("Maske su pale", Dani
br. 245, 22. februar
2002, str. 23)

Duško Tomić je zamijenio teze

U vašem cijenjenom magazinu objavljene su i diskusije sa vanredne sjednice Skupštine Helsinškog komiteta BiH, održane 15.02.2002. S obzirom da se u diskusiji gosp. Duška Tomića u negativnoj konotaciji pominje i moje ime, a radi potpunog i istinitog informisanja vaših brojnih čitalaca, kojih ima kako u cijeloj Bosni i Hercegovini tako i širom Evrope i Amerike, u što sam se i lično mogao uvjeriti, molim vas da objavite i moju reakciju na pomenutu diskusiju.

Prema navodima u vašem listu, gospodin Tomić je, između ostalog, rekao: "Šta to znači da Vlatko Določek potpiše ovu peticiju a da se na Krugu 99 javno ogradi kada je gostovao Srđan Dizdarević, smatrajući da to ne treba mi da radimo, 'treba sada o drugim stvarima diskutovati'? To znači da je protiv nas. Šta znači to da mnogi koji su stavili ovdje potpis, danas nisu ovdje? To znači da bi oni željeli malo biti uz nas, a malo uz vlast."

Tačno je da sam i ja jedan od tridesetak osnivača i članova Skupštine Helsinškog komiteta BiH koji su potpisali zahtjev (a ne peticiju) za održavanje vanredne sjednice skupštine ove nevladine organizacije. Za ovo sam se odlučio jer sam na osnovu informacija, koje su mi bile dostupne, zaključio da su se mišljenja članova Upravnog odbora HK BiH po nekim pitanjima radikalno razlikovala. Mislio sam da se u jednoj demokratskoj i apsolutno tolerantnoj atmosferi ti nesporazumi mogu prevazići i mišljenja približiti. Kada sam potpisivao taj papir, namjeravao sam da skupštini prisustvujem i aktivno učestvujem u njenom radu. Međutim, poslije toga, u vrijeme održavanja vanredne sjednice, obolio sam od gripa i na preporuku ljekara, zbog visoke temperature, proveo sam više od deset dana na kućnom liječenju. Dakle, to je razlog što nisam bio prisutan na pomenutoj sjednici.

Gosp. Duško Tomić iskoristio je moje odsustvo i da komentira ono što sam rekao na sesiji Asocijacije nezavisnih intelektualaca Krug 99, održanoj 20.01.2002 g.

Napominjem da je tema ovoga sastanka Kruga 99 bila: Helsinški komitet BiH - Sedam godina borbe za ljudska prava. Uvodničar na ovoj sesiji bio je gosp. Srđan Dizdarević, koji je između ostaloga rekao da neka istraživanja pokazuju kako visok procenat građana Bosne i Hercegovine živi na minimumu egzistencije, sa 60 feninga dnevno po članu porodice.

U svojoj diskusiji podržao sam sedmogodišnji rad HK BiH, ali sam iskazao i rezervu prema trenutku kada se održava sastanak, misleći pri tome da će se čitava priča o sedmogodišnjem radu HK BiH reducirati samo na aktuelni slučaj "alžirske grupe", što se kasnijim tokom događanja i potvrdilo. U svojoj diskusiji fokusirao sam se na problem egzistencije tolikog procenta građana koji žive sa minimalnim sredstvima i postavio pitanje: Ko vodi računa o ostvarivanju ljudskih prava TIH ljudi? To je bila poenta moje diskusije, a što je zabilježeno i u medijskim izvještajima sa ove sesije. Sve što sam rekao na toj sesiji u vezi s tim, ponovio bih sada i u svakom budućem vremenu ukoliko se ta situacija radikalno ne izmijeni.

Iz svega ovoga vidljivo je da se ni od čega nisam ogradio i, naprotiv, podržao rad Komiteta i da ni na koji način moj istup ne bi mogao biti shvaćen kao, kako gosp. Tomić kaže, dodvoravanje vlastima koje su, zapravo, i najodgovornije za egzistencijalnu ugroženost ljudi o kojoj sam govorio.

Riječ je o klasičnoj zamjeni teza gosp. Tomića i svjesnom, ili nesvjesnom, diskreditiranju mog moralnog integriteta. Koristim ovu priliku da gosp. Dušku Tomiću, kao i svim njegovim istomišljenicima postavim pitanje: Odakle Vam, gosp. Tomiću, pravo da mi uskraćujete moja ljudska prava, garantovana Ustavom BiH i svim konvencijama o ljudskim pravima, na vlastito mišljenje?

Razočarat ću gospodina Duška Tomića i nikada neću pristati da po svoje vlastito mišljenje idem kod bilo koga, bez obzira o kojem se pojedincu ili instituciji radilo.

("Na dušu efendiji
Muliću", Dani 243, 8.
februar 2002, str. 6
4-65)

Učinili ste plemenit gest

Prije svega, želim vam se zahvaliti na poštenju i profesionalnosti kada je u pitanju tekst u magazinu Dani (br. 243) iz kojeg se jasno vidi da su mi hljeb iz ruku oteli Alija Mulić, Mustafa Spahić (Mujki) i Zijad Ljevaković. Koliko ste bili objektivni dovoljno govori i činjenica što niko od prozvanih nije reagirao. Čak je jedan od njih, čuo sam, kazao: "Hvala Bogu, dobro je. Dani ipak nisu sve objavili". No, žao mi je što ih moram razočarati i kazati im da će se, ako Bog da, (sa)znati i ostalo. Danas ne postoji niti jedan magazin koji bi u jednom broju mogao otkriti javnosti sve (ne)zakonite i prljave radnje gore prozvane "trojke". Nakon što su Dani prozvali Ljevakovića da mi duguje određenu svotu novca, sutradan (petak, 08.02.2002.) javljeno mi je da je novac "stigao" u sekretarijat Medrese. Stoga savjetujem svima onima kojima pravedni i "neiskvareni" Zijad, ili njemu slični, duguje "neki novac" neka svoje probleme iznesu javnosti. I pored svega, mišljenja sam da Zijad "jadničak" i nije tako loš čovjek koliko je naivan. Previše vjeruje Muliću i Mujkiju a oni su mu, barem do sada, dobrano poljuljali njegov (ne)zasluženi ugled u narodu. Stoga mu prijateljski sugerišem da "pod hitno" preispita svoj odnos sa navedenim personama jer, kako je počelo - neće dugo proći, a isti će mu najvjerovatnije doći glave. Po novac sam otišao nekoliko dana kasnije s tim što je sa mnom, zbog prijetnje smrću koju sam dobio sa tel. 033/ 299-629, išao i moj tjelohranitelj D. M. zvani Tajson. Eto šta je hadži Alija-efendija Mulić uradio od najstarije odgojno-obrazovne ustanove na Balkanu da ja u Medresu po "vlastiti novac" moram dolaziti sa tjelohraniteljem. Sami ocijenite, da je Gazija živ, kome bi zabranio ulazak u Medresu i abdesthanu: meni ili Muliću?! Informacije radi, Mulić je osim mene (ne)zakonito izbacio i službeno auto Medrese iz vakufske garaže kod Ženske medrese kako bi njegov "Passat" mirno zimovao. Tu je i sijaset drugih malverzacija. Kako je jasno, Dani su uveliko doprinijeli da dobijem dio "svoga" novca (određeni period navodno nije obračunat - sramota), dakle učinili ste plemenit gest i stoga vam se duboko zahvaljujem. Pored ovog, postoje i mnogi drugi razlozi zbog kojih vam dugujem veliku zahvalnost. Naime, ni sam ne znam koliko ljudi mi se do sada obratilo nudeći mi svoju nesebičnu pomoć kada je u pitanju uzimanje abdesta i mjesto stanovanja. Jedan stari Sarajlija mi je rekao: "Sram i stid da ih bude!!! Ne dozvoljavaju ti da se abdestiš u Gazijinoj medresi. Oni bi željeli da ti i ne klanjaš. Međutim, znao je dragi Bog da će među muslimanima biti takvih, te je stoga ostavio da se može uzeti i tejemmum, ako ustreba. Na koje niske grane su doveli najstariju odgojno-obrazovnu ustanovu na Balkanu. Bože sačuvaj!" Nakon ovih riječi primijetio sam mu suze u očima. Ovdje ću spomenuti i činjenicu da mi je ponuđen besplatan smještaj u privatnoj kući, u vlasništvu Terzić Mehmeda Meše (ratni vojni invalid). Nakon ovakvih reakcija javnosti (za) očekivati je da će čelni ljudi Rijaseta Islamske zajednice u BiH, ukoliko potpuno nisu izgubili osjećaj za istinu i pravdu, ponuditi mi da se vratim na "svoje" radno mjesto u Medresi koje je još uvijek upražnjeno.

("Sedmi dan", Dani br.
239, 11. januar 2002.
str. 3)

Banket u Ottawi

Čitam Dane otkako su počeli dolaziti u ovu smrznutu Kanadu, daleko hiljadama milja od moje jedine i najdraže zemlje na dunjaluku - Bosne. Moram priznati, magazin je odličan, s jednim nedostatkom. Ne dolazi redovito.

Međutim, to nije razlog mog pisanja, nego komentar g. Senada Pećanina iz broja 239. Ejvala mu, i da ga Bog poživi na mnogo, mnogo ljeta. Čovjek piše istinu.

Naime, u njegovom komentaru "Sedmi dan", g. Šaćirbegović, stariji, rekao je da se potjernica treba raspisati i za Ivicom Mišićem. Eto, to je rekao i ostao živ. Da bih cijelu stvar objasnio bolje, kazat ću da sam tokom agresije na BiH imao čast biti direktor humanitarne organizacije "Bosnian Relief Centre". To nije bila samo humanitarna organizacija, nego i bh. konzulat, ambasada i sve, što su ljudi tražili. Morao sam zvati New York, odnosno našu misiju pri UN-u i, reda radi, uvijek sam tražio g. Šaćirbeya (odkud mu tursko ime, pitam se!).

Naravno "ambasador" nikad nije bio u uredu, ali g. Mišić je uvijek bio pri ruci, odgonetnuti sve zavrzlame. Moram reći, da nije bilo g. Mišića pri UN-u kao i u konzulatu, slabo bi prošli, jer g. "ambasador", kako znate, miješao je sve padeže, pridjeve i glagole. Mišić je trčao po Sjevernoj Americi da bi se Misija kako-tako održala. Iz moga dugogodišnjeg iskustva sa našom Misijom u New Yorku, mogu sigurno zaključiti da je g. Mišić vrlo, vrlo pošten i dostojan čovjek, pa bi se potjernica trebala raspisati za oba Šaćirbeya, jer stariji je pokupio na hiljade i hiljade dolara u Kanadi. Za to imam dokaze. Gospodin Mišić će mi biti svjedok da sam ih obojicu doveo u Toronto, organizirao TV i druge medije, kao i kanadske političare. Istog dana je bio pripremljen banket za obojicu, kad je skupljeno ništa manje nego 6.000 kanadskih dolara, koje sam pred svjedocima predao g. "ambasadoru" u Ottawi, prilikom konferencije za BiH, koju su organizirali ministar vanjskih poslova Lloyd Axworthy i njegov zamjenik, moj lični prijatelj, g. Silvester. Gospodin Šaćirbey nikada nije rekao ni "hvala". Gospodine uredniče, samo zbog pravde i poštenja g. Mišića, bit ću Vam zahvalan ako objavite ovo pismo.

Mehmed Bašić, 1800
Lawrence A ve. W.
North York, Canada

("Građani pukovnika
Muderisa", Dani br.
244, 15. februara 2002,
str. 24)

Nisam potpisao rješenja

U tekstu "Građani pukovnika Muderisa" vaša novinarka Vildana Selimbegović me ponovo dovodi u vezu sa spornim rješenjima o prijemu u državljanstvo. Tvrdim da je neistina da sam potpisao rješenje iz 1992. i 1999., kako to navodite u navedenom članku. Želim vam još jednom naglasiti da sva rješenja, koja sam ja potpisivao, bila u sklada sa tadašnjim Zakonom, sa kompletnom dokumentacijom, koja je protokolisana i popisana u posebnu knjigu zahtjeva.

Također želim vam skrenuti pažnju da je prvi Zakon o državljanstvu donesen, na prijedlog RMUP-a 6.10.1992. godine i objavljen u Službenom listu br. 18 od 7.10.1992. Tadašnji Zakon je bio jedan od najrigoroznijih u pogledu prijema, gdje posebno stoji interesantan stav: "Organ nadležan za donošenje rješenja o prijemu u državljanstvo RBiH odbit će zahtjev za prijem u državljanstvo RBiH i kad su ispunjeni uslovi… kad to zahtijevaju razlozi bezbjednosti ili odbrana zemlje."

Jako je interesantna odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (Odluka br. 10/93 od 14.10.1993.) kojom se utvrđuje neustavnost člana 8. stav 5 da se ne moraju obrazložiti razlozi odbijanja prijema u državljanstvo.

Krajem 1993. godine na prijedlog MVP-a, bez ikakve konsultacije sa RMUP-om (kao nosilac posla) donesena je Uredba sa zakonskom snagom o državljanstvu Republike Bosne i Hercegovine sa članovima 8a i 10. I tada smo insistirali na protokolisanju i ličnom podnošenju zahtjeva i ispoštovali proceduru predviđenu zakonom. Nije ostavljeno diskreciono pravo organu da može odbiti zahtjev iz određenih razloga i na kraju ne mogu se oteti utisku da u nizu članaka bez ikakve argumentacije pominjete moje ime u negativnom kontekstu i sa neistinama u pogledu "spornih" rješenja.

(Reagiranja: "Feral kao
uzor", Dani br. 242, 1.
februar 2002, str. 41)

Previše stranih riječi

U Danima br. 242, u rubrici Reagiranja, pored mog pisma (za čije objavljivanje vam najljepše zahvaljujem) pročitao sam pismo g. Marića koji hvali Splitski Feral. Taj list, bez sumnje, zaslužuje sve pohvale, ali ja mislim da ni Dani ne zaostaju puno za njim. Kao primjer dovoljno je uzeti uvodnik g. Lovrenovića iz istog broja Dana. Ne mogu da kažem nijednu zamjerku gospodinu Lovrenoviću. Ali, on upotrebljava odveć puno stranih riječi kao da piše za "klub intelektualaca", a ne za široku publiku vaših čitalaca. Vaš časopis ima dosta veoma obrazovanih novinara, ali oni moraju voditi računa da sve što pišu bude dostupno svakom čovjeku. Za svaku stranu riječ, koja nam se nameće, sa malo truda, može se naći naša riječ istog značenja.

Kasim Čustović,
Švicarska

(Fokus: "Ševala Avdić
pod zaštitom države",
Dani br. 243, 8. februar
2002, str. 14; "Ko je
majmun na ulici", Dani
br. 244, 15. februar
2002, str. 32-33)

Počinila sam svakodnevni saobraćajni prekršaj

Želim da vam iznesem istinu o "montiranom slučaju", objavljenom u vašem listu br. 243, pod nazivom "Ševala Avdić pod zaštitom države", koji je u vašim novinama doživio punu afirmaciju i nastavio se 15.2.2002. godine, tako što se gradila priča na neistinama i poluinformacijama i gazila elementarna novinarska etika - da se sasluša i "druga strana".

Svakodnevni saobraćajni prekršaj koji sam učinila i koji nikad nisam negirala, zaslugom policije, a potom štampe, poprimio je neslućene razmjere, pokušavajući satanizirati moju ličnost, porodicu, politizirajući sve što je došlo do ušiju novinara. Policijska patrola me je zaustavila 23.1.2002. godine u 20,20 sati na kontrolnom punktu, neposredno kod Termoelektrane Tuzla, gdje nije bilo žive duše. Bili su trojica u uniformi policije MUP-a TK, a četvrti - inspektor u civilu, kako se kasnije ispostavilo.

Sam policajac Smajić mi je provjerio dokumente i našao da nije izvršena registracija kola koja sam vozila i bila privremeno na upotrebi kod mene.

Nakon indikativne konsultacije sa ostalima, bez razloga iritiran, naredio mi je da skidam tablice, iako sam mu rekla da nemam čime, niti sam u mogućnosti na neosvijetljenom punktu to učiniti. Policajac Smajić laže kad izjavljuje da sam mu rekla: "Majmune, znaš li ti da možeš ostati bez uniforme"? Meni je stran takav govor, neprihvatljivo pozivanje na bilo kakvu poziciju ili funkciju, a ponajmanje bih sebi dozvolila da izgubim dostojanstvo i pozovem se na supruga koji se bavi politikom.

Postavlja se pitanje zašto ovakva izjava?

Ali, prvo nešto o ličnosti policajca Smajića koji u ovom slučaju ne laže prvi put niti je njegovo ponašanje iznenađenje za one koji ga poznaju, od taksista do njegovih kolega iz MUP-a. Tako, Front Slobode od 22. februara 2002. godine, donosi: "Policajac Nedim Smajić nije nikakva cvjećka i za takvu tvrdnju postoje čvrsti materijalni dokazi. Za neupućene i zaboravne valja reći da je to isti onaj policajac što se 1998. godine, bez pardona i potrebe, latio pištolja uperivši ga na novinara Mehmeda Buhića, prijeteći i upotrebljavajući retoriku i 'metode' koje bi ga, da je države i zakona, već tada trajno udaljile od policijske uniforme. Taj slučaj je policija na sve moguće načine pokušala preraditi po recepturi kako niti ona, ni policajac Smajić, nisu ni luk jeli… ni…, a kolega Buhić se, šeprtlja jedna, sam naštelio pred policijski pištolj."

Kakve ironije, vaš novinar veliča "lik i djelo" policajca Smajića, a da se samo raspitao ili zavirio u njegov dosje, našao bi i krivičnu prijavu i još toga sve do fotografija prethodno opisanog skandala koji je kreirao sam.

Da se vaš novinar udostojio da provjeri ovu skandaloznu i tendencioznu izjavu Smajića i u razgovoru sa mnom, možda bi mogao dijelom očuvati obraz novinara i dignitet vašeg lista.

Nakon naredbe policajca Smajića u pomoć mu prilazi "inspektor u civilu" Akif Turčinović koji nastavlja u istom stilu: "Ja ću gospođama objasniti kako se skidaju tablice", "Nismo mi ovdje za zabavu", "Sad se gubi u kola i nikud nećeš ići"... Konačno scena koju su priželjkivali njih četvorica, noću oko 21,00 sat, stoje i smiju se dok se sama mučim da skinem tablice drškom od metle. Tad su me utjerali u kola i konačno plačući sam tek tada, sat nakon incidenta koji su policajci kreirali, tražila supruga telefonom i molila da me puste da napustim kontrolni punkt, ne tražeći ni jednom da se kolima ponovo uključim u saobraćaj. Ovo je bilo oko 21,15 sati, da bi me policajci oslobodili tek oko 22,15 sati.

Rekla sam im da ću podnijeti prijavu IPTF-u za njihovo maltretiranje i postupak.

Sutradan, policajac Smajić je prvo što je učinio, dao podatke iz istrage svojoj stranci koja je od toga napravila press-konferenciju. Ovo predstavlja krivično djelo, sa očitim ciljem politizacije slučaja krijući se tako iza stranke i svojih laži.

Još jedanput traži pomoć svoje stranke da ga zaštiti od razgovora sa unutrašnjom kontrolom MUP-a TK. Nečista savjest Smajića će sustići kad-tad.

Nekritički, vaša novina i novinar su se stavili u odbranu Smajića, uzimajući njegove izjave istinitim i relevantnim. Običan čovjek mora osjetiti stid i prezir jer svi oni koji me poznaju kao tihu i povučenu osobu, posvećenu porodici i odgoju svoja dva sina, nisu ni mogli povjerovati u ovu montiranu priču sa ciljem da se zataškaju "svi podvizi policajca Smajića".

Sad, ja im opraštam i ne tražim njihovu odgovornost. Isto tako, tvrdim, moj suprug je preko inspektora Damira samo tražio da se utvrdi šta se to dešava na kontrolnom punktu i da me oslobode da mogu napustiti kola i otići kući.

Izjave i laži još jednog virtualnog svjedoka iz ratnih vremena neću ni da komentarišem, samo vas molim provjerite dignitet vašeg novinara, motive za ovakav senzacionalistički pristup i naručenu priču.

Nažalost, montiran i naručen članak ostavio je traga u meni i na mojoj porodici. O daljim koracima koje ću poduzeti protiv ovog vašeg napisa i vašeg novinara ostaju mi u amanet i kao obaveza za neko buduće vrijeme. Slažemo se u jednom, treba jačati dignitet i povjerenje u policiju, a policija pored represije imati misiju pomoći, edukacije i vaspitnog djelovanja, prije svega, imati ljudsko lice i obraz. U suprotnom, gradimo "policijsku državu" u kojoj će ovakvi montirani procesi doći i po vas, a onda će biti kasno.

Uz zahvalnost na ustupljenom prostoru,

Koliko Vam je, građanko Avdić, nesvojstveno i "neprihvatljivo pozivanje na supruga koji se bavi politikom" ponajbolje se može vidjeti po tome što nas je Vaš suprug-političar Sead Avdić nazvao da nas uvjeri kako ste Vi žrtva, a Dani i naš dopisnik iz Tuzle instrumenti nečije zavjere, te da najavi vaše reagiranje.

O "nemiješanju" Vašeg supruga u ovaj slučaj svjedoči i komentar IPTF-ovog zvaničnika, nakon opsežno provedene istrage, da je visoki funkcioner trebao posavjetovati suprugu da sluša policiju a ne da autoritet političke i državničke funkcije koristi kao sredstvo pritiska. Nalaz unutrašnje kontrole MUP-a je identičan: prekršaj je postojao i policajci su postupili korektno i profesionalno. Sve je, dakle, jasno i zato ste Vi zaslužni za politizaciju slučaja, a ne mi koji smo o tome pisali.

Vaše pozivanje na pisanje Fronta slobode o policijskoj karijeri Nedima Smajića smatramo suvišnim, jer se tim napisom ne pobija niti jedan argument iz našeg teksta o konkretnom događaju među čijim akterima je bio i pomenuti policajac. Suvišnim smatramo i odbranu od Vaših tvrdnji da je članak u Danima montiran i naručen, a dignitet našeg novinara sumnjiv, jer ih niste poduprli niti jednim dokazom.

Redakcija

Građanka Ševala Avdić,
Tuzla

Prozvan, a nepomenut

Poštovani,

U prilogu vam dostavljam moj osvrt na napise koje je potpisao Ivan Lovrenović, a koje ste vi objavili. Ljubazno molim da na odgovarajućem mjestu i na odgovarajući način objavite moj osvrt.

Posljednjih dana se za mene odveć zakačio Ivan Lovrenović. Moram priznati, u jednome trenutku, pritisnuo je neko dugme koje je dodirnulo najtanahniji (sic) dio mene. Premda sam u prvi mah pomislio žestoko odgovoriti, odlučih se ne braniti od poprilično otrovnih strelica. Jednostavno, zahvaljujući Božjoj providnosti, u Ivanu ipak nisam prepoznao napadača.

U Ivanu nisam htio tražiti osobu koja iskrivljuje činjenice, koja im pridaje nepotrebnu i nestvarnu težinu. U Ivanu nisam htio tražiti osobu koja karikira protivnika. Jer Ivan dobro znade, takva strategija nema učinka. U Ivanu nisam htio tražiti osobu koja samo konstatira činjenice, bez pravilne i pravodobne analize kako se i zašto nešto dogodilo, kako je i zašto došlo do nepravde. Bez pitanja - kako je i zašto, te do kojih razmjera ukorijenjena nepravda u nekim glavama. U Ivanu nisam tražio osobu koja ne želi nepravdu razobličiti i pobijediti. U Ivanu nisam tražio osobu koja ne zna postaviti cilj i to precizno točan, jasan i moguć. U Ivanu nisam tražio osobu koja ne zna što je poželjno i što je moguće.

U Ivanu sam, prije svega, tražio pisca, književnika, literatu, tražio sam umjetnika, intelektualca i eruditu, kakvim sam ga i zamišljao. Na moju žalost, u Ivanu sam prepoznao osobu koja je izgubila svoj unutarnji mir i koja, priznali mi to ili ne, traga za razumijevanjem, traga za ljudima, za srećom i smislom. A on jadan misli da traga za istinom. Istina je tu oko nas, moj Ivane, ali ona se ne može dokučiti bez otvorenosti i ljubavi.

Moram priznati da se ožalostim kad mi ljudi kažu da je Ivan čovjek bez sreće, pun kompleksa i neizmjerno željan vlasti. Otuda, valjda, njegova potreba za dociranjem, za dnevno-političkim brbljanjem. Umjesto da napiše koju ljubavnu, on opet u politiku.

Nemoj Ivane. Probao si na nekoliko izbornih lista pa nije išlo. Zato, zaoštri olovku, namoči pero i napiši koju, preko kojih smo te upoznali, kakvog smo te zavoljeli, s ushićenjem čitali.

Što bi s Tobom Ivane? Da možda nisi ugrožen čovjek, bojažljiv čovjek, pa iz straha, radiš to što radiš? Strah je, kažu, poseban, neodređen, neusmjeren i neutemeljen osjećaj ugroženosti. Ako je to iz straha, onda kaži, kaži onima koji te iskreno poštuju koji te cijene. Kaži onima koji neće odgovarati na tvoje dnevno-političko brbljanje. Odgovarati Ti značilo bi uloviti i sebe i Tebe u beskonačnu spiralu brbljanja i Tebe još jače vezati za "prijatelje" domaće ili strane, koji ispod svake cijene, jeftino, najjeftinije koriste Tvoj um i Tvoje sposobnosti.

Otrijezni se Ivane. Otrgni se i ne daj se. Ali i ne boj se Ivane. Jer samo oni, koji su puni straha, oni napadaju. Ti za to nemaš potrebe. Ti napiši koju ljubavnu. Na to te obvezuje i Bog i čovjek. Bog jer Te obdario, a čovjek jer Te porodio.

Puno ljigavih insinuacija i vonjavih aluzija upakovao je Milenko Brkić u svoje pismo. Kad bih bio siguran da se odnose na me, morao bih mu odgovoriti. Kako ću mu, međutim, odgovoriti kad naprosto ne znam o čemu se radi! Pažljivim listanjem Dana, naime, lako je utvrditi da dotičnoga gospodina ovdje nikada, a kamoli "posljednjih dana", nisam ni spomenuo. U njegovoj glavi je, očevidno, nekakva zbrka, čijim se razbistravanjem, kao i razlozima zbog kojih se nasiluboga gura u Dane, baviti ne kanim.

Ivan Lovrenović

Milenko Brkić, Sarajevo