ad mu je bilo pet godina, Winifred Georg Sebald je prvi put vidio sliku koju je njegov otac snimio 1933 - na slici je bio vojnik iz očeve jedinice koji je poginuo na motoru u saobraćajnoj nesreći. Ležao je na leđima, staklene oči uperene uvis, okružen cvijećem. Imao je tada osjećaj, rekao je Sebald u intervjuu New York Timesu objavljenom 11. decembra ove godine, da je tu sve počelo - da se desila velika nevolja o kojoj još ništa nije znao. Četrnaestog decembra 2001, nekoliko dana nakon što je intervju objavljen, W.G. Sebald je iz dosad nepoznatih razloga skrenuo u suprotnu traku na nekom od puteva u Istočnoj Angliji, Velika Britanija, i poginuo u saobraćajnoj nesreći. Simetrična koincidencija koja je obilježavala sve njegove knjige, na kraju je obilježila i njegov život.

W.G. Sebald je u posljednjoj dekadi objavio sve četiri svoje knjige: Vertigo (Vrtoglavica), The Rings of Saturn (Saturnovi prstenovi); The Emmigrants (Emigranti) i Austerlitz, njegova posljednja. Sebladove knjige su opjevane od strane kritičara diljem svijeta - Susan Sontag ga, recimo, s pravom smatra genijem - i predstavljaju čudnu i magičnu mješavinu memoara, putopisa, eseja, ispovijesti, proze i poezije. Sebald pripada transformativnom tipu književnosti - svijet u kojem živimo izgleda drugačije nakon iskustva njegovih knjiga, što nije uvijek prijatno. U Vrtoglavici, Sebald u četiri različita narativa koja se na neobičan način tiču Stendhala, Kafke, Casanove i dobre Italije, devera sa sjećanjem i istorijom. U Saturnovim prstenovima, narator, možda Sebald lično, hoda Istočnom Anglijom i iz te šetnje izrasta enciklopedijska poezija koja uključuje sve od istorije ribarstva do lokalne arhitekture. U Emigrantima, iskustvo holokausta sadržano je u četiri različite priče ljudi koje je taj veliki zločin dotakao, uključujući i njemačke imigrante u Americi. U Austerlitzu, njegovoj najboljoj knjizi, čovjek zvani Austerlitz priča svoj život naratoru koji ponovo tumara po Evropi, život koji se sastoji od traganja za vlastitim identitetom, pošto je Austerlitz kao dijete poslan iz Praga u Englesku kako bi izbjegao naciste. Sve Sebaldove knjige obilježene su melanholičnim narativnim glasom koji, izmješten, pokušava da povrati nepovratnu prošlost; vrve koincidencijama koje ukazuju na haotičnu, nasumičnu prirodu ljudskog iskustva i istorije ("Iz istorije učimo koliko i kunić uči iz eksperimenta kojem je podvrgnut", rekao je Sebald); ilustrovane su prelijepim, misterioznim, mističnim fotografijama, koje su manje dokumenti nego crno-bijele slike istorijske melanholije.

W.G. Sebald se rodio 1944. u Wertach im Allgau, bavarskom seocetu blizu Münchena. Otac mu je bio profesionalni vojnik koji je nacističke godine proveo polako sakupljajući činove, dok je poslijeratne proveo ne spominjući nacističke godine i rat. Jedno od najstarijih Sebaldovih sjećanja je bilo vezano za posjetu Münchenu, koji je bio potpuno razoren savezničkim bombardovanjem, koje također niko nije spominjao. Njemačke kolektivne amnezije nije bio svjestan sve dok nije krenuo na fakultet u Frieburgu, gdje su mnogi profesori bili intelektualno formirani za vrijeme Trećeg rajha - tek tamo mu se prvi put učinilo da se s nečim ne suočava. Nakon što je završio škole, završio je u Engleskoj, gdje je od kraja šezdesetih živio i predavao književnost na Univerzitetu Istočne Anglije. Tu je pisao i na kraju poginuo. Nikad se tamo, rekao je, nije osjećao kao kod kuće.

Sljedeći odlomak je iz knjige Austerlitz:

Svaka rijeka, kao što znamo, mora imati obje obale, pa gdje su onda, u tom smislu, obale vremena? Kakve bi bile osobine te rijeke, osobine koje možda odgovaraju osobinama vode, koja teče, dosta teška, i providna? U kom se pogledu stvari uronjene u vrijeme razlikuju od onih koje vrijeme nije dotaklo? Zašto pokazujemo časove svjetla i tame u istom krugu? Zašto vrijeme negdje stoji vječito mirno i nepokretno, a prolijeće negdje drugo? Možemo li tvrditi, rekao je Austerlitz, da i samo vrijeme nije teklo u istom pravcu kroz stoljeća i tisućljeća? Nije bilo tako davno, na kraju krajeva, da se počelo širiti preko svega. I zar ljudskim životom u mnogim krajevima zemlje i do dan-danas upravlja manje vrijeme nego klima, neodrediva dimenzija koja zanemaruje linearnu pravilnost, ne napreduje neprestano nego se kreće u vrtlozima, obilježena zastojima i prekidima, pojavljuje se uvijek različitim oblicima, i razvija se u ko zna kojim smjerovima? Čak i u metropolisu kao što je London, rekao je Austerlitz, još uvijek je moguće biti izvan vremena, što je stanje koje je donedavno bilo gotovo jednako uobičajeno u nazadnim i zaboravljenim krajevima naše zemlje koliko je nekad bilo uobičajeno na neotkrivenim prekomorskim kontinentima. Mrtvi su izvan vremena, kao i oni koji umiru kod kuće ili u bolnicama, i oni nisu jedini, izvjesna količina lične nesreće je dovoljna da nas odsiječe od prošlosti i budućnosti. Zapravo, rekao je Austerlitz, nikad nisam posjedovao časovnik bilo koje vrste, budilnik ili džepni, a kamoli ručni, sat. Časovnik mi je uvijek bio nešto groteskno, potpuno lažljiva stvar, možda zato što sam se uvijek odupirao moći vremena iz nekog unutrašnjeg nagona koji nikad nisam razumio, odsijecajući se od takozvane današnjice u nadi, kao što mi se sad čini, rekao je Austerlitz, da vrijeme neće proteći, da nije proteklo, da se mogu vratiti kad istekne, i kad stignem, naći ću sve kao što je nekad bilo, ili preciznije, naći ću da su svi trenuci u istoriji postojali istovremeno, u kom slučaju ništa od onoga što nam istorija kaže ne bi bilo istina, prošli događaji nisu se još dogodili, nego čekaju da se dogode kad na njih pomislimo, osim što to, naravno, otvara mučnu mogućnost vječnog jada i beskonačne tjeskobe.

Arhiva Dani
237

Aleksandar Hemon
hemon@bhdani.com

Arhiva Dani
237