DANI: Gospodine Kovač, u posljednje vrijeme primjetan je trend povratka nekadašnjih disidenata u Beograd. Srđa Popović se, primjerice, vratio, a i Bogdan Bogdanović sve češće navraća. Kad ste Vi posljednji put bili u Beogradu?

KOVAČ: Za mene više ne postoji nikakav razlog zbog kojega bih otišao u Beograd. Ljudi koje spominjete, inače moji dobri prijatelji, imaju razloge, porodične, poslovne, emotivne itd. Pa ipak, u jednoj udarnoj emisiji na TV-u, Bogdana su pljuvali i to oni od kojih se ne bi očekivalo. Ja tamo nemam nikoga, osim nekoliko prijatelja, s kojima se viđam negdje vani, na nekim skupovima. Nekoliko mojih dragih prijatelja, mahom vojvođanskih Mađara, te Filipa Davida, vidio sam na promociji moje knjige na mađarskom, ljetos u Segedinu. Mislim da ne bih bio u stanju preći onu "unutarnju granicu" o kojoj je govorio Gombrowicz.

DANI: Kao jedan od prvih i najdosljednijih kritičara srbijanske politike u posljednjoj deceniji dvadesetog stoljeća, kako danas gledate na novu tamošnju vlast, na Koštunicu i Đinđića?

KOVAČ: S Koštunicom sam bio kum našim zajedničkim prijateljima u Beogradu, Franji Posavecu, primijenjenom umjetniku, i Lidiji Basti, stručnjaku za međunarodno pravo, koja sada radi novi Ustav. Možda bih imao razlog otići u Beograd da vidim kuma, ha, ha! U međuvremenu, supruzi su se razveli, ja sam otišao iz Beograda, Koštunica je, eto, postao predsjednik. Đinđića sam primio u Srpski PEN; Kiš me zbog toga svojedobno grdio, kao da je znao što raste u tome penovcu. Nemojte misliti da se ja ovo hvalim; bit će prije da je to neka vrsta samoironije. O Đinđiću sam pisao u Feralu, ako se još tko sjeća kad je ono trčao za suknjom Biljane Plavšić ili jeo pečenog vola na Palama. Pisao sam o tome tipu sve najgore. Od njega je gori samo Koštunica. Toliko je gori da je sad Đinđić najbolji. Dok se Koštunica bavi popovima i pravoslavljem i sve više postaje populist, Đinđić barem pokušava s kakvim-takvim reformama. Ali ono najvažnije: nadajmo se da neće biti ludi kao Milošević i da neće ratovati. Koštunica je nedavno čestitao osamdeseti rođendan Ćosiću i zahvalio mu za sve što je učinio za "Srbijicu", za zemlju "oko Morava", kako veli taj nepismeni predsjednik. Mi smo još s početka devedesetih govorili da će se san o Velikoj Srbiji svesti na Beogradski pašaluk. Ali vidite koliko su stvari naopake: Koštunica čestita čovjeku koji je zaslužan za tu Srbijicu oko Morava. To nema nigdje, osim u zemlji Srbijici, da se čestitaju neuspjesi i porazi. Osobno mi je drago što se ta zemlja svela na Srbijicu oko Morava, samo da sutra ne dođe netko tko će htjeti proširenje.

DANI: Hrvatska je, nešto prije Srbije, i sama doživjela promjenu vlasti. Možete li usporediti dosege nove vlasti u Srbiji i Hrvatskoj, a u smislu odvajanja od nečasne baštine njihovih prethodnika i približavanja Evropi?

KOVAČ: Kako se bilo teško osloboditi komunističkog nasljeđa, sada je teško napraviti otklon od te, kako vi kažete, nečasne baštine njihovih prethodnika. Tuđman je nanio više štete Hrvatskoj nego rat. Milošević je vladao kaotično, iza njega je ostao kaos. Nije to bio samo totalitarizam kao poredak, nego samovlašće dvojice kretena. Vi ste zasigurno pratili da je nedavno Bernard-Henri Lévy prikazao u Beogradu, elitnoj publici i mladim ljudima, film o Bosni. Publika je pljeskala na pojavu Karadžića i Mladića, Bernard-Henri polemizirao je s publikom. Filip mi je rekao da im je javno odbrusio kako svaki od njih ima malog Miloševića u glavi. Što se intelektualaca tiče, stvari stoje ovako: dok god se ne odrede, mislim na obje strane, hrvatsku i srpsku, i, dakako, svaku drugu, prema ratnim zločinima i zločincima, izlaska iz brloga nema!

DANI: Rođenjem i zavičajem vezani ste za Bosnu i Hercegovinu. Imate li ikakvog domovinskog sentimenta prema BiH?

KOVAČ: Ima neke nostalgije. Onda, čini mi se da se ništa nije tako izmijenilo kao ti moji zavičajni krajevi. Nisam bio u Trebinju, odavno tamo nisam mogao doći, ali sam bio u Čapljini i Stocu, to su varoši mog djetinjstva, te neka vrsta mojih literarnih toponima, ali ako tamo više nema muslimana, onda je posve jasno kakav je ovaj minuli rat bio. Kada sam prije desetak godina izjavio da me dojila muslimanka, što je točno, u Beogradu su izrečene takve poruge i uvrede na moj račun da se to graniči s kolektivnim ludilom. Dakle, ima nekog sentimenta prema toj Hercegovini, ali nema nikakve volje da se tamo kroči.

DANI: Prije otprilike dvije godine, u jeku one milenijske euforije, magazin Dani je organizirao anketu u kojoj su književni kritičari birali najbolji bosanski roman. Vaša Vrata od utrobe kotirala su veoma visoko, odmah iza djela Andrića i Selimovića. Znam da niste opterećeni bilo kakvom "književnom pripadnošću", no zanima me osjećate li u nekakvom poetičkom smislu pripadnost bosanskohercegovačkoj književnosti?

KOVAČ: Najprije bih rekao da pripadnost osjećam u nekom duhovnom smislu. Uostalom, imao sam književne uzore u bosanskohercegovačkim piscima. Neki "kulturni predmeti", ako tako mogu reći, neki zajednički mitovi, neki povijesni ostaci, čine me bliskim sa tom literaturom. Što se pripadnosti tiče, za mene je to jezično pitanje, a ne nacionalno.

DANI: U posljednje vrijeme da se naslutiti neka vrsta nagovještaja reintegracije zajedničkog kulturnog prostora od Vardara pa do Triglava. Knjige, časopisi i pisci prelaze novonastale granice manje-više nesmetano. Mislite li da to može prodrmati svojevrsnu učmalost koja je poprilično zavladala u kulturi svih država nastalih na prostoru bivše SFRJ?

KOVAČ: Mislim da taj protok neće bitnije utjecati na geto naših kultura. Pojedinačni primjeri su postojali cijelo ovo vrijeme. Ono malo normalnog svijeta što još želi sudjelovati u kulturi već se na različite načine dovija da nekako nadopuni tu svoju potrebu. To je jedno. Drugo je što se malo toga značajnog zbiva na razvalinama toga nekoć zajedničkog kulturnog prostora. Pa ipak, zajednički je prostor sve ono što međusobno komunicira. Bit će neki pomak ako se bude slobodno odvijala ta razmjena, bez predrasuda i čangrizavosti oko toga što je tko činio do jučer. Ako ja osobno još nisam spreman zaboraviti gluposti mnogih mojih znanaca ili bivših prijatelja, onda znajte da to neće ići lako.

DANI: U splitskom Feral Tribuneu objavili ste seriju kolumni pod nazivom Antimemoari, a sada pišete njezin svojevrsni nastavak - Kovačnicu. Liče mi te kolumne na neku vrstu alternativne južnoslavenske povijesti književnosti druge polovice dvadesetog stoljeća iz jedne subjektivne perspektive. Imate li namjeru na način memoarski sintetizirati u jednoj knjizi priču o svom životu, poznanstvima i prijateljstvima?

KOVAČ: Pokušavao sam pisati nešto kao memoare, čak sam za Feral bio uzeo Malrauxovu natuknicu Antimemoari jer sam mislio da ću tako uspjeti, da mi to osigurava neki kut, ali je "politička esejistika" prevagnula. Možda je od svega toga ostala neka "neurotična memoaristika", kako je to Jung volio reći. Memoare obično pišu slavni ljudi, državnici, vojskovođe i ratovođe, mislioci i sveci, pa i veliki ljubavnici i pustolovi poput Casanove, a pišu ih i posve neznatne ličnosti, sluge ili zanatlije u službi slavnih ljudi, ali književnik nije baš sretne ruke kad piše memoare, jer je sjećanja odavno utkao u svoje knjige i u mnogobrojne likove. To je možda pošlo za rukom Knutu Hamsunu. Njegova knjiga Na zaraslim stazama proglašena je remek-djelom memoarske književnosti. I. B. Singer uspio je jednostavnim sredstvima napisati autobiografiju Love and Exil. U bilješci pisac veli da je priča o životu jednoga čovjeka izvan moći književnosti. On duhovnu biografiju smatra fikcijom "koja počiva na istinitoj podlozi". Autobiografija može biti samo nadopuna onoga što se kani pisati. Iako umijem crpiti iz iskustva i s lakoćom se prisjećati mnogih slika, lica i doživljaja, svakovrsnih susreta i poznanstava, te sve to pretočiti u literarno štivo, ipak mi to ostaje samo kao neki podsjetnik, kao materijal za knjigu, ali sada sam posve siguran da nisam u stanju, da ne umijem napisati memoare.

DANI: U knjizi prepiske sa Filipom Davidom, koju je objavio Feral, fascinira upravo to faktografsko bogatstvo. Imali ste sreću da budete blizak prijatelj sa velikim svjetskim piscima, sa Danilom Kišom i Borislavom Pekićem, među ostalim. Kako danas gledate na taj period, na šezdesete i sedamdesete godine, kad ste osvajali svijet književnosti, kad su Vam, primjerice, oduzeli "Glišićevu nagradu" za Rane Luke Meštrevića. I pored takvih i sličnih neugodnosti, vjerujem da Vam je taj period u poređenju sa posljednjih desetak godina blaženo lijep?

KOVAČ: Da, upravo tako, uz sve nevolje koje su me pratile. Bio sam često meta svakovrsnih objeda i političkih šikaniranja, što nisam bio zaslužio. To se u jednom trenutku uvidjelo, pa sam onda bio prihvaćen i nagrađivan. Ali to je bilo vrijeme otapanja ideološkog leda. Moji prijatelji, primjerice, Borislav Pekić ili Vlado Gotovac, odležali su za neka svoja politička uvjerenja. Pekić je bio osuđen na smrt, pomilovan na petnaest, a odležao šest godina. To je strašno, to su godine koje su doista skakavci pojeli. Ali nitko od njih, ni Pekić, ni Gotovac, ni mnogi drugi, nisu bili opustošeni. Štoviše, bili su duhom još bogatiji. Točno je da su mladi umrli, ali iza njih je ostalo veliko djelo. Danas vidim samo znake pustoši!

DANI: Važan dio Vašeg stvaralaštva predstavlja i scenaristički rad. Na televiziji Federacije BiH nedavno se u sklopu ciklusa filmova jugoslavenske kinematografije prikazivao i Pad Italije. Kako danas gledate na filmove za koje ste pisali scenarij, u prvom redu na Zafranovićeve, ali i na Male vojnike i još neke? Jeste li posljednjih godina možda pisali neki novi scenarij?

KOVAČ: Moj scenaristički posao dolazio je u razmacima između nekih knjiga ili priprema za knjige. Kiš je govorio da moraju postojati "psihološke pauze" između dvije knjige. Ja sam uvijek nekako nastojao da se u tim "psihološkim pauzama" ubacim u film. Ali nisam to doživljavao kao neki posao koji bi valjalo odraditi, uzeti nešto love i pisati svoje stvari. Film je privlačna stvar, postane opsesija. Baveći se filmskim poslom, ja sam izgubio barem nekoliko knjiga. Jer ja nisam bio od onih koji napišu scenarij i prepuste ga redatelju. Sudjelovao sam u pripremi filma, traženju objekata, išao na snimanja, družio se s glumcima, radio sam u montaži i tonskoj obradi, pratio sam cijeli proces filma. U tom smislu, moja suradnja sa Zafranovićem bila je nekako više u prijateljskom ozračju. On je "manijak" filma, s njim je bilo uzbudljivo na tom terenu. Sada ne znam što je s njim i bavi li se još filmom. Isto tako, dobro sam surađivao s Krstom Papićem, Batom Čengićem, a posebno mi je bilo veliko iskustvo i drag posao sa sjajnim makedonskim redateljom Stoletom Popovim. Sada obojica želimo da ponovno radimo zajedno. Čini mi se da neki moji filmovi još dobro stoje. Prije koju godinu gledao sam u Ljubljani, na retrospektivi filmova Bate Čengića, Male vojnike; film stoji! Naravno, tu je snažan pečat Čengićeve umjetničke osobnosti.

DANI: I na kraju, šta sada pišete? Ne zanemarujući ni ostale aspekte Vaše literature, Vi ste ipak najbolji kao romanopisac. Kad možemo očekivati novi roman iz majstorske radionice Mirka Kovača?

KOVAČ: Zapravo, ja sam se spremao samo za zanat pripovjedača, romanopisca. Ako se sada osvrnem unatrag, jedino žalim što se nisam mogao posvetiti samo tom poslu. Sada sam jedan kratki roman priveo kraju, nadam se da ćemo ga objaviti ove godine, naravno u "Feralovoj" ediciji. Također, prikupio sam materijal za oko dvadesetak biografija istarskih razbojnika 17-18. stoljeća. Ta me tema opsjedala i prije nego sam došao u Istru, još kad sam naišao na knjigu povjesničara Miroslava Bertoše Zlikovci i prognanici. A nakon toga, nadajmo se, pozabavit ću se nekom vrstom nastavka Kristalnih rešetki, jer tu sam knjigu pisao ponajviše za svoju dušu i najbliža mi je. Danilo Kiš je često umio reći: treba težiti onoj knjizi kakvu bi i sam volio čitati od nekog drugog pisca. Ali čitava majstorija jest u tome da pišeš knjigu onako kako je prije tebe nitko nije pisao. Šklovski je govorio da je romanopisac Kolumbo koji otkriva nepoznato.

Arhiva Dani
246