|
 ledajući
televizijski prijenos fudbalske utakmice i grickajući - kako se
navodi - perec, predsjednik Bush se zagrcnuo, te nakon toga
izgubio svijest. Uslijedila su stručna ljekarska objašnjenja, a
na anatomskim oglednim crtežima tumači se ponašanje respiratornih
organa. I premda su utemeljeni u ozbiljnom naučnom tumačenju, ovi
su opisi uglavnom praćeni osmijesima komentatora, ne zbog nevjerice
u ono što se dogodilo, već zbog puke komičnosti samog događaja:
jedan se perec ispriječio predsjedniku planetarnog carstva, te se
džinovska figura institucije koju to tijelo predstavlja, izgubivši
svijest, stropoštala sa sofe.
Sada, američka televizija govori
o grozničavoj potrazi proizvođača pereca za odgovorom na pitanje:
od čijeg je pereca američki predstavnik, gubeći svijest, pao sa
sofe i ujutro se pred novinarima pojavio s modricom na licu. Ne
treba biti posebno razborit da se izvede logičan zaključak: perec
koji je stručnjake natjerao da se s krajnjom ozbiljnošću bave anatomijom
predsjednikova tijela, fantastično će se prodavati. Inače, u Americi
se pravi dvadeset i osam vrsta pereca; ne znam koliko različitih
sam probao do sada, ali pouzdano ni jedan od njih nije onako ukusno
slan kao onaj što se prodavao - ili se i sada prodaje? - pred Prvom
sarajevskom gimnazijom.
Oni koji su željni skandala,
međutim, s nevjericom gledaju na oficijelnu interpretaciju Bushove
nesvjestice. Ne znam; ja o tome nemam stav, ali nastojim vjerovati
čovjeku. Ako, dakle, predsjednik priznaje da ga je sa sofe oborio
perec, onda prihvatam da je upravo tako i bilo. Tim prije što su
se u mome životu perec i Bush već jednom sreli, tako da zgodu iz
Bijele kuće doživljavam kao perecni deja vu.
Evo o čemu se radi: 28. septembra,
upravo istekle godine, nakon sedam dana putovanja po kontinentu,
iskrcao sam se u Philadelphiji jer nisam više mogao podnijeti putovanje
vozom. Potom sam iznajmio auto i, gladan, na stanici kupio perece.
Filadelfijski pereci su znamenitost, a veoma je rašireno vjerovanje
da je to pecivo lokalni proizvod koji se kao pretzel iz Pennsylvanije
raširio po cijeloj planeti. Upućeni znaju da je u pitanju, hotimično
ili nehotimično, "prekrajanje povijesti", te da je perec
ovamo dospio iz podnožja dalekih Alpi. Perec je u američku kulinarsku
upotrebu dospio preko njemačkog bretzel, jer su ga ovdje
donijeli Nijemci skupa sa svojom zavičajnom nostalgijom. Osobno
nemam ništa protiv pogrešnog uvjerenja da je perec američki, jer
treba proći kroz Philadelphiju i vidjeti utješnu sliku svijeta u
kojoj se socijalna metafora izražava perecom, a ne tvrdim kruhom,
kako je to slučaj u kulturi siromaštva.
Dakle, zaprtivši se perecima
iz Philadelphije, vozio sam kroz kišu samim istočnim rubom kontinenta,
sretan da sam se oslobodio kloparanja voza i s osjećanjem slobode
u prostoru koji ni s kim ne moram dijeliti. Slobodno raspuhujem
duhanske dimove i, sve skupa, tu vožnju već pamtim kao trenutak
čiste sreće. Vozio sam sporo, puštajući druge da me pretiču. Kiša
je, međutim, postajala sve gušća, a kad sam dospio na Beltway,
kružni put oko Washingtona, na njegovom krajnjem istočnom dijelu,
kao utvara je iz kišnog oblaka izronio Air Force One, predsjednički
avion u trenutku slijetanja. Zbog toga što je u vozačima trajao
avionski šok s početka mjeseca, i zbog toga što je Bushov avion
tako iznenada izronio nad cestom, auta su se usljed vozačkog iznenađenja
zaustavljala, te sam i sam naglo zakočio tako da su se posvuda rasuli
pereci. Zatim se tromo, iznova, uspostavila automobilska kolona
kao da se ništa nije ni dogodilo. Zapravo se ništa nije dogodilo
i takvo ne bi bilo vrijedno spomena, osim što je moje sjećanje na
kišni susret s američkim predsjednikom obilježeno slikom pereca.
A da pretzelu treba pristupati
krajnje ozbiljno, ne pokazuje se samo američkom predsjedniku Bushu,
nego mu u tome za pravo daje i povijest. Ovdje navodim svega jednu,
ali zato znakovitu epizodu: stvar se događa 1510. godine. Turski
vojnici, naime, nikako nisu uspijevali naći rješenje za bečke zidine
koje su tvrdo uzvraćale na sve njihove nasrtaje. Zbog toga su započeli
kopati tunel ispod grada, s namjerom da tako dospiju u njegovu unutrašnjost.
Kako su pekari i u ono doba radili u toku noći i u rano jutro, ovako
kako to čine i danas, tako se dogodilo da su gradski perecari, čuvši
neprijateljske podzemne zvukove, s minimalnim naoružanjem, turske
vojnike uspjeli vratiti na početne, predzidne položaje. Za učinjeni
podvig, porodici tih pekara je dodijeljena plemićka titula i grb,
a njihov heraldički znak je lav (da simbolizira borbu) i, naravno
(da simbolizira profesiju): perec. Ako bi dosljedno tumačili događaj,
onda se čini neizbježnim zaključak koji je mogućno pretjeran, ali
je nezavisno od toga tačan: širenje Osmanskog carstva je spriječio
- perec.
Arhiva Dani
240
|
