Nakon subotnjeg susreta 16 izvođača u televizijskom studiju jasno je samo da će nas na Pjesmi Evrovizije 2002, 25. maja u Tallinnu, predstavljati Maja Tatić sa pjesmom Na jastuku za dvoje. O Maji se zna tek toliko da nije od jučer na sceni. Još prije rata bila je član nekih manje poznatih sastava kao što su "Skitnice" i "Monako". Od 1992. živi na Kanarskim otocima, gdje se bavi muzikom. Sve se to moglo naći u press materijalu ovogodišnjeg izbora našeg predstavnika za Pjesmu Evrovizije.

Znamo, dakle, da je Maja izabrana. Ali zašto je izabrana? Najlakše bi bilo reći zato što je imala najbolju pjesmu. Neosporno je imala jednu od pet najboljih pjesama i nije sporno što se našla u završnici. A je li bilo boljih? Sudeći po procjeni tri člana superžirija koji je imao pravo na posljednju riječ - nije. Doduše, žiri nije bio baš jednodušan u ocjeni ko je najbolji, ali je bio jednodušan u ocjeni ko je najgori od pet ponuđenih. Sumnjivo jednodušan. Da sam malo više paranoičan, i malo manje oprezan, mogao bih napisati kako se moglo pretpostaviti da je žiri imao zadatak da pobjednika dobije negativnom selekcijom, uklanjanjem najopasnije konkurencije.

Ključni argument svima koji bi mi mogli predbaciti sumnjičavost bila bi činjenica da je i onaj prvi, eliminacioni žiri, pobjedu dodijelio istoj pjesmi. Ispade da je strah organizatora bio neopravdan i da je formiranje dodatnog žirija promašena investicija. Znači i onaj prvi, pravi žiri rekao je isto. Pa zašto bi nam onda sve bilo čudno?

Ne bih se bavio članovima žirija po principu genetike, krvne slike i čistote porijekla. Niti mogu. U konačnim rezultatima oni su označeni samo brojevima. Ja vam tek mogu malo dočarati kako je koji broj glasao, a ako ga vi locirate u određeni dio Bosne i Hercegovine na osnovu toga, onda je to već problem vaše pokvarene mašte. Recimo, član žirija pod brojem dva: dao je dvije čiste desetke za dva predstavnika Banje Luke - Maju Tatić i Borisa Režaka, devetku kod njega niko nije ni zaslužio, a glavni konkurenti Al' Dino, Emina i Mija Martina su se morali zadovoljiti sa dvije šestice i jednom velikodušnom sedmicom. Član žirija pod brojem četiri jedinu desetku i devetku opet je dao Tatićevoj i Režaku, a konkurencija je ostala na dvije šestice i jednoj petici.

Zanimljivo je, međutim, da je član žirija pod brojem jedan, koji je dao Al' Dinu desetku, istu ocjenu dao i Režaku, koji je slovio za glavnog favorita. A jedini član žirija koji je Emini dao desetku, istu je ocjenu dao i Tatićevoj, a Režaku, Al' Dinu i Miji Martini devetke. A da se ne bi pomislilo kako je u pitanju osoba široke ruke, treba napomenuti kako su to jedine visoke ocjene koje je podijelio, te da je dao još jednu jedinu osmicu.

Neka podrobnija analiza bi možda pokazala kako žiri, doduše, nije nikome dao ono što ne zaslužuje, ali je možda ponekome uskratio ono što zaslužuje. Ili se radilo o vizionarima širokih pogleda koji su (ispravno, doduše) procijenili da bi izbor bh. predstavnika 2003. bio ozbiljno doveden u pitanje na cijeloj teritoriji ove države ako bi se opet desilo da nas Evropi predstavlja neko ko nema mjesto boravka u Republici Srpskoj. Doduše, ni Kanari još tamo nisu locirani, ali i to će se lakše provariti nego da je ponovo Sarajevo ili, nedajbože, Novi Pazar dao predstavnika.

Uveliko se pred ovo takmičenje govorilo kako pobjeđuje Boris Režak. Ali priče su toliko uzele maha pred 23. februar da je za sve najbezbolnija ova varijanta kakva se i desila. A možda su ljudi onu priču o potrebnom sluhu za članstvo u žiriju shvatili na takav način da treba da imaju političkog sluha?! I svjesno ili nesvjesno postigli su cilj kojem ni sam ne mogu ništa prigovoriti. "Bosnavizije" u pravom obliku će biti i 2003. godine.

Da sam na mjestu organizatora, nisam siguran da bih i sam mogao ignorirati takve argumente. Nisam na njihovom mjestu, pa mogu da konstatiram kako mi ne treba politički sluh. Nego, naprotiv, samo nešto malo običnog sluha da čujem šta su sve to otpjevali te večeri ljudi koji su, neki manje, neki više naivno, vjerovali da mogu putovati za Tallinn.

Krenimo otpozadi: fenjer je, ovaj put, pronosao Edin Pašić, koji je nastupio sa pjesmom Dine Muharemovića Priznajem. Priznajem javno da to sigurno nije bila najlošija pjesma na izboru. Neuporedivo lošije su bile sestre Olujić. Ali kako, zaboga, one dolaze iz inozemstva, bar na taj račun su zaradile bod više, da ne budu baš posljednje. Samo - nema tog žirija koji će natjerati publiku da ozbiljno shvati poruku iz naslova njihove numere. Koja se, inače, zove Slušaj moju pjesmu.

Provincijski kompleks je i Tinku Milinović udaljio od boljeg plasmana. Nije njoj Hamo Salihbegović napravio lošu pjesmu. Ne toliko lošu da bi završila na četrnaestom mjestu. Ali, njen grijeh je, valjda, bio u tome što se usudila da napravi jedan provokativan nastup u okviru takve manifestacije kakva je Evrovizija. Bar ova naša, domaća. Ne vjerujem kako je žiriju zasmetala opasna visina donjeg ruba njene suknje, haljine, šorca, jakne... (Šta li je već?) Nije zasmetalo ni što je parafrazirala Madonnu. Ali kada su momci iz njene prateće grupe obnažili poprsja (iako, ruku na srce, nisu mnogo šta imali pokazati), to je, očito, pritislo dugme za alarm u mnogim konzervativnim glavama.

Ispred nje, na dvanaestom i trinaestom mjestu, sa istim brojem bodova, našli su se Romeo i Biljana sa pjesmom Primabalerina i bihaćka grupa "Boje noći" sa pjesmom Budi malo moja. Oba sastava jednako su loša i podatak o učešću i plasmanu i jeste jedino što se o njima može reći.

Zbog Željke Katavić Pilj bi trebalo izmisliti nagradu za upornost. Ovoga puta čini se da je otišla još korak dalje, da je imala bolju pjesmu, osmišljeniji scenski nastup, ali... Nešto je opet nedostajalo. Osjetio se u svemu (osim u pjevanju) taj dah amaterizma koji u nekim drugim situacijama može imati svoga šarma. Ne i na Evroviziji. Kako sama reče, pripremala ju je ekipa koju zna, sa kojom je bliska i kojoj vjeruje. Možda je vrijeme da počne da radi sa okrutnim profesionalcima.

Sistem glasanja bio je daleko bolji od prošlogodišnjeg, krajnje neinteresantnog, ali još uvijek nekoliko svjetlosnih godina udaljen od najboljeg i najjednostavnijeg, primijenjenog 1999. godine. Sistem u kojem ocjenjujete svaku pjesmu neposredno nakon njenog izvođenja u neravnopravan položaj stavlja one koji prvi nastupaju. Članovi žirija, u strahu da prebrzo ne potroše najbolje ocjene, kod takvih sistema u pravilu lošije ocjenjuju one koji prvi nastupaju. Logičnije bi bilo odslušati sve pjesme i onda ih uporednom metodom ocjenjivati. Takav način glasanja debelo je oštetio, recimo, Slađanu Mandić, koja je nastupila prva sa pjesmom Kapije bola. I ovako je dohvatila bodovni saldo dovoljan za plasman od osmog do desetog mjesta, a da je imala neku bolju startnu poziciju mogla je pretendovati, možda, i na ulazak među prvih pet.

Slična je situacija i sa Draganom Ilić, koja je ovom prilikom nastupila kao Venus. Pjesma Trnje i ruže netipična je za Evroviziju, ima pomalo hipijevsku atmosferu i dosta dobro se držala, da bi na kraju okončala na osmom mjestu, što je, manje-više, realan plasman za pjesmu ovog ugođaja.

Jednak broj bodova imali su Dragana i Džeronimo na devetom mjestu. Nakon uspjeha na festivalu u Bihaću prošle godine, htjeli su da ponove istu formulu i u Sarajevu. To što su prošli kako su prošli, samo govori o činjenici da žiri ne procjenjuje komercijalni potencijal neke pjesme. Pjesma Zlato, zlatnije svojim poletnim heavy folkom tjera na cupkanje, pa se to desilo i ostalim izvođačima prilikom nastupa Dragane i Džeronima. Ali ruku na srce, to nije pjesma da se šalje u Evropu.

Onaj drugi duet, plasiran na sedmom mjestu, htjet će što prije zaboraviti ovogodišnje takmičenje. Selma i Mića nisu opravdali očekivanja i ulogu favorita iz sjene koja im je pripisivana. Nakon simpatičnog, iz tuđe muzičke tradicije posuđenog uvoda, drastično pada uvjerljivost ove pjesme. Pjesma se inače zove Samo zapjevaj, a ni Selma ni Mića nisu udovoljili ovom zahtjevu.

Ljiljana Galić Lily je imala takav bodovni skor da je bila najbliža ulasku u veliko finale. Nedostajala su joj svega dva boda. Ona i ovim nastupom polako kompletira zbirku svojih pjesama koje planira predstaviti na debi albumu. Svima je bila simpatična i malo je ko šta od nje očekivao. A nekako u sjeni nastupa prošla je činjenica da se Lily odvažila da se okuša i kao autor. I nije se obrukala. Pjesma Vjerujem solidna je pop balada.

Mija Martina je sa pjesmom Nemoj danas, kao peta, ušla u finalnu grupu, da bi u konačnom poretku bila druga. Ona je pjevačica u trendu, samosvjesnog nastupa i sazrelog glasa. Nazovite to potrošnim tinejdžerskim popom i vjerovatno ću se složiti sa vama. S tim što bih dodao da je to kvalitetan tinejdžerski potrošni pop. Ne toliko kvalitetan, doduše, da bi se na kraju našao ispred Režaka, Al' Dina i Emine.

Inače, dobili smo skoro statističkih pet finalista. Kao da je žiri pred sobom imao popis stanovništva. Pojednostavljeno gledano, imali smo dva srpska, dva bošnjačka i jednog hrvatskog predstavnika u finalu. Ko je mogao poželjeti bolji omjer. Talenat u službi ključa. A najljepše od svega je što se sve slučajno i spontano desilo. Ako je.

U velikom finalu najgore je prošla Emina sa pjesmom Dine Dervišhalidovića Emina - u, la, la. Za nekoliko mjeseci ova pjesma će biti veliki hit i to je neosporno. Tada će članovi žirija moći da se hvale kako nisu podlegli komercijalnom pritisku pjesme i ostali dosljedni svojim profesionalnim uvjerenjima. Kao što je ona bivša država, nekada davno, u Evropu poslala Kalembera i Barudžiju sa pjesmom Ćao amore, nauštrb dueta Dado i Slađana i pjesme Negdje izvan planeta (Princeza). Ova druga je danas obavezan sadržaj svake pop rock antologije, a prve se skoro niko ni ne sjeća. Jednako kao ni članova žirija.

Uz puno uvažavanje ljudi koji sjede na mjestima gdje imaju nezahvalnu ulogu da odluče koja pjesma je bolja od koje, vrijeme ostaje jedini pouzdan sudija. A ono je na Emininoj strani. Pa i Režakovoj, koji je imao kvalitetnu pjesmu. I možda ga je samo previše glasna priča o njegovoj pobjedi udaljila od trijumfa. Iskreno, mene Boris Režak i ne zanima previše u kontekstu Evrovizije. Raduje me pojava kvalitetnog autora i izvođača na prostorima Republike Srpske. Na prostoru ne previše plodnom u tom pogledu.

Možda sam nepravedan prema žiriju. I ja bih imao dilemu kada bih odlučivao. Da li dati pobjedu Emini ili Al' Dinu. Ovaj drugi je imao vrhunsku pjesmu Sanjam bolji svijet, precizno postavljenu, sa neobičnim rješenjima. Možda mu je samo, za takvu pjesmu, nedostajao uvjerljiviji vodeći vokal. Dvije godine zaredom Al' Dino je u samom vrhu i, što je još važnije, dvije godine zaredom ima lijepe pjesme. Možda je 2003. prava godina za njega.

Naravno, ako nam Maja Tatić nastupom u Tallinnu vizira učešće i za naredno takmičenje. I nijednog momenta neću reći da Maja nije zaslužila pobjedu. Samo govorim o tome da su je jednako tako zaslužili i neki drugi izvođači. Maja je bila vokalno uvjerljiva, sigurna u nastupu, imala je poletnu pjesmu. Možda, za moj ukus, malo anahronu. Ali ako je žiri rekao da je to najbolje što imamo, hajde da mu vjerujemo. (A.Misirlić)