proteklih desetak dana
sabilo se više protokolarno-političkoga intenziteta na relaciji
između Sarajeva i Zagreba, te Sarajeva i Beograda, nego u
čitavim mjesecima pa i godinama. Iz Zagreba u Sarajevo i obratno
putovale su najviše parlamentarne delegacije, u Sarajevu je
službeno inauguriran jugoslavenski ambasador, a u Beogradu
bosanskohercegovački. Simbolični vrhunac bile su dvije sjednice
tzv. međudržavnih vijeća - onoga bosanskohercegovačko-hrvatskoga
u Zagrebu (što su ga osnovali još Tuđman, danas pokojnik,
i Izetbegović, danas penzioner, s više nego očevidnom
namjerom da bude samo još jedna od churchillovskih komisija
za dangubu), i bosanskohercegovačko--jugoslavenskoga,
netom utemeljenoga, u Sarajevu.
Inače, ovi dani na prijelazu
iz 2001. u 2002. dani su u kojima u vlastitom, svježe sačuvanom
sjećanju nosim neke mnogo drukčije intenzitete. Za koji dan
(2. siječnja 2002.) napunit će se desetljeće otkako su hrvatski
ministar vojni Gojko Šušak i opunomoćeni pregovarač
JNA general Andrija Rašeta, u još formalno postojećoj
Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, potpisali
sporazum o bezuvjetnom prekidu vatre. Sjeća li se danas još
itko ironičnoga podatka da je sporazum između Šuška i Rašete
potpisan u Sarajevu, i da se zove Sarajevski sporazum!
Što se još događalo tih
dana prije deset godina? Rasterećena od "obaveza"
u Hrvatskoj, JNA je odmah nakon toga povukla svoje snage u
tzv. Republiku Srpsku Krajinu i u Bosnu i Hercegovinu, i rasporedila
ih na strategijskim pravcima i oko većih gradova. Vijeće sigurnosti
UN-a tih dana odobrit će formiranje i dolazak u Bosnu UNPROFOR-a
(Vanceov plan), a Franjo Tuđman dat će svoj čuveni
novogodišnji intervju u kojemu je izgovorio onaj neobični
plaidoyer za srbijansku politiku (da se, naime, "srpsko-hrvatsko
trvenje može ostvariti tako da se nacionalni ciljevi Srbije
ostvare i da ona više nema razloga za ekspanziju, a ujedno
bi se Hrvatskoj priključilo njezine krajeve, jer je sadašnji
hrvatski perec neprirodan"). Tjedan dana nakon toga (9.
siječnja) bit će proglašena Republika srpskoga naroda u Bosni
i Hercegovini (nikad opovrgnuta legenda kaže da su dan prije
toga Nikola Koljević i Milorad Ekmečić u Zagrebu
obavijestili Tuđmana o tom naumu i dobili njegove simpatije),
a Milošević će izdati internu naredbu da se svi oficiri
JNA koji su rođeni u Bosni i Hercegovini, vrate u nju.
Gdje su danas, nakon deset
godina, ove tri zemlje, zemlje političkoga bermudskog trokuta,
u međusobnim odnosima? Osobito - gdje je Bosna i Hercegovina
u tim odnosima? Nitko od aktualnih političara, ako je riječ
o njima, nije bolje ukazao na grm u kojemu leži odgovor na
ovo pitanje, nego Goran Svilanović, jugoslavenski ministar
vanjskih poslova, kada je nedavno u Zagrebu, izrazivši službeno
žaljenje zbog stradanja građana Republike Hrvatske, pozvao
hrvatskoga kolegu Tonina Piculu da zajedno odu u Sarajevo,
"jer topografija zla ne prestaje na granicama naših dviju
država".
Nova, posttuđmanska Hrvatska
davno je deklarirala stav da joj je Bosna i Hercegovina prioritet
u vanjskoj politici, i da ne želi suradnju s entitetima, nego
sa cijelom državom. To su ovih dana ponovili svi - od Stjepana
Mesića, predsjednika države, do Zlatka Tomčića,
predsjednika Hrvatskoga sabora. To politički dobro zvuči,
pogotovo u usporedbi s onim tvrdim nacionalističkim diskursom
iz Tuđmanove ere, u kojemu nije bilo mjesta za Bosnu i Hercegovinu,
nego samo za hrvatski narod u njoj, ali shvaćen (i tretiran)
tek kao sredstvo za provođenje velikodržavne politike. No,
ako sve ostane na pukoj promjeni diskursa, a do sada je bivalo
uglavnom tako, bit će to rječit dokaz da "nova"
Hrvatska ne samo da nije spremna odgovoriti na pitanja moralnoga
duga prema Bosni, nego ni na izazove vlastitih stvarnih političkih
i ekonomskih interesa (o čemu, naprimjer, govori uporno odbijanje
ratificiranja sporazuma o luci Ploče). To bi, pak, značilo
da je njezina "bosanska politika", unatoč svim površinskim
promjenama, i dalje zapravo zasnovana na iracionalnim temeljima.
Kako li je tek moguće čisto,
racionalno i produktivno artikulirati politiku Jugoslavije
prema Bosni i Hercegovini ako ona, po Vojislavu Koštunici
u Sarajevu, mora počivati na intrigantnoj formulaciji da je
Jugoslavija veoma zainteresirana za jačanje veza između Jugoslavije
i Bosne i Hercegovine zbog postojanja paralelnih specijalnih
veza s Republikom Srpskom, odnosno na "poštovanju integriteta
Bosne i Hercegovine ali i Republike Srpske"... Jezik
je precizan i neumoljiv, o čemu političari slabo vode računa.
Ključni element u Koštuničinoj formuli je veznik ali,
a on je po funkciji - to i pučkoškolci znaju - suprotan
ili rastavan. Tako ni politika zasnovana na filozofiji-ali
ne može biti integralna i konzistentna, sastavna, nego
samo - razroka i (namjerno) nejasna.
Slično je i s Koštuničinim
verbalno-pojmovnim slalomom u vezi s tužbom Bosne i Hercegovine
protiv Jugoslavije za genocid. Čovjek koji je po obrazovnoj
formaciji jurist, a po političkoj vokaciji zakleti legalist,
ni ne trepnuvši omalovažio je pravni aspekt: "Pored tužbe
i pored sudova postoji nešto što stoji iznad svega toga, a
to je istina i pomirenje." Lijepo zvuči, ali pitanje
je znači li išta do - pokušaja eskiviranja stvarne odgovornosti
za stvarni zločin. Ono što je snašlo Bernarda Henri--Levya
kad je nedavno u Beogradu pokazao svoj film o Bosni, najbolja
je indikacija nikakvoga stvarnog dometa mogućnosti da se do
istine i pomirenja dođe na način Vojislava Koštunice.
Naravno, poštovani čitatelju,
da ove skeptične opservacije o odnosima u trokutu ni
na koji način neće da negiraju potrebu normalizacije tih odnosa.
Suprotno od toga, potpisnik ove rubrike, baš kao i sasvim
sigurno ogromna većina vas, smatra da je ta potreba nasušna,
za Bosnu i Hercegovinu upravo imperativna. Naime, neovisno
o tomu što je Bosna i Hercegovina prošla u bližoj i daljoj
povijesti, pa i u minulom ratu, neovisno čak i o tomu kako
ćemo tu činjenicu procijeniti - kao historijski fatalnu, tragičnu
ili naprosto zadanu - svaka zdrava politička strategija i
životna logika u Bosni i Hercegovini mora uvažavati neumitnu
geografsku, ekonomsku, kulturološku, etničku, komunikacijsku
zadanost da ova zemlja ne može disati ni prosperirati u bilo
kojem obliku izolacije od svojega najbližeg okruženja. S druge
strane stoji jednako tako imperativan unutarnji zahtjev -
ne smije se dopustiti da takav položaj bude izlika za pristajanje
na bilo kakav oblik ucijenjenosti.
To je u biti jedan, ali
opako rašljast zahtjev, i njegovo harmoniziranje posao je
za najbolje, najsposobnije, najdalekovidnije i, također, najiskrenije
ljude i političke koncepcije. Ako ih u Bosni i Hercegovini
ne bude, ako ih ne bude i u ostalim zemljama trokuta
(jer zahtjev se podjednako odnosi i na njihovu bolju budućnost),
nikakva vijeća za međudržavnu suradnju i nikakve protokolarne
svečanosti neće nam pomoći.
Arhiva Dani
237
|
