razgovoru s trojicom Sandžaklija čuo sam krasnu priču koju, ovaj put, nisam prosto zapisao, već sam je propustio kroz svoju izražajnu mašineriju.

Sandžak. U kom pitanje: gdje bi se odavde moglo pobjeći? - prvo je što čovjeku, nakon rođenja, sine u glavi, kako reče Faiz Softić. Selo odakle pričica stiže, zvaćemo Đarekar. Bilo je pretežno muslimansko, bez hodže, ali ne i bez partijskog sekretara Smaila sa žabljim ustima koji je išao u Beograd kako bi se mogao hvaliti šta su u prestonici njegove oči vidjele. Smail je ulagao nadljudske napore dok nije u Đarekar doveo Druga iz Komiteta. Kome je priređen doček toliko topao da bi se od njega mogla sašiti bunda. "Komisijski je utvrđeno da Boga nema", rekao je, a potom, uz osmijeh s kakvim se nadnosimo nad punu kolijevku, pričao o komunizmu, prateći svoje riječi mekim i nježnim kretnjama ruku kao da komunizam miluje po glavici. Završilo se gozbom, jer je Drug iz Komiteta volio da jede neodrasle ovce.

U kući na izbrešku, ispod koje je tekao potok, rastao je dječak Rizo Vasvijin. Živio je sam s majkom: dvije sestre udale se rano i više nije bilo nikog da mu ljubi modrice, niti je majka imala kome da kaže: "Ne pevaj kad jedeš, imaćeš blesavog muža." Noću je slušao vučje zavijanje iz kojeg se osjećalo koliko su zvijezde daleke, danju gledao dlake s medvjeđeg češališta, igrao klisa i gudže, krao ptičja jaja i ponekad s drugovima pjevao borbene. Stari Nurko, seosko skitaralo i vječna opozicija sultanu, kralju Nikoli, bečkom ćesaru, Karađorđevićima, Titu i smrti, klimao je glavom: "Mlogo je to korisno za današnjicu, te vaše borbene pesme. Od njih se bolje prima socijalizam."

Jednom Nurko prodao ždrijepca koji je bio vojni obveznik i došla narodna vlast u obliku druga Spasoja da mu zgrmi: stvar je kažnjiva po zakonu! "Ja sam", veli Nurko, "onoga ždrijepca gradio za sebe. A državi ako treba ždrebadi, eno vi moje kobile, pa pravite koliko vi treba." A jednom prvoborac Aljo priča kako je 1942. bilo u Bosni: "Ja iza jednoga stoga sijena, a izbiše Nemci, pa šmajserima po meni!" "Likvidiraše li te, jado?" - pita ga Nurko zabrinuto. Inače, za Nurka se govorilo: ako ikad umre, zakucaće na božja vrata i viknuće: "Domaćine! Jesi li rad gostima?"

Rizo je brzo rastao pod nebom čiju boju Sijarić nazva djevojačkom. Živjeli su tanko i posno, ali se Rizu sve primalo: slatko se napraska luka i kukuruze i prosto osjeća kako se, u njemu, pretvaraju u milinu i snagu - što je isto. Ali mnogi hoće da se zalete na tebe kad nemaš oca, jer su mu četnici stukli mošnje prije nego su ga ubili u Žilindaru, a nemaš ni starijeg brata, i zato se na Džin-ledini, gdje im je bilo igralište, svaki čas moglo čuti kako neko nekoga podgovara: "Okrpuči ga nečim, leba ti!" Dok je Rizo bio manji, Nurko ga je često branio: "Elate, ubijte ga, to umijete, ne boj se. Tome vas nije moro niko učit. S tim ste došli na dunjaluk. U ovo naše selo niko utešit ne umije nikoga, ama umije svakoga zaplakat."

Kad je pristasao, Rizo se nije dao nikom: u dvanaestoj već je bio momčina. Jednom u školi na njega nasrne jedan iz osmog, mnogo krupniji od Riza koji je bio petak. Rizo ga zgrabi oko pojasa, omahnu njime, i baci ga na ledinu. Onaj osmak ustane pa se opet zaleti na Riza, a dere se:"Ubiću ga, očiju mi, pa da je stoputa građanin Fenereje." Rizo ga opet zgrabi oko pojasa i njim opet o ledinu. I tako triput!

Godine 1959, negdje oko Aliđuna, u Mačkat-gori, gdje je otišao da bere drva, Rizo je izmozga viknuo: "Ja!" I osjetio slatku jezu kad mu je gora odvratila njegovim glasom, ali starijim nekoliko stoljeća: "Jaaa. Jaa. Ja." Nije prestao izvikivati svoje Ja sve dok mu Mačkat-gora nije rekla da je - odrastao! Od čega se sjetio obaveznim da učini nešto. Možda Kom-planinu treba premjestiti đe je Bjelasica, a Bjelasicu đe je Kom-planina? Nije mu bilo jasno šta treba da učini, ali je znao da ne možeš biti odrastao onako, nizbogčega. Imao je šesnaest, a izgledao kao da mu je dvadeset. Od toga dana, više nije sanjao iglu čiji je vrh toliko mali, mali, mali da ga, odjedamput, ne možeš obuhvatiti rukama.

Sljedeće zime - bilo je pljuni-smrzni, a napadao snijeg visoko skoro do strehe, čak se i po vučjem urlanju vidjelo koliko je socijalizam prekardašio - Rizo je, paleći petrolejku, upitao majku: "Lile, ko mi je ubio baba?" Da je bio dan, Rizo bi vidio da je majčino lice odjednom došlo voštano kao kokošja noga: i ranije je zebla da će ona snaga dovesti do ovog pitanja od kojeg joj se Đarekar okrenuo oko glave. "Ja, bogomi, sine, ne znam. Pričalo se svašta, i ovaj ga je i onaj ga je, ali neću da griješim dušu kad se ne zna posigur."

I godine su tekle, Rizo se pročuo sa svoje snage, ali preskačem gdje je i s kim je išao da se hrva, koliko je skočio na ovom, a koliko na onom vaširu, i kome je za čitav "ukop" prebacio kamena, jer to ide u seljački folklor, koji poštujem, ali moje se maštarije, od njega, rasprhnu kao golubije jato od pucnja. Prolazile godine, Rizo se oženio iz Vrba, dobio dva sina, a mnogo ljudi leglo pod zemlju. Jeste li zapazili: kad umre čovjek, one stvari koje ostanu iza njega, sliče čupercima konca na mjestu gdje je otpalo dugme s kaputa?

Jedne jeseni, dok je vetar, vitlajući lišće u spiralama, pravio žute i crvene i smeđe galaksije, donijeli su Svetozara K. na pravoslavno groblje do koga je put išao sve ukrivud kao da je utaban nogama koje su jurile leptira. Rizo je završavao popravku štalskog krova. Kad je ugledao sprovod, odložio je teslu, izvadio duvansku kutiju iz njedara, zapalio cigaru i, bez i jedne misli, gledao sahranu čovjeka koji je, zvanično, imao potvrdu ko vrata da je pomagao borbu za današnjicu, a nezvanično bio četnik. Gledao je sahranu, slatko uvlačio dimove, slušajući potok koji je žuborio kao partijska konferencija: besadržajni beskraj. Okolne šume svojim žutilom i riđilom izazivale su tugu kao telegram u kojem vam javljaju da vas neko voljen, na samrtnoj postelji, želi vidjeti posljednji put. Uto je iz kuće izišla Vasvija, uspravnija nego obično, sjela je na cjepalo i, s laktovima na koljenima a sa sljepoočnicama među dlanovima, gledala groblje: "Moj sine", rekla je u nekadoba, "neću zaboravit današnji dan dok sam živa." "Što, lile?" "Danas mi je pao veliki kamen sa srca! On ti je baba ubio!" Trzajem podbratka pokazala je ka groblju sa koga se pola ljudi već bijahu kud koji razmrvili.

Rizo je shvatio zašto se s pokojnikom rijetko sretao i zašto ga je taj četnik s mandušićevskim brcima pozdravljao iz suhog grla kad se u putu mimoiđu. Sjetio se da je, ljetos, prošao pored Svetozara koji se, u hladu aršlame na Zulevači, bješe razvaganio kao čovjek koji je posvršavao poslove za sljedećih hiljadu godina.

Onekud izbi Nurko. Kome se nikako nije mrlo. "Ne čekaju me tamo gurabije", govorio je. Zirkajući čas u sina na krovu, čas u majku na cjepalu, pričao je šta je prekjuče u gradu radio, koga vidio, s kim divanio. U povratku, umalo ga nije zgazio auto iza okuke u Laništu. Gnjevan od pomisli da bi njegova mladost mogla trunuti u zatvoru zbog stogodnje drtine, vozač se razvikao: "A što ti, stari kešišu, ne čekaš smrt kod kuće, nego skitunjaš po ovija džada?" "Bogomi je smrt zaboravila đe je moj kuća. Pa velim da se prošetam okolo nećemo li se đe tučiti!"

Rizo se nasmijao, pljunuo u šake, uzeo teslu i počeo zakivati prvi ekser u posljednju krovnu dasku.

Arhiva Dani
246