MOJE MUZE: Prošle nedjelje nisam gledao nastavak emisije o književniku Marku Darinkinom. Ali mi je supruga ispričala ko me, iza emisije, zvao telefonom, i šta je kazao. Ni ovaj put nije prošlo bez srpskih upadica. Nazvale su dvije četnikulje, od kojih je prva rekla: "Što ga, bogdo, ne raznese granata!", dok je druga bila sažetija: "Imam samo da kažem: fuj, fuj i fuj!" Što me toliko obradovalo da sam odmah sročio tekst za Dane. Još 1992. godine napisao sam: taman ja kljoknem u depresiju, i izgubim volju za pisanje protiv divljaka s kokardama, a već preksjutra me Paljani napadnu, i vrate me iz mrtvih. Ja sam kao Šemso o kome mi je u ratu pričao Sidran: četnici ga našli smrznutog u snijegu, i toliko su ga mlatili da su ga u život vratili! Od udaraca četničkih oživio! Kad bi Karadžićevi obožavatelji znali koliko mi snage ulivaju njihovi udarci, davno bi donijeli zakon koji zabranjuje da me pominju u RS-u! Prije nekoliko mjeseci, u Danima sam se oprostio s čitaocima mojih novinskih tekstova, jer sam konačno shvatio svu zaludnost svega što sam pisao protiv četnika, i pošteno priznao poraz! Ali, eto, dovoljne su dvije rečenice koje otkrivaju koliko Karadžićevog Srbina boli istina, pa da sebi kažem: u sljedećih nekoliko mjeseci imaćeš gorivo za pisanje u Danima! Tim gorivom su te opskrbile dvije četničke šupljače, one su, dakle, tvoje Muze, tvoje Laure i Beatriče, što jeste žalosno, ali zbog toga nije manje istinito!

ČETNICI I DUKLJANI: Beogradska Duga, koja, u demokratizovanoj Srbiji, umjesto klasičnog fašizma propovijeda fašizam sa ljudskim licem, nedavno me optužila da sam član Dukljanske akademije nauka. Na žalost, nisam. A zna se i zašto: kako da uđem u DANU kad joj u predsoblju sjedi Kilibarda? Čak mislim da je to zlonamjerno urađeno: podmetnuli mi Kilibardu da me pošalju u haps! Računali su: ako želim da uđem u DANU, prvo ću morati da udavim Kilibardu! I bih ga poslao njegovim prađedovima, a da mi se oko ne namršti, jer mi je do ulaska u DANU bilo itekako stalo. Kilibardu je spasilo to što nijesam htio da kaljam ruke! Pa sam predsjedniku DANU poručio: "Ako banjanskoga Kerbera skloniš sa ulaza u Akademiju, možeš se u mene uzdati kao u punu pušku." "Kilibarda mi je", veli mi Predsjednik, "ipak važniji." "U redu, poštujem!", kažem ja njemu. A danas, kad vidim da beogradski i crnogorski četnici ispizdiše zbog svega što radi DANU, hoću da se pojedem što nisam njen član!

Jer sam, u ratu, došao do aksioma kojeg ću se držati do umrle ure: "Što četnik mrzi, to i valja!" Kad mogu da mrze čak i Marka Darinkina, jednog od najdivnijih ljudi koje sam u životu sreo, onda možete misliti koje su to vucibatine! I dokle god me četničija bude pljuvala, znaću da jesam čeljade skrojeno na božju! Ako se desi da me ta žgadija (ne daj, jaki Gospode!) počne hvaliti, jedino mi ostaje - konopac na grlo! I sve dok te svaštočinje budu pljuvali po DANU, znaću da je s tom ustanovom sve u redu.

NARIKAČA U HLAČAMA: Sjedim u kafani s M. Kovačem, F. Davidom, G. Grahovcem, A. Kulenovićem i dva momka kojim se imena ne sjećam. Nekad su me ovakve sjedeljke silno radovale, pored ostalog i zato što sam imao odlično pamćenje, pa bih s takvih divana ponio u sebi gomilu krasnih stvari sa kojima sam, potom, živio godinama. A danas, sve što mi bilo ko ispriča, u mene pada kao u jamu. Sa tog sjednika ostale su mi u glavi tek dvije sitnice. Kovač je ispričao kako se jedan crnogorski pjesnik iz Beograda, nakon burne ljubavne noći, hvalio pred družinom: "Dok ja jednu jebem, druga mi ga puši!" Potom pređosmo na priču o Slobinim piscima: Kovač, koji revno prati šta rade, pišu i govore, stade da citira šta sve ne razumije u Bećkovićevim govorima i tekstovima. Zaboravio sam sve, osim sahrane Pavla Bulatovića na kojoj je Bećković rekao: "Brate Pavle, okitiše Beograd tvojom glavom." "Priznajem da ne shvatam šta mu to znači", kaže Kovač.

Nema tu ništa neshvatljivo. Meni jest neponjatno što današnji srpski bardi kukaju na sahranama policajaca. Prije Slobina vakta, lakše sam mogao zamisliti da će nestati petka u nedjelji nego da će, jednog dana, Bećković javno plakati za pendrekašima! A slika Beograda, okićenog Pavlovom glavom, biva jasna kao dan ako se vratimo u 19. vijek! Bećković se pretvorio u sestru Batrićevu iz Gorskog vijenca! Nastupa kao narikača u hlačama koja je od Pavla načinjela Batrića, unaprijedila batinaša u viteza koga su posjekli Turci i njegovom lijepom glavom okitili - ne Travnik, kao u Njegoševu spjevu, već Beograd! Da bi vam Bećkovićev jauk za Pavlem bio shvatljiv, morate zamisliti da se Srbija još zove Semendra i da u Beogradu još sjedi Marašli ali-paša koji je prvi uočio ljubav Srba prema ARTILJERIJI: "Samo vi", rekao im je, "budite pokorni sultanu, a slobodno možete za pojasom nositi i Krupove topove!"

LJAKSE SA 9 KOŽA: Na početku rata, Staniša je otišao prvo u svoje selo, pa u Beograd, a njegova žena Vera ostala sama u Sarajevu. Izmučila se, naravno, kao i svi Sarajlije. Ali joj se, u po rata, dogodilo i nešto radosno.

Staniša je čudna vrsta zelja. Kad god ga vidim, sjetim se Andrićeve priče Čaša: E, moj Jusufe! Zalud si dolazio u Sarajevo kad si ostao kakav bi bio da nisi mrdnuo iz svoga sela. I ko te ovdje nikad nije čuo ni vidio, dosta je da te jednom pogleda, pa da kaže: Okle ova mrcina ovdje? Gonite rđu tamo u Donji Detlak, odakle je pobjegao, i vežite ga za lanac s kojeg se otkinuo! Ukratko, Staniša je bio i ostao seljak sa 9 koža.

Doduše, Stendal mi je, još kad sam prvi put čitao Crveno i crno, objasnio da je lukavstvo, kao sredstvo za život, seljaku potrebnije no građaninu. Prirodno je, očekivano, po sebi razumljivo, i nije pokudno kad je seljak lukav. Jer Istorija pruža hiljadu i jedan dokaz da je seljak imao više nego dobre razloge da takav postane.

Skitam, nedavno, sa Faizom Softićem, po jednom selu iz okoline Sarajeva. Faiz traži da kupi, za lijek, domaće sirće od divlje jabuke koja se u mojoj i njegovoj Crnoj Gori zove zukva.

Opominjem ga: "Ja ne bih ulazio ni u kakav posao sa seljacima, a ti kako goj oj! U njihovim očima, čovjek iz grada je isključivo onaj koga treba prevariti. Čak misle da bi bilo nemoralno ne zajebati ga, ako ti se napenalio." Faiz, ipak, svrati u jednu kuću, iz koje je, desetak minuta potom, izišao s kanisterom od 20 litara sirćeta. Izveče mi telefonira: "Zeznuše me. Ono nije sirće od zukava. Dobro ti mene opomenu! Prodali su mi 20 litara čiste eksencije!"

Razumijem lukavost kao seljakovo glavno oružje u borbi za opstanak, ali mi je teže shvatiti da u Sarajevu možeš proživjeti tridesetak godina i za sve to vrijeme ostati ušančen u svome seljakluku, što prije svega znači: svoju egzistenciju temeljiti poglavito na stotinama zamršenih i rafiniranih lukavstava ruralca koji, na primjer, od žene krije pare u devet jama!

Ostala Stanišina Vera sama u opkoljenom Sarajevu, gladovala i smrzavala se, kao i svi ostali. Jednom je pregledala Stanišine farmerke, pa joj se učinilo da je štof na šlicu čudno debeo. Raspara platno i unutra nađe 2.000 maraka! E pa, sad, zamislite književnog kritičara, naučnika, direktora Instituta za književnost, kako uzima ženine makaze, zaključava se u klozet, sjeda na šolju, pomno odstranjuje mašinski konac sa šlica farmerki, unutra stavlja 2.000 maraka i koncem i iglom ponovo šlic ušiva!

Arhiva Dani
237