itanje tzv. vitalnog nacionalnog interesa i ustavnih mehanizama njegove zaštite ovih dana ulazi u vruću fazu. Predstavnici političkih partija, koje sudjeluju u diskusiji o sprovođenju odluke Ustavnoga suda o konstitutivnosti naroda, sastaju se u ovom tjednu dvaput kod Wolfganga Petritscha, a predviđeno je da do 6-7. ožujka ponude svoje konačne definicije te maglovite političke floskule, kojom se i u desetgodišnjoj eri vladanja nacionalističkih stranaka, i danas kad je to vladanje djelimično relativizirano, služilo i služi proizvoljno, kako kojoj partijskoj vrhuški treba u ostvarivanju njezinih interesa. Ovo je prvi put da bi svi trebali biti istjerani na čistinu i primorani da konkretiziraju što misle pod frazom - vitalni nacionalni interes. Sudeći po dosadašnjim dogovorima predstavnika osmorih stranaka, kao i po prvom ovotjednom sastanku u OHR-u u utorak - rješenje nije ni na pomolu. Tek, moguće je nazrijeti dva globalno oprečna pristupa. Po jednomu, mora se taksativno pobrojati što su pitanja od vitalnog nacionalnog interesa, na koja bi se, onda, u odgovarajućim ustavno definiranim tijelima mogao primjenjivati institut veta. Po drugomu, ta pitanja ne treba precizirati, nego ostaviti na slobodnu procjenu od slučaja do slučaja.

Doista, što bi to mogla biti pitanja od vitalnoga nacionalnog interesa, ako bi ih trebalo strogo odrediti? Pošto u nas i danas u vezi s nacijama i narodima apsolutno prevladava ideološki diskurs, najčešće se nacionalni interes povezuje s područjem vjere, kulture, jezika, historije, a sve to zajedno proglašava se glavnim sadržajem još jedne ideološke svetinje - nacionalnog identiteta, koji mora biti osiguravan i štićen. U takvom ideološkom rječniku ovi se pojmovi nude kao ekskluzivni, čvrsto određeni i nepromjenljivi sadržaji, međusobno odijeljeni jasnim etničkim granicama.

Paradoksalno je, međutim, da se o takvim razlikama može govoriti jedino kad je riječ o vjerama, zapravo o konfesijama, jer, recimo, između pravoslavlja i katolicizma gotovo da i ne postoje supstancijalne razlike, osim onih ritualnih i običajno-kulturalnih. Uostalom, vjere i konfesije ionako je opasno miješati s političkim identitetima, jer tada prâve vjere nestaje, a nastaje politički eksplozivna smjesa. Njezinih strašnih učinaka smo se nagledali, a posljedice trpimo i danas. Upravo onako kako primjećuje suvremeni splitski sociolog religije Željko Mardešić, alias Jakov Jukić, govoreći o tom nepoželjnom miješanju politike i religije: "obje stradaju: politika gubi oznake razumnosti i završava u ludilu mahnitosti, a religija se izobličuje u fanatizmu i zlu".

Sve drugo - kultura, historija, jezik - suviše nam se prepliće, a da bi išta od toga moglo istinski predstavljati ekskluzivno područje jednoga, zasebnoga nacionalnog identiteta i interesa. Zato nacionalističke politike i unose i uvećavaju razlike na tom polju nasilnim i artificijelnim putem. Deklarativno zagovarajući nacionalnu kulturu, jezik, historiju kao svetinje, one se, kako svjedoči strašna stvarnost njihovih rezultata, ponašaju protukulturno, unakazuju jezik, falsificiraju historiju. Drugim riječima, sistematski rade sve - protiv vitalnih nacionalnih interesa "svojih" naroda. Tragično je, međutim, što je njihova shema nacije i nacionalne kulture potpuno i bez ikakve problematizacije, osim nekih usamljenih idealističkih pokušaja na polju reforme obrazovnoga sistema i promjene nastavnih programa, prihvaćena i od institucija međunarodne zajednice, i od vlasti i partija Alijanse. Taj opasni oportunizam i neinteligentna linija manjega otpora svjedoči da u nas doista ni kod jedne tzv. političke opcije nema svijesti o krucijalnoj društvenoj važnosti kulturnoga fenomena i procesa.

Tema vitalnih nacionalnih interesa zanimljiva je i kao indikator političkih aspiracija pojedinih stranaka. Tako, naprimjer, HDZ-ov funkcioner Niko Lozančić ovih dana iznosi stav svoje stranke: "Neprihvatljivo je specificiranje pojedinih pitanja od vitalnog nacionalnog interesa za bilo koji konstitutivni narod. Iz jednostavnog razloga jer ni Ustav BiH, po kojem se usklađuju entitetski ustavi, ne poznaje specificiranje pitanja vitalnog nacionalnog interesa. Mi cijenimo da je legitimno pravo legitimnih predstavnika svakog konstitutivnog naroda procijeniti u konkretnom trenutku šta je to vitalni nacionalni interes." Nije teško u ovome prepoznati staru HDZ-ovu "nacionalnu politiku", koja se u krajnjoj liniji svodila na svojevrsnu demokratsku uzurpaciju prava na tumačenje nacionalnih interesa, a u praktičnom političkom životu, u vremenima kada je HDZ sa SDA-om dijelila apsolutnu vlast u Federaciji, a sa SDS-om u Republici Srpskoj - u cijeloj Bosni i Hercegovini, na blokiranje političkoga života uvijek kada im je tako odgovaralo. Stvarni interes naroda u takvoj koncepciji bio im je i ostao, pučki rečeno, "desete zveke klepetalo". Pokušajte samo zamisliti sutrašnju, veoma lako moguću, situaciju u kojoj HDZ ponovo su-dominira u parlamentima, u vladi, u komisijama, i njezine "legitimne predstavnike" kojima je dano da "u konkretnom trenutku"određuju što je vitalni nacionalni interes! Već viđeno! Za podsjećanje: taj isti HDZ, ne tako davno, smatrao je da je protiv hrvatskoga nacionalnog interesa da Ustavni sud Bosne i Hercegovine donese odluku o konstitutivnosti naroda na cijelom teritoriju zemlje, pa će za povijest, kao trajna sramota i kriminalna politička glupost, ostati podatak da su po direktivi ove stranke dvojica članova Suda, Hrvati (Mirko Zovko i Zvonko Miljan), glasali protiv odluke, a visoki njezin funkcioner, Ivan Bender, na sav glas, bez stida i pameti, obrazlagao zašto je takva odluka "protiv hrvatskoga interesa"!

Konačno, ova kilava "rasprava" o ustavnoj reformi i unutar nje o temi nacionalnoga interesa pokazuje i to da u Bosni i Hercegovini još uvijek nema ni političke snage ni ličnosti od integriteta, vizije i odgovornosti, koja bi pred cijelom javnošću mogla dovoljno krepko i uvjerljivo izgovoriti notornu istinu - da je car gol! Odnosno, da svi narodi zajedno i svaki pojedinačno nemaju većega i vitalnijega interesa od opće konsolidacije zemlje. Socijalne i ekonomske na prvome mjestu, kao i od istinske izgradnje demokratskih institucija i civilnoga društva. Jer je posve aksiomatski jednostavna istina da tek u takvom društvenom ambijentu i naše nacionalne kulture/kultura mogu izaći iz dosadašnjega ideološkoga autizma i izolacionizma, i doživljavati punu slobodu i puni razvoj. Ne znam može li itko pametan i dobronamjeran formulirati veći i preči nacionalni interes od ovoga.

Arhiva Dani
246