Arhiva Dani 246 LIČNOST U FOKUSU RIJEČ U FOKUSU Amerika bez dokaza CRA potvrdila navode Dana Prodaš bubreg, kupiš stan Smrt "izgladnjivanjem" Časopis koji izaziva strahopoštovanje

---

LIČNOST U FOKUSU
Dragan Kalinić

Ne postoji bolji način za dovođenje u apsurdnu poziciju ovdašnjih fašista u vlasti nego kada im se neočekivano iz ruku izbije glavni adut njihove politike - tirade o obespravljenosti i ugroženosti njihovog naroda.

Vlada Federacije BiH je sjajno reagirala, mada sa zakašnjenjem, kada je u srijedu usvojila Prijedlog primjene odluka Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti naroda u Federaciji, koji će biti upućen Parlamentu. Njime se ukida diskriminacija prema Srbima u Federaciji, između ostalog i time što se u Dom naroda Parlamenta Federacije uvodi i Klub srpskih poslanika, odlukom o nacionalnoj zastupljenosti funkcionera u izvršnoj vlasti na osnovu rezultata popisa stanovništva iz 1991. godine, te uvođenjem još jednog potpredsjednika Federacije, čime će se u narednom četverogodišnjem periodu na čelu većeg entiteta po 16 mjeseci smjenjivati Bošnjak, Hrvat i Srbin.

Još se tinta na usvojenom Prijedlogu Vlade Federacije nije bila ni osušila kada je iz Banje Luke zavapio Dragan Kalinić: "Odluka federalne vlade je ishitrena!" Dakle, predsjedniku Narodne skupštine Republike Srpske odluka po kojoj se Srbima u Federaciji vraća nacionalno i građansko dostojanstvo je - ishitrena! Naravno, jasno je da Karadžićev prijatelj, ministar i sljedbenik ne kuka zbog toga što se Srbima

u Federaciji popravlja položaj, već zbog toga što će apartheidu prema Bošnjacima i Hrvatima u Republici Srpskoj, kao najbranjenijoj tekovini genocidnog pustošenja polovine Bosne, konačno doći kraj.

Da rezimiramo: nikada u svom mandatu Vlada Alije Behmena nije donijela strateški značajniju, pametniju i bolju odluku od naprijed navedene. Ona je sjajna iz tri razloga:

- napokon je preuzeta inicijativa i napravljen ogroman korak u potiranju rezultata genocida i etničkog čišćenja, čime je proizvedena današnja bh. konstitucija;

- iz ruku Wolfganga Petritscha izbijen je adut zvani pronalaženje "inteligentne i kreativne simetričnosti" u primjeni odluka Ustavnog suda BiH, koji nije ništa drugo nego traženje načina za kompromis sa fašizmom u Republici Srpskoj;

- u paramparčad je razbijen mit o brizi za srpski narod, koji je dugo služio kao opravdanje za rasizam prema nesrbima u Republici Srpskoj, od strane SDS-ovih fašista "a la Kalinić" i njihovih taktičkih saveznika.

---

RIJEČ U FOKUSU
Marlene
Piše: Mile Stojić

Sto jedna godina je prošla od rođenja Marlene Dietrich, a njena slava nikako ne tamni. Njeno ime je danas već mit, jedan od rijetkih pozitivnih mitova što nam ih je ostavilo dvadeseto stoljeće.

Izložba njenih fotografija koju je sarajevski Goethe institut upriličio u Galeriji "Novi hram" u okviru ovogodišnje Sarajevske zime, potvrđuje bajku o tome kako je jedna njemačka djevojka, "od glave do pete za ljubav ugođena" (kako glasi jedan njezin poznati refren), osvojila film, kao najveći umjetnički, i porazila fašizam kao najstrašniji socijalni izum dvadesetog vijeka.

Rođena 1901., kao druga kćerka u obitelji policijskog narednika Luisa Dietricha u Schönebergu pokraj Berlina, vrlo rano će se otisnuti u svijet umjetnosti, mijenjajući ne samo svoje krsno ime Magdalena u Marlene već i godinu svog rođenja: u svim njenim biografijama stoji da je rođena 1904. Kao djevojčica doživljava smrt oca, zatim seli u jedan internat da bi učila violinu. Već sa dvadeset okreće se teatru, gdje joj legendarni Max Reinhard nudi prvu ulogu u Shakespeareovu komadu Ukroćena goropad.

Kao tridesetogodišnjakinja dobija ulogu Lole u filmu Plavi anđeo Josefa von Sternberga, filmu čiji će naziv ona nositi cijeli život kao svoj nadimak. U tom filmu ona nastupa kao erotična zavodnica, izvodeći songove koji se i danas pjevaju diljem globusa - "Johnny, kad budeš slavio rođendan, bit ću ti gost i ostati cijelu noć, Ja sam od glave do pete za ljubav ugođena, to je moja priroda..." Pošast zvana Marlene širi se munjevito sve do Amerike, gdje tridesetih godina ona potpisuje sedmogodišnji ugovor za holivudske Paramount Pictures.

Godine 1936. Joseph Goebbels nudi joj 200 tisuća reichsmaraka akontacije da snimi u Njemačkoj jedan film po svom slobodnom izboru, ali ona tu ponudu odbija. U godinama pred Drugi svjetski rat snima sa Ernstom Lubitschem, Billyjem Wilderom, Alfredom Hitchcockom i Orsonom Wellesom. U ljeto 1937. posljednji put posjećuje domovinu i opet odbija laskave filmske ponude nacionalsocijalista, a 1939. demonstrativno uzima američko državljanstvo.

Dok u njenoj domovini bjesni fašizam, ona igra uloge demonskih, fatalnih žena, postajući ikonom i seks--simbolom novoga svijeta. Nakon Drugog svjetskog rata istražuje sudbinu svoje sestre, koja je zaglavila u jednom koncentracijskom logoru. Dobija američku Medalju mira i Francusku legiju časti za svoje antifašističko djelovanje. Šezdesetih nastupa ponovo kao pjevačica, obnovivši svoje mladalačke hitove i pridodavši im nove, poput Dylanovog Odgovor zna samo vjetar. No, najpoznatija točka u njenom repertoaru postat će njemačka pjesma Lilly Marlene, od koje je Hitler bio napravio nacističku koračnicu, a kojoj je ona ponovo vratila prvobitnu nevinost. Godine 1960. vraća se u Njemačku, gdje biva dočekana kao izdajnica zemlje, a 1976. preseljava u Pariz. Koncem 1983. reditelj Maximilian Schell pravi film o njenom životu, kojemu ona daje tek svoj nestareći glas. Ona se u filmu pokazuje samo s leđa, da njeni obožavaoci ne bi vidjeli to lice unakaženo tragovima vremena.

Godine 1987. Marlene objavljuje memoare pod nazivom Ja sam, hvala Bogu, Berlinčanka, a pet godina nakon toga umire u Parizu. Njeni posmrtni ostaci preneseni su u berlinsko groblje Friedenau. Njenu grobnicu su posljednjih godina u više navrata skrnavili neonacisti, pišući po njoj natpise tipa "Die Hure im Pelz" (kurva u krznu). Pa ipak, stotine posjetitelja dnevno posjete taj grob anđela koji je imao najljepše noge u sveukupnoj povijesti anđela.

---

Prodaš bubreg, kupiš stan

"Prodajem bubreg za 40.000 eura…", oglas je koji je više puta objavljen u cazinskoj novini Prezent. Koja li je muka natjerala oglašivača da na tržište ponudi dijelove te savršene mašinerije koja se zove ljudski organizam? I teolozi i naučnici ustvrdit će da ne postoji ništa u ovoj mašini koja čini čovjeka, što je suvišno. No, neko ipak prodaje bubreg: dvadesetosmogodišnjak Elvir Pilipović, ratni vojni invalid bez noge, iz Cazina, otac troje maloljetne djece. Elvir je razveden i sam brine o dvoje djece. Privremeno je smješten u dvosobni stan koji dijeli sa ratnim drugom i njegovom tročlanom porodicom. "Uskoro moram napustiti ovaj stan. Ne mogu na ulicu sa dvoje djece. Moram nekako obezbijediti djeci krov nad glavom", priča Pilipović.

On je dugo "razbijao" glavu tražeći način da riješi stambeno pitanje, sve dok preko interneta nije saznao da se može prodati bubreg za solidnu svotu novca. Obratio se ljekaru koji je njegov "lični prijatelj" i informisao se da li se može živjeti bez jednog bubrega. Prijatelj medicinar navodno mu je odgovorio da, iako nema jedne noge, ne vidi razlog zašto ne bi mogao da živi i bez jednog bubrega. Istina, Pilipoviću je ljekar-prijatelj savjetovao i da izvrši zdravstvene pretrage. Nakon toga, odluka je donesena! Otišao je u redakciju lokalne novine Prezent, koja besplatno objavljuje oglase, i započeo prodaju svog bubrega.

"Javljalo mi se već nekoliko kupaca. Uglavnom su to ljudi koji su u sličnoj socijalnoj situaciji kao i ja. Oni mi nude od 20.000 do 30. 000 KM za bubreg", kaže Pilipović. On veli da nije spreman cjenkati se za svoj bubreg. Jer, ukoliko bi malo spustio cijenu, ne bi uspio riješiti stambeno pitanje. "Šta mogu kupiti za tridesetak hiljada maraka?", pita se Pilipović. Ostao bi, veli, i bez bubrega i stana. A na upit da li zna da je prodaja organa nezakonita, odgovorio je ljutito: "Nezakonito je što meni država ne osigura normalan život. Nisam se ja borio za Ameriku."

Ispovijest Elvira Pilipovića samo je jedna od stotine sličnih priča na velikoj berzi ljudskih organa. Arif Osmanović iz Tarčina, osamdesetpostotni ratni vojni invalid, da bi kupio stan, također prodaje bubreg, ali njegova cijena je 70.000 KM. On je, veli, spreman "povoljnu cijenu" sniziti ukoliko je bubreg potreban nekom slabijeg materijalnog stanja. Za razliku od Pilipovića i Osmanovića, koji prodaju tek po jedan bubreg, jedan Tuzlak preko Fronta slobode prodaje "sve organe bez kojih može živjeti".

Iako oglašivači smatraju da je njihovo pravo na vlastito tijelo neprikosnoveno, zakon kaže suprotno, što potvrđuje i dr. Željko Mišanović, federalni ministar zdravlja. On kaže: "Nijedan zakonski propis u oblasti zdravstva ne dozvoljava trgovinu dijelova ljudskog tijela." Osim toga, uzimanje i presađivanje dijelova tijela može se vršiti samo u svrhu liječenja, a oni koji se ipak odluče da se "na svoju ruku" snabdiju nekim ljudskim organom moraju računati na to da mogu kupiti neodgovarajući, pa čak zaraditi i sidu ili neku drugu zaraznu bolest!

---

Smrt "izgladnjivanjem"

Refija Bishof tvrdi da je njena majka Nura Klempić (1915) prije trinaest mjeseci umrla od "posljedica dugog izgladnjivanja u Javnoj ustanovi Dom za zaštitu starih lica u Sarajevu". Želeći da "drugi ne prolaze kroz pakao kao njena majka", odlučila je pokrenuti tužbu protiv Doma i javno o tome govoriti.

Nura Klempić bila je Zvorničanka. Početkom rata izbjegla je kod kćerke Refije u Njemačku. U BiH se vratila 1997. godine i nastanila u Staračkom domu u Sarajevu. Troškove boravka u iznosu od 550 KM izmirivala je kćerka Refija Bishof. Međutim, kada je Refija prvi put, nakon pet mjeseci, vidjela majku, bila je zatečena njenim izgledom. Nura je bila toliko mršava da je kćerka Refija angažirala i platila grupu rođaka da joj donose kaloričnu hranu.

"Žalila sam se osoblju na uvjete života u Domu, a oni su mi zbog toga čak zabranili i da je posjećujem, pod raznim izgovorima", priča Refija, sa suzama i uzdasima. Ona je majku, dva mjeseca prije nego što će umrijeti, pokušala odvesti sebi, ali, kako tvrdi, odbijena je pod izgovorom da je njena majka previše slaba da bi putovala.

No, direktor Javne ustanove Dom za zaštitu starih lica Sarajevo Zijad Memišević kategorično odbija optužbe da korisnike izgladnjuju. On kaže da je jelovnik koji je na raspolaganju korisnicima pravljen po preporuci ljekara, te da je takav korišten i prije rata. Pri samom pomenu Refije Bishof, direktor Memišević je odmahnuo glavom i, vidno iznerviran, prokomentirao: "Vjerovatno ste je vidjeli, te stoga ne moram da vam objašnjavam o kakvoj je osobi riječ"!? Prema njegovoj priči, osoblje Doma je više puta imalo rasprave sa Refijom Bishof i, unatoč tome, trudili su se ispuniti sve njene zahtjeve.

"Nura Klempić je primljena u Dom sa dijagnozom hroničnog oboljenja srca, pritom se kretala uz pomoć ortopedskih pomagala. Teško oboljenje srca i godine starosti bili su uzroci njene smrti", kazao je dr. Faruk Nišić, ljekar opće prakse u Domu, te dodao da ju je za dvije godine pregledalo četrdesetak ljekara.

Dr. Nišić sumnja da Refija Bishof nije mogla odvesti svoju majku iz Doma, jer se u njemu boravi na dobrovoljnoj osnovi i pretpostavlja da joj je takvo što bilo samo savjetovano. S druge strane, Refija vjeruje da je njena majka namjerno zadržavana pošto ova ustanova zvanično nije ni na jednom budžetu i finansira se od onog što joj klijenti plate. Sud će, svakako, imati težak zadatak.

---

Časopis koji izaziva strahopoštovanje

Kad već nemamo domaći časopis za arhitekturu i kulturu, dobro je da imamo i tuđi. A još ako je napisan na jeziku koji, bez obzira na njegovo ime, svi razumijemo - hvala ti Bože. Oris je taj časopis koji odnedavno veseli i bosanskohercegovačke ljubitelje arhitekture i kulture.

Nastao prije tri godine u Hrvatskoj, Oris je ovih dana, pod pokroviteljstvom "Anaksa" i "Melapoda", promoviran i u Sarajevu, Mostaru i Tuzli. Njegov 12. broj, štampan na odličnom papiru i na preko dvije stotine stranica, veći svoj dio posvetio je bosanskohercegovačkoj arhitekturi i kulturi.

U novom broju, između ostalog, objavljen je intervju sa poznatim sarajevskim arhitektom Zlatkom Ugljenom i posebno predstavljena Džamija Behram- -begove medrese u Tuzli, koju je projektirao zajedno sa kolegom Huseinom Dropićem.

Iako su mnogi hrvatski izdavači bili skeptični i nezainteresirani da u začecima podrže projekt Oris, redakcija lista koju čine arhitekti i umjetnici drugih profila, ustrajali su na formi stručnog, afirmativnog časopisa. Formirali su vlastitu izdavačku kuću "Arhitekst", koja je dosad objavila i nekoliko knjiga iz arhitekture.

"Osudili su projekat na propast već poslije njegovog drugog ili trećeg broja", kazao je Andrija Rusan, glavni i odgovorni urednik Orisa, ali dodao i to da su se, uprkos takvim prognozama, održali na tržištu.

Ovaj časopis finansira se prodajom, reklamama (tu je čak i reklama "Versace Ceramic Designa"), a potpomognut je sa četiri odsto godišnjeg budžeta od strane Ministarstva kulture Republike Hrvatske. (Šta bi na ovo rekla entitetska ministarstva kulture i obrazovanja u BiH?)

Dvomjesečnik Oris se štampa u 5.000 primjeraka u dva izdanja, a čitalac se može odlučiti za hrvatsko-englesku ili slovensko-englesku verziju. Oris se prodaje u knjižarama ili putem pretplate po cijeni od 21 KM ili 88 kuna, i na internetu ćete ga naći na adresi www.oris.hr. Distribuira se u Hrvatskoj, BiH, Sloveniji, Srbiji, Makedoniji, Austriji i sjevernoj Italiji i prisutan je na svim arhitektonskim i građevinskim univerzitetima u svijetu.

---