"Zar je to moguće?", duboko začuđeno pita prodavač u jednoj londonskoj knjižari, gledajući popis knjiga koje tražim. Na tom popisu, među naslovima Islam u Evropi: Potraga za paradigmom Mustafe Malika, Islam i demokracija Johna Esposita, itd., njegovu pažnju najviše je privukao onaj Venecija i Istok (Utjecaj islamskog svijeta na venecijansku arhitekturu 1100 - 1500) engleske historičarke arhitekture Deborah Howard.

Oko nas, po pultu, razbacane najnovije knjige o Afganistanu, uglavnom kratke historije, trenutno najtraženije štivo. "Pa zar nije taj utjecaj išao obrnuto, od Zapada prema Istoku?!?" Dugo me gleda s nevjericom i dodaje: "Islam je protiv ljepote. Ja sam porijeklom iz iranske muslimanske porodice", kratko i jasno, povjerljivim i pomalo patronizirajućim tonom koji ima naglasiti autentičnost znanja kojim je, eto, sve rečeno.

Da takve granitne jednosmjerne tvrdnje ne izazivaju trenutni kolaps svakog mogućeg razgovora, pa čak i svojevrsnu odbojnost, možda bi se čovjek i potrudio doznati nešto više o životnom putu na kojem su se formirale. Ovako, može samo izaći na hladan zrak s Temze, s jakim osjećajem tjeskobe.

Definiranje nemogućeg Nakon svih ratnih i krvavih ispraćaja iz 20. stoljeća, te jednako zastrašujućih dobrodošlica u 21., da u prednovogodišnjim i raznim blagdanskim danima ne zaboravimo u kakvom vremenu živimo, Samuel P. Huntington nas informira da je to doba muslimanskih ratova (posebno izdanje Newsweeka ISSUES 2002, preneseno u Slobodnoj Bosni, br. 256).

Huntington nas je iz 20. stoljeća ispratio esejem Sukob civilizacija, iz kojeg je nešto kasnije "sklepao knjigu" (Pascal Bruckner); i knjiga i sintagma već su poprimile razmjere trenda. O tezama iz te knjige do sada je održano i objavljeno bezbroj rasprava, analiza i osvrta, a nakon 11. septembra ponovno su se našle u fokusu. Čini se da će tako biti i s muslimanskim ratovima, čak i ako i taj esej ne naraste u knjigu.

Najnoviji Huntingtonov uradak napisan je u istom generalizirajućem i simplificirajućem stilu Sukoba civilizacija, i započinje tezom da "savremena globalna politika predstavlja doba muslimanskih ratova". Muslimanski rat definira se pri tome kao borba muslimana jednih s drugima ili protiv nemuslimana, pa već tu, u drugoj rečenici, nije jasan kriterij - je li dovoljno da u nekom sukobu učestvuje neka muslimanska strana pa da se taj sukob proglasi muslimanskim ratom, i da li u slučaju sukoba s nekom nemuslimanskom stranom, slijedeći samu Huntingtonovu logiku, postoji mogućnost i neke drugačije odrednice?

Međutim, ovakva vrsta simplifikacije itekako je nužna da bi se očuvao privid monolitnosti i općeprimjenjivosti teze. S njom se susrećemo u Sukobu civilizacija, primjerice, u definiciji prirode civilizacije, koja je toliko pojednostavljena da se čini pogodnom čak i za udžbenik poznavanja prirode i društva za prvi razred osnovne škole: "Civilizacija je kulturni entitet. Sela, regije, etničke skupine, nacionalne zajednice i vjerske skupine imaju zasebnu kulturu i različitu razinu kulturne heterogenosti. Kultura jednog sela u južnoj Italiji može se razlikovati od kulture nekog sela u sjevernoj Italiji, no oba su dio talijanske kulture po kojoj se razlikuju od njemačkih sela. Zajednička kulturna obilježja europskih zajednica različita su od onih arapskih ili kineskih zajednica. Arapi, Kinezi i zapadnjaci, međutim, nisu dio nekog širega kulturnog entiteta. Oni tvore civilizacije. Civilizacija je dakle najviša kulturna grupacija i najšira razina kulturnog identiteta ljudi."

I premda crte podjela među civilizacijama često nisu jasne, one su ipak stvarne, temeljne, upozorava Huntington, s tim da se najvažniji suvremeni sukobi odvijaju upravo duž tih razdjelnica. Ovako zadata golijatovska konstrukcija teško, pak, može podnijeti "kamenčić" analize s bilo kojim drugačijim pristupom. Možda je istina da seljak u južnoj Italiji dijeli istu kulturu sa seljakom iz sjeverne Italije, po čemu se razlikuju od njemačkog seljaka, ali "intelektualac iz Italije dijeli zajedničku kulturu s intelektualcem iz Njemačke, što ih obojicu čini različitim i od njemačkog i od talijanskog seljaka. Tradicionalna sela ili mala naselja mediteranskog bazena, bez obzira jesu li turska, grčka, južnotalijanska ili španjolska, dijele zajedničku mediteransku civilizaciju maslinovog drveta, lovorovog lista, ribe, mora, obiteljske časti ili sramote, patrijarhatski svijet Braudelovog la Mediterranean, što prelazi razlike određene islamom, pravoslavljem ili katoličanstvom." (Binnaz Toprak, Predrasuda kao teorija društvene znanosti, Journal of International Affairs, Turska, 1996.).

Mladi, a muslimani U svom novom eseju Huntington nabraja muslimanske ratove od pada željezne zavjese naovamo, i njima podrazumijeva terorizam, gerilske sukobe, građanske ratove i međudržavna sučeljavanja, dakle sve vidove i razine konflikta (propustivši spomenuti i bacanje kamenja…). Zanimljivo je da se na listi muslimanskih ratova sada našao i tadašnji rat u Afganistanu, isti onaj rat koji je do prije desetak godina na Zapadu bio na drugačijoj listi - svijetlih primjera grčevitog otpora mračnom komunizmu. Huntington napominje da su tadašnju pobjedu omogućili, među ostalim, i američka tehnologija i novac, ali se u daljnjem tekstu ne upušta u još jednu zavrzlamu oko anticivilizacijskih anomalija, kao što to čini u Sukobu civilizacija u objašnjenju američke pomoći Bosni.

Među muslimanskim ratovima 90-ih Huntington navodi sukobe muslimana i nemuslimana u Bosni, Kosovu, Makedoniji, Čečeniji, Azerbejdžanu, Tadžikistanu, Kašmiru, Indiji, Filipinima, Indoneziji, Bliskom istoku, Sudanu i Nigeriji, u jednom jedinom potezu, simplifikacijom dosljednom tezama iz Sukoba civilizacija, a koju Pascal Bruckner naziva opijenošću panoramom (Samuel Huntington ili povratak fatalnosti u povijest, Europski glasnik, br. 3, Zagreb 1998.).

Iako u tekstu spominje "plemenske, religijske, etničke, političke i kulturne podjele unutar muslimanskog svijeta", ove podjele Huntington ne promatra kao nešto što omogućava pravljenje distinkcija između pojedinih muslimanskih društava ili pojedinih sukoba u smislu njihovih faktora i geneza, već isključivo kao nešto što dodatno stimulira nasilje među muslimanima.

Po Huntingtonu, jedna od odrednica koja muslimane čini konfliktnim jest veliki natalitet u većini muslimanskih društava, koji je proizveo nadmoć u broju ljudi od 16 do 30 godina. "Mladići iz ove dobne skupine često imaju srednjoškolsko, tehničko ili više obrazovanje, u velikom broju su nezaposleni i zato migriraju prema Zapadu, pridružuju se fundamentalističkim organizacijama i političkim partijama, te se u manjim brojevima regrutiraju u muslimanske gerilske grupe i terorističke mreže. Mladi muškarci su glavni akteri nasilja i sukoba u svim društvima; u muslimanskim društvima njih ima u preobilnim brojevima."

Očito, mladom muslimanu u dobi između 16. i 30. godine Huntington ne ostavlja baš mnogo životnog izbora. Kao što ga ne ostavlja ni nemuslimanu. Naime, zanimljivo je primijetiti da se u Huntingtonovim razmatranjima novog svjetskog poretka, među svim pojmovima tijesno hijerarhijski posloženim u odijeljene civilizacije - selo, grad, nacionalna država, kultura, religija, identitet, itd. - gotovo nigdje ne pojavljuje pojam individualca, čak ni kada govori o onome što određuje zapadnu civilizaciju, iako se upravo individualnost smatra jednom od njezinih najsnažnijih civilizacijskih obilježja. Međutim, individualac je čovjek, upravo ono od čega se sastoje sve civilizacije i društva, ali upravo kao takav, nevažan za Huntingtonovu paradigmu.

Osama na Zapadu U tom svjetlu se možda može promatrati i to da, kada govori o 11. septembru, Huntington ne spominje tisuće žrtava stravičnog terorističkog napada, ali govori o jednom čovjeku, čije zločine proizvodi u civilizacijski faktor. "Nesumnjivo, terorističke akcije Osama bin Ladena oživjele su civilizacijske identitete. Nakon terorističkih napada, u Le Mondu je bio naslov Svi smo mi Amerikanci. Evocirajući Kenedija, Berlinci su govorili 'Svi smo mi Njujorčani'. Kao što sam već rekao, u ovom smislu Osama bin Laden vratio je Zapadu njegov zajednički identitet." (intervju Osama bin Laden vratio je Zapadu zajednički identitet, Global Viewpoint Los Angeles Times, 22. oktobra 2001.)

Ne, dakle, suosjećanje sa žrtvom, niti moralna osuda zločina, već zločin sam, uklopljen u paradigmu i civilizacijski poopćen, tako da istovremeno sažima karakteristike jedne civilizacije i ima moć da drugoj civilizaciji vrati njezin identitet. Čak ni Hitler nije dobio takvog priznanja.

Huntington niti ne pomišlja na još jednu civilizacijsku tekovinu, sudski postupak za počinjeni zločin, već daje instrukcije za zbijanje redova: "Zapadne sile Sjedinjenih Država i Evrope trebaju ostvariti veću političku, ekonomsku i vojnu integraciju i koordinirati svoje politike tako da države iz drugih civilizacija ne mogu iskoristiti naše razlike." (Osama bin Laden vratio je Zapadu zajednički identitet) Slično konsolidiranje unutrašnjih redova priželjkuje i onoj drugoj strani: "Ukoliko bi jedna ili dvije države dominirale muslimanskim svijetom, što se nije dogodilo od vremena Otomanske imperije, bilo bi manje sukoba među muslimanima, a vjerovatno i između muslimana i nemuslimana." (Doba muslimanskih ratova)

Tu bi, zapravo, trebalo tražiti suštinu Huntingtonovih konstrukcija. Jer, iako u svojim tekstovima tvrdi da civilizacijska paradigma u odnosu na hladnoratovsku predstavlja novi model koji nudi bolje razumijevanje događaja u suvremenoj svjetskoj politici, i da "objašnjava i organizira mnogo 'proklete zbrke' poslijehladnoratovskog svijeta" (Ako ne civilizacije, što onda?, odgovor na kritike Sukoba civilizacija, Europski glasnik, br. 3, Zagreb 1998.), upravo u njoj mogu se nazrijeti isti obrasci iz hladnoratovske paradigme: stroga podijeljenost na blokove/civilizacije, čije razlike su temeljne, imanentne, pa samim time i nepremostive, što ih nužno dovodi u konflikt. Time se prokleta poslijehladnoratovska zbrka ponovno može sistematizirati u precizno definirane "nas" i "njih", uzajamno legitimirane civilizacijskom paradigmom. Krajnja konzekvenca Huntingtonove paradigme jest legitimiranje poziva na džihad jednako kao i bjesomučnih ispada mržnje a la oriana fallaci.

Ima li tu traga civilizaciji?

Arhiva Dani
237