"Po plastične penise u Tuzlu dolaze devojke iz oba entiteta"

(naslov u bosanskohercegovačkom izdanju Sveta)

U proljeće 1992. Robert Čoban je odlučio imati svoju novinu. Student prava na novosadskom fakultetu do tada je, pored saradnje u nekoliko sarajevskih, beogradskih i zagrebačkih listova, uređivao Studentski index i zbog kritičkih tekstova o Miloševićevom režimu ostao i bez novine i bez škole. Pokušao je praviti Nezavisni index, pa samo Index, tražeći partnere koji neće imati ambiciju da kontroliraju njegovu energiju ili sprečavati ispunjenje osnovne zadaće: odabira prave strane u jasnoj podjeli na dobre i loše. Kako nije išlo, zaposlio je sekretaricu, izbjeglicu iz Sarajeva, i sa prijateljem iz škole odlučio praviti Svet - nezavisni dvonedjeljnik u Novom Sadu.

U svojim prvim brojevima taj je list objavio reportažu iz Sarajeva u kojoj je bilo jasno i ko i na koga puca, intervju sa generalom Armije BiH Jovanom Divjakom, priču iz Hrtkovaca, sela čijim su stanovnicima, Hrvatima, srpske trupe redom rezale vratove, razgovor sa Biljanom Plavšić, čije dijelove danas iščitavaju tužioci Tribunala u Haagu…

Mladom izdavaču jednog dana najavili su se gosti - Amerikanci zainteresirani za rad nezavisnih medija. Prije negoli će doći, Čobanova sekretarica je kupila četiri čaše eurokrema. Troje uposlenih je pojelo sadržaj, opralo "ambalažu" i imalo u čemu poslužiti piće.

Čudo u Vojvodini Deset godina kasnije, Robert Čoban (1968, Bač, Vojvodina) ima svoje novine (22), dvije izdavačke kuće, puno novca i poziciju kralja balkanskih tabloida. Direktor i glavni i odgovorni urednik svih svojih listova je, naravno, i vrlo bogat čovjek. Njegov American Dream se ostvario kao na holivudskoj matrici.

Visoki, grlati, karizmatični Vojvođanin nije do vrha stigao zato što je novinarski genij, mada jeste pisac kakvog bi poželjela svaka redakcija. Čoban je uspio jer je shvatio kako se tamo gdje se govore južnoslavenski jezici, nikada ne obogate oni koji novine prave, već oni koji ih izdaju - uz izuzetke čiji se bankovni računi, ipak, ne mogu mjeriti s Robertovim - i da ima jasan izbor: igrati misionarsku ulogu do kraja, ostati siromašan i za trud dobiti barem čir a ne promijeniti ništa značajno u sluđenom društvu, ili tom istom društvu ponuditi dijagnozu njegovog ludila u formi novinskog teksta.

Izbor je olakšavala i njegova nacionalna pripadnost. Robert Čoban je vojvođanski Hrvat, što je zapjenjenim srpskim nacionalistima bio razlog više da prijetnje smrću dovedu skoro do realizacije, uz jasnu demonstraciju sile. Nakon jedne takve, od redakcije Sveta ostala je samo gomila krhotina čija je poruka bila jasna.

Svet je svoju koncepciju mijenjao polako: prvo su se pojavile vijesti sa estrade, pa su postale dominantne, a onda je granica nestala. Važno je bilo imati što bolju fotografiju, atraktivan naslov i malo teksta - reda radi. Reklamni prostor ostavljen je vidovnjacima, proročicama, nadriljekarima, čudotvorcima i putnicima kroz vrijeme. Rezultat - preko 200.000 štampanih primjeraka (prema nezvaničnim i nepreciznim podacima) i tržiše u Makedoniji, Saveznoj Republici Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini!

Srbija do Banje Luke Nije Svet, naravno, prva jugoslavenska novina u BiH. Otkako je Republike Srpske, čije su granice, istina nešto razmaknutije, topovima nacrtane još 1992, a ne 1995, flomasterima u Daytonu, tamo je najtiražnija srpska štampa. I danas, uostalom, beogradske Večernje novosti u RS-u kupuje više ljudi nego, recimo, banjalučki Glas srpski. Prema podacima "Bijeljina plasmana", uvoznika većine jugo-izdanja, svakoga dana granicu na Drini pređe 20.000 kopija VN-a!

Na kioscima Republike Srpske je i još oko 90 periodičnih časopisa čija je osnovna cijena u dinarima. Tu su: Dama, Profil, Vrele gume, Naj torte, Sex šok, Bumerang, Kalibar, Naša praktika, Vizija, Tempo, Bazar, Praktična žena, Politikin zabavnik, sve (i o svemu) do nezanimljivih Vremena i odavno nezanimljivog Nina. Podaci o tiražima ovih tiskovina nisu dostupni, a distributerske kuće s kojima smo kontaktirali imaju šablonizirani odgovor: "Zavisi koliko se uveze, ali nisu to velike cifre."

Zbilja i nisu, sem jedne. Na osnovu informacija iz različitih izvora, procjena Svetovog tiraža u manjem bosanskom entitetu glasi - preko 12.000 primjeraka!!! Za dijelove nekih država u kojima čitalačka kultura nije iznimka, to možda jeste malo. Za RS - previše. Toliko, recimo, banjalučki Reporter nije mogao imati ni da se džaba dijeli.

Fenomen Sveta, tabloida sa dvonedjeljnim ritmom izlaženja, u Srpskoj je objašnjiv prije svega kroz prikaz duhovnog stanja tog dijela BiH. Srbi u RS-u, prosto, mentalno su dio Srbije, njih više zanima šta se događa u Požarevcu nego na Ilidži, na Jugoslaviju ne gledaju kao na inostranstvo, a zauzvrat im stižu etičke i estetske norme u koje se, bez naročitog otpora, uklapaju. Ceca Ražnatović u Banjoj Luci ima isti status kao i u Nišu, Zvezda ima više navijača u okolici glavnog grada RS-a nego u Novom Sadu, većini u RS-u Jelena Karleuša je ono što, recimo, Hanka Paldum još dugo neće biti: "naša". S druge strane, tu je i činjenica da za Svet mjesečno treba dati tri marke - malo i za krajeve u kojima se 10 KM smatra finim parama.

Neizlječiva ovisnost A kako se onda u cijelu priču uklapa Federacija, čijih 7.000 čitatelja svakih 15 dana kući nosi novine na čijim se stranicama striptizeta Branka Black Rose žali kako joj je ponuđeno da se skine na krsnoj slavi, a Kemal Malovčić i Dragana Mirković polemiziraju o tome zašto se kao komšije u Beču ne viđaju 11 godina? I da odgovor bude teži: šta je Roberta Čobana navelo da pokrene bosanskohercegovačko izdanje ovog lista i kao cilj za 2002. postavi izjednačavanje tiraža u RS-u i Federaciji, na čijim su se trafikama njegove novine pojavile krajem 2000. godine?

Prije svega, ne postoji nikakva administrativna prepreka da novosadski majstor skandala ne zauzme prazan prostor. Politička još manje. Zapravo, teško da neko u Vijeću ministara ili federalnoj Vladi i zna da tamo gdje vladari kupuju cigarete mogu uzeti i bilo šta od srbijanske štampe, a da njihove beogradske kolege na kioscima grada na dve reke ne mogu nabaviti niti jedan sarajevski list. Također, za Čobana nema ni one vrste prepreka na kakve bi mogao naići u Hrvatskoj, gdje se tek počinje razgovarati o "ekavskom tisku" i gdje, vjerovatno, i ne bi bilo previše zainteresiranih za priču o preljubu Željka Joksimovića. Zapravo, u Zagrebu baš i ne znaju za bjelopoljsku verziju Zdravka Čolića, dok u Sarajevu osmoškolci na velikim odmorima pjevaju Telo vreteno…

Hrvatska, na kraju, ima Gloriju, luksuzni nedjeljnik impozantnog tiraža koji je, u izolaciji od uticaja srpske estrade i tamošnje ukupne, uslovno rečeno, mainstream produkcije, formirao novi Cro jet-set, zaboravljenim zvijezdama vratio sjaj, napravio nove, pretvorivši likove s TV-a u glumce beskrajne sapunice. Oni pate i vole, padaju i dižu se, ostvaruju snove i sve je glamurozno i ima svoj sretan kraj.

U Bosni je, naravno, sve suprotno. Ovdje živi Pink nacija, fanovi Cece i Dragane, dvojice Željka i Ace Lukasa, Šabana, Šemse i Keme, Jelene i Dare, željni lažnog glamura, ali još više brutalnog demistifikovanja. Ovo je rudnik za Roberta Čobana. On anonimnim kućanicama pruža 15 minuta slave pod uslovom da otkriju najintimnije detalje o životu svojih poznatih partnera, nadrealnim događajima (susret pjevačice Cece Slavković i tigra u Banjoj Luci) daje dimenzije prvorazrednih senzacija, balkanski primitivizam pretvara u novi, užasni tranzicijski elitizam (Promocija novog albuma u restoranu RTV Pink: Umesto torte, svinjska glava po želji menadžera Bate Paligorića), od kafanskih svađa o dugovanjima pravi naslove (Ado Gegaj: Bane Bojanić, Nino i Sneki mi nisu kolege - oni su lopovi) i skida maske onima koji su o sebi stvorili ljepšu sliku.

Svet će stranu posvetiti sarajevskoj menadžerici i studentici dizajna Bernardi Tolić, ali ne zbog posla ili škole, već radi kafanskog plesa. Kod Čobana će Selma Bajrami, obučena u tanga-gaćice i nekakvu mrežu, reći da je spremna slikati se naga za pola miliona maraka i zato dobiti šestinu naslovnice. Jedino tu će pogrešno predstavljeni "folk kompozitor" Avdo Huseinović (ne Husemović, kako je objavljeno) polemizirati s pjevačicama zato što je rekao da ni sa jednom ne bi spavao…

Konzumenti ovakvih informacija mogu se podijeliti u dvije grupe. U manjoj su pasionirani istraživači balkanskog šunda, a u većoj puk prezasićen pričama o bijedi vlastitog života, željan zvijezda s kojima se može identificirati i u vijesti pretvorenih tračeva. Obje grupe, međutim, imaju isti problem. O tabloidima se postaje ovisan. I teško se liječi. Na zadovoljstvo Roberta Čobana.

Do viđenja u Morića-hanu

DANI: Gospodine Čoban, šta je dovelo do pokretanja izdanja Sveta za BiH? ČOBAN: Veliko interesovanje publike u BiH za ovom tematikom, ali i veliki broj događaja i ličnosti iz te oblasti koje žive u Bosni. DANI: Koliki je tiraž Vaših izdanja u BiH, koja su najuspješnija te koliki je tiraž Vaših novina ukupno? ČOBAN: Ne znam tačne podatke, ali poznato mi je da se najbolje prodaju Svet, Tina, Lepota&Zdravlje , Moje srce, Moja ljubav, Seksi humor, Sfinga i Skandi. DANI: Imate li podatke o prodaji listova u RS-u i Federaciji BiH i u kojim gradovima BiH imate najviše prodatih primjeraka? ČOBAN: Trenutni odnos je oko 65% prema 35% u korist RS-a, ali se iz dana u dan pomjera na stranu FBiH, pa očekujem da do kraja 2002. bude 50% naprema 50%. Najbolje se prodajemo u Banjoj Luci, Sarajevu, Bijeljini, Tuzli... DANI: Zadovoljavaju li tekstovi u Svetu Vaše novinarske i estetske standarde? ČOBAN: Očigledno, čim potpisujem novine u kojima oni izlaze. DANI: Da li, zaista, vjerujete da je portir zgrade Skupštine SRJ zbilja vidio dva klona Adolfa Hitlera, kako je objavila Zona sumraka, odnosno da li Vi čitate tekstove u kojima Era Ojdanić i Nino polemiziraju o dužini uda? ČOBAN: To je kao kad biste majku pitali koje joj je dijete draže... Šalim se. Ne stižem da pročitam baš sve tekstove pošto izdajemo 22 magazina, ali se nekad baš dobro zabavim kad pročitam šta smo objavili. Hitlerovi klonovi? Pa zar to nije bilo u filmu Momci iz Brazila? DANI: Kako distribuirate novine u BiH i kako ubirete prihod od prodanih primjeraka? ČOBAN: Preko standardnih distributivnih mreža koje koriste i ostali izdavači iz BiH i na način na koji i oni to čine, samo možda malo brže s obzirom da imamo veliku produkciju izuzetno tiražnih izdanja pa su distributeri prema nama nešto "kooperativniji". DANI: Kakvi su Vaši poslovni planovi za budućnost? ČOBAN: Da dođem na begovu čorbu u Morića--han najkasnije do 23. februara 2002. godine.

Poslaničke kolenice

Početkom devedesetih u Beogradu se pričalo kako ima jedan urednik u Novom Sadu koji pravi lagane opozicione novine i inteligentno podjebava vlast. Novinari su citirali kako tom Robertu Čobanu lokalni prorežimski kriminalci i radikalci poslovično prijete kako će "onom smrdljivom Hrvatu lično prostrijeliti glavu". Robert Čoban tih je godina uređivao novosadski nedjeljnik Svet, manje-više klasičnu, opoziciono orijentiranu novinu s uticajem, čitalačkom publikom i finansijskim uspjehom kakav su, otprilike, imale i ostale novine u Srbiji. Robert je redovno dolazio u Skupštinu Srbije u vrijeme održavanja sjednica, ali se niko ne sjeća da je ikada ušao u novinarsku sobu, odakle su izvještavali i domaći i strani novinari. Sjedio je uglavnom u skupštinskom restoranu. Samo povremeno bi pogledao u ekran restoranskog televizora gdje se emitirao direktan prijenos skupštinske sjednice i duhovito komentirao. Mnogo je pažljivije, pak, pratio koji poslanik voli masno, ko drži rekord u savladavanju svinjske kolenice, ko se s kim domunđava i, po mogućstvu, oko čega, koga na pager proziva ljubavnica i koliko puta na sat. Uvijek je znao sve ono čega nije bilo u politikama, ninovima, borbama, vremenima, intervjuima i dugama. Vrcavo je to znao prepričavati, na neki perverzan način uživajući u toj sveopćoj prljavštini. Polovinom devedesetih bilo je očigledno da Robert drugačije od ostalih sagledava dubinu sunovrata srbijanskog društva, te uticaj, mogućnosti i ulogu medija, i odlučio da u to bezdno ne baca svoj trud. "Vidiš li da je ovo postala kompletna ludnica. Nema smisla praviti normalne novine. Na ljudskim se slabostima najbolje zarađuje. Koga ovdje, molim te, zanima šta bilo ko od nas ili nama sličnih misli? Šta, nakon svega, ljude u ovoj zemlji više uopšte može zanimati? Osim toga, redakcija mi je sada svaki dan puna raznih pjevačica i luđaka svake vrste i silno se zabavljam", pričao je, s onim svojim lalinski otežućim akcentom, nedugo nakon što je potpuno izmijenio koncept Sveta. Kolumne su tada već dobile i najpoznatije srbijanske proročice, među njima i vidovita Vava, inače članica Saveza komunista - Pokreta za Jugoslaviju, kasnije prekomponovanog u Jugoslovensku levicu, pod vodstvom Miloševićeve supruge Mire. Neka vrsta uvodničara postao je i najpoznatiji srbijanski transvestit Kleo Patra koji(a) je na stupcima Sveta davao(la) prognoze o razvoju političke situacije u Srbiji s jednakim žarom s kojim je dokazivao(la) kako je njegov (njen) odnos s mužem posve normalan kao i kod ostalih "normalnih" parova. Tiraž je rastao iz dana u dan, a Robert je nakon par mjeseci otputovao sa željom da bolje upozna daleku Indiju. Masa izgubljenih, sluđenih, osiromašenih, prevarenih i osramoćenih, inače prezasićenih "relevantnim" informacijama koje su, uglavnom, dolazile s elektronskih medija, redom pod kontrolom srbijanskog režima, prihvatila je takav Svet. I oni koji su se verbalno gnušali Čobanovog žutila slabo su uspijevali odoljeti a da ne zavire u novinu iz koje je bilo moguće saznati koja "riba s televizije" ima najbolje sise, jer je Robert duž budvanske rivijere razaslao svoje paparazze koji su redom uslikali sve beogradske tv-voditeljice u toplesu. Ozbiljno promišljanje i praćenje društvenih zbivanja ionako je bilo prestalo biti svrsishodno i smisleno i Robert je stranice Sveta otvorio onima koji su tamo htjeli otkriti detalje iz svog seksualnog života i svoje nikad izrečene erotske fantazije. Cirkus pun i izvođača i publike, zemlja u izolaciji i bez izgleda da sagleda svoju potpunu otcijepljenost od normalnosti bila je prirodno okruženje za Svet. Jet-set stvoren po novim uzusima postajao je brojniji iz dana u dan, jednako kao što su se umnožavali i oni koji su se takvoj eliti bili skloni diviti. Onih koji su željeli znati kojoj su pjevačici noge najduže i koja je istima objahala kojeg političara, bivalo je sve više. Iz dana u dan Čobanova je imperija rasla i to direktno proporcionalno dubini ponora u koji se Srbija sunovraćala i u kojoj je, između ostalog, bilo normalno prijetiti prostrjeljivanjem glave. Svojedobno sam radila dokumentarni film o Nijemcima u Vojvodini. Bila je to njemačko-švicarska koprodukcija, a budžet, ipak, pri kraju. Ostalo je da snimimo jednu njemačku porodicu u Vojvodini. Stariji gospodin, koji se inače dobro sjećao kako ga je baka, kad je Njemačka kapitulirala, u podrum sakrivala kad bi naišli Rusi, jer je imao samo četiri godine i od jezika govorio jedino njemački, već je bio pristao na razgovor, ali se iznenada razbolio i otkazao snimanje. Sva očajna, s filmskom ekipom stajala sam u centru Novog Sada, kada je naišao Čoban: "Pa, snimi moju porodicu. Mi smo Nijemci. Mislim, mama je Mađarica, a ko će to primijetiti? Neka ona u kadar unese štrudlu, a štrudla k'o štrudla, ko će znati je li švapska ili mađarska. Otac neka iznese one švapske krigle iz vitrine pa ćemo iz njih piti, a ja ću naći bakine stare, njemačke hertz-romane, pa ću listati. Imamo i patuljke u dvorištu - idealno za snimanje." (Jasna Hasović-Jelisić)

Arhiva Dani
242