osna i Hercegovina i dalje je uspješna u proizvodnji sopstvene negacije! Bilateralni sporazumi sa Zagrebom i Beogradom, još jednom serijom općinskih dokumenata predstavljenih kao državni par excellence, potvrdili su punu državnost dejtonske Bosne i Hercegovine, snažno prekidajući veze sa prethodnom državom Bosnom i Hercegovinom, osvjedočenom i jasnom negacijom recentne pseudodržave Bosne i Hercegovine.

Nakon što su zapadni i istočni čuvari Holbrookeove Bosne prisegnuli na oltar dejtonskog državnog konstrukta kao da nemaju drugih zlatnih teladi kojima mogu ponuditi svoju vjerničku odanost, Bosna, možda definitivno, ostaje bez političkog sjećanja. Samo puke retroemocije uvrijeđenih podanika ovog dejtonskog provizorija svojom patetičnom melankolijom podsjećaju na vrijeme prošlo kojega više nikada neće biti u vremenu sadašnjem, vremenu budućem. Romantični bosanski integristi, bez obzira što imaju dvadeset pet, trideset, trideset pet i četrdeset godina, svakim danom sve više podsjećaju na SUBNOR, iskazujući epohalno nesnalaženje u epohi bola. Šta ćemo, to je nama naša borba dala da imamo zemlju koje nema, da imamo vladara bez zemlje.

Zlatko Lagumdžija, kao ovovremena personifikacija Jovana bez zemlje, nastoji državi koje nema priskrbiti korist afirmacijom vrijednosti neopterećenih sjećanjem na bolju prošlost. One se tiču svakodnevnog života običnih ljudi kao što je otklanjanje "problema oko plaćanja nekih propusnica" (Svilanović), razgovori o bezviznom režimu i slično.

Na stranu što baš ta svakodnevna pitanja u glave i srca bosanskog svijeta vraćaju matricu - kako je nekada dobro bilo - ali mora se priznati da su državni gabariti BiH pali na nisku razinu kada svoju državnu konstituciju BiH dominantno potvrđuje inflacijom dokumenata tehničke naravi. Kazano rječnikom suvremenih tehnologija, ova siromašna zemlja ekstenzivne poljoprivredne proizvodnje postala je država kompjutor. U svoju memoriju upisala je pozamašan broj pravnih reinterpretacija Daytona taktičkog dosega (pri čemu se sami Ugovor iz baze ne smije ni mrko pogledati) za čije korektno printanje nisu dovoljni ni svi štampači u vlasništvu dejtonske bh. države! Višak dokumenata, manjak države, eto, to je prezentna Bosna.

U tom ozbiljnom poslu beskonačnih mikroreinterpretacija koje se završavaju novim papirima i, uzročno-posljedično, najezdom nove administracije, socijaldemokratskog kralja Jovana prate jovančići iz Predsjedništva BiH. Svoju, po definiciji, strategijsku razinu, Predsjedništvo države banalizira također beskrajnom proizvodnjom dokumenata koji samo tehnički konstituiraju Bosnu. Stvarna strateška projekcija ostavljena je strancima, Zagrebu i Beogradu. Katete geopolitičkog trougla nad Bosnom ni za jotu nisu promijenjene.

Nezainteresiranost stranog faktora za dejtonsku Bosnu i Hercegovinu slična je nezainteresiranosti Camusovog Meursaulta za majčin pogreb. Meursaultu je naporna sahrana one koja ga je rodila, IC-u je naporno održavati u životu onu koju je porodila! No, kako BiH nema ni volju, ni hrabrost da umre prije vremena, međunarodna zajednica je sahranjuje tako što izgrađuje njen postdejtonski karakter. Silna energija koju međunarodna zajednica ulaže na racionaliziranju iracionalnog političkog koncepta ne vodi nikuda. Ima li za bilo koji geopolitički entitet gore tragedije nego da nestane umišljen da raste; da umire polagano uvjeren u ozdravljenje!

Naravno, moguće je proces izgradnje dejtonske Bosne posmatrati i kao postepeno stvaranje stvarne Bosne, i mojoj sreći ne bi bilo kraja da tako bude. Ali zašto onda njenu geopolitičku (ne)jednačinu rješavaju oni koji su u mirnu Bosnu unijeli rat (Beograd, pa Zagreb) i oni koji ga nisu spriječili (IC)? I još kao Sloba ponosno ističu da ih je smešno optuživati za nasilje kada svako zna da su oni doneli mir. To jeste bosanski paradoks: Mir su suproizveli oni koji su u Bosni proizveli rat. I šta s tom činjenicom? Ništa dramatično novo. No, bilo bi dobro da jedan od ta tri faktora (IC) odlučnost iskazanu upotrebom sile u augustovskom okončanju bosanskohercegovačkog rata ljeta gospodnjeg '95. prenese u svoje urede u BiH na način dijametralno suprotan dosadašnjem podržavanju ovog grotesknog bosanskog eksperimenta. A da ovo jeste groteska, evo dokaza u punom sjaju.

Putovao sam vozom. Relacija Sarajevo - Zagreb. Malo putnika ulazi u kupee. Putujemo federalnom željeznicom u federalnim vagonima sa federalnim gvozdenim konjem. Iza Maglaja putujemo željeznicom Republike Srpske, u vagonima srpskog entiteta, sa gvozdenim konjem srpskog entiteta. Sve u svemu, broj uniformisanih ljudi - radnika u vozu bio je veći od broja putnika koji su putovali entitetskim vozovima! I kao što svaki naš radnik ima svog penzionera, tako i svaki putnik ima svog željezničara. Pa ti sad izdrži. Izdrži, Bosno!

Dragi čitaoci, uvjerite me snagom svojih argumenata da ja ovo lažem, da nije istina i da mi je samo potrebna ova retorička bahatost da pojačam tekst do daske! Ali nije. Voz dejtonske BiH vodi nas pravo u pakao. Mada je pruga popločana dobrim namjerama!

Onda se voz pretvori u vlak i dođe u Zagreb. Onda u glavni grad Hrvatske dođe bosanska državna delegacija koja afirmira dejtonsku BiH baš kada ta Bosna u Zagrebu ima najmanje pobornika. A već sutra tih pobornika će biti više, kako budu ojačavali međudržavni odnosi na pravcu Beograd - Zagreb, tom važnom komunikacijskom mišiću jugoistočne Evrope.

Nažalost, unutrašnji politički strah u BiH blokira bilo kakve strateške inicijative. Vlast Alijanse je konformistička. Umjesto bosanskih pohvala gospodinu Mesiću za njegovo razumijevanje BiH, to razumijevanje treba pošprajcati ozbiljnom i potpuno novom ponudom političke naravi. Bosna i Hercegovina mora biti sama svoj ICG. Blaf bi nas podržao.

I tako se približavamo kraju priče o zemlji i njenim vladarima.

Nedostaje Beograd da poentira zimu ove geopolitičke dijalektike.

Nedostaje grad kojim vlada tama a prodaje se svjetlo, samo zato što je Princ tame preselio u Haag. Da vidimo šta nam je to u lice bola istresao Vojislav Koštunica, potvrđujući osnovne postavke ovog teksta. Zbori predsjednik SRJ: "Republika Srpska, sa kojom smo potpisali specijalni sporazum o paralelnim odnosima, takođe je veoma zainteresovana za stanje i očuvanje BiH. Kao što je i SRJ zainteresovana za integritet BiH, onako kako je koncipirana u Dejtonskom sporazumu." Majstorski primjer negacije kroz afirmaciju. Po Koštunici, manji bh. entitet zainteresiran je i za stanje BiH i za očuvanje BiH, što zvuči kao afirmacija države. Na tu "afirmaciju" bh. zvaničnici nisu reagirali mada predstavlja eklatantan primjer miješanja u unutrašnje stvari BiH, jer se predsjednik SRJ pojavljuje kao advokat i glasnogovornik dijela bosanskohercegovačke države.

Nakon što je potvrdio svoju suverenost nad Republikom Srpskom, Koštunica, onako, sasvim slučajno, bez namjere da istakne i rečenični kontinuitet "dve srpske države", potvrđuje zainteresiranost SRJ za integritet BiH, ali samo kao dejtonske konstrukcije. To implicira da integritet BiH u nekoj drugoj konstituciji bosanskohercegovačke države ne uživa podršku Beograda. To dalje generira srpsku nacionalističku ideju da je samo status quo, odnosno beskonačno trajanje države koja to nije i frustrirajuće tapkanje u mjestu, jedini mogući izraz Bosne i Hercegovine kao državne tvorevine.

Ako bi BiH krenula u "dayton plus" u smislu izgradnje države bez tutorstva susjeda, integritet te države od strane zvaničnog Beograda bio bi doveden u pitanje. Podrška koju je Vojislav Koštunica dao BiH sadrži, dakle, suspregnutu prijetnju koja može eskalirati ako bi se BiH usudila graditi kao razumna država svojih Hrvata, Srba i Bošnjaka.

Bilo bi dobro da demokratska, antinacionalistička Srbija pomete ovaj zov prohujalih vremena. Radi svih nas u zemlji balkanskoj.

Arhiva Dani
237