Sadržaj    Arhiva    Pretplata    Biblioteka DANI    Marketing    Galerija    Impresum 
DANI
br. 246

01.
Mart
2002.


Arhiva Dani
246


 

F O Y E R


Priređuje: Ahmed Burić

Vrijednu knjigu poezije ovih dana objavljuju izdavačka djelatnost Sarajevske zime, Asocijacije nezavisnih intelektualaca Krug 99 i Ambasada Republike Poljske. Riječ je o Mojoj poeziji Tadeusza Rozevicza, uz Milosza i Herberta najpoznatijeg poljskog pjesnika. Ovaj, prvi prijevod ovog pjesnika u nas, potpisali su Marina Trumić i Slavko Šantić, a predstavljen je u Collegiumu Artisticumu u srijedu. Promotori su bili ambasador Poljske u BiH Leszek Hensel, Ibrahim Spahić, Izet Sarajlić i Čedo Kisić.

Otac Duška Dugouška, Patka Dače, Ptice Trkačice, Vuka i Prasca Svinje, Chuck Jones, animator koji je tvrdio da "animacija nije iluzija života, već život sam" umro je 22. februara u 89. godini života. Chuck Jones je u svojoj šezdesetogodišnjoj karijeri napravio preko tri stotine crtanih filmova, dobio tri Oscara za stvaralaštvo i jedan za životno djelo. "Jones ne crta Duška Dugouška, već njegovu sliku", govorio je Chuck samom sebi dok je ispod njegovog dlana Duško Dugouško smišljao novu klopku za Lovca. Sa ovog svijeta otišao je par očiju koji je vidio ono što ne vidimo i par ruku koje su nam to crtale. Zato nemojmo se iznenaditi ako nam i s onog svijeta uskoro pošalje kakvu razglednicu ili kasetu sa crtićem. Možda tamo stanuje Kojot koji može stići Pticu Trkačicu i čeka Jonesa da nam nacrta njegov lik.
SONEMUS (Samostalna Organizacija Nove Muzike Sarajevo) u subotu, drugog marta organizira koncert trija iz Švicarske TRIADE. Na repertoaru naći će se djela suvremenih kompozitora Klausa Hubera, Roberta Aitkena, Gyorgy Ligetija i Davida Sontona, kao i jedno djelo bosanskohercegovačkog kompozitora Ališera Sijarića. Zajedno s triom gost SONEMUS-a će biti i mladi kompozitor David Sonton, dobitnik nagrade "Herbert von Karajan". Koncert će se održati u sali Muzičke akademije u 20 sati, dok će u ponedjeljak, četvrtog, i utorak, petog marta na Muzičkoj akademiji biti organizirani i workshopovi s početkom u 12 sati.
Sve su se moje cure udale, novi album sarajevske grupe Valentino u izdanju kuće In-takt Records, promoviran je u Sarajevu u srijedu, 27. februara u klubu Gogo. Frontman, kompozitor i duša benda Zijo Rizvanbegović nakon zagrijavanja po skandinavskim i njemačkim klubovima najavljuje i nekoliko velikih koncerata, od kojih se, naravno, najviše očekuje od onog sarajevskog, koji bi se u Skenderiji trebao održati krajem marta.


D J    V O D I Č

 


DJ PORTRET: SVEN VAETH SPECIAL

On je jedini DJ u svijetu koji može da spoji sebe i publiku, kreirajući svi za jednog jedan za sve osjećaj. Sven Vaeth, jedan od najpoznatijih njemačkih DJ-a, rođen je 26. oktobra 1964. godine u Offenbachu. Odrastao u Obertshausenu blizu Frankfurta. Već sa 18 godina nastupa kao DJ u najpoznatijim njemačkim klubovima.

U početku je to bila klasična frankfurtska priča: u ranim '80-im mladi Sven je naučio DJ-ing na stari način u legendarnim klubovima Vogueu i Dorian Gray. Tada ga njegov otvoreni narcizam i potreba za napadnim oblačenjem prave najbizarnijom frankfurtskom noćnom pticom. Kasnih '80-ih Sven postaje frontman grupe OFF. Bio je idol mladih promovirajući nove zvukove. On je 1987. potpomogao EBM buru electronic body muzike koja je prosto pomela Njemačku. Godinu dana nakon toga, prvi u Njemačkoj predstavlja acid house.

Nešto kasnije, zajedno sa Michaelom Munzigom i Mathiasom Martinsohnom ponovo otvara Vogue, koji je u međuvremenu bio zatvoren, pod novim imenom - Omen. Ovaj klub postaje kultna lokacija elektronske muzike Frankfurta. U 1989. Vaeth prekida s OFF imidžom i zajedno s Matthiasom Hoffmannom i Steffen Britzkeom započinje projekat MOSAIC, koji radi do 1990.

Između ljeta 1991. i proljeća 1992. osniva labelu EYE-Q uz saradnju sa svojim menadžerom Heintzom Rothom i Matthiasom Hoffmannom. Ova labela je bila podijeljena na dvije pod-labele HARTHOUSE za techno i house stil i RECYCLE OR DIE, unutar kojeg su se promovirali elektronski eksperimentalni zvuci.

Sven 1995. proživljava velike lične promjene. U tom vremenu ulazi u najdužu vezu svog života, mijenja imidž i proživljava finansijsku krizu. Međutim, ne prestaje s radom i novim projektima. U početku 1997. promjene su na vrhuncu. Vaeth se rastavlja od svojih poslovnih partnera i napušta EYE-Q, te otvara prvu njemačku booking agenciju Cocoon Booking, koja je danas jedna od najboljih u ovoj zemlji.

Danas je Sven Vaeth jedan od najboljih DJ-a, producenata i remixera na svijetu. (Sa-Turn)

 


AKTUELNOSTI

Techno/Trance

MARK HAWKINS - Not Guilty
HARD CELL - Jetliner
ETNICA - Be Serious
TENNY TAKITO - Moskito

House/Tech-house

DJ PIERRE - Dancin
ANGRY MEXICAN DJS - Diablo Funk
DEFECTIVE AUDIO - Re-flux
TERRY FRANCIS - 2am


 


Talenat u službi nacionalnog ključa

Nakon subotnjeg susreta 16 izvođača u televizijskom studiju jasno je samo da će nas na Pjesmi Evrovizije 2002, 25. maja u Tallinnu, predstavljati Maja Tatić sa pjesmom Na jastuku za dvoje. O Maji se zna tek toliko da nije od jučer na sceni. Još prije rata bila je član nekih manje poznatih sastava kao što su "Skitnice" i "Monako". Od 1992. živi na Kanarskim otocima, gdje se bavi muzikom. Sve se to moglo naći u press materijalu ovogodišnjeg izbora našeg predstavnika za Pjesmu Evrovizije.

Znamo, dakle, da je Maja izabrana. Ali zašto je izabrana? Najlakše bi bilo reći zato što je imala najbolju pjesmu. Neosporno je imala jednu od pet najboljih pjesama i nije sporno što se našla u završnici. A je li bilo boljih? Sudeći po procjeni tri člana superžirija koji je imao pravo na posljednju riječ - nije. Doduše, žiri nije bio baš jednodušan u ocjeni ko je najbolji, ali je bio jednodušan u ocjeni ko je najgori od pet ponuđenih. Sumnjivo jednodušan. Da sam malo više paranoičan, i malo manje oprezan, mogao bih napisati kako se moglo pretpostaviti da je žiri imao zadatak da pobjednika dobije negativnom selekcijom, uklanjanjem najopasnije konkurencije.

Ključni argument svima koji bi mi mogli predbaciti sumnjičavost bila bi činjenica da je i onaj prvi, eliminacioni žiri, pobjedu dodijelio istoj pjesmi. Ispade da je strah organizatora bio neopravdan i da je formiranje dodatnog žirija promašena investicija. Znači i onaj prvi, pravi žiri rekao je isto. Pa zašto bi nam onda sve bilo čudno?

Ne bih se bavio članovima žirija po principu genetike, krvne slike i čistote porijekla. Niti mogu. U konačnim rezultatima oni su označeni samo brojevima. Ja vam tek mogu malo dočarati kako je koji broj glasao, a ako ga vi locirate u određeni dio Bosne i Hercegovine na osnovu toga, onda je to već problem vaše pokvarene mašte. Recimo, član žirija pod brojem dva: dao je dvije čiste desetke za dva predstavnika Banje Luke - Maju Tatić i Borisa Režaka, devetku kod njega niko nije ni zaslužio, a glavni konkurenti Al' Dino, Emina i Mija Martina su se morali zadovoljiti sa dvije šestice i jednom velikodušnom sedmicom. Član žirija pod brojem četiri jedinu desetku i devetku opet je dao Tatićevoj i Režaku, a konkurencija je ostala na dvije šestice i jednoj petici.

Zanimljivo je, međutim, da je član žirija pod brojem jedan, koji je dao Al' Dinu desetku, istu ocjenu dao i Režaku, koji je slovio za glavnog favorita. A jedini član žirija koji je Emini dao desetku, istu je ocjenu dao i Tatićevoj, a Režaku, Al' Dinu i Miji Martini devetke. A da se ne bi pomislilo kako je u pitanju osoba široke ruke, treba napomenuti kako su to jedine visoke ocjene koje je podijelio, te da je dao još jednu jedinu osmicu.

Neka podrobnija analiza bi možda pokazala kako žiri, doduše, nije nikome dao ono što ne zaslužuje, ali je možda ponekome uskratio ono što zaslužuje. Ili se radilo o vizionarima širokih pogleda koji su (ispravno, doduše) procijenili da bi izbor bh. predstavnika 2003. bio ozbiljno doveden u pitanje na cijeloj teritoriji ove države ako bi se opet desilo da nas Evropi predstavlja neko ko nema mjesto boravka u Republici Srpskoj. Doduše, ni Kanari još tamo nisu locirani, ali i to će se lakše provariti nego da je ponovo Sarajevo ili, nedajbože, Novi Pazar dao predstavnika.

Uveliko se pred ovo takmičenje govorilo kako pobjeđuje Boris Režak. Ali priče su toliko uzele maha pred 23. februar da je za sve najbezbolnija ova varijanta kakva se i desila. A možda su ljudi onu priču o potrebnom sluhu za članstvo u žiriju shvatili na takav način da treba da imaju političkog sluha?! I svjesno ili nesvjesno postigli su cilj kojem ni sam ne mogu ništa prigovoriti. "Bosnavizije" u pravom obliku će biti i 2003. godine.

Da sam na mjestu organizatora, nisam siguran da bih i sam mogao ignorirati takve argumente. Nisam na njihovom mjestu, pa mogu da konstatiram kako mi ne treba politički sluh. Nego, naprotiv, samo nešto malo običnog sluha da čujem šta su sve to otpjevali te večeri ljudi koji su, neki manje, neki više naivno, vjerovali da mogu putovati za Tallinn.

Krenimo otpozadi: fenjer je, ovaj put, pronosao Edin Pašić, koji je nastupio sa pjesmom Dine Muharemovića Priznajem. Priznajem javno da to sigurno nije bila najlošija pjesma na izboru. Neuporedivo lošije su bile sestre Olujić. Ali kako, zaboga, one dolaze iz inozemstva, bar na taj račun su zaradile bod više, da ne budu baš posljednje. Samo - nema tog žirija koji će natjerati publiku da ozbiljno shvati poruku iz naslova njihove numere. Koja se, inače, zove Slušaj moju pjesmu.

Provincijski kompleks je i Tinku Milinović udaljio od boljeg plasmana. Nije njoj Hamo Salihbegović napravio lošu pjesmu. Ne toliko lošu da bi završila na četrnaestom mjestu. Ali, njen grijeh je, valjda, bio u tome što se usudila da napravi jedan provokativan nastup u okviru takve manifestacije kakva je Evrovizija. Bar ova naša, domaća. Ne vjerujem kako je žiriju zasmetala opasna visina donjeg ruba njene suknje, haljine, šorca, jakne... (Šta li je već?) Nije zasmetalo ni što je parafrazirala Madonnu. Ali kada su momci iz njene prateće grupe obnažili poprsja (iako, ruku na srce, nisu mnogo šta imali pokazati), to je, očito, pritislo dugme za alarm u mnogim konzervativnim glavama.

Ispred nje, na dvanaestom i trinaestom mjestu, sa istim brojem bodova, našli su se Romeo i Biljana sa pjesmom Primabalerina i bihaćka grupa "Boje noći" sa pjesmom Budi malo moja. Oba sastava jednako su loša i podatak o učešću i plasmanu i jeste jedino što se o njima može reći.

Zbog Željke Katavić Pilj bi trebalo izmisliti nagradu za upornost. Ovoga puta čini se da je otišla još korak dalje, da je imala bolju pjesmu, osmišljeniji scenski nastup, ali... Nešto je opet nedostajalo. Osjetio se u svemu (osim u pjevanju) taj dah amaterizma koji u nekim drugim situacijama može imati svoga šarma. Ne i na Evroviziji. Kako sama reče, pripremala ju je ekipa koju zna, sa kojom je bliska i kojoj vjeruje. Možda je vrijeme da počne da radi sa okrutnim profesionalcima.

Sistem glasanja bio je daleko bolji od prošlogodišnjeg, krajnje neinteresantnog, ali još uvijek nekoliko svjetlosnih godina udaljen od najboljeg i najjednostavnijeg, primijenjenog 1999. godine. Sistem u kojem ocjenjujete svaku pjesmu neposredno nakon njenog izvođenja u neravnopravan položaj stavlja one koji prvi nastupaju. Članovi žirija, u strahu da prebrzo ne potroše najbolje ocjene, kod takvih sistema u pravilu lošije ocjenjuju one koji prvi nastupaju. Logičnije bi bilo odslušati sve pjesme i onda ih uporednom metodom ocjenjivati. Takav način glasanja debelo je oštetio, recimo, Slađanu Mandić, koja je nastupila prva sa pjesmom Kapije bola. I ovako je dohvatila bodovni saldo dovoljan za plasman od osmog do desetog mjesta, a da je imala neku bolju startnu poziciju mogla je pretendovati, možda, i na ulazak među prvih pet.

Slična je situacija i sa Draganom Ilić, koja je ovom prilikom nastupila kao Venus. Pjesma Trnje i ruže netipična je za Evroviziju, ima pomalo hipijevsku atmosferu i dosta dobro se držala, da bi na kraju okončala na osmom mjestu, što je, manje-više, realan plasman za pjesmu ovog ugođaja.

Jednak broj bodova imali su Dragana i Džeronimo na devetom mjestu. Nakon uspjeha na festivalu u Bihaću prošle godine, htjeli su da ponove istu formulu i u Sarajevu. To što su prošli kako su prošli, samo govori o činjenici da žiri ne procjenjuje komercijalni potencijal neke pjesme. Pjesma Zlato, zlatnije svojim poletnim heavy folkom tjera na cupkanje, pa se to desilo i ostalim izvođačima prilikom nastupa Dragane i Džeronima. Ali ruku na srce, to nije pjesma da se šalje u Evropu.

Onaj drugi duet, plasiran na sedmom mjestu, htjet će što prije zaboraviti ovogodišnje takmičenje. Selma i Mića nisu opravdali očekivanja i ulogu favorita iz sjene koja im je pripisivana. Nakon simpatičnog, iz tuđe muzičke tradicije posuđenog uvoda, drastično pada uvjerljivost ove pjesme. Pjesma se inače zove Samo zapjevaj, a ni Selma ni Mića nisu udovoljili ovom zahtjevu.

Ljiljana Galić Lily je imala takav bodovni skor da je bila najbliža ulasku u veliko finale. Nedostajala su joj svega dva boda. Ona i ovim nastupom polako kompletira zbirku svojih pjesama koje planira predstaviti na debi albumu. Svima je bila simpatična i malo je ko šta od nje očekivao. A nekako u sjeni nastupa prošla je činjenica da se Lily odvažila da se okuša i kao autor. I nije se obrukala. Pjesma Vjerujem solidna je pop balada.

Mija Martina je sa pjesmom Nemoj danas, kao peta, ušla u finalnu grupu, da bi u konačnom poretku bila druga. Ona je pjevačica u trendu, samosvjesnog nastupa i sazrelog glasa. Nazovite to potrošnim tinejdžerskim popom i vjerovatno ću se složiti sa vama. S tim što bih dodao da je to kvalitetan tinejdžerski potrošni pop. Ne toliko kvalitetan, doduše, da bi se na kraju našao ispred Režaka, Al' Dina i Emine.

Inače, dobili smo skoro statističkih pet finalista. Kao da je žiri pred sobom imao popis stanovništva. Pojednostavljeno gledano, imali smo dva srpska, dva bošnjačka i jednog hrvatskog predstavnika u finalu. Ko je mogao poželjeti bolji omjer. Talenat u službi ključa. A najljepše od svega je što se sve slučajno i spontano desilo. Ako je.

U velikom finalu najgore je prošla Emina sa pjesmom Dine Dervišhalidovića Emina - u, la, la. Za nekoliko mjeseci ova pjesma će biti veliki hit i to je neosporno. Tada će članovi žirija moći da se hvale kako nisu podlegli komercijalnom pritisku pjesme i ostali dosljedni svojim profesionalnim uvjerenjima. Kao što je ona bivša država, nekada davno, u Evropu poslala Kalembera i Barudžiju sa pjesmom Ćao amore, nauštrb dueta Dado i Slađana i pjesme Negdje izvan planeta (Princeza). Ova druga je danas obavezan sadržaj svake pop rock antologije, a prve se skoro niko ni ne sjeća. Jednako kao ni članova žirija.

Uz puno uvažavanje ljudi koji sjede na mjestima gdje imaju nezahvalnu ulogu da odluče koja pjesma je bolja od koje, vrijeme ostaje jedini pouzdan sudija. A ono je na Emininoj strani. Pa i Režakovoj, koji je imao kvalitetnu pjesmu. I možda ga je samo previše glasna priča o njegovoj pobjedi udaljila od trijumfa. Iskreno, mene Boris Režak i ne zanima previše u kontekstu Evrovizije. Raduje me pojava kvalitetnog autora i izvođača na prostorima Republike Srpske. Na prostoru ne previše plodnom u tom pogledu.

Možda sam nepravedan prema žiriju. I ja bih imao dilemu kada bih odlučivao. Da li dati pobjedu Emini ili Al' Dinu. Ovaj drugi je imao vrhunsku pjesmu Sanjam bolji svijet, precizno postavljenu, sa neobičnim rješenjima. Možda mu je samo, za takvu pjesmu, nedostajao uvjerljiviji vodeći vokal. Dvije godine zaredom Al' Dino je u samom vrhu i, što je još važnije, dvije godine zaredom ima lijepe pjesme. Možda je 2003. prava godina za njega.

Naravno, ako nam Maja Tatić nastupom u Tallinnu vizira učešće i za naredno takmičenje. I nijednog momenta neću reći da Maja nije zaslužila pobjedu. Samo govorim o tome da su je jednako tako zaslužili i neki drugi izvođači. Maja je bila vokalno uvjerljiva, sigurna u nastupu, imala je poletnu pjesmu. Možda, za moj ukus, malo anahronu. Ali ako je žiri rekao da je to najbolje što imamo, hajde da mu vjerujemo. (A.Misirlić)


Poker knjiških asova

Nova izdanja: Josip Osti: Antologija novije slovenske pripovijetke; Raymond Carver: Zovi ako me trebaš; Dario Džamonja: Ptica na žici; Vlado Mrkić: Berenikina kosa

Buybook, knjižara koja se u poslijeratnim godinama domogla kultne pozicije kad je u pitanju glavni grad BiH, ovih se dana nameće i kao respektabilna izdavačka kuća. Nakon par pokušaja, od kojih je najzapaženije prošla knjiga Japanska vatra grčkog pisca Andonisa Surunisa, kuća koju vodi dvojac Goran Samardžić - Damir Uzunović pojavila se sa četiri nova izdanja.

"I tada on reče: 'U ovoj sobi se osjeća zadah smrti. Otvorite prozor!' I sad ću vam reći nešto vrlo interesantno. Taj čovjek je bio sjenka!" - ovako suri novinarski vuk Vlado Mrkić otvara svoju novu zbirku kratkih priča Berenikina kosa, navijestivši nit koja veže ostatak zbirke u koherentnu cjelinu: autora, koji kao sjena prolazi kroz skice iz života, svog ili tuđeg, na trenutak preuzetog. "Noćas sam sanjao kako mi neko, neki vojnik u tamnoplavoj uniformi puca iz blizine u desnu sljepoočnicu. Nisam osjetio bol. Bio sam mrtav i pomislio: 'Tako to, znači, izgleda!' Danima poslije takvih snova osjećam neki hiljadugodišnji umor. Za najmanji pokret potreban je ogroman napor volje. Tijelo se opire svakom kretanju, mireći se unaprijed sa saznanjem da je suvišno i nepotrebno. Tako to traje još od završetka rata, evo već godinu dana", stoji u priči Trag, kao i mnoge druge situiranoj u beznađe poraća. Reportersko iskustvo, kao i naklonjenost ruskim klasicima, obilježavaju ovaj pripovjedački okušaj, spisateljski prosede u kojem je jako malo mjesta za sirovu živost svijeta poput Džamonjinog, ali zato ima i odviše prostora za tjeskobu i sivilo naše turobne svagdašnjosti. "Ima samo jedna stvar koju moj mozak ne može da prihvati - reče čovjek. Da vrijeme i prostor nemaju ni početka ni kraja. Da dolaze niotkuda i nikad se ne završavaju. - Ostavi ti to - reče žena", upečatljiva je replika naslovne priče, priče o čovjeku koji iz sivila bježi u astronomiju i mitologiju, da bi na kraju završio na mostu, pred skokom.

Antologiju novije slovenske pripovijetke uredio je Josip Osti, pjesnik i prevodilac sa slovenačkog, koji, trenutno nastanjen u nekadašnjoj najsjeverozapadnijoj republici bivše Jugoslavije, prati zbivanja i učestvuje u tamošnjem književnom životu. Rezultat rada u posljednjih nekoliko godina je i ova Antologija u kojoj je pokušao dati pregled kratke priče u posljednjih nekoliko decenija 20. stoljeća. Knjigu (s pravom, svakako) otvara priča vječnog enfant terriblea slo-literature Vitomila Zupana i slijede ga pisci njegove ili nešto mlađe generacije Andrej Hieng, Lojze Šeligo i Marjan Rožanc. Milan Dekleva i Drago Jančar danas su već, moglo bi se reći, klasici, svaki u svom domenu, a čitaocima mlađe generacije najbliža će biti zadnja trećina knjige, u kojoj su priče novijih znanih imena - Franje Frančiča, Maje Novak, Radeta Krstića, Igora Bratoža, Boštjana Selikara (predstavljačeva apsolutnog favorita, sina sivog asfalta izgubljene generacije), Andreja Blatnika. Svaka antologija ima prednosti i mane: ovoj bi se moglo zamjeriti odveć "knjiško", pomalo prigodničarsko uporište u kojem se je željelo predstaviti sve što je u određenim vremenskim kontekstima nastajalo na slovenskom tlu. Istina, i ovoj zamjerki se može naći mana (to što neko misli da je početak osamdesetih najvažniji period za Sloveniju uopće, može biti i samo njegova stvar), ali možda je priređivač, ipak, mogao ići na nešto suženiji vremenski kontekst. No, uprkos svemu, ovo je vrijedna knjiga za upoznavanje literature naših nekadašnjih sunarodnjaka, koji s velikim uspjehom kupuju firme, koje uglavnom nisu izdavačke.

Priče Raymonda Carvera, valjda, svi volimo pa je tako naslov Zovi ako me trebaš, ako ništa, a ono potreban bosanskom čitaocu. Dosad smo ga imali priliku pročitati u izdanjima iz susjednih zemalja (O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi, Katedrala, Gdje se voda spaja s drugom vodom, Hoćeš li molim te ušutjeti, molim te?), ali ova je knjiga nešto posebno. Prevoditelj i priređivač Boris Rebac skupio je trideset priča, ali u onim verzijama u kojima su prvobitno objavljene. U njima nema intervencija urednika, Carverove supruge (svaki genije je nešto taksiratu dužan!), ili bilo koga drugog, ova je knjiga (u sjajnoj opremi Dalide Karić, koja je grafički oblikovala i tri ostale knjige), žargonski rečeno, stadion bez atletske staze u kojem su igrači (priče) samo malo udaljeni od navijača (čitalaca). I to je utakmica koja se pamti. Obiman izbor, pogovor i predgovor, precizna kronologija piščeva života i literature o njemu čine onih 478 stranica nezaobilaznim dijelom kućne biblioteke. I požurite, tiraž je samo 500 primjeraka.

Dario Džamonja nije dočekao da prelista izbor svojih prijeratnih priča nazvan Ptica na žici. Bilješka o piscu glasi ovako: Dario Džamonja rođen je u Sarajevu 1955. godine. Umro je u Sarajevu 2001. godine. Između te dvije rečenice stat će sve: i to da je ovo izbor iz knjiga Priče iz moje ulice, Zdravstvena knjižica, Drugo izdanje, Priručnik i Prljavi veš. Tekstove u drugom dijelu napisali su pisci, autorovi prijatelji. Možda rečenica Gorana Samardžića iz teksta u knjizi objavljenog pod naslovom U čast svoje izmučene prirode - "mnogi su se naviki da ga posmatraju dok propada, smatrajući da je to dug koji Daco plaća zato što piše dobre priče"- govori najviše o svemu. I o tome što, svaki put kad ga se sjetim, pomislim da bi bilo bolje da je tu negdje sa mnom, pa makar da je i slabije pisao. Zato bih ovu knjigu volio vidjeti prevedenu, pa kad me neko u svijetu upita "odakle dolaziš?", da ne moram trošiti riječi. Kao što ih ni on, Daco, na papiru nije uludo trošio. I znam da kad sljedeći put čujem Cohenovu Like a bird on a wire (najbolja izvedba, ipak, Aaron Neville), nikada neću moći a da ne pomislim kakav je pisac bio.

Knjige, naravno, možete kupiti u Buybooku, Radićeva. (A. Burić)


Drhtavi ples dlake u ušnoj školjci

Svijet tijela je film u trajanju od 45 minuta koji se prikazuje u trodimenzionalnom kinu "Imax" u Berlinu. Gledanje ne preporučuju njegovi akteri, jer su anonimusi. Ne vrijedi ga pogledati ni zbog dramaturgije! Pa, šta je onda?

Na golemom platnu mijenjaju se slike bioloških procesa organizma tokom jednog dana. Prikazani su, naprimjer, 350 kilometara na sat brzi impulsi moždane ćelije, drhtavi ples dlake u ušnoj školjci, 150 kilometara dug put jednog crvenog krvnog zrnca kroz mrežu vena, arterija i kapilara… Sve ovo, na prvu, zvuči zanimljivo samo onima koji se interesiraju za anatomiju ljudskog tijela. No, kada se uzme u obzir činjenica da se film prikazuje na ogromnom platnu trodimenzionalnog kina - valja priznati da je doživljaj jedinstven, a iskustvo fascinirajuće.

Recimo, u sceni u kojoj dječak vozi bicikl prikazan je protok tekućine u njegovom tijelu. Ili: na ogromnom platnu je lice tinejdžera. Na njemu je tek nezamjetljiva bubuljica. No, ona se u jednom trenutku uveća, a u narednom već puca, izazivajući osjećaj mučnine u stomaku gledatelja. Sličan onome što ga izaziva scena susreta dvije prijateljice u restoranu. U ovom film umjesto njihova razgovora na ekranu je "unutrašnjost" aktera i put voćne salate od ždrijela do želuca.

Funkcioniranje ljudskog organizma u Svijetu tijela prikazano je kroz "rendgenski snimak" četvoro aktera - od njihovog buđenja do sna. Plus pregorijevanje DNA i začetak novog života. (S. Mustajbegović)


Nedjeljno popodne

Oceanovih jedanaest (Ocean's 11); glavne uloge: George Clooney, Brad Pitt, Julia Roberts, Matt Damon, Andy Garcia; režija: Steven Soderbergh; SAD 2001, trajanje: 116 minuta

Čak 41 godinu prije Soderbergha, Lewis Milestone je ekranizirao priču Georgea C. Johnsona i Jacka G. Russella o pljački sefa u kojem su novčana pokrića za žetone u tri najveće kockarnice Las Vegasa. Ključnog (Dannyja Oceana) u skupini šarmantnih razbojnika je u toj podjeli igrao niko drugi do jedan od najznačajnijih likova američkog show businessa, lični prijatelj mafijaških bossova i čest gost kladionica, Frank Sinatra. Teorijski, Soderbergh je imao težak zadatak da osvježi već ispričanu priču, da nađe adekvatnu zamjenu za veliku zvijezdu i da napravi, ako je ikako moguće, kopiju skoro dobru kao original. Naravno, nit' je šta od toga Soderbergh uradio, nit' je morao, nit' je mogao kiksati. Osim ako ne sudimo o umjetničkoj vrijednosti samog filma u kojem će "filmski opismenjen gledalac" uživati u režiji, kameri i zanimljivom soundtracku. Ocean's 11, međutim, nije film za takve, ali jeste za sve koji na osnovu plakata mogu znati šta će dobiti na projekciji.

Prije svega, ovih 12 i onih 11 iz 1960. povezuje samo osnova priče. U prvoj verziji banda brojčano jednaka fudbalskom timu poznavala se iz Drugog svjetskog rata, imala genijalan plan kojeg je uspjela i realizirati, da bi na kraju sve pošlo nagore. Kod Soderbergha, njih 11 okupio je bivši robijaš Danny Ocean (Clooney), uz pomoć najboljeg prijatelja Rustyja Ryana (Pitt), nagovorio ih da opljačkaju vlasnika kladionice koji mu je, uzgred, zaveo i bivšu ženu. Istina, i oni imaju genijalan plan, a ako nešto i pođe po zlu, to je baš ono što im i odgovora i što su i trebali.

Ocean's 11 je - dinamičan, dovoljno duhovit, prilično predvidljiv i potpuno relaksirajući film. I skup - naravno. Nema tu nekih velikih promašaja, ali ni bilo čega epohalnog. Brad Pitt je, kao i uvijek, lijep k'o slika, šarmantan i opušten. Njegov najbolji prijatelj u filmu je tu za one žene što iz nekog razloga mogu reći da im se Pitt ne sviđa jer je prelijep (a i takvih zbilja ima). George Clooney je, dakle, nešto grublji ljepotan, ali i mrvu šarmantniji i romantičniji: on planira pljačku stoljeća samo ne bi li ponizio novog partnera žene koju voli. S njom je već, čak i u ovom filmu - problem. Julia Roberts izgleda ružnije nego ikada spakovana u lik kustosice galerije. I ako je učinila išta vrijedno pamćenja, onda je to replika na Clooneyevo pitanje da li je novi momak nasmijava: "Ne tjera me da plačem."

Glumački, taj "novi momak" je u Ocean's 11 napravio najviše. Andy Garcia je, igrajući vlasnika kockarnice, bogataša koji funkcionira kao robot - Terencea Benedicta, zapravo jedini i imao karakteran lik. Nešto slično, ali samo u zadnjih pola sata filma, važi i za Matta Damona u ulozi džeparoša Linusa Caldwella. Ostali su se samo dobro zabavili i usput zaradili. S lošim rediteljem ovaj bi film - propao. Sa Soderberghom, koji je u izvrsnom Seks, laži i video trake pokazao koliko zna, a onda odlučio da se ne pati (Traffic, Erin Brockovich…), pauzirajući tek kada bi malo snimao za svoj ćeif, Ocean's 11 je izbjegao propast. Ovo je genijalan film za kućno kino. Dakle, nedjelja popodne, napolju kišica, u kući oko 25 Celzijusa, kauč udubljen od ležanja, polumračna soba, DVD player i Clooney & Pitt na ekranu. Slika vrhunska, ton - isti takav, a gledalac presretan što je davno završio školu i nema ga ko mlaviti pitanjima je l' napisao zadaću. Preporuka za starije od 18 godina: gledati poslije ručka, radi izbjegavanja popodnevnog spavanja. (E. Imamović)



Arhiva Dani
246

 

 
 

početna
stranica
©Copyright Dani 2002 Sva prava zadržana
Preporučeno Microsoft Internet Explorer, 800*600 ili više, Central European Windows-1250 encoding
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na webmaster@bhdani.com


na vrh