njih, sem kladioničara koji sa pet uloženih maraka pokušavaju osvojiti 15.000, vjeruju i zaduženi za stvaranje PBS-a.

Arhiva Dani
246