Avdo Palić bio je jedan od najboljih oficira Armije BiH. Učinivši ono što skoro nijedan drugi nije učinio - polažući svoj život da bi stotine drugih bilo sačuvano - Palić je iza sebe ostavio suprugu i dvije maloljetne kćerke. Prošlog ponedjeljka Esma Palić i njene dvije kćerke su deložirane iz stana u Sarajevu. Provedba imovinskih propisa u ovom slučaju nije sporna, ako je to u pitanju; međutim, skandalozna je činjenica da familija Palić od ovdašnjih vlasti nije za početak dobila, a niti sada ima neosporno i neosporivo "stambeno rješenje". Esma Palić je, potpuno usamljena, proteklih šest godina tragala za svojim mužem; nažalost, sve što je dobila jeste krvarina koju joj je na "zadovoljstvo" predstavnika međunarodne zajednice, a oni to inače zovu i odštetom, isplatila Vlada Mladena Ivanića. Moguće je već zamisliti nekog od stranih birokrata kako objašnjavaju da Palićeva s tom krvarinom sada može i iznajmiti stan; domaći birokrati će nju i njenu djecu možda uputiti u davno spaljenu i u snijeg i led okovanu Žepu. Avdo Palić posthumni je nositelj najvišeg ratnog priznanja jedne vojske koja je na umoru; njegova familija ostala je na skrbi države koja je davno prestala da postoji. A onda postala zemlja u kojoj krvarina preko noći može postati stanarina.

Potpredsjednik Upravnog odbora Elektroprivrede BiH Safet Oručević odlučio se umiješati u svoj posao. Tako smo se barem ponadali, nakon najave da će solidni paušal biti zarađen beskompromisnim zahtjevom novom menadžmentu najznačajnije bh. firme da sve njihove odluke moraju biti pokrivene papirima. A Safa je, sudeći po novinskom izvještaju koji se izdašno poziva na menadžment Elektroprivrede BiH, zatražio papire o svemu: o različitim investicionim odlukama, o tenderskim komisijama, o donacijama, "uključujući i one koje je potpisao direktor", o prodaji električne energije, itd. Kao javno preduzeće, EP BiH je obavezna na transparentnost, pa je Oručevićeva najava pune otvorenosti rada Uprave preduzeća zaslužila respekt. Ali, nisu džaba oni što su izmišljali sentence kazali - prvo skoči pa onda reci hop. Taman kada smo očekivali određene neugodnosti za političara, inžinjera i direktora Envera Kresu i njegove suradnike, ili, tačnije, za prethodnije u njegovoj fotelji, Oručević je djelomično reterirao, iako se dalo naslutiti da papira sa zaglavljem fali, a gdje fali papira, potencijalno fali i para, znači eventualno ima i lopovluka. Zašto je Oručević nakon žestoke najave, kojom je do ove rečenice priskrbio simpatije, poslao Oslobođenju reagiranje - mali vojnički tekst kojim upoznaje javnost da je njegova suradnja sa direktorom Kresom na zavidnom nivou? Možda će odgovor biti jasniji već nakon najavljene sjednice Upravnog odbora: ili će, u skladu sa promjenama, papiri sami ispričati svoju priču ili će dobar potez ostati sterilno onako.

Ramiz Delalić je ponovo u bijegu. Tek što je odslužio jednu zatvorsku kaznu, Delalić se ponovo morao vratiti u zatvor, 21. februara. U međuvremenu, kantonalno tužilaštvo povelo je protiv Delalića istragu za ubistvo Nikole Gardovića. I umjesto da ga ne pušta iz pritvora, pošto je već jednom bio u bijegu, nego zadrži u pritvoru do početka druge presude, a u međuvremenu promatra razvoj istrage, Kantonalni sud se odlučio za red poteza koji je Delaliću olakšao bijeg na toliko željenu slobodu. Sud je, naime, prvo sačekao da on izađe na slobodu, očekujući (zaboga, riječ je o savjesnom građaninu!) da se javi na saslušanje u slučaju "srpski svat", a potom mirno vrati u Zenicu, gdje će dočekati kraj te istrage. Zato je raspisivanje potjernice za njim istinska farsa; Kantonalni sud imao je priliku da spriječi njegov bijeg, ali to nije učinio. Sada je loptica, zahvaljujući zastrašujuće aljkavom pravosuđu, još jednom prebačena policiji, koja mu je i prvi put s teškim mukama ušla u trag. Nažalost, slučaj "Ćelo" je samo simptom, a ne uzrok bolesti od koje pati ovdašnje sudstvo; slučaj "Šaćirbegović" također govori u prilog tome. Ono što slijedi, već je viđeno: potraga, spektakularno hapšenje, zatvor i, naravno - novi bijeg.

"Već je dosta vremena odmaklo od rata, a i situacija se ovdje iz temelja promijenila, sada imamo demokratske vlasti u Srbiji, Hrvatskoj i BiH, te smatramo da rad Haškog tribunala treba privoditi kraju", dobronamjerno savjetuje ambasador Ruske Federacije u Nezavisnim novinama. Što je sporno iz dva ugla. U jednom uglu vrebaju demokratski sklonjen general Ante Gotovina, nevidljivi čovjek Račanove Hrvatske, i demokratski zaštićen najdraži gost Koštunicine VJ đeneral Ratko Mladić, te mnogobrojni daleko anonimniji pipci "nedemokratskih" vlasti susjednih nam država. A iz drugog ugla bi valjda neko od "lokalnih lidera" trebao da gospodinu Griščenku sugerira da se on jako malo pita o unutrašnjim stvarima naše države, ma kakva ona bila, a daleko manje o radu Tribunala koji je uspostavljen rezolucijom Savjeta sigurnosti UN-a, a ne nekim od famoznih Jeljcinovih "ukaza". Naravno, Griščenko ipak smatra da pravda treba biti zadovoljena: "No, sada bi se sudski procesi mogli sprovoditi i ovdje." Prividno podržavajući "zrelost" bh. pravosuđa, i podmećući kukavičije jaje lokalnim sudovima, dokazano nesklonim procesuiranju "naših" zločinaca. Takva preporuka je svjesno previđanje činjenice da je ICTY utemeljen upravo zato da se suđenje za krvoloke balkanskih ratova obavi pred licem nepristrane, objektivne, međunarodne institucije. Da se, recimo, izbjegne situacija u kojoj Radislav Krstić dobije od Salema Mise 120 godina Zenice pa postane srpski mučenik, ili dvije godine uslovno pred sudom u Prijedoru pa postane poljoprivrednik. Ili vojni ataše konzulata BiH u Groznom.

Razgovor s domaćinom Vojislavom Koštunicom, predsjednikom SRJ, vođa naše parlamentarne delegacije otvorio je onako farmaceutski: gorkom pilulom. Zahtijevajući rješavanje problema dvostrukih kriterija prema građanima BiH na granici, kao i našim motoriziranim državljanima dok putuju jugoslavenskim cestama. Pošten, državnički potez. Naime, relativnost "normalizacije" odnosa spoznat će bezmalo svaki žitelj Federacije koji pređe Drinu. Jeste, viza je ukinuta, tako da graničari na ulazu klepe muhur u pasoš i mahnu rukom. Ali isto tako propuste naglasiti da je i dalje na snazi obaveza prijavljivanja MUP-u. Koja važi za Amerikance, Norvežane, Federalce, ali za Bosance iz RS-a ne važi. Pa, ako je neoprezni gost ne ispuni, onda mu na granici uzmu 3.000 dinara. Pedeset eura. Nekad pred prekršajnim sudom u, recimo, Malom Zvorniku, a nekad na licu mjesta ("'Oćeš da častiš ili da te držimo ovde do jutra!"). A pristojbe i cestarine za Federalce su otprilike deset puta veće nego za vozače iz RS-a. Dakle, apartheid s ljudskim likom. Tokić je potegao i pitanje saradnje s Tribunalom, gdje bi naši susjedi mogli konačno otpremiti onaj apartheid s neljudskim likom iz Slobinog zemana. Predočivši tako domaćinu i najvažnije pitanje prošlosti odnosa BiH--SRJ, nakon što je otvorio priču s onim o kojem ovisi njihova budućnost.

Teško je razumjeti se u prava, naročito ona ljudska. Tako da, ako se iz kaprica ili nekog drugog (ne)razumljivog razloga naredi obustava protjerivanja svjetski poznatog i priznatog narko-dilera, to uskoro više i neće biti vijest. Naime, predsjednica Doma za ljudska prava Michele Picard naredila je obustavljanje rješenja Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH o protjerivanju turskog državljanina Fedaija Unalu iz BiH. Svojevremeno, Unala je bio protjeran sa prostora SFRJ zbog krađe automobila u Austriji. U međuvremenu od kradljivca automobila postao je narko-diler za kojim su potjernice raspisale Austrija i Njemačka. No, tu se nabrajanje stavki koje se nalaze u dosjeu ovog Turčina koji posjeduje bh. Interpol ne završavaju. U policijskim dosjeima diljem svijeta može se naći pod identitetima Oezdemir Suekrue, Unal Feday, Uenal Fedai ili Unal Fedai. Očito, prilikom vađenja ličnih dokumenata, a i to se dešava, katkad bi mu zaboravili ili zamijenili koje slovo u imenu i prezimenu. No, iz nekog razloga sve je to dojmilo predsjednicu Picard, te je stoga odlučila malo mu i produžiti boravak u BiH. Tako je odluku Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH osporila, navodno zbog kritika koje su adresirane na ovu instituciju povodom ishitrene odluke u slučaju "alžirske grupe". Nadajmo se da ovo pranje savjesti neće preći u naviku jer bi BiH i zvanično mogla da postane sklonište za protjerane narko-dilere.

Dobro, poređenje jest izlizano, ali vojnik u politici stvarno podsjeća na slona u staklarskoj radnji. Dezorijentisan u prostoru, bez osjećaja gdje se stvarno nalazi, trapav i generalski uskogrud, naš vojnik ruši sve dobronamjerne sugestije, dogovore, principe, talove ispod stola, ruši sve ono na čemu se Alijansa zasniva jer mu je prahnulo da opet bude ministar, jer je, zaboga, i on uvjeren da ima misiju, kako će Bosna, kako će ova staklarska radnja bez njegovog aktivnog doprinosa, onog doprinosa od kojeg država ne može imati koristi, čak i kada bi Sefer Halilović svoj posao radio briljantno, savršeno, mudro, genijalno. Mnogi se slažu da je bio dobar ministar za izbjeglice, čak najbolji do sada, iskreno predan toj ostavljenoj populaciji bosanskog poraća. Ali, insistirajući na svome povratku u fotelju izvršne vlasti, on i njegov moralno posrnuli BPS faktički insistiraju na pucanju vlasti, rade u korist sopstvene štete ali i nanose neprocjenjivu štetu kako političkom kontekstu, tako i samoj strukturi Alijansine vlasti, koja mora trošiti energiju na razumno urazumljivanje vlastohlepne BPS skupine. Postoji dobar razlog da Sefer ne uđe u staklarsku radnju. Ako uđe, polupat će sve, razvaliti porculansku Alijansu (možda čak i po nacionalnoj liniji), i šta? Neće biti ni ono malo para za izbjeglice. Ako ne uđe, moralni kredibilitet koji još uživa u znatnom dijelu bh. javnosti, ipak će biti održan, omogućavajući BPS-u da se iznutra rekonstituiše i nanovo stvori uslove za transformaciju iz grupe ljudi u respektabilnu stranku bosanskohercegovačke integracije. Nemoj ući, Sefere. U fotelju, nemoj.