Nakon punih 15 godina u Sarajevo dolazi Prljavo kazalište! Vijest je sama po sebi dovoljna da izazove zanimanje i kada je u pitanju mnogo manje kontroverzan bend nego što je to Kazalište, nastalo davne 1977. u zagrebačkom predgrađu Dubrava. Jasenko Jajo Houra i nekolicina njegovih prijatelja ime grupe su našli u jednoj od epizoda Alana Forda. U to vrijeme zaštitni znak sastava je pjevač Davorin Bogović. Postoje, međutim, tvrdnje da je na mjesto pjevača Prljavog kazališta tada trebao doći Davor Gobac, vokal grupe Klinska pomora.

"Nije to baš u potpunosti točno", reći će danas Houra, "Gobac je u jednom trenutku počeo dolaziti na naše probe jer je Bogović u to vrijeme imao neke svoje izlete. Naprosto ponekada nismo znali gdje se nalazi, hoće li se uopće više pojaviti ili je negdje definitivno zaglavio. A mi, da bismo uopće mogli dalje raditi, radili smo sa raznim pjevačima koji bi se pojavili na probi. Među njima je bio i Gobac. Ali to nije bilo ništa ozbiljno. Bogović i Gobac su dva slična tipa, obojica su na svoj način ludi i ne bih dobio ništa da sam jednog zamijenio drugim."

Njihovi prvi radovi nastaju u vrijeme pune ekspanzije punk pokreta, pa tako prvi singlovi sa pjesmama Televizori i Moj tata je bio u ratu donose sirovu energiju i neartikulisanu svirku. Ipak dobijaju priliku da snime album. I ta ploča, nazvana jednostavno Prljavo kazalište, bila je, na neki način, rodonačelnik punka na ovim prostorima. Kroz šumu angažovanih punk minijatura probila se Subotom uveče, koja je imala čak i nešto disko ritma u podlozi i vukla direktne asocijacije na tada aktuelni hit Rolling Stonesa Miss you. Čak je i omot albuma bio parodirana posveta Stonesima: njihov karakteristični logo, isplaženi jezik, na omotu ovog albuma je isjeckan na komade, a obraz je probijen zihernadlom. Tada iskorišteno vizuelno rješenje ostat će do današnjih dana zaštitni znak Prljavog kazališta.

Već svojim narednim albumom, Crno-bijeli svijet, iznenadili su sve. Album urađen u ska maniru, nosio je velike hitove Crno-bijeli svijet i Mi plešemo. Prodali su ga u preko 150.000 primjeraka i mnogi su tada bili skloni da ustvrde kako se i Kazalište prodalo zarad komercijalnog uspjeha. Međutim, tokom cijele njihove karijere pokazat će se kako su uvijek bili grupa koja striktno prati vladajuće svjetske trendove. Bilo da je to punk, pa ska ili rockabilly, power pop na Korak do sna, uticaj U2 na Zaustavite zemlju...

"Kada smo počeli da se bavimo ovim, naravno da smo slušali šta se dešava u svijetu. Bili smo vrlo zainteresirani za sve što se događa i učili smo svirati. Bili smo, naprosto, za sve otvoreni. Ja apsolutno primam sve trendove koji se događaju. Ima tu dosta bouvijevske filozofije. Ali ta želja da budeš drugačiji ne mora značiti ništa loše, pa ni želja da budeš u trendu. Sa pločama je kao sa frizurom. Znaš šta bi htio da uradiš, ali dok ne izađeš od frizera, ne znaš da li ti to baš paše i kako se osjećaš sa tom novom frizurom. Ove zadnje ploče već imaju nekakav odmak od trendova. Radimo ih dugo i od početka rada na jednoj ploči pa do njenog okončanja promijeni se nekoliko trendova u svijetu, pa bismo ispali smiješni kada bismo sada insistirali da budemo u fazonu."

Na albumu Crno-bijeli svijet u plesne ritmove su uklopljene dosta opore poruke osude naše svakodnevnice, pa i svjetskih zbivanja. U pjesmi Neka te ništa ne brine pominje se na jednom mjestu ...smrt dječaka u Kabulu... Nakon više od dvadeset godina, taj stih postaje redovna vijest u novinama.

"Predvidio sam neke stvari, tako da sam i sam počeo sumnjati da mi neko to šapuće. U tom, konkretnom slučaju, nažalost, nije trebalo ni biti neki veliki prorok. Htjeli mi to priznati ili ne, dječaci u Kabulu, i ne samo u Kabulu, umiru neprekidno posljednjih dvadeset godina. Kamo sreće da mi ta pjesma danas zazvuči anakrono i naivno. Nažalost, zvuči kao da je jučer napravljena."

Još jedan kuriozitet je vezan uz tu pjesmu. U njoj se pominju crvene noći na Istoku. Osam godina kasnije, u vrijeme kada je Kazalište promovirano u "nacionalno osviješćen bend", mnogi će tražiti skrivene političke poruke u ranijim pjesmama, pa će biti spremni ustvrditi kako se pominjanje Istoka odnosilo na najbliže susjedstvo unutar tada zajedničke države.

"Ne, nisam imao takve namjere tada... bar ne svjesno. Sve što je tada nastajalo, što sam pravio, bio je neki čudan splet okolnosti. I Ruža je nastala bez ikakve namjere da bude nekakva nacionalna, patriotska pjesma. Nastala je kao intimna ispovijest. Ljudi o meni imaju dojam kao o strašno proračunatom tipu koji dugoročno planira svaki potez. Ja bih volio biti takav, vjeruj mi da bih, ali, nažalost, nisam. Nekada se poklopi da neke stvari koje si spontano uradio djeluju kao duboko osmišljene, a nisu. A ljudi imaju predubjeđenja koja imaju i ti tu ne možeš ništa."

Crno-bijeli svijet je bio prekretnica u karijeri grupe. Postalo je jasno da mogu opstati jedino kao visoko profesionalizirani pogon. Takva koncepcija nije odgovarala nonšalanciji i neobaveznom rokerskom ponašanju tadašnjeg pjevača i on naprosto prestaje da dolazi na probe i nastupe i Kazalište je prisiljeno tražiti novog pjevača. Privremeno rješenje je nađeno u Houri. On je otpjevao naredni album Heroj ulice (1981), urađen u rockabilly maniru i u tada najmodernijem studiju Tinija Varge u Švedskoj.

Bilo je tu lijepih ali nedorečenih pjesama, i ostala je nekolicina koncertnih favorita poput Široke ulice ili naslovna koju Houra i dan-danas koristi da malo zapjeva pred publikom i da predstavi bend.

Album nije ponovio komercijalni uspjeh svoga prethodnika pa je nađeno kompromisno rješenje: da se Bogović vrati za rad na sljedećoj ploči. Kako je i ta ploča, Korak do sna, nastavila negativan i komercijalni i autorski trend (iako je nosila veliki hit Sve je lako kad si mlad), te 1983. godine budućnost ove grupe je neizvjesnija nego ikada.

Sredinom 1985. grupa ponovo ulazi u studio, sa novim pjevačem: Mladenom Bodalecom. Album Zlatne godine sa hitovima Ne zovi mama doktora, Ma kog me boga za tebe pitaju najavljuje pravac kojim će se Kazalište razvijati do svog remek--djela, ploče Zaustavite zemlju. Taj album, objavljen 1988, nije samo publici ponudio Mojoj majci ili Ružu Hrvatsku, nego i pregršt drugih velikih hitova poput Marina, Moj bijeli labude, Zaustavite zemlju, Slaži mi...

Album Devedeseta, objavljen dvije godine kasnije, nosio je nešto mirniji ugođaj, prelijepe balade, ali nije bio na nivou prethodne ploče. A onda su napravili, u jeku rata, Lupi petama i reci sve za Hrvatsku. Sa jedne strane našla se naslovna pjesma koja je otvarala album i u kojoj se nakon početne nacionalne euforije prvi put javno progovorilo o onima koji neće više ići na utakmice nedjeljom, i koje je vlast za koju su poginuli "prekrila zastavom i mahovinom"... Sa druge strane našla se pjesma koja je zatvorila album i koja je postala jedan od njihovih najubjedljivijh hitova, Uzalud vam trud svirači. Za 16 godina postojanja Prljavog kazališta, bijesni panker Houra došao je do pozicije na kojoj mu gostuju tamburaši na albumu.

"Radeći Lupi petama... imao sam samo jednu sliku u glavi, a to je bila slika Dobrog vojnika Švejka, nekoga ko tu cijelu ratnu priču doživljava iz svoje perspektive, i ko je doživljava, na kraju krajeva, na pravi način. Slavonija je stravično stradala u tom ratu, a nismo dovoljno znali o tome. E sad, ne možeš o Slavoniji napraviti jednu elektrificiranu pjesmu, sa nekim riffovima, ritmom... O Slavoniji moraju da govore tamburice i kada sam tražio tamburaše, nisam tražio one najbolje, školovane studijske muzičare, nego sam tražio autentične, prave, birtaše, one koji osjećaju to što sviraju i sviraju zato što ne mogu drugačije..."

U međuvremenu su se desila još dva studijska albuma (S vremena na vrijeme 1996. i Dani ponosa i slave 1998.), i dva koncertna. Jedan od njih sa simfonijskim orkestrom povodom 20 godina postojanja. Ta kombinacija se očito dopala Houri, tako da će i na sarajevskom koncertu nastupiti sa klasičarima. Inače, posljednji put je Kazalište u Sarajevu nastupilo u drugoj polovini osamdesetih i sa nestrpljenjem se očekuje ovaj koncert. Dijelom i zbog političke pozicije koju je Kazalište uživalo u Hrvatskoj u protekloj deceniji, kada su i nastale pjesme za koje se već sumnja da neće biti izvedene na sarajevskom koncertu.

"Vjerujem u svoje pjesme i nikada nisam rekao ništa u šta nisam vjerovao. To su pjesme izrasle iz mog dubokog uvjerenja, moje borbe, moje ljubavi prema mojoj zemlji i ne vidim zašto bi nekoga vrijeđale. Te su pjesme nastale iz jednog dubokog ogorčenja, kada se i kod nas potvrdilo da je tačna ona stara po kojoj u svakom ratu 'sirotinja daje sinove, a bogati volove'. Mislim da bi bilo nepoštovanje sarajevske publike ako bih takve pjesme izostavio iz koncerta. To bi bilo licemjerno. A ono što znam o Sarajevu jeste da ono ne voli licemjere."

U Sarajevo, međutim, Houra ne dolazi opušten: "Imam jednu tužnu dužnost, da posjetim svoje prijatelje na gradskom groblju. Uvijek kada bi došao u Zagreb, pokojni Davor Popović i ja smo pričali o košarci. Malo se zna, ali košarka je moja velika ljubav. Pošto u tom gradu više ne žive dva čovjeka koji su mi bili užasno dragi, mogu samo otići na njihove grobove i zapaliti svijeće. Neka se niko ne naljuti, ali u ovom trenutku imam samo jednu privatnu želju vezanu uz dolazak u Sarajevo, a to je da odem na grob i Mirzi i Davoru." (A. Misirlić)

I dok se u Bosni popularna muzika još uvijek dijeli na narodnu i zabavnu, dok vremešni kritičari i muzičari oplakuju tekovine tzv. "sarajevske pop-rock škole", a nadrealisti iščekuju svoju muzejsku inkarnaciju, ignorirana od ozbiljnog medijskog tretmana, živi i djeluje jedna nova scena.

Kulturološki fenomen rođen u svijetu prije desetak godina nakon planetarne ekspanzije elektronske muzike sa svim relevantnim označiteljima nove supkulture kakvi su moda, sleng, plesni koraci i droge, primjetan je već nekoliko godina i u našoj zemlji. Kratko nakon završetka rata, novi zvuk je došao i u Sarajevo i nezaustavljivo se proširio na ostatak BiH, tako da, recimo, narednog vikenda možete birati da li ćete otići na party u Banju Luku, Zenicu (hale Željezare), Lukavac, Tuzlu, Travnik, Konjic, ili u Sarajevo. DJ-evi iz BiH počinju redovno nastupati u evropskim klubovima, svjetski DJ-evi na liste svojih turneja već obavezno stavljaju imena bosanskih gradova, a festival Futura Sarajevo, započet prije pet godina, nalazi se na kalendarima najrelevantnijih događaja u sferi elektronske muzike u Evropi.

Upravo taj festival, koji već godinama zajedno s njemačkim partnerima organizira sarajevska Akcija, usamljeni je primjer profesionalne saradnje i razmjene u sferi popularne kulture. Akcija je posljednju Futuru realizirala u saradnji sa poznatim berlinskim klubom WMF, koji na elektronskoj muzičkoj sceni toga grada figurira već desetak godina, a prije sedam dana dobio je i prestižnu nagradu German Dance Award (GDA) kao najbolji klub u Njemačkoj, zemlji čiju elektronsku muzičku scenu mnogi smatraju najjačom i najinovativnijom u ovom trenutku.

Tokom protekle sedmice, upravo u vrijeme održavanja GDA, koja se dodjeljuje u 24 kategorije (najbolji dance hit, najbolja izdavačka kuća, DJ, producent, itd.), u Berlinu su boravili predstavnici Akcije promovirajući festival Futura Sarajevo u klubu WMF mnogobrojnim radiostanicama, izdavačkim kućama, producentima i bookerima.

Razloge za saradnju sa ljudima u Sarajevu, Gerriet Schultz, direktor WMF kluba, objašnjava kao "želju da prisustvuju stvaranju nečeg pozitivnog i progresivnog na području jugoistočne Evrope, iz čega i scena u Berlinu ima mnogo naučiti. Jer, u uvjetima kada mladi muzičari nisu u prilici doći do najnovijeg muzičkog softwarea ili nabaviti ploče za DJ set, umjetnici su prisiljeni stvarati jedan novi, poseban zvuk koji je unikatan i koji Evropa treba da posluša".

Proteklog vikenda to se i desilo - dvojica sarajevskih DJ-eva u sklopu promocije Future nastupili su u udarnom terminu berlinskog WMF kluba. I publika ih je fenomenalno prihvatila. Evropa je čula zvuk Sarajeva. Nadajmo se da će ova želja za osluškivanjem elektronske polifonije bosanskih vukojebina motivirati i domaće producente i DJ-eve da konačno počnu stvarati sopstvenu muziku, a prestanu s praksom banalnog reproduciranja uradaka svjetskih muzičara.

Kao dodatni motiv, Akcija najavljuje objavljivanje prve bh. kompilacije elektronske muzike i poziva mlade stvaraoce iz domaje da pripreme svoje demo snimke. (A.K.)

Komentirajući najnovije svjetske modne trendove koji se susreću pod nazivnikom Folklorne iluzije, kolumnista hrvatskog web portala Klik veli: "Dr. Živago stil sreće Divlji zapad, bizantska raskoš susreće prašnjave pustolove. Duge suknje, korzeti od čipke, jakne od tvida kombiniraju se s jeans jaknama, čizmama i muškim detaljima."

Neobično je vidjeti da je književno djelo inspiracija modnih kreatora, makar je poznato da je Goetheov Werther najzaslužniji za modu nošenja žutih prsluka prije dvjestotinjak godina. Kasnih pedesetih godina dvadesetog stoljeća roman Doktor Živago poznatog ruskog pjesnika Borisa Pasternaka jeste bio svojevrstan fenomen. Rukopis je na izvjestan način prokrijumčaren u inostranstvo i objavljen. Postao je odmah kultni roman. Makar je poezija mnogo bolji segment Pasternakovog opusa, ipak je ovaj roman najzaslužniji za Nobelovu nagradu, koju je Pasternak trebao dobiti 1958. godine. Kažem trebao dobiti, jer je zbog pritisaka u domovini Pasternak nagradu odbio. To je bio prvi slučaj odbijanja književnog Nobela, a dosad se ponovio samo jedanput kad nagradu nije želio primiti Jean-Paul Sartre. Mora se, međutim, reći da je Živago od početka više pasao takozvanoj "širokoj publici" negoli pravim književnim sladokuscima. Dva najveća ruska pisca proteklog stoljeća različiti su u gotovo svemu osim u mišljenju o Živagu. Na pitanje šta misli o Živagu, Josif Brodski odgovara: "Čovjek se može samo čuditi Borisu Leonidoviču! No, kakva je to zamisao pisati roman: s uvodom, prvim dijelom, svim tim opisima, kolosalnim odlomcima…" A Vladimir Nabokov je pak nazvao Živaga "neobjašnjivo sentimentalnom tvorevinom."

Teško, međutim, da je roman direktno inspirirao modne kreatore. U tu je svrhu, naime, mnogo korisniji mogao biti istoimeni film. Scenarij je prema Pasternakovom romanu napisao Robert Bolt, a režiju potpisuje David Lean, genijalni autor epski dugih melodrama i filmova s povijesnim temama. Prije Živaga režirao je, među ostalim, Most na rijeci Kwai i Lawrencea od Arabije, a nakon njega Ryanovu kći. Film Doktor Živago traje više od tri sata, kolosalnih 197 minuta, a ima istinski izvrsnu glumačku ekipu: Omar Sharif, Julie Christie, Geraldine Chaplin, Rod Steiger, Alec Guinness, Klaus Kinski… Muziku je napisao veliki Maurice Jarre, a slavu filma je gotovo nadrasla čuvena Larina pjesma. Ovaj je film na izvjestan način krstio mnoštvo curica širom bivše Jugoslavije; većina Larisa i Lara duguje, naime, ime ovom filmu.

Ime Živago postaje ovih dana, evo, modna lozinka. Veliki poštovalac Pasternakov, pjesnik Izet Sarajlić, često govori o lošem tretmanu književnosti u suvremenom društvu. Ne čini se nemogućim da će uskoro moći lamentirati i nad činjenicom da će u križaljkama pod uspravno ili vodoravno stajati: modni krik s početka dvadeset prvog stoljeća, a da će rješenje imati šest slova od kojih je prvo "Ž". (M. Bazdulj)

U samoj činjenici da valja ući u Begovu, nazvati selam ("Što ne mogu reći dobar dan i dati vitre?", upitao je prijatelj) i dati pomoć za nekog siromašnog a ne znati hoće li je on ikada primiti i pritom za ostavljenu sumu dobiti potvrdu kao u nekadašnjem SDK-u, leži neka vrsta apsurda. Potrošačka groznica koja je dan pred Bajram zahvatila Bošnjake bila je takva da je valjalo brinuti hoće li išta ostati za predstojeće Božiće i Novu godinu.

Ujutro u maloj džamiji u Sagrdžijama ljudi se viđaju i čestitaju jedni drugima. Tako je i u Čekaluši, džamiji koja je imala najkrivlji toranj, poput onog u Pisi. Tako je i na Višnjiku, i na Bjelavama… Tako je stotinama godinama. Kao i to da se vitre daju onome za koga se smatra da mu ih treba namijeniti. Koliko je sada takvih? Sasvim sigurno, više nego ikad.

Ovogodišnji Ramazanski bajram medijski nije bio tako razglašavan kao prošli, ali bilo je tu dosta, najblaže rečeno, čudnih situacija. Kad je srbijanska folk pjevačica Vesna Rivas na jednoj od "emisija" Televizije 99 (i to valjda može biti samo kod Bošnjaka) rekla "došla sam s vama da proslavim Bajram", bilo je jasno da je Šejtan, definitivno, odnio šalu. Kako se par dana prije Bajrama znalo da će u Gradu na skoro svim frekventnijim mjestima (ili uživo, ili, pak, s nosača zvuka) u neka doba drmati samo folk-velikani iz susjedne Srbije (uglavnom dubl Ceca Ražnatović - Željko Teeelo vreteno Joksimović) "pojačani" Harisom Džinovićem (koji iz Beograda, reklo bi se, skoro pa ne izbiva) i, naravno, Džejem, valjalo je razmisliti o nekom intimnijem načinu da se proslavi praznik. Jer, ona skrivena intima što se nađe u malim džamijama u mahalama, gdje ljudi dolaze samo iz želje da s komšijama podijele radost bajram-namaza, trebala bi valjda biti osnovna supstanca doživljaja Bosne kao mirne, blage zemlje ljudi čista srca. Ali, koliko nas je takvih i je li išta preostalo? Ili je tranzicija konačno pojela vjerovanje u onog Boga koji je bio blag i dobar prema nama.

Pred jednom od sarajevskih narodnih kuhinja, red je podsjetio da ima dosta i onih koji okus baklava i kadaifa neće osjetiti ukoliko ne stanu u njega. Kod nas, izgleda, u svakoj priči stanuju bogati i siromašni. Zato je, čini se, ove godine Bajram nekako bio manje raskošan nego prošli. Svjetla u Titovoj nekako nisu sjala onako jako (je li ovo sve, zaista Avlija?), nije bilo onih spektakularnih jurnjavi automobila kroz grad, i iako je bilo nešto od one vreve, to se sve zbivalo prvu noć. Sve je, nekako, prolazilo u zatvorenim prostorijama, otprilike ste mogli znati što ste od koje kafane mogli dobiti. Sve u gradu je nekako izgledalo potpuno poznato: najveća vas je sreća i mogla snaći da se nađete s prijateljima i u intimnoj atmosferi otplovite u noć.

Možda sam i zato razmišljao, koračajući teškim koracima po ledenoj sarajevskoj kaldrmi, o tome da li bih se nekad odazvao pozivu vrha vjerske zajednice da dođem na neki bajramski domjenak, prijem ili tako nešto. O tome ne treba misliti: oni i ne vole i ne pozivaju ovakve kao ja. I ne smatraju ih svojima. Zato se i čini da je bolje da postoji duhovna "ravnoteža" između onih što pocupkuju i onih što pozivaju da sada počnemo učiti o sebi. U noći odjekuje sevdalinka i stih "a ja nemam s kim da bajramujem" kao da opisuje te noći. Strah od samoće je, valjda, i stvorio atmosferu u kojoj ovakvi poput mene kao da nigdje ne spadaju.

Poslije Bajrama će i provjeravanja ko je koliko dobio na vagi. Nećemo ništa više znati o svojoj sudbini, kao što ni ta bajramska samoća nigdje neće biti drukčija. (A. Burić)