a političku promociju Alije Izetbegovića kriv sam i zaslužan u mjeri u kojoj je za njega bilo važno prvo javno pojavljivanje u medijima u Bosni i Hercegovini nakon izlaska iz zatvora. Kao mladi i neiskusni urednik tadašnjeg Trećeg programa Televizije Sarajevo "Dobre vibracije" odlučio sam da početkom 1990. godine, izdašno koristeći popuštanje komunističkih stega nad medijima, u svojoj emisiji govorim o političkom organizovanju Bošnjaka. Nagovještaji višestranačja su donijeli i informacije da grupa široj javnosti prilično anonimnih ljudi u Sarajevu priprema osnivanje nekakve muslimanske stranke. Ne sjećam se kako sam došao do Izetbegovićevog broja telefona, ali je on pristao na učešće u mojoj emisiji, zajedno sa Alijom Isakovićem i Muhamedom Filipovićem (koji je, pak, u posljednji čas otkazao). Na recepciji RTV doma sam dočekao veoma učtivog, tihog čovjeka, sa kojim sam malo razgovarao prije početka emisije. Sama tema emisije je bila puno uspješnije zamišljena nego što je realizirana, djelimično zahvaljujući mom neiskustvu, djelimično osjećanju sve trojice da se krećemo političkim terenom u koji još niko sa sigurnošću nije kročio. Iz te jednosatne emisije u sjećanju su mi ostala tri detalja: kako sam se, u skladu sa tadašnjom medijskom etikecijom, gostima obraćao sa "druže Izetbegoviću" i "druže Isakoviću"; kako sam, gledajući tog povučenog čovjeka, razmišljao otkud nekom ideja da bi on mogao biti opasnost po državu, zbog čega je nakon montiranog sudskog procesa godinama robijao, kao i otkud njemu ideja da bi mogao biti lider neke stranke; i na kraju, sjećam se da mi je onaj drugi Alija pričao da je sa Izetbegovićem poslije emisije otišao u "Šetalište" i da je, zanijet razgovorom, i ne pitajući sagovornika, naručio dvije pive.

Od te 1990. godine do danas sam napravio desetak intervjua sa Alijom Izetbegovićem. Kako su intervali između njih bili ispunjeni uglavnom mojom oštrom kritikom njegove vlasti, to ni on nije ostajao dužan. Pretpostavljam da mu nije bilo prijatno čitati ono što smo o njegovoj vlasti pisali, ali ni ljudima u Danima nisu baš bile prijatne optužbe o neprijateljstvu, izdaji, plaćeništvu, naročito tokom rata. Ipak, zanimljivo je da Izetbegović uglavnom nije odbijao naše molbe za intervju. Jedini njegov uslov da govori za Dane bio je da mu dostavim pismena pitanja, na koja je slao pismene odgovore. "Bolje išta nego ništa", bila je moja deviza kojom sam prihvatao uslov, umirući od profesionalnog žala što čovjeku čiji svaki odgovor prosto crta bar još nekoliko ključnih pitanja nisam u mogućnosti i da ih postavim. Poučen upravo iskustvom sa Izetbegovićem, u svim prilikama kada sam studente novinarstva, od Banje Luke do Boston Universityja, podučavao tehnike pravljenja intervjua, uvijek sam savjetovao da nastoje svim silama izbjeći pismenu komunikaciju, koja ne ostavlja mogućnost za vođenje razgovora u skladu sa odgovorima sagovornika na prethodno pitanje.

Nažalost, i ovaj put sam bio prinuđen pristati upravo na takav način "razgovora". Ideja o jednom pravom, ozbiljnom, opširnom razgovoru u kojem bi Izetbegović sumirao svoj život, a posebno posljednju deceniju, nastala je nakon izlaska iz štampe njegove memoarske knjige Sjećanja. Bio sam razočaran njenim sadržajem, jer smatram da je njegova obaveza bila da javnosti ponudi više od onoga - vlastitih govora, saopćenja, izjava i mojih intervjua sa njim - što je mogao učiniti i neki revnosniji šef kabineta šefa države. Sredinom prošlog ljeta poslao sam mu pismo u kojem sam obrazložio moju ideju i ubrzo me je pozvao ne na intervju, nego na razgovor. Učinilo mi se da je zagrijan za moju ideju, ali sam, tek kad sam napustio njegov kabinet, shvatio da je glavni motiv poziva za sastanak bilo nešto što je žarko želio da mi saopći, nešto do čega mu je bilo neobično stalo. Radilo se o tome da hoće da mi kaže da su se i Dani i drugi sarajevski mediji ogriješili o njegovog sina Bakira, "koji nije lopov". Moram priznati da mi je njegov monolog bio jako dirljiv: preko puta mene je sjedio čovjek duboko svjestan da mu se bliži kraj, kojeg je od svih optužbi izrečenih na njegov račun najviše pogađalo optuživanje njegovog sina. "Ja te u ovo uvjeravam, a ti kako hoćeš, tebi na savjest", kao da je govorilo njegovo lice sa vidnim izrazom olakšanja što je napokon obavio posao koji ga je dugo mučio.

Iako smo dogovorili da mu preliminarnu listu pitanja pošaljem za nekoliko dana, a onda da napokon razgovaramo licem u lice, njegovo ionako loše zdravstveno stanje se pogoršalo. Vijesti o neizvjesnom ishodu liječenja u Saudijskoj Arabiji samo su dodatno ubile elan sa kojim sam mu predložio pravljenje intervjua. Jednostavno, preda mnom je bio čovjek čije ozbiljno narušeno zdravlje i godine definitivno ne daju mogućnost da mu postavim i stotine teških pitanja i suočim ga i sa ozbiljnim optužbama. Sa iznenađenjem sam otkrio da se ledeni profesionalac u meni topi pred činjenicom da je moj sagovornik čovjek koji jednostavno više nije u stanju da se nosi sa mojim pitanjima koja je izbjegavao i dok je bio u punoj političkoj kondiciji.

Sa velikom bojazni da možda prekoračujem granice pristojnosti, osluškujući informacije o njegovom lošem zdravstvenom stanju, ponovo sam se Izetbegoviću obratio molbom za intervju. Osjećao sam se nelagodno tokom telefonskog razgovora kada mi je, nakon što mi je opisao svoje sadašnje zdravstveno stanje, rekao: "Ja sam svoj posljednji intervju već dao." Nisam navaljivao, ali sam pitao o mogućnosti da mu pošaljem pitanja, a da on proba odgovoriti. Prihvatio je i uza sva navedena ograničenja pri njihovom odabiru i formuliranju, to sam i učinio. U jednoj stvari oko ovog intervjua Izetbegović me je podsjetio na onog starog: na onog zbog kojeg je štampanje Dana svojevremeno skoro kasnilo jer, brižljivo vodeći računa o svakoj svojoj riječi u svakom odgovoru, satima ne može da se odluči o, recimo, redoslijedu kojim će pobrojati imena Bičakčića, Ganića i Silajdžića u odgovoru na pitanje koga vidi svojim nasljednikom.

DANI: Gospodine Izetbegoviću, kakvo je Vaše zdravstveno stanje? Kako je to uopće biti star?

IZETBEGOVIĆ: Ne valja biti star, a alternativa je umrijeti mlad, a, priznat ćete, ni to nije neko rješenje. Ali ja vjerujem da sve ima svoj smisao, pa i starost i bolest. Moje zdravlje je vrlo promjenljivo. Evo, danas nisam loše, jučer sam bio. Jedan dan dobro, drugi loše, izjutra dobro, popodne loše, itd. Tako je već skoro tri mjeseca. Bilo je dana kada sam bio tako bolestan te sam mislio da ću te večeri umrijeti. Aritmija srca uklonjena je u Riyadu, ali ova pumpa što se zove srce, prilično je oslabila i onda to vuče druge belaje sa sobom. Pravo ime za moju bolest je 77 godina.

DANI: Koliko ste u prilici da se posvetite radu u Stranci demokratske akcije i koliko uopće pratite aktuelne događaje u Bosni i Hercegovini i svijetu?

IZETBEGOVIĆ: U posljednjih dva mjeseca dolazio sam u ured pet-šest puta. Ostalo sam preležao u krevetu. Nemajući šta pametnije da radim, gledao sam sve emisije, čitao sve novine, tako da mislim da sam prilično obaviješten o tome šta se događa u Bosni i Hercegovini i svijetu.

DANI: Jeste li pratili početak suđenja Slobodanu Miloševiću? Ako jeste, molim Vas da odgovorite na slijedeća pitanja: Šta mislite o strategiji njegove odbrane? Da li biste se pojavili kao svjedok pred Sudom ukoliko bi to tražili Milošević ili Tužiteljstvo?

IZETBEGOVIĆ: Pretpostavljao sam da će se braniti ovako kako se brani. To je logično u njegovoj situaciji, mada se neki ljudi u sličnim prilikama izgube. Sa njim to nije slučaj i nisam iznenađen. Ali, proći će ovaj spektakularni dio procesa, dolaze dosadni i zamorni dani izvođenja dokaza, što će potrajati. Pod uticajem ovih dokaza moglo bi započeti otrežnjenje srbijanske javnosti. Tako se nadam. Pojavio bih se na Sudu ako bih bio pozvan, naravno, ako to fizički budem mogao.

DANI: Kakav je značaj suđenja Miloševiću za Bosnu i Hercegovinu?

IZETBEGOVIĆ: Uvjeren sam da će se u toku suđenja dokazati teza o agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Dokazi su očigledni i Tužilaštvo neće imati težak posao kada se o tome radi. Tu je napad paravojnih jedinica na Zvornik i Bijeljinu prvog aprila 1992, opsada Sarajeva, masovne grobnice, Srebrenica, finansiranje vojske bosanskih Srba u toku čitavog rata. Svi oficiri ove vojske nalazili su se na platnom spisku Beograda i, koliko znam, to se produžilo i nakon rata. Dokazat će se da je Milošević naredio, odobrio ili barem bio upoznat sa svim zlom koje je u Bosnu došlo iz Beograda. Suđenje Miloševiću i dokazi koji budu izvedeni u toku ovog procesa, podržat će snažno našu tužbu pred Sudom pravde u Haagu, a to sve zajedno ne može ostati bez bitnih reperkusija na stanje u Bosni i Hercegovini, posebno na poziciju RS-a. Mnoge stvari koje danas nisu moguće, postat će moguće, jer će suđenje imati ne samo politički nego i psihološki uticaj na stanje u zemlji.

DANI: Čime Vi objašnjavate činjenicu da Radovan Karadžić još uvijek nije uhapšen?

IZETBEGOVIĆ: Pa, njegovi neće da ga uhapse, međunarodne snage se boje gubitaka, a postoji i ona treća pretpostavka o garancijama koje su Karadžiću navodno date 1996. Ali mislim da je ovim ograničenjima isteklo vrijeme i da će se Karadžić uskoro naći u Haagu.

DANI: Kakav je Vaš stav prema zapovjednoj odgovornosti na osnovu koje je Tužiteljstvo Tribunala podiglo optužnicu protiv Miloševića i na osnovu koje je bila pripremljena optužnica protiv Franje Tuđmana, što je glavna tužiteljica Carla Del Ponte prvi put javno potvrdila upravo u Danima?

IZETBEGOVIĆ: Svakako da su odgovorni oni koji su naredili, odobrili, tolerirali ili nisu spriječili zločin ako su to objektivno mogli. Zato mislim da je zapovjedna odgovornost moralno i pravno osnovana.

DANI: Kajete li se što ste Tuđmanu nudili dijelove Bosne i Hercegovine? Objasnili ste da je to bilo u cilju "ispipavanja" njegovih stvarnih namjera. Mislite li da je taj Vaš metod primjeren jednom državniku?

IZETBEGOVIĆ: Moja strategija je bila očuvanje Bosne i Hercegovine kao cjelovite zemlje. To je bila konstanta svih mojih nastojanja i zato postoje stotine dokaza, kako u mirovnim pregovorima koji su skoro permanentno trajali paralelno sa ratom, tako i u svim mojim istupanjima, počev od onih na Generalnoj skupštini UN-a, pa do govora na stranačkim skupovima. Za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu rizikovali smo mnogo toga, prihvatili smo vlast stranaca, bolan protektorat u zemlji, koji sada najviše pogađa Bošnjake. Nismo pokazali nacionalnu sebičnost, željeli smo Bosnu. Kažem, to je bila strategija, a, kad je strategija ispravna, u taktici je mnogo toga dozvoljeno, pa i "ispipavanje" nečijih stvarnih namjera. Tuđmanova politika nije bila jasna, kako to neki tvrde, bila je dvosmislena. Morao sam znati šta stvarno hoće. Da sam Tuđmanu stvarno ponudio dijelove Bosne i Hercegovine, zar to on ne bi iste večeri objavio na sva zvona. Zašto je sa tom senzacijom čekao da bi je povjerio samo generalu Kleinu?

DANI: Gospodine Izetbegoviću, molim Vas da raščistimo jednu od najvećih mrlja ratnog, herojskog Sarajeva. Siguran sam da i Vi, kao i ja, znate da Mušan Topalović Caco nije ubijen prilikom pokušaja bjekstva, kako glasi zvanična verzija nadležnih organa. Imam dva pitanja: da li ste se Vi saglasili sa prijedlogom da Caco bude ubijen? I drugo, da li je za Vas Caco, s obzirom na tumačenja prisustva Vašeg sina Bakira njegovoj drugoj dženazi, heroj ili zločinac?

IZETBEGOVIĆ: Jesam odobrio akciju protiv Cace, ali nisam ni naredio ni odobrio da se Caco ubije. Nisam imao niti sada imam razloga da sumnjam u zvaničnu verziju ubistva Cace u pokušaju bjekstva. Ne spadam u ljude koji bi mogli narediti da se neko ubije. Sretan sam što na duši ne nosim tu vrstu tereta. Iskreno rečeno, nisam puno ni tragao za nekom drugom istinom u Cacinom slučaju. Šta bih radio sa drugačijom istinom u onim prilikama, a Caco je noć ranije zaklao devet naših policajaca i vojnika. Šta bih radio sa istinom da je namjerno ubijen? A što se tiče pitanja šta je Caco bio - heroj ili zločinac, bio je i jedno i drugo, isprva heroj, kasnije zločinac. I još nešto: moj sin Bakir nije bio na Cacinoj dženazi. Tu dezinformaciju ste već jednom ranije iznijeli. Ispravite je.

DANI: Pretpostavljam da ste pratili događaje u vezi s izručenjem takozvane "alžirske grupe" vlastima Sjedinjenih Država. Da li biste i Vi postupili kao Zlatko Lagumdžija? Ako je odgovor negativan, moje pitanje je: kako biste Vi postupili?

IZETBEGOVIĆ: Razumijem ali ne opravdavam Lagumdžijinu odluku. Ne bih predao Alžirce bez zakonite odluke naših organa i suprotno odluci Doma za ljudska prava. Naši i međunarodni zakoni su prekršeni. Ali moram nešto priznati: bio sam zahvalan Bogu što u tim danima nisam na Lagumdžijinom mjestu. Toliko puta sam bio razapet između realnosti i vlastitih ubjeđenja.

DANI: Kakav je odnos koristi i štete učinjene Bosni i Hercegovini dolaskom osoba iz islamskih zemalja?

IZETBEGOVIĆ: Više je štete nego koristi.

DANI: Pretpostavljam da se ne slažete sa ocjenama po kojima ste podržavali njihov dolazak i kasniju legalizaciju njihovog boravka i ostanka u cilju reislamizacije Bošnjaka?

IZETBEGOVIĆ: Nisam podržavao njihov dolazak, tolerirao jesam. Dolazak nepoznatih ljudi, njih 100, 200 ili tri stotine, mogao je nositi samo rizik. Nama nisu bili potrebni stranci jer smo imali 200 hiljada naših mladića, čije smo namjere, porijeklo i imena znali. Još u svom govoru na Samitu islamskih zemalja u Senegalu, u januaru 1993, rekao sam: ne šaljite nam ljude, mi ljudi imamo, šaljite nam oružje. Ali to je bila poruka na pogrešnu adresu jer vlade ih nisu ni slale. Dolazili su na vlastitu inicijativu ili kao pripadnici nekih organizacija. A što se tiče ovoga što vi nazivate reislamizacijom Bošnjaka, radilo se o vjerskoj obnovi. Bio sam sretan zbog toga, ali porijeklo te pojave je domaće, ne strano, i to je opet ono što zovemo "bosanski islam", ne vehabijski ili talibanski. Uostalom, reislamizacija, kako je vi zovete, u punom je jeku 1990. i 1991. godine, a stranci su došli kasnije. Stranci nemaju nikakve veze s tim kao masovnim fenomenom. Bila je to izravna reakcija na represiju vjere koja je trajala skoro pola vijeka.

DANI: Uživate izuzetan ugled i tretman u saudijskoj kraljevskoj porodici. Zanima me da li se slažete sa ocjenama po kojima agresivno širenje vehabizma u Bosni i Hercegovini, sponzorirano od Saudijske Arabije, ima za cilj promjenu karaktera bosanskog islama? Da li bi masovnije prihvatanje vehabizma od strane bosanskih muslimana moglo imati, ili već ima, štetne posljedice po Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu?

IZETBEGOVIĆ: Očito ne poznajete situaciju u Saudijskoj Arabiji. Kraljevska dinastija kao cjelina uopće nije vehabijska. Vehabije su neki uticajni pojedinci u Saudijskoj Arabiji. Širenje vehabizma u BiH štetno je za Bosnu i Hercegovinu i muslimanski narod u njoj.

DANI: Gospodine Izetbegoviću, moje i Vaše znanje o islamu se ne mogu mjeriti. Zato Vas molim da prokomentirate moj utisak da su raskoš u kojoj živi saudijska kraljevska familija i državno uređenje u Saudijskoj Arabiji neprimjereni islamu.

IZETBEGOVIĆ: Ono što više privlači moju pažnju u Saudijskoj Arabiji je ogroman i neprekidan napredak u toj zemlji. Trebate otići i vidjeti to. Studentski grad kod Riyada ima 100 hiljada studenata i zaprema prostor kao pola Sarajeva. Jedno je bogata dinastija u bogatoj zemlji, drugo je bogata dinastija u siromašnoj zemlji. Zar se raskoš britanske kraljevske kuće bitno razlikuje od raskoši saudijske. Pa zar i naš monarh Tito nije imao pored Belog dvora još desetine dvoraca širom Jugoslavije, a da o Brionima ne govorimo. Takvi su monarsi, oprostio bih im štošta ako unapređuju svoju zemlju, a saudijska dinastija to čini, i to se vidi na svakom koraku.

DANI: Ima se utisak da ni Islamska zajednica nije sretna zbog širenja vehabizma, ali da je njena pasivnost kupljena saudijskim parama. Kako Vi procjenjujete današnju Islamsku zajednicu?

IZETBEGOVIĆ: Ne mislim da je Islamska zajednica pasivna u bilo kojem pogledu, i kao njen član zadovoljan sam njenim nastojanjima. Imami su ostali sa svojim narodom u najtežim prilikama. Reis Cerić je vrlo aktivan čovjek. Pored vjerskog ima i solidno laičko obrazovanje. Islamska zajednica ne podržava vehabizam. Moj utisak je potpuno suprotan.

DANI: Da li je poslijeratna izgradnja ponekad veoma raskošnih džamija u Bosni i Hercegovini, koje u potpunosti odudaraju od bosanske tradicije, dobar odabir prioriteta u odnosu na škole, bolnice, porodilišta, fabrike...?

IZETBEGOVIĆ: To su lijepe, monumentalne džamije koje ukrašavaju dio grada gdje se nalaze. One još nisu nadoknadile oko hiljadu džamija koje je agresor porušio u ratu. A da li ima potrebe za njima? Pune su, a u Sarajevu je morala biti zakupljena i Skenderija da bi svi zainteresirani mogli prisustvovati klanjanju bajram-namaza. I koliko znam, samo manji dio pomoći koje su islamske zemlje investirale u BiH utrošen je za džamije, daleko veći upravo u izgradnju i opravak škola, ambulanti, povratničkih kuća, pomoć siročadima i dr. Samo Islamska banka utrošila je 15 miliona USD isključivo za opravak i izgradnju škola, a Visoki saudijski komitet izgradio je ili popravio skoro 1.000 kuća u Brčkom. Egipćani i Malezijci uglavnom su trošili novac na izgradnju ambulanti i opravak kuća. Upravo je u toku malezijska akcija za pomoć Srebrenici. Bilo je i ulaganja u ekonomiju, primjer je kuvajtska investicija u Željezaru Zenica. Ali valja imati u vidu da ni zapadna pomoć nije usmjeravana prema ekonomiji nego isključivo prema infrastrukturi. To je bio stav donatora. Neki smatraju da je to bila greška. Ko zna? Onda se smatralo da treba osposobiti razorenu infrastrukturu kao uvjet oporavka ekonomije, a da će zatim strani biznismeni ulagati u preduzeća i firme.

DANI: Šta mislite o talibanima i njihovoj interpretaciji islama i kako objašnjavate da veliki broj muslimana u svijetu u Bin Ladenu prepoznaje idola a ne notornog zločinca i zlikovca?

IZETBEGOVIĆ: Muslimani nemaju idole, imaju uzore, ljude čiji im primjer imponira. Nisam siguran da veliki broj muslimana u svijetu u Bin Ladenu vidi uzor. Međutim, događaji su se isprepleli, tako da je potjera za Bin Ladenom tekla paralelno sa bombardovanjem Afganistana, slikama razrušenih sela, ubijanja civila i stradanja djece. Ne možete očekivati da muslimani ovome aplaudiraju, tim prije što rezultat akcije u Afganistanu nije ohrabrujući. Na čelo je došla vlada u kojoj se našao jedan broj kompromitovanih ličnosti, a Rusi su iskoristili priliku da Sjever stave pod kontrolu. A što se tiče talibana, mislim da to nije islam. Suviše je sile, prisiljavanja i pretjerivanja u njihovom načinu da bi to bio islam. Ku'ran izričito zabranjuje prisiljavanje i pretjerivanje u vjeri.

DANI: Slažete li se da je Al-Ka'ida zločinačkim ubistvima hiljada nedužnih civila 11. septembra već ostvarila jedan od vjerovatno najznačajnijih ciljeva: produbila je jaz nerazumijevanja između zapadnog i islamskog svijeta?

IZETBEGOVIĆ: Ne poznam Al-Ka'idu i njene istinske ciljeve. Za nju sam čuo tek u vezi sa najnovijim događajima. Ali činjenica je da je teroristički napad od 11. septembra i sve ono što ga je pratilo, za posljedicu imao produbljavanje jaza između zapadnog i islamskog svijeta.

DANI: Kako je moguće premostiti taj jaz?

IZETBEGOVIĆ: Potrebno je više kontakata, više uzajamnog upoznavanja, više uzajamnog poštovanja, više pravde u odnosu prema siromašnim zemljama, više obrazovanja, posebno u muslimanskom svijetu, a manje miješanja Zapada u unutrašnje stvari muslimanskih zemalja. Potrebno je pravično riješiti palestinsko pitanje, koje truje odnose između dva svijeta.

DANI: Brine li Vas američki odgovor na 11. septembar i politika Bushove administracije?

IZETBEGOVIĆ: Da, više puta sam se pitao da li se zaista radi samo o borbi protiv terorizma ili i nastojanju da se istovremeno osigura opća supremacija u svijetu. Za mene odgovor na ovo pitanje zavisi od američkog stava prema palestinskom pitanju. Hoće li Amerika sa ravnodušnošću ili čak sa odobravanjem nastaviti posmatrati kako snažan nasilnik tuče svezana čovjeka? Test iskrenosti borbe protiv terorizma Amerika polaže u Palestini. To je moje mišljenje.

DANI: Jeste li zabrinuti za sudbinu Bosne u kojoj treba da žive Vaša djeca i sudbinu svijeta u kojem treba da žive Vaše unuke?

"Hoće li Amerika sa ravnodušnošću ili čak sa odobravanjem nastaviti posmatrati kako snažan nasilnik tuče svezana čovjeka? Test iskrenosti borbe protiv terorizma Amerika polaže u Palestini"

IZETBEGOVIĆ: Pogodili ste moje skoro svakodnevno razmišljanje. U trenucima optimizma, koji nisu tako česti, vidim da se bh. granice ne mogu mijenjati, da će, suočeni sa sve rastućim siromaštvom, razumni ljudi u sva tri naroda prihvatiti jedinstveni ekonomski bh. prostor, da se čitav region kreće prema Evropi i postaje njen dio. A u evropskom kontekstu nema rata i pokolja, pa će moja djeca i unuci biti pošteđeni strahota koje su zadesile našu generaciju. A što se tiče svijeta, razvoj uistinu zabrinjava. Samo u toku mog života broj stanovništva u svijetu se skoro učetverostručio i dalje se uvećava geometrijskom progresijom, rijeke i jezera su zagađeni, atmosfera također, ozonske rupe, droga, itd., a jaz između siromašnih i bogatih se ne smanjuje nego uvećava. Naučni napredak uglavnom nije human i donosi koliko dobra, toliko i zla. Jedan pametan i dobro situiran prijatelj mi kaže da neće da rađa djecu, jer neće da rađa nesretnike. Vjeruje da će biti sve manje ljepote, a sve više agresivnosti u svijetu koji dolazi. I ja dijelim slične strahove.

DANI: Kada smo prije nekoliko mjeseci razgovarali, rekao sam Vam da knjiga Vaših memoara nije ispunila moja očekivanja. Jedan od odgovora koji nisam našao jeste onaj na pitanje ko su bili najveći prijatelji Bosne i Hercegovine u svijetu tokom rata. Vjerujem da bi svi oni kojima je Bosna i Hercegovina na srcu voljeli znati koje su to, po Vašem mišljenju, države, te državnici i pojedinci, najviše pomogli odbrani i očuvanju Bosne i Hercegovine?

IZETBEGOVIĆ: To su dvije zemlje na dva različita pola: SAD i Iran, SAD politički, Iran konkretno. U isti red idu Saudijska Arabija, Turska, Njemačka i Malezija. Prijateljski odnos prema BiH imali su predsjednik Clinton, iranski državnici, kralj Fahd, predsjednik Demirel, kancelar Kohl, premijer Mahathir. Njemačka je u jednom trenutku prihvatila 250 hiljada naših izbjeglica i pokazala veliku mjeru humanosti prema njima.

DANI: Koju odluku ili odluke iz perioda dok ste bili na vlasti, danas, sa naknadnom pameću, ne biste nikada donijeli?

IZETBEGOVIĆ: Mislim da nijednu stratešku grešku nisam napravio, taktičkih je bilo. Pod strateškim odlukama podrazumijevam one o ratu i miru. Nakon izlaska Slovenije i Hrvatske, o čemu se mi nismo pitali, imali smo izbor samo između krnje Jugoslavije sa Miloševićem i Karadžićem na čelu, i proglašenja nezavisnosti. Rat u BiH se nije mogao izbjeći čak i da smo prihvatili krnju Jugoslaviju. Sigurno bi došlo do hrvatsko-srpskog rata na teritoriji BiH. Zemlja bi i tada bila razorena, stanovništvo stradalo a Bošnjaci bi bili topovsko meso za dvije zaraćene strane. Dejtonski mir nije ni pravičan, ni dobar, ali je bio pravedniji i bolji od nastavka rata. Tako sam doslovno izjavio još na ceremoniji potpisivanja ugovora u Daytonu 21. novembra 1995. Kad je riječ o kritičarima Dejtonskog ugovora, ima jedan čudan fenomen: nikada ne kažu šta je trebalo učiniti. Da li je trebalo produžiti rat? Samo jedan političar, na vaše pitanje, dao je zagonetan odgovor. Rekao da on ne bi došao u situaciju da bude u Daytonu. Kako, nije objasnio, niti ste mu vi to potpitanje postavili. Nakon Srebrenice dao sam sebi riječ da ću učiniti sve da se rat zaustavi, jer slutio sam još jednu Srebrenicu, pa još jednu, dok čitava Bosna ne bi bila samo jedna velika Srebrenica. Zato vas molim, gospodine Pećanine, svaki put kada neki vaš sagovornik kaže da Dejtonski ugovor ne valja, što nije nikakvo otkriće, upitajte ga šta je, po njegovom mišljenju, trebalo učiniti. Odgovor ne interesira samo mene nego i javnost.

DANI: Šta mislite o bosanskim intelektualcima, a šta o bosanskim novinarima?

IZETBEGOVIĆ: Tu nije moguće dati neki opći sud. Kako mogu dati neku opću ocjenu kategorije u kojoj se istovremeno nalazi jedan Gojko Berić, kome se divim i kao čovjeku i kao novinaru, i tamo neki mali nikogović, koji piše senzacionalističke, lažive i, pri tome, polupismene članke. Obojica su novinari, ali razlika je kao od neba do zemlje. Slična situacija je sa intelektualcima. Raspon je ogroman i tu ne vrijedi izvlačiti neki prosjek. Mislim i vrlo dobro i vrlo loše, od pojedinca do pojedinca.

DANI: Jednom sam, dvije-tri godine nakon rata, prelistavao ratni komplet Dana. Bio sam šokiran mnogim tekstovima koje smo pisali moje kolege i ja o Vama i Vašoj vlasti - ovo u smislu da ja sa današnjom pameću od straha takve tekstove nikad ne bih napisao. Vi znate da ja Vas nisam držao prijateljem slobodne štampe i o tome smo svojevremeno i javno polemizirali. No, ovom prilikom hoću da Vam zahvalim za jednu stvar: na tome da su i meni i nekolicini drugih novinara u Sarajevu glave ostale na ramenima, unatoč tome što je u ratu bio dovoljan jedan Vaš mig pa da ostanemo bez njih. Zanima me imate li išta bolje mišljenje o Danima danas u odnosu na period kad ste bili na vlasti i kad ste nas nazivali "izdajicama, plaćenicima..."?

IZETBEGOVIĆ: Dobro je da ste se sjetili da prelistate ratne brojeve vašeg lista, mogli ste još neke zaključke izvući iz tog pregleda. Već iz ove historijske udaljenosti može se vidjeti da smo iz vanredno teških okolnosti uspijevali izvući maksimum za odbranu i obnovu BiH. A što se mene tiče, nisam bio, ili nisam htio biti, sila na čiji mig padaju glave. U Sarajevu su za vrijeme rata živjeli tužioci i sudije koji su me za pisanu riječ poslali na 14-godišnju robiju. Nikome od njih nije falila dlaka sa glave. Ne sjećam se da sam novinare ikada nazvao izdajnicima, a da su neki od njih spremni napisati najveću laž kako bi prodali novinu, u to nema sumnje i to se događa iz dana u dan. Pretjerivanje o problemu korupcije nanijelo je ogromnu štetu Bosni i Hercegovini. Je li u Tuzlanskom kantonu zaista pronevjerena milijarda dolara, a to se pisalo? Mogao bih vam navesti još pregršt primjera senzacionalizma i prikazivanja samo crnih tačaka u zemlji. Dok se tako pisalo, Sarajevo se podiglo iz pepela, popravljena je sva infrastruktura, vratili se ljudi, grad je pun mladosti, ali o tome se ne piše. Crne hronike otopile su ugled koji smo sa pravom uživali zbog herojskog otpora i obeshrabrilo one koji su namjeravali investirati u našu privredu. Mislim da smo u ovome saglasni.

Arhiva Dani
246