Arhiva Dani
246
F O Y E R
Priređuje: Ahmed
Burić
Vrijednu knjigu
poezije ovih dana objavljuju izdavačka djelatnost Sarajevske zime,
Asocijacije nezavisnih intelektualaca Krug 99 i Ambasada Republike
Poljske. Riječ je o Mojoj poeziji Tadeusza Rozevicza,
uz Milosza i Herberta najpoznatijeg poljskog pjesnika.
Ovaj, prvi prijevod ovog pjesnika u nas, potpisali su Marina
Trumić i Slavko Šantić, a predstavljen je u Collegiumu
Artisticumu u srijedu. Promotori su bili ambasador Poljske u BiH
Leszek Hensel, Ibrahim Spahić, Izet Sarajlić
i Čedo Kisić.
Otac Duška Dugouška,
Patka Dače, Ptice Trkačice, Vuka i Prasca Svinje, Chuck Jones,
animator koji je tvrdio da "animacija nije iluzija života,
već život sam" umro je 22. februara u 89. godini života. Chuck
Jones je u svojoj šezdesetogodišnjoj karijeri napravio preko tri
stotine crtanih filmova, dobio tri Oscara za stvaralaštvo i jedan
za životno djelo. "Jones ne crta Duška Dugouška, već njegovu
sliku", govorio je Chuck samom sebi dok je ispod njegovog
dlana Duško Dugouško smišljao novu klopku za Lovca. Sa ovog svijeta
otišao je par očiju koji je vidio ono što ne vidimo i par ruku koje
su nam to crtale. Zato nemojmo se iznenaditi ako nam i s onog svijeta
uskoro pošalje kakvu razglednicu ili kasetu sa crtićem. Možda tamo
stanuje Kojot koji može stići Pticu Trkačicu i čeka Jonesa da nam
nacrta njegov lik.
SONEMUS (Samostalna Organizacija
Nove Muzike Sarajevo) u subotu, drugog marta organizira koncert
trija iz Švicarske TRIADE. Na repertoaru naći će se djela suvremenih
kompozitora Klausa Hubera, Roberta Aitkena, Gyorgy
Ligetija i Davida Sontona, kao i jedno djelo bosanskohercegovačkog
kompozitora Ališera Sijarića. Zajedno s triom gost SONEMUS-a
će biti i mladi kompozitor David Sonton, dobitnik nagrade
"Herbert von Karajan". Koncert će se održati u sali Muzičke
akademije u 20 sati, dok će u ponedjeljak, četvrtog, i utorak, petog
marta na Muzičkoj akademiji biti organizirani i workshopovi s početkom
u 12 sati.
Sve su se moje
cure udale, novi album sarajevske
grupe Valentino u izdanju kuće In-takt Records, promoviran je u
Sarajevu u srijedu, 27. februara u klubu Gogo. Frontman, kompozitor
i duša benda Zijo Rizvanbegović nakon zagrijavanja po skandinavskim
i njemačkim klubovima najavljuje i nekoliko velikih koncerata, od
kojih se, naravno, najviše očekuje od onog sarajevskog, koji bi
se u Skenderiji trebao održati krajem marta.
D J V O D
I Č
DJ PORTRET:
SVEN VAETH SPECIAL
On
je jedini DJ u svijetu koji može da spoji sebe i publiku, kreirajući
svi za jednog jedan za sve osjećaj. Sven Vaeth,
jedan od najpoznatijih njemačkih DJ-a, rođen je 26. oktobra 1964.
godine u Offenbachu. Odrastao u Obertshausenu blizu Frankfurta.
Već sa 18 godina nastupa kao DJ u najpoznatijim njemačkim klubovima.
U
početku je to bila klasična frankfurtska priča: u ranim '80-im
mladi Sven je naučio DJ-ing na stari način u legendarnim klubovima
Vogueu i Dorian Gray. Tada ga njegov otvoreni narcizam i potreba
za napadnim oblačenjem prave najbizarnijom frankfurtskom noćnom
pticom. Kasnih '80-ih Sven postaje frontman grupe OFF. Bio je
idol mladih promovirajući nove zvukove. On je 1987. potpomogao
EBM buru electronic body muzike koja je prosto pomela Njemačku.
Godinu dana nakon toga, prvi u Njemačkoj predstavlja acid house.
Nešto
kasnije, zajedno sa Michaelom Munzigom i Mathiasom Martinsohnom
ponovo otvara Vogue, koji je u međuvremenu bio zatvoren, pod
novim imenom - Omen. Ovaj klub postaje kultna lokacija elektronske
muzike Frankfurta. U 1989. Vaeth prekida s OFF imidžom i zajedno
s Matthiasom Hoffmannom i Steffen Britzkeom započinje
projekat MOSAIC, koji radi do 1990.
Između
ljeta 1991. i proljeća 1992. osniva labelu EYE-Q uz saradnju sa
svojim menadžerom Heintzom Rothom i Matthiasom Hoffmannom.
Ova labela je bila podijeljena na dvije pod-labele HARTHOUSE za
techno i house stil i RECYCLE OR DIE, unutar kojeg su se promovirali
elektronski eksperimentalni zvuci.
Sven
1995. proživljava velike lične promjene. U tom vremenu ulazi u
najdužu vezu svog života, mijenja imidž i proživljava finansijsku
krizu. Međutim, ne prestaje s radom i novim projektima. U početku
1997. promjene su na vrhuncu. Vaeth se rastavlja od svojih poslovnih
partnera i napušta EYE-Q, te otvara prvu njemačku booking agenciju
Cocoon Booking, koja je danas jedna od najboljih u ovoj zemlji.
Danas
je Sven Vaeth jedan od najboljih DJ-a, producenata i remixera
na svijetu. (Sa-Turn)
AKTUELNOSTI
Techno/Trance
MARK HAWKINS - Not Guilty
HARD CELL - Jetliner
ETNICA - Be Serious
TENNY TAKITO - Moskito
House/Tech-house
DJ
PIERRE - Dancin
ANGRY
MEXICAN DJS - Diablo Funk
DEFECTIVE
AUDIO - Re-flux
TERRY
FRANCIS - 2am
|
 |
Talenat u službi nacionalnog ključa |
Nakon subotnjeg susreta
16 izvođača u televizijskom studiju jasno je samo da će
nas na Pjesmi Evrovizije 2002, 25. maja u Tallinnu, predstavljati
Maja Tatić sa pjesmom Na jastuku za dvoje.
O Maji se zna tek toliko da nije od jučer na sceni. Još
prije rata bila je član nekih manje poznatih sastava kao
što su "Skitnice" i "Monako". Od 1992.
živi na Kanarskim otocima, gdje se bavi muzikom. Sve se
to moglo naći u press materijalu ovogodišnjeg izbora našeg
predstavnika za Pjesmu Evrovizije.
Znamo, dakle, da je
Maja izabrana. Ali zašto je izabrana? Najlakše bi bilo
reći zato što je imala najbolju pjesmu. Neosporno je imala
jednu od pet najboljih pjesama i nije sporno što se našla
u završnici. A je li bilo boljih? Sudeći po procjeni tri
člana superžirija koji je imao pravo na posljednju
riječ - nije. Doduše, žiri nije bio baš jednodušan u ocjeni
ko je najbolji, ali je bio jednodušan u ocjeni ko je najgori
od pet ponuđenih. Sumnjivo jednodušan. Da sam malo više
paranoičan, i malo manje oprezan, mogao bih napisati kako
se moglo pretpostaviti da je žiri imao zadatak da pobjednika
dobije negativnom selekcijom, uklanjanjem najopasnije
konkurencije.
Ključni argument svima
koji bi mi mogli predbaciti sumnjičavost bila bi činjenica
da je i onaj prvi, eliminacioni žiri, pobjedu dodijelio
istoj pjesmi. Ispade da je strah organizatora bio neopravdan
i da je formiranje dodatnog žirija promašena investicija.
Znači i onaj prvi, pravi žiri rekao je isto. Pa zašto
bi nam onda sve bilo čudno?
Ne bih se bavio članovima
žirija po principu genetike, krvne slike i čistote porijekla.
Niti mogu. U konačnim rezultatima oni su označeni samo
brojevima. Ja vam tek mogu malo dočarati kako je koji
broj glasao, a ako ga vi locirate u određeni dio Bosne
i Hercegovine na osnovu toga, onda je to već problem vaše
pokvarene mašte. Recimo, član žirija pod brojem dva: dao
je dvije čiste desetke za dva predstavnika Banje Luke
- Maju Tatić i Borisa Režaka, devetku kod njega
niko nije ni zaslužio, a glavni konkurenti Al' Dino,
Emina i Mija Martina su se morali zadovoljiti
sa dvije šestice i jednom velikodušnom sedmicom. Član
žirija pod brojem četiri jedinu desetku i devetku opet
je dao Tatićevoj i Režaku, a konkurencija je ostala na
dvije šestice i jednoj petici.
Zanimljivo
je, međutim, da je član žirija pod brojem jedan, koji
je dao Al' Dinu desetku, istu ocjenu dao i Režaku, koji
je slovio za glavnog favorita. A jedini član žirija koji
je Emini dao desetku, istu je ocjenu dao i Tatićevoj,
a Režaku, Al' Dinu i Miji Martini devetke. A da se ne
bi pomislilo kako je u pitanju osoba široke ruke, treba
napomenuti kako su to jedine visoke ocjene koje je podijelio,
te da je dao još jednu jedinu osmicu.
Neka podrobnija analiza
bi možda pokazala kako žiri, doduše, nije nikome dao ono
što ne zaslužuje, ali je možda ponekome uskratio ono što
zaslužuje. Ili se radilo o vizionarima širokih pogleda
koji su (ispravno, doduše) procijenili da bi izbor bh.
predstavnika 2003. bio ozbiljno doveden u pitanje na cijeloj
teritoriji ove države ako bi se opet desilo da nas Evropi
predstavlja neko ko nema mjesto boravka u Republici Srpskoj.
Doduše, ni Kanari još tamo nisu locirani, ali i to će
se lakše provariti nego da je ponovo Sarajevo ili, nedajbože,
Novi Pazar dao predstavnika.
Uveliko se pred ovo
takmičenje govorilo kako pobjeđuje Boris Režak. Ali priče
su toliko uzele maha pred 23. februar da je za sve najbezbolnija
ova varijanta kakva se i desila. A možda su ljudi onu
priču o potrebnom sluhu za članstvo u žiriju shvatili
na takav način da treba da imaju političkog sluha?! I
svjesno ili nesvjesno postigli su cilj kojem ni sam ne
mogu ništa prigovoriti. "Bosnavizije" u pravom
obliku će biti i 2003. godine.
Da sam na mjestu organizatora,
nisam siguran da bih i sam mogao ignorirati takve argumente.
Nisam na njihovom mjestu, pa mogu da konstatiram kako
mi ne treba politički sluh. Nego, naprotiv, samo nešto
malo običnog sluha da čujem šta su sve to otpjevali te
večeri ljudi koji su, neki manje, neki više naivno, vjerovali
da mogu putovati za Tallinn.
Krenimo otpozadi: fenjer
je, ovaj put, pronosao Edin Pašić, koji je nastupio
sa pjesmom Dine Muharemovića Priznajem.
Priznajem javno da to sigurno nije bila najlošija pjesma
na izboru. Neuporedivo lošije su bile sestre Olujić.
Ali kako, zaboga, one dolaze iz inozemstva, bar na taj
račun su zaradile bod više, da ne budu baš posljednje.
Samo - nema tog žirija koji će natjerati publiku da ozbiljno
shvati poruku iz naslova njihove numere. Koja se, inače,
zove Slušaj moju pjesmu.
Provincijski kompleks
je i Tinku Milinović udaljio od boljeg plasmana.
Nije njoj Hamo Salihbegović napravio lošu pjesmu.
Ne toliko lošu da bi završila na četrnaestom mjestu. Ali,
njen grijeh je, valjda, bio u tome što se usudila da napravi
jedan provokativan nastup u okviru takve manifestacije
kakva je Evrovizija. Bar ova naša, domaća. Ne vjerujem
kako je žiriju zasmetala opasna visina donjeg ruba njene
suknje, haljine, šorca, jakne... (Šta li je već?) Nije
zasmetalo ni što je parafrazirala Madonnu. Ali
kada su momci iz njene prateće grupe obnažili poprsja
(iako, ruku na srce, nisu mnogo šta imali pokazati), to
je, očito, pritislo dugme za alarm u mnogim konzervativnim
glavama.
Ispred nje, na dvanaestom
i trinaestom mjestu, sa istim brojem bodova, našli su
se Romeo i Biljana sa pjesmom Primabalerina
i bihaćka grupa "Boje noći" sa pjesmom Budi
malo moja. Oba sastava jednako su loša i podatak o
učešću i plasmanu i jeste jedino što se o njima može reći.
Zbog Željke Katavić
Pilj bi trebalo izmisliti nagradu za upornost. Ovoga
puta čini se da je otišla još korak dalje, da je imala
bolju pjesmu, osmišljeniji scenski nastup, ali... Nešto
je opet nedostajalo. Osjetio se u svemu (osim u pjevanju)
taj dah amaterizma koji u nekim drugim situacijama može
imati svoga šarma. Ne i na Evroviziji. Kako sama reče,
pripremala ju je ekipa koju zna, sa kojom je bliska i
kojoj vjeruje. Možda je vrijeme da počne da radi sa okrutnim
profesionalcima.
Sistem glasanja bio
je daleko bolji od prošlogodišnjeg, krajnje neinteresantnog,
ali još uvijek nekoliko svjetlosnih godina udaljen od
najboljeg i najjednostavnijeg, primijenjenog 1999. godine.
Sistem u kojem ocjenjujete svaku pjesmu neposredno nakon
njenog izvođenja u neravnopravan položaj stavlja one koji
prvi nastupaju. Članovi žirija, u strahu da prebrzo ne
potroše najbolje ocjene, kod takvih sistema u pravilu
lošije ocjenjuju one koji prvi nastupaju. Logičnije bi
bilo odslušati sve pjesme i onda ih uporednom metodom
ocjenjivati. Takav način glasanja debelo je oštetio, recimo,
Slađanu Mandić, koja je nastupila prva sa pjesmom
Kapije bola. I ovako je dohvatila bodovni saldo
dovoljan za plasman od osmog do desetog mjesta, a da je
imala neku bolju startnu poziciju mogla je pretendovati,
možda, i na ulazak među prvih pet.
Slična je situacija
i sa Draganom Ilić, koja je ovom prilikom nastupila
kao Venus. Pjesma Trnje i ruže netipična je za
Evroviziju, ima pomalo hipijevsku atmosferu i dosta dobro
se držala, da bi na kraju okončala na osmom mjestu, što
je, manje-više, realan plasman za pjesmu ovog ugođaja.
Jednak broj bodova
imali su Dragana i Džeronimo na devetom
mjestu. Nakon uspjeha na festivalu u Bihaću prošle godine,
htjeli su da ponove istu formulu i u Sarajevu. To što
su prošli kako su prošli, samo govori o činjenici da žiri
ne procjenjuje komercijalni potencijal neke pjesme. Pjesma
Zlato, zlatnije svojim poletnim heavy folkom
tjera na cupkanje, pa se to desilo i ostalim izvođačima
prilikom nastupa Dragane i Džeronima. Ali ruku na srce,
to nije pjesma da se šalje u Evropu.
Onaj drugi duet, plasiran
na sedmom mjestu, htjet će što prije zaboraviti ovogodišnje
takmičenje. Selma i Mića nisu opravdali
očekivanja i ulogu favorita iz sjene koja im je pripisivana.
Nakon simpatičnog, iz tuđe muzičke tradicije posuđenog
uvoda, drastično pada uvjerljivost ove pjesme. Pjesma
se inače zove Samo zapjevaj, a ni Selma ni Mića
nisu udovoljili ovom zahtjevu.
Ljiljana Galić Lily
je imala takav bodovni skor da je bila najbliža ulasku
u veliko finale. Nedostajala su joj svega dva boda. Ona
i ovim nastupom polako kompletira zbirku svojih pjesama
koje planira predstaviti na debi albumu. Svima je bila
simpatična i malo je ko šta od nje očekivao. A nekako
u sjeni nastupa prošla je činjenica da se Lily odvažila
da se okuša i kao autor. I nije se obrukala. Pjesma Vjerujem
solidna je pop balada.
Mija Martina je sa
pjesmom Nemoj danas, kao peta, ušla u finalnu grupu,
da bi u konačnom poretku bila druga. Ona je pjevačica
u trendu, samosvjesnog nastupa i sazrelog glasa. Nazovite
to potrošnim tinejdžerskim popom i vjerovatno ću se složiti
sa vama. S tim što bih dodao da je to kvalitetan tinejdžerski
potrošni pop. Ne toliko kvalitetan, doduše, da bi se na
kraju našao ispred Režaka, Al' Dina i Emine.
Inače, dobili smo skoro
statističkih pet finalista. Kao da je žiri pred sobom
imao popis stanovništva. Pojednostavljeno gledano, imali
smo dva srpska, dva bošnjačka i jednog hrvatskog predstavnika
u finalu. Ko je mogao poželjeti bolji omjer. Talenat u
službi ključa. A najljepše od svega je što se sve slučajno
i spontano desilo. Ako je.
U velikom finalu najgore
je prošla Emina sa pjesmom Dine Dervišhalidovića
Emina - u, la, la. Za nekoliko mjeseci ova pjesma
će biti veliki hit i to je neosporno. Tada će članovi
žirija moći da se hvale kako nisu podlegli komercijalnom
pritisku pjesme i ostali dosljedni svojim profesionalnim
uvjerenjima. Kao što je ona bivša država, nekada davno,
u Evropu poslala Kalembera i Barudžiju sa
pjesmom Ćao amore, nauštrb dueta Dado i
Slađana i pjesme Negdje izvan planeta (Princeza).
Ova druga je danas obavezan sadržaj svake pop rock antologije,
a prve se skoro niko ni ne sjeća. Jednako kao ni članova
žirija.
Uz puno uvažavanje
ljudi koji sjede na mjestima gdje imaju nezahvalnu ulogu
da odluče koja pjesma je bolja od koje, vrijeme ostaje
jedini pouzdan sudija. A ono je na Emininoj strani. Pa
i Režakovoj, koji je imao kvalitetnu pjesmu. I možda ga
je samo previše glasna priča o njegovoj pobjedi udaljila
od trijumfa. Iskreno, mene Boris Režak i ne zanima previše
u kontekstu Evrovizije. Raduje me pojava kvalitetnog autora
i izvođača na prostorima Republike Srpske. Na prostoru
ne previše plodnom u tom pogledu.
Možda sam nepravedan
prema žiriju. I ja bih imao dilemu kada bih odlučivao.
Da li dati pobjedu Emini ili Al' Dinu. Ovaj drugi je imao
vrhunsku pjesmu Sanjam bolji svijet, precizno postavljenu,
sa neobičnim rješenjima. Možda mu je samo, za takvu pjesmu,
nedostajao uvjerljiviji vodeći vokal. Dvije godine zaredom
Al' Dino je u samom vrhu i, što je još važnije, dvije
godine zaredom ima lijepe pjesme. Možda je 2003. prava
godina za njega.
Naravno, ako nam Maja
Tatić nastupom u Tallinnu vizira učešće i za naredno takmičenje.
I nijednog momenta neću reći da Maja nije zaslužila pobjedu.
Samo govorim o tome da su je jednako tako zaslužili i
neki drugi izvođači. Maja je bila vokalno uvjerljiva,
sigurna u nastupu, imala je poletnu pjesmu. Možda, za
moj ukus, malo anahronu. Ali ako je žiri rekao da je to
najbolje što imamo, hajde da mu vjerujemo. (A.Misirlić)
|
| Poker knjiških asova |
|
Nova izdanja: Josip
Osti: Antologija novije slovenske pripovijetke; Raymond
Carver: Zovi ako me trebaš; Dario Džamonja: Ptica
na žici; Vlado Mrkić: Berenikina kosa
Buybook, knjižara koja
se u poslijeratnim godinama domogla kultne pozicije kad
je u pitanju glavni grad BiH, ovih se dana nameće i kao
respektabilna izdavačka kuća. Nakon par pokušaja, od kojih
je najzapaženije prošla knjiga Japanska vatra grčkog
pisca Andonisa Surunisa, kuća koju vodi dvojac Goran
Samardžić - Damir Uzunović pojavila se sa četiri
nova izdanja.
"I tada on reče:
'U ovoj sobi se osjeća zadah smrti. Otvorite prozor!' I
sad ću vam reći nešto vrlo interesantno. Taj čovjek je bio
sjenka!" - ovako suri novinarski vuk Vlado Mrkić
otvara svoju novu zbirku kratkih priča Berenikina kosa,
navijestivši nit koja veže ostatak zbirke u koherentnu cjelinu:
autora, koji kao sjena prolazi kroz skice iz života, svog
ili tuđeg, na trenutak preuzetog. "Noćas sam sanjao
kako mi neko, neki vojnik u tamnoplavoj uniformi puca iz
blizine u desnu sljepoočnicu. Nisam osjetio bol. Bio sam
mrtav i pomislio: 'Tako to, znači, izgleda!' Danima poslije
takvih snova osjećam neki hiljadugodišnji umor. Za najmanji
pokret potreban je ogroman napor volje. Tijelo se opire
svakom kretanju, mireći se unaprijed sa saznanjem da je
suvišno i nepotrebno. Tako to traje još od završetka rata,
evo već godinu dana", stoji u priči Trag,
kao i mnoge druge situiranoj u beznađe poraća. Reportersko
iskustvo, kao i naklonjenost ruskim klasicima, obilježavaju
ovaj pripovjedački okušaj, spisateljski prosede u kojem
je jako malo mjesta za sirovu živost svijeta poput Džamonjinog,
ali zato ima i odviše prostora za tjeskobu i sivilo naše
turobne svagdašnjosti. "Ima samo jedna stvar koju
moj mozak ne može da prihvati - reče čovjek. Da vrijeme
i prostor nemaju ni početka ni kraja. Da dolaze niotkuda
i nikad se ne završavaju. - Ostavi ti to - reče žena",
upečatljiva je replika naslovne priče, priče o čovjeku koji
iz sivila bježi u astronomiju i mitologiju, da bi na kraju
završio na mostu, pred skokom.
Antologiju novije
slovenske pripovijetke uredio je Josip Osti,
pjesnik i prevodilac sa slovenačkog, koji, trenutno nastanjen
u nekadašnjoj najsjeverozapadnijoj republici bivše Jugoslavije,
prati zbivanja i učestvuje u tamošnjem književnom životu.
Rezultat rada u posljednjih nekoliko godina je i ova Antologija
u kojoj je pokušao dati pregled kratke priče u posljednjih
nekoliko decenija 20. stoljeća. Knjigu (s pravom, svakako)
otvara priča vječnog enfant terriblea slo-literature
Vitomila Zupana i slijede ga pisci njegove
ili nešto mlađe generacije Andrej Hieng, Lojze Šeligo
i Marjan Rožanc. Milan Dekleva i Drago Jančar
danas su već, moglo bi se reći, klasici, svaki u svom
domenu, a čitaocima mlađe generacije najbliža će biti zadnja
trećina knjige, u kojoj su priče novijih znanih imena -
Franje Frančiča, Maje Novak, Radeta Krstića, Igora
Bratoža, Boštjana Selikara (predstavljačeva apsolutnog
favorita, sina sivog asfalta izgubljene generacije), Andreja
Blatnika. Svaka antologija ima prednosti i mane: ovoj
bi se moglo zamjeriti odveć "knjiško", pomalo
prigodničarsko uporište u kojem se je željelo predstaviti
sve što je u određenim vremenskim kontekstima nastajalo
na slovenskom tlu. Istina, i ovoj zamjerki se može naći
mana (to što neko misli da je početak osamdesetih najvažniji
period za Sloveniju uopće, može biti i samo njegova stvar),
ali možda je priređivač, ipak, mogao ići na nešto suženiji
vremenski kontekst. No, uprkos svemu, ovo je vrijedna knjiga
za upoznavanje literature naših nekadašnjih sunarodnjaka,
koji s velikim uspjehom kupuju firme, koje uglavnom nisu
izdavačke.
Priče Raymonda Carvera,
valjda, svi volimo pa je tako naslov Zovi
ako me trebaš, ako ništa, a ono potreban bosanskom čitaocu.
Dosad smo ga imali priliku pročitati u izdanjima iz susjednih
zemalja (O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi,
Katedrala, Gdje se voda spaja s drugom
vodom, Hoćeš li molim te ušutjeti, molim te?), ali ova
je knjiga nešto posebno. Prevoditelj i priređivač Boris
Rebac skupio je trideset priča, ali u onim verzijama
u kojima su prvobitno objavljene. U njima nema intervencija
urednika, Carverove supruge (svaki genije je nešto taksiratu
dužan!), ili bilo koga drugog, ova je knjiga (u sjajnoj
opremi Dalide Karić, koja je grafički oblikovala
i tri ostale knjige), žargonski rečeno, stadion bez atletske
staze u kojem su igrači (priče) samo malo udaljeni od navijača
(čitalaca). I to je utakmica koja se pamti. Obiman izbor,
pogovor i predgovor, precizna kronologija piščeva života
i literature o njemu čine onih 478 stranica nezaobilaznim
dijelom kućne biblioteke. I požurite, tiraž je samo 500
primjeraka.
Dario Džamonja nije dočekao
da prelista izbor svojih prijeratnih priča nazvan Ptica
na žici. Bilješka o piscu glasi ovako: Dario Džamonja
rođen je u Sarajevu 1955. godine. Umro je u Sarajevu 2001.
godine. Između te dvije rečenice stat će sve: i to da je
ovo izbor iz knjiga Priče iz moje ulice, Zdravstvena
knjižica, Drugo izdanje, Priručnik i Prljavi
veš. Tekstove u drugom dijelu napisali su pisci, autorovi
prijatelji. Možda rečenica Gorana Samardžića iz teksta u
knjizi objavljenog pod naslovom U čast svoje izmučene
prirode - "mnogi su se naviki da ga posmatraju
dok propada, smatrajući da je to dug koji Daco plaća zato
što piše dobre priče"- govori najviše o svemu. I o
tome što, svaki put kad ga se sjetim, pomislim da bi bilo
bolje da je tu negdje sa mnom, pa makar da je i slabije
pisao. Zato bih ovu knjigu volio vidjeti prevedenu, pa kad
me neko u svijetu upita "odakle dolaziš?", da
ne moram trošiti riječi. Kao što ih ni on, Daco, na papiru
nije uludo trošio. I znam da kad sljedeći put čujem Cohenovu
Like a bird on a wire (najbolja izvedba, ipak, Aaron
Neville), nikada neću moći a da ne pomislim kakav je
pisac bio.
Knjige, naravno, možete
kupiti u Buybooku, Radićeva. (A. Burić)
|
| Drhtavi ples dlake u ušnoj školjci |
|
Svijet tijela
je film u trajanju od 45 minuta koji se prikazuje u trodimenzionalnom
kinu "Imax" u Berlinu. Gledanje ne preporučuju
njegovi akteri, jer su anonimusi. Ne vrijedi ga pogledati
ni zbog dramaturgije! Pa, šta je onda?
Na golemom platnu mijenjaju
se slike bioloških procesa organizma tokom jednog dana.
Prikazani su, naprimjer, 350 kilometara na sat brzi impulsi
moždane ćelije, drhtavi ples dlake u ušnoj školjci, 150
kilometara dug put jednog crvenog krvnog zrnca kroz mrežu
vena, arterija i kapilara
Sve ovo, na prvu, zvuči
zanimljivo samo onima koji se interesiraju za anatomiju
ljudskog tijela. No, kada se uzme u obzir činjenica da se
film prikazuje na ogromnom platnu trodimenzionalnog kina
- valja priznati da je doživljaj jedinstven, a iskustvo
fascinirajuće.
Recimo, u sceni u kojoj
dječak vozi bicikl prikazan je protok tekućine u njegovom
tijelu. Ili: na ogromnom platnu je lice tinejdžera. Na njemu
je tek nezamjetljiva bubuljica. No, ona se u jednom trenutku
uveća, a u narednom već puca, izazivajući osjećaj mučnine
u stomaku gledatelja. Sličan onome što ga izaziva scena
susreta dvije prijateljice u restoranu. U ovom film umjesto
njihova razgovora na ekranu je "unutrašnjost"
aktera i put voćne salate od ždrijela do želuca.
Funkcioniranje ljudskog
organizma u Svijetu tijela prikazano je kroz "rendgenski
snimak" četvoro aktera - od njihovog buđenja do sna.
Plus pregorijevanje DNA i začetak novog života. (S. Mustajbegović)
|
| Nedjeljno popodne |
|
Oceanovih jedanaest
(Ocean's 11); glavne uloge: George Clooney, Brad Pitt,
Julia Roberts, Matt Damon, Andy Garcia; režija: Steven Soderbergh;
SAD 2001, trajanje: 116 minuta
Čak 41 godinu prije Soderbergha,
Lewis Milestone je ekranizirao priču Georgea C.
Johnsona i Jacka G. Russella o pljački sefa u
kojem su novčana pokrića za žetone u tri najveće kockarnice
Las Vegasa. Ključnog (Dannyja Oceana) u skupini šarmantnih
razbojnika je u toj podjeli igrao niko drugi do jedan od
najznačajnijih likova američkog show businessa, lični prijatelj
mafijaških bossova i čest gost kladionica, Frank Sinatra.
Teorijski, Soderbergh je imao težak zadatak da osvježi već
ispričanu priču, da nađe adekvatnu zamjenu za veliku zvijezdu
i da napravi, ako je ikako moguće, kopiju skoro dobru kao
original. Naravno, nit' je šta od toga Soderbergh uradio,
nit' je morao, nit' je mogao kiksati. Osim ako ne sudimo
o umjetničkoj vrijednosti samog filma u kojem će "filmski
opismenjen gledalac" uživati u režiji, kameri i zanimljivom
soundtracku. Ocean's 11, međutim, nije film
za takve, ali jeste za sve koji na osnovu plakata mogu znati
šta će dobiti na projekciji.
Prije svega, ovih 12
i onih 11 iz 1960. povezuje samo osnova priče. U prvoj verziji
banda brojčano jednaka fudbalskom timu poznavala se iz Drugog
svjetskog rata, imala genijalan plan kojeg je uspjela i
realizirati, da bi na kraju sve pošlo nagore. Kod Soderbergha,
njih 11 okupio je bivši robijaš Danny Ocean (Clooney),
uz pomoć najboljeg prijatelja Rustyja Ryana (Pitt),
nagovorio ih da opljačkaju vlasnika kladionice koji mu je,
uzgred, zaveo i bivšu ženu. Istina, i oni imaju genijalan
plan, a ako nešto i pođe po zlu, to je baš ono što im i
odgovora i što su i trebali.
Ocean's 11 je
- dinamičan, dovoljno duhovit, prilično predvidljiv i potpuno
relaksirajući film. I skup - naravno. Nema tu nekih velikih
promašaja, ali ni bilo čega epohalnog. Brad Pitt je, kao
i uvijek, lijep k'o slika, šarmantan i opušten. Njegov najbolji
prijatelj u filmu je tu za one žene što iz nekog razloga
mogu reći da im se Pitt ne sviđa jer je prelijep (a i takvih
zbilja ima). George Clooney je, dakle, nešto grublji ljepotan,
ali i mrvu šarmantniji i romantičniji: on planira pljačku
stoljeća samo ne bi li ponizio novog partnera žene koju
voli. S njom je već, čak i u ovom filmu - problem. Julia
Roberts izgleda ružnije nego ikada spakovana u lik kustosice
galerije. I ako je učinila išta vrijedno pamćenja, onda
je to replika na Clooneyevo pitanje da li je novi momak
nasmijava: "Ne tjera me da plačem."
Glumački,
taj "novi momak" je u Ocean's 11 napravio
najviše. Andy Garcia je, igrajući vlasnika kockarnice,
bogataša koji funkcionira kao robot - Terencea Benedicta,
zapravo jedini i imao karakteran lik. Nešto slično, ali
samo u zadnjih pola sata filma, važi i za Matta Damona
u ulozi džeparoša Linusa Caldwella. Ostali su se samo dobro
zabavili i usput zaradili. S lošim rediteljem ovaj bi film
- propao. Sa Soderberghom, koji je u izvrsnom Seks, laži
i video trake pokazao koliko zna, a onda odlučio da
se ne pati (Traffic, Erin Brockovich
),
pauzirajući tek kada bi malo snimao za svoj ćeif, Ocean's
11 je izbjegao propast. Ovo je genijalan film za kućno
kino. Dakle, nedjelja popodne, napolju kišica, u kući oko
25 Celzijusa, kauč udubljen od ležanja, polumračna soba,
DVD player i Clooney & Pitt na ekranu. Slika
vrhunska, ton - isti takav, a gledalac presretan što je
davno završio školu i nema ga ko mlaviti pitanjima je l'
napisao zadaću. Preporuka za starije od 18 godina: gledati
poslije ručka, radi izbjegavanja popodnevnog spavanja. (E.
Imamović)
|
Arhiva Dani
246
|