azgovori s Krležom - riječi, misli, sam govor - ostali su mi u pamćenju. Susreti s njim - mjesta, vrijeme, prilike - sačuvali su se u sjećanju. Pamćenje je pouzdanije, ali se gubi. Sjećanje traje dok ne izblijedi. Ne volimo se sjećati svega što pamtimo. Ne želimo pamtiti sve čega se sjećamo.

O razgovorima s Krležom rijetko sam govorio poslije njegove smrti. On je tražio da mu se ostavština ne objavljuje dvadeset godina. Izišla su mnoga svjedočenja o njemu i njegovu radu, različite vrijednosti i interesa. Tako je, valjda, moralo biti.

Okolnosti nisu bile sklone Krležinu djelu potkraj stoljeća koje je za nama. Piščeve slutnje su se potvrdile, njegova upozorenja su se obistinila. Slavljenik je skinut s pijedestala, kao što je to i predvidio. Djelo mu ipak nije prestalo izazivati. Moglo ga se zaobići, ali ne i zanijekati. Izostavljalo se, nije ga se dalo izbrisati.

Nakon Krležine smrti - što pamtim i čega se sjećam?

Sjećam se mjesta na kojima sam ga susretao i razgovarao s njim: Strossmayerov trg i Leksikografski zavod, gdje smo se nalazili oko podneva ili provodili rane večernje sate, kuća na Gvozdu 23 s golemim vrtom i vitkom statuom na ulazu, stan na katu i stepenice uz koje se Krleža teško penjao, kabinet s debelim svescima Enciklopedije Jugoslavije na koju je bio ponosan premda ne i posve zadovoljan njome, blagovaonica koju je njegova supruga Bela uređivala po svom ukusu mijenjajući raspored pokućstva ili slike na zidovima, široka trpeza na kojoj je pomoćnica Ivka gotovo neprimjetno služila jelo i piće, automobil koji je vozio neumorni Josip, nekadašnji "Gradski podrum", večeri provedene u njemu, večere, "Šumski dvori", izleti do Samobora, ponekad i do Krapine ili Varaždina, u okolicu Zagreba, rijetki Krležini dolasci u Novi Zagreb, u Utrine, gdje sam stanovao nekoliko godina - imao sam pianino na kojem sam, po njegovoj želji, svirao varijacije na teme starih ruskih romansi koje je volio, koje sam naučio od svoga oca.

U pamćenju mi je pak ostao Krležin glas, jednom blag i usrdan, drugi put sumoran i opor, na trenutke ljutit, prijekoran, zatim opet rezigniran, umoran: "Što vam je to trebalo", ružio bi me. "Platit ćete jednoga dana što ste se bavili ovim piscem", upozoravao je.

Kad taj glas krene iz pamćenja negdje prema sjećanju te počne tamnjeti, poslušam kasetu na kojoj je snimljen, koja ga čuva i ne mijenja. Izdao ju je svojedobno "Jugoton", zatim je iščeznula iz opticaja, kao uostalom i veći broj Krležinih knjiga. "Njima" nije bio potreban autor Moga obračuna s njima.

Posljednje, šesto izdanje Razgovora s Krležom objavljeno je prije četrnaest godina, u Beogradu. Za sarajevsku "Svjetlost" pripremala se, uoči rata u Bosni, sedma, konačna verzija. Provjerio sam ponovo rukopise i zabilješke, ispravio ih i doradio. Pregledao sam tekstove koje je Krleža diktirao svojoj daktilografkinji te vlastitom rukom dopisivao, one koje je izgovorio, koje sam pamtio i donosio mu na uvid:

- Je li ovako u redu?

- Ne, treba popraviti.

Popravljali smo.

Kad sam došao u Sarajevo, na tisućiti dan opsade grada, već je bila spaljena stara Vijećnica, u kojoj se nalazila Nacionalna biblioteka. Unaokolo se još moglo naći nagorjelih listova, koje je nosio vjetar i kvasila kiša. Uredništvo "Svjetlosti" nije više radilo. Ostalo je bez skladišta, bez sredstava, gotovo bez ičega. Planovi i ugovori postali su mrtvim slovom na papiru. Ni papira više nije bilo u gradu. Knjige su ponegdje, zimi, služile za ogrjev.

Sačuvao sam rukopis Razgovora. Ponio sam ga u dobrovoljni izgon, u Pariz i Rim. Ostao je većim dijelom onakav kakav je bio priređen početkom 1991. godine, za to nesretno sarajevsko izdanje. Predgovor sam iznova napisao i dopunio. U proteklih deset godina svašta se dogodilo. Pamtimo i sjećamo se.

***

Nakon vijesti o Krležinoj smrti, istoga dana, na samu kraju 1981. godine - između Božića i Nove godine - govorio sam o njemu i njegovu odlasku studentima koji su se okupili u dvorani zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Bio sam uzbuđen, držao sam u ruci podsjetnik - ruka mi je drhtala. Mlada djevojka koju nisam poznavao stavila je pokraj mene, gotovo neprimjetno, magnetofon i snimila moj govor. Inače bi ga možda pamćenje izbrisalo, sjećanje iznevjerilo. Skinuli smo ga s vrpce. Zapisao sam ga. Njegov sadašnji oblik uglavnom se ne razlikuje od onog izvornog:

"Miroslav Krleža nije volio govor 'nad otvorenim grobom'. Kako govoriti nad njegovim grobom? Ne možemo šutjeti u času njegove smrti, ne reći što ona za nas znači.

Nismo izgubili samo najvećeg pisca kojeg je imala hrvatska književnost: Krleža je cijela jedna kultura. Ne mogu zamisliti kakva bi bez njega bila naša kultura, hrvatska prije svega, jugoslavenska također. Ne znam na što bi se mnogi od nas mogli osloniti, na koga pozvati.

Ovakve smrti zaključuju epohe. Od njih počinju nove, preuzimajući ono što su zatekle. Valja razmisliti o svemu što nam je ostavio: što ćemo s tim učiniti? Možda će naše stoljeće potomci označiti Krležinim imenom, kao što je Voltaireovim nazvano njegovo doba.

Miroslav Krleža.

Njegovo djelo seže u povijest i sažima gotovo svu našu povijest. Njegova je pojava bila neočekivana i iznenađujuća. U času kad je stupio na scenu, izgledali su nužnijim strpljiva gradnja i učvršćenje lomnih tradicija negoli osporavanje i pobuna koju je najavio.

Uzdrmao je shvaćanja kulture kakva su vladala u našoj nacionalnoj kulturi. Uveo je u nju nove pojmove i drukčije poglede, osporio mjerila kojima smo ocjenjivali sami sebe i vrednovali druge. Proširio je raspon hrvatske kulture i književnosti na njihovim vlastitim osnovama: združio je pučka predanja - 'pogled odozdo' jednog Valenta Žganca zvanog Vudriga ili pak onog 'potepuha' Kerempuha - s humanističkim i enciklopedijskim nasljeđem Evrope. Suočio je našu prisutnost u evropskom prostoru s 'Evropom danas'. Nitko se prije njega nije s tolikom energijom i takvim stilom uhvatio ukoštac s našim 'fatalnim nesporazumima i razdorima', udario na 'palanačke mentalitete' i 'tromosti duha', okomio na 'ljudsku glupost'. Nije poput njega, s takvom odlučnošću i uvjerljivošću, raskrinkavao južnoslavenske 'mitove' i 'svetinje', hrvatske 'književne laži' i srpske 'obmane'. Nije mu se to praštalo - pogotovo u godinama uspona, kad je najviše riskirao i najmanje zazirao od polemičkog obračuna - ni u vlastitoj sredini ni u drugim našim sredinama, koje jednako nije štedio. Nije dobio bitku protiv svega toga, ali je se na ovom tlu nije ni moglo dobiti.

Pokazao nam je kako je moguće biti nacionalan a da se pritom ne bude ni nacionalist niti samo 'svojima svoj': bio je u isto vrijeme i Hrvatom, i Jugoslavenom, i - po širini svojih pogleda na svijet - građaninom svijeta. Pojam naroda pretpostavljao je pojmu nacije. Nacionalna pitanja nije zanemario, ali im je prilazio kao internacionalist. Poučio nas je kako se može poštovati tradicionalne vrijednosti nadilazeći tradiciju, niječući tradicionalizam; kako strast opredjeljenja ne mora umanjivati kritičku svijest; kako se istinska kultura i umjetnost, u komunističkom pokretu za koji se u mladosti opredijelio, ne daju zamijeniti 'lijevom frazom' ili 'ideološkom indoktrinacijom'. Nastojao je, više nego itko drugi u našoj kulturi i književnosti, uzdignuti i unaprijediti odnos pokreta kojem je pripadao prema stvaralaštvu i inteligenciji. Nije posve uspio u tome, ali to je polje na kojem častan poraz više vrijedi od slavne pobjede. Gdje same pobjede nikad nisu potpune ni, pogotovo, trajne.

Miroslav Krleža.

Kao pisac, tvrdio je da 'negacija može biti oblik prihvaćanja svijeta'. Kao revolucionar, upozoravao je da istinska revolucija 'nije mit, nego pobjeda nad mitom'. Kao djelatnik kulture, smatrao je da političku pobjedu tek 'treba pretvoriti u kulturnu pobjedu'. Njegovi društveni stavovi nisu određivali ni ograničavali one estetske. Estetski su poticali ili oblikovali društvene. Na samu početku svoga puta vjerovao je da avangarda u politici i ona u umjetnosti mogu i moraju ići istim putem. Kad se uvjerio da to ne ide samo po sebi, usprotivio se kao umjetnik, ali nije promijenio put.

Svoju je poetiku izgradio i izdigao iznad mode i manirizma. Svoj je jezik uspio očuvati, kao malo koji lijevo opredijeljen pisac, od ideologije koja je harala i na samoj ljevici. Učinio je više nego itko drugi da se naš književni jezik deklerikalizira, ne osvrćući se na upute ostrašćenih jezikoslovaca, hrvatskih i srpskih, kojima je književnost strana. Hrvatski jezik i srpsko-hrvatsko jezično zajedništvo nisu, po njemu, bili protuslovni. Oboje ih je obogatio.

Nije dijelio staračke savjete mlađim piscima - kako valja pisati i o čemu. To nije najmanje važno u biografiji pisca. Rodio se u skromnoj zemlji, s bogatim duhom u vremenu oskudnosti. Gorostas u epohi u kojoj su rijetke veličine, i na našoj, i na evropskoj, i na svjetskoj pozornici.

Miroslav Krleža.

Nisu isti ni narav niti stupanj kritičkog sudjelovanja u svakom razdoblju njegova života i rada, ali njegovo djelo - zajedno s djelatnošću - svojim razmjerom nadilazi sva druga u hrvatskoj književnosti. Gledajući na nj kao pojavu u kulturi, ne zaboravljam da je prije svega pisac. I njega čekaju, kao i sve umjetnike, nove provjere, manje pristrane od onih koje obavljaju suvremenici. Moguća su različita čitanja njegova djela. Jesmo li ga čitali na pravi način? Koja su i kakva čitanja prevladala za njegova života? Ta pitanja, uz mnoga druga, ostaju otvorena.

Često sam imao dojam da se Krleži pristupa politički, nacionalno ili međunacionalno više nego što mu to odgovara kao književniku. Bio je previše "rezigniran na kraju puta" (to je, sjećam se, ponavljao) da bi se usprotivio svima onim koji su ga svojatali ili su se pozivali na nj. On nije shvaćao svoje stavove kao obrasce, postupke kao uzore, riječi kao naloge - niti je želio da ih drugi tako shvaćaju.

Ne možemo govoriti o njemu a da, eto, ne govorimo o nama samim.

Miroslav Krleža.

Teško je izraziti što sve znači njegov gubitak. Čini mi se da bi jedino on umio reći ono što pristaje ovakvu času."

***

Sjećam se pojedinosti, na kraju Krležina puta. Ne pamtim riječi koje su izgovorene uz njegov odar. U sjećanju su mi ostale lijepe i blijede ruke piščeve. Iz pamćenja nastojim ukloniti lice koje se grči u bolničkom krevetu. Pokušao sam to opisati na kraju Razgovora s Krležom. Nisam siguran jesam li uspio.

Prolazeći kroz Zagreb devedesetih godina, svraćao sam na Mirogoj da posjetim Krležin grob. Bio je zapušten. Na mramornoj ploči, koja po želji pokojnika ima oblik bogumilskog stećka, trunuo je sasušen stručak ruža, nekoć crvenih - sjećam se, bilo je to proljeća 1997, jeseni 1998, te još jednom, dvije ili tri godine ranije. Nazirao se smeđ i ljepljiv trag koji su ostavili uveli cvjetovi. Izgorjela svijeća pretvorila se u voštanu mrlju, prelivenu preko mramora, s crnim garom po sredini.

Nedavno sam ponovo bio na Mirogoju. Nakon prosvjeda u teatru "Kerempuh" prosinca 1999. godine, na godišnjicu smrti piščeve, grob su ipak uredili, ploču očistili. A ruže su tad bile još neusahle - kao nekoć u "sjevernoj sobi", koje se sjećam, koju pamtim.

Smrti onih koji su Krleži bili najbliži lebdjele su u nekoj vrsti sjene i izmaglice - reklo bi se više u sjećanju nego u pamćenju. Pamćenje ima u sebi neku vrstu suda ili presude, što se u sjećanju ublažuje i čili. "Moje smrti" i "moji sibirski grobovi", tako je govorio o tragičnim sudbinama vršnjaka i drugova: braće Cvijića, Đuke i Štefa (Đuke posebice, s kojim je prijateljevao), Kamila Horvatina i njegove supruge Jovanke, Vlade Čopića, ponekad i Milana Gorkića, koji su svi završili u gulagu. Ili pak Gute (Cesarca) i Zvonka (Rihtmana), koje su strijeljali ustaše. "Sjene koje me prate" - bili su, među inim, Križanić, Kranjčević, Supilo i Trumbić, ponekad Matoš, na kraju Tito: "Tko zna što će nas snaći nakon njegove smrti. Ne bih to želio doživjeti", ponavljao je posljednjih godina života. Nadživio je Tita malo više od godine dana.

Naslućivao je što bi nam se moglo dogoditi.

Arhiva Dani
237