Prvi čovjek Regulatorne agencije za telekomunikacije (CRA) podnio je ostavku šest mjeseci nakon što je trebao. Sukob Jerkera Torngrena i Zlatka Lagumdžije okončan je tako što je na čelo CRA došao novi stranac, Torngrenov zamjenik David Bets. Naravno, neće se raditi ni o kakvoj promjeni politike CRA, bitno je da na veoma značajnu funkciju dolazi drugi čovjek, neopterećen balastom afere sa prodajom licence za trećeg operatera mobilne telefonije. U toj aferi Torngren nije pokazao ništa više od hladnokrvne nadmenosti službenika međunarodne zajednice koji je siguran da, ma šta da se desi, on uvijek može napustiti ovu čudnu zemlju. Kredibilitet CRA tada je prvi put doveden u pitanje tenderom kojim je BiH, prema tvrdnjama domaćih stručnjaka, trebala biti oštećena za najmanje 50 miliona maraka vrijednosti ovog "nacionalnog blaga". Za Torngrenovog mandata ne samo da je BiH gubila pare koje je mogla dobiti nego je i sama agencija koju je vodio imala problema sa sabiranjem novca kojim je raspolagala. Tako je revizorski izvještaj ureda za reviziju finansijskog poslovanja institucija BiH pokazao kako su stručnjaci CRA prihode i potraživanja u finansijskim izvještajima sa 31.12.2000. godine prikazali manjim za 62.600 KM. No, to nije ništa u usporedbi sa činjenicom da u poslovnim knjigama Agencije nije prikazano specijalno vozilo za mjerenje frekvencija čija je vrijednost 577.653 KM!? Osim problema sa lovom, pokazalo se da CRA-om upravlja Upravni odbor čija su tri člana (od ukupno šest) bila istovremeno i direktori sektora. Znači, oni su saučestvovali u donošenju odluka i te iste odluke i izvršavali. Tipično torngrenovski.

Kao u ona najsjajnija vremena, kada je SDA govorila i radila sve što je htjela, a ono što nije smjela, u njeno ime iznosio BOSS, ove dvije stranke su krenule u ofanzivu na, za njihovu političku promidžbu, najbitniji medij. Zastupnici SDA u federalnom parlamentu su zaprijetili da neće ni doći ni glasati bez prisustva kamera Federalne TV. Skupa sa Mirnesom Ajanovićem, SDA je zatražila i odgovornost Vijeća FTV-a i glavne urednice Informativno-političkog programa Marije Topić-Crnoje i sve je, na trenutak, počelo smrdjeti na ona najsjajnija vremena kada je trokutić u uglu bio zelene boje, a o sadržaju prvih minuta Dnevnika državne televizije odlučivao kabinet Alije Izetbegovića. Na stranu degutantnost ideje da parlament funkcionira samo kao predstava za direktni prenos na jednoj lošoj televiziji, u pitanju je koncept FTV-a koji su, poznato je, porodile SDA i HDZ. Sada kada su ekranima ovladale crnoje koje su oni stvarali tolike godine, šefu grupe SDA Adnanu Terziću i njegovim poslanicima je malo što imaju četiri-pet minuta u svim centralnim informativnim emisijama. Pri tome, naravno, nikome od njih nije palo na pamet da je malo preskupo da gledaoci FTV-a mjesečno plaćaju tih nekoliko maraka pretplate da bi svakodnevno posmatrali gomilu isfrustriranih kvazipolitičara koji nemaju pojma o onome o čemu govore, ali im je, iz nekog razloga, jako bitno da su kamere uključene dok pričaju gluposti.

Uvaljujući svoje kandidate u ministarske fotelje, partije iz Alijanse su mahom izabrale ljude kojima je, iz nekog razloga, jako stalo da gaje imidž poštenih boraca protiv lopovluka. Ne prođe dan a da novine ne objave poneku informaciju o rezultatima oštre borbe protiv kriminala i korupcije koja je započeta u momentu kada je Alijansa obasjala naše živote svjetlošću poštenja. To što se ponekad desi da niko nema pojma ni gdje ni kada ni kako se desio "kriminal", manje je bitno od toga da je on konačno zaustavljen. Govoreći na prošlosedmičnoj sjednici Predstavničkog doma federalnog parlamenta o ubrzanju privatizacije, ministar industrije, energetike i rudarstva Hasan Bećirović pohvalio se da je Vlada FBiH izvršila kontrolu privatizacije u 22 firme, ustanovivši da je ona rađena protuzakonito. Ali, avaj, ne prođe ni 24 sata a eto ti prvog čovjeka zaduženog za privatizaciju u Federaciji da kaže kako nema pojma o nekoj reviziji privatizacije i tim silnim nezakonitostima. Rešad Žutić, direktor Agencije za privatizaciju, čak je bio toliko "drzak" da je rekao kako se očigledno radi o "Markovićevoj privatizaciji", jer o ovoj sadašnjoj ne može biti ni riječi. Ispalo je tako da je Bećirovića malo ponijelo pretpraznično raspoloženje pa je u uspjehe Alijanse ubrojao i tabirenje onoga šta je ostalo nakon izleta u kapitalizam tipa Ante Markovića. Ili je, pak, Žutić obaviješten o toku privatizacije u Federaciji koliko i o visini lanjskog snijega na Bjelašnici. Bilo kako bilo, bitno je da će nezakonitost biti iskorijenjena po cijenu da sve ostane državno. Jer privatluk je kod nas ionako sinonim za lopovluk.

Gradonačelnik Sarajeva se konačno osmjelio povisiti glas. Koristeći višegodišnje natezanje oko uklonjenih/porušenih bista bh. književnika, Muhidin Hamamdžić je hrabro zakoračio u najoštriji javni istup otkad je na funkciji prvog čovjeka Gradske uprave. "Gradska uprava, prema postojećoj pravnoj regulativi, ali i zbog odsustva političke volje i, rekao bih, ljubavi prema Gradu, jednostavno nije nadležna za svoj grad! U pravnom labirintu u kojem se izgubila ne samo logika nego i svaki zdrav razum, grad Sarajevo je osuđen na nestajanje i kao urbana sredina i kao jedinstveni multikulturni i multireligijski centar…" "Mini pobuna" protiv kantonalnih i drugih vlasti koje su, po Hamamdžiću, krive za ovaj ikebana položaj Gradske uprave, nažalost, dolazi prekasno i, što je još bitnije, od osobe čije dosadašnje ponašanje je garantiralo takav ponižavajući status Grada. Zlobnici bi mogli zaključiti kako se Hamamdžić odlučio da digne svoj glas zbog bojazni da ne postane žrtva čistke koju SDP provodi ovih dana u kantonalnim organima vlasti. Međutim, činjenica da Alijansa nema rješenje ni za značajnije funkcije u vlasti, ovakav Hamamdžićev motiv čini manje smislenim. Grad Sarajevo je zaista osuđen na nestajanje ukoliko vremešni gradonačelnik i dalje jednom godišnje bude "bombardovao" javnost kratkim saopćenjima punim žalopojki o saobraćajnom haosu nametnutom Sarajlijama (koji se, uzgred rečeno, ponovio i sa dolaskom Vojislava Koštunice) i "pravnim labirintima" u koje je zalutao.

Manir vlasti u BiH na svim nivoima je sistematsko prikrivanje i tajenje informacija bitnih za javnost. To je pravilo koje je važilo i u vrijeme dok su ovu zemlju harčile SDA, HDZ i SDS, a i sada kada njom vladaju Alijansa i SDS. Zato je pravo čudo da su vlasnici fotelja i javnih funkcija dobrovoljno glasali za to da uskraćivanje informacija medijima bude kažnjivo. Radosnu vijest, vjerovatno najpozitivniju za svih godina svog bivstvovanja u vlasti Sarajevskog kantona, saopćila je Esma Hadžagić, ministrica obrazovanja, nauke i informisanja. Vlada Kantona Sarajevo zapravo je krenula u usklađivanje prastarog i prevaziđenog Zakona o medijima sa svim silnim aktima o slobodnom pristupu informacijama. Konačno je ministrima i njihovim sekretaricama, barem formalno, neko zaprijetio kaznama od 200 do 600 maraka ako im mobiteli danima ne budu dostupni, ako su "na sastancima sa kojih ne mogu izaći", ako "nemaju ništa da dodaju" ili ako misle da je visina njihove plate poslovna tajna. Štaviše, ministri, odnosno svi javni službenici nemaju pravo da taje ni nešto što je do sada potpadalo pod njihov tzv. privatni život ukoliko ima uticaja na posao koji obavljaju. Novi zakon, također, smanjuje mogućnost maltretiranja javnosti saopćenjima inih državnih organa koja su u tzv. državnim medijima imala status obaveznog štiva bez obzira na količinu gluposti i dosade koju bi sadržavala. Jedini problem kod ovakvih zakona je to što niko ne može izglasati zakon koji će ukinuti najgoru vrstu cenzure - onu u glavama "javnih radnika".

"Fikrete, u ime Zajedničke komande Vojske Federacije, zahvaljujem ti na uspješnom vođenju Petog korpusa u miru. Restrukturiranje, obuka, prenaoružanje, podrška narodu Unsko-sanskog kantona u poratnoj izgradnji i povratku raseljenih, pokazivanje i podrška međusobnom povjerenju, održavanju visokog nivoa spremnosti, sve je kroz što si prolazio i što je ponijelo visoku ocjenu." Ovo je samo dio pisma koje je ratni komandant Petog korpusa, divizijski general Atif Dudaković, uputio svome nasljedniku u miru, generalu Fikretu Ćuskiću, uz naredbu o razrješenju sa dužnosti. Komandant Zajedničke komande Peti je korpus povjerio Sifetu Podžiću, a Fikret Ćuskić će preuzeti novu dužnost u Ministarstvu odbrane: na mjestu načelnika sektora za personalne poslove zamijenit će jednu od najvažnijih poluga klana Čengić i SDA osovine Goražde - Visoko - Bosanska krajina, generala Sulejmana Vranja. Ovakav raspored kadrovskih poteza može se tumačiti trojako, no čini se da je u prvom redu svojevrsna ilustracija lucidnosti i odabira strategije najuspješnijeg komandanta u nekadašnjoj Armiji BiH: na najteže ratište šalje dokazanog i slavom ovjenčanog ratnika. Već dugi niz godina Sektor za personalne poslove je najveća boljka prvo Armije, a potom Ministarstva odbrane, i u njemu su najpotrebnija radikalna pospremanja. Za ofanzive koje neminovno čekaju Ćuskića, trebat će sve iskustvo koje nosi još iz Hrvatske vojske i koje je stekao diljem ratišta BiH kao komandant 17. slavne, potom viteške brigade i kao nezaobilazni strateg i vojskovođa Operativne grupe Bosanska krajina pa potom Sedmog korpusa. No, za Fikreta Ćuskića važi da je i najteže bitke umio dobijati: pred njim je nova bitka u kojoj je zasad jedino jasno da već profitiraju Ferid Buljubašić i Mijo Anić, jer, bez svake sumnje, dobijaju značajno kadrovsko pojačanje.

Agonija se nastavlja. Razgolitivši svoje intimne veze sa Miroslavom Blaževićem, najposlušniji bivši novinar Jusufa Pušine je agresivno kompletirao projekat dovođenja Ćire na mjesto selektora nogometne reprezentacije BiH. Projekat je okončan sa istim uspjehom kao i sve čega se Ahmet Pašalić do sada dohvatio. Odlaskom Blaževića u Ukrajinu i riječima pogrde na račun onih koji su se usudili usprotiviti Pašalićevoj genijalnoj ideji da jaranski dodijeli selektorsku fotelju svom prijatelju. Blažević je tu bio i ostao sporedni lik, neko ko je samo potvrdio proporcije vlastitog karaktera i dužinu jezika blateći sve koji su javno rekli šta misle o njegovoj kandidaturi. "Capo" izbora prvog stručnjaka bh. reprezentacije i Pušinin direktor čak i kada je Blažević izjavio da se više nikada neće pojaviti u Bosni, nastavio se nadati ovom, za njega fantastičnom transferu. Ipak, teška srca, Pašalić će se morati oprostiti od svoje sjajne zamisli i vratiti se u sumornu stvarnost selektora kojima baš on, a ponekad i šef Pušina, moraju sastavljati tim. Njemu je očigledno već dosta sastavljanja tima i komandovanja reprezentacijom, ali niko ga ne razumije jer niko neće da se prihvati tog nezahvalnog posla kojim se bavi. Stoga bi od Alijanse i svih onih koji drmaju ovom bizarnom koalicijom bilo zaista humano da njemu, ali i njegovim šefovima, daju priliku za jedan duži odmor. Bez obzira na značaj uloge Jusufa Pušine u Alijansinoj revoluciji i Lagumdžijinu nezainteresiranost za najvažniju sporednu stvar na svijetu.