oliday Inn, kraj novembra 2001. godine. U foajeu hotela, uz kafu, ćaska vremešan par. Iz razgovora se nazire da se dugo nisu vidjeli: muškarac svojoj prijateljici objašnjava kako se upravo snabdijeva stvarima da bi se vratio u svoj sarajevski stan. Potpuno je uništen sav namještaj, priča on, "a znaš kolike sam se godine kućio". Ona ga gleda, pomalo s prijekorom, i priznaje kako ne voli ni da se sjeća rata - i sama je ranjena, i samoj su joj stvari uništene iako se nigdje nije ni pomakla iz grada i sama se je, veli, toliko smrti nagledala. On, nekako prozvan, zabrza: "Molim te, ti treba da znaš da mi nismo svi isti. Ja sam Crnogorac, nisam bio za ono što se desilo, ali mene niko nije pitao. Ipak sam ja i tada bio samo pukovnik u penziji." Ona, gotovo izvinjavajućim glasom, kaže: "Sve ja to razumijem, ali zašto mi nisi rekao? Znao si!" "Kako ne shvataš", brani se on, "nije trebalo tako biti. Uostalom, i ja sam saznao da trebam ići samo dva i po mjeseca ranije! Valjalo je sve završiti..."

Ovaj dijalog, ne tako rijedak u Sarajevu, vođen je neke dvije sedmice prije no što je Dom za ljudska prava BiH uručio Federaciji svoju Odluku kojom je, praktično, presudio u korist negdašnjih oficira JNA, potom vojnika SRJ, i priznao im vlasništvo nad stanovima u BiH. Svoju Odluku i sam je Dom donio mjesec dana prije uručenja - na plenarnom zasjedanju devetog novembra, a uručenje je slijedilo sedmog decembra - i, kako sada stvari stoje, prvo ju je priopćio Vojsci Republike Srpske: na zasjedanju Stalnog vojnog komiteta general Gvozden je, još krajem novembra, nastupio kao prvi izvjestilac. Reakcije u Federaciji slijedile su tek nakon što je Seadi Palavrić, zastupnici Federacije pred Domom, uručena Odluka Doma: Alija Behmen, federalni premijer, Odluku smatra nerazumnom, poslanik SDP-a Nijaz Skenderagić odvratnom, Suadi Hadžović, ministrici za boračka pitanja, ova se odluka ne čini pravičnom, a Fehim Škaljić, načelnik općine Stari Grad, kaže: "Ako je i od Doma za ljudska prava, neljudska je."

Povratak puta 1.000 Da ne bi bilo zabune: ni dosadašnjim tretmanom vlasništva nad stanovima iz fonda bivše JNA BiH nije imala razloga da bude zadovoljna. Prije svega, zbog činjenice koju u svom komentaru upućenom Domu za ljudska prava 3. jula ove godine priznaje i OHR: "U 1991. i 1992. SSNO/JNA je počeo sa privatizacijom ovih stanova nudeći ih na prodaju nosiocima stanarskih prava. Stanovi u vlasništvu SSNO/JNA su bili prvi u procesu privatizacije; za većinu drugih društvenih stanova taj proces nije počeo do poslije rata. Možda je taj potez učinjen kako bi se prikupila sredstva za pripremu za ratni poduhvat..."

BiH je bila jedina republika u kojoj su tokom te dvije predratne godine privatizirani stanovi iz vojnostambenog fonda iako je JNA imala stanove diljem bivše SFRJ, a nije nebitan ni podatak da je vojnostambeni fond i ustanovljen drugačijim od svih ostalih fondova iz kojih su u bivšoj nam zajedničkoj državi građeni negdašnji društveni stanovi. Dakle, vojnostambeni fond SSNO/JNA je finansiran na račun ukupnog budžeta formiranog za "odbranu SFRJ i potrebe finansiranja JNA"; nosioci stanarskih prava stanove su koristili po mjestu službe i tek su odlaskom u penziju birali mjesto stalnog boravka. Upravo je ovaj posljednji argument prevagnuo kada je iz ukupnog vojnostambenog fonda, koji je u BiH činilo oko 12.500 stanova (od kojih 7.573 trajno napuštena), izdvojeno pravo na povrat i imovinu svim onim koji su bili uposlenici SSNO/JNA na dan 30. aprila 1991. godine, koji tada nisu bili državljani BiH, koji 14. decembra 1995. godine nisu imali status izbjeglica u nekoj od zemalja izvan teritorije bivše SFRJ, odnosno onim koji su i nakon tog 14. decembra služili u oružanim snagama van BiH i kojima je dodijeljeno stanarsko pravo izvan BiH. To je, ustvari, suština famoznog člana 3.a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Uz dodatak da je Federacija spremna nadoknaditi uložena sredstva kupcima vojnih stanova.

Iako je Republika BiH čitavim nizom svojih zakona od februara 1992. do januara 1996. osporila uopće ove kupoprodajne ugovore, ipak je na insistiranje Visokog predstavnika prihvaćena opcija po kojoj je gotovo 90 odsto napuštenih vojnih stanova vraćeno prijašnjim korisnicima. Vojsci Federacije ostalo je nekih 1.000 stanova (za mnoge je postupak još uvijek na nižim sudovima) u kojima su do odlaska na brda oko Sarajeva i u jedinice pod Mladićevu i komandu beogradskog Generalštaba stanovali aktivni oficiri bivše JNA.

Možda nije pristojno podsjećati, ali: upravo je artiljerijom bivše JNA rušen i razaran i taj stambeni fond, upravo sada se u Haagu vodi proces pred Sudom za ratne zločine zbog opsade i razaranja Sarajeva, upravo je oficirska eskadrila bivše JNA povela rat protiv Slovenije (april 1991; napomena sudijama Doma za ljudska prava koji nisu razumjeli zašto je uzet ovaj datum), a onda protiv Hrvatske, pa se na kraju stuštila na BiH i ostavila iza sebe 250.000 mrtvih, milion prognanih i raseljenih.

Ordenje liveno u krvi Ne, naravno, niko nije očekivao od Doma za ljudska prava da sudi po pravdi a ne po pravu, no istina je također da je u ovom slučaju Dom po prvi put osporio Zakon Visokog predstavnika, a da je i sam Visoki predstavnik još prije pola godine (što njegov portparol priznaje i u ovom broju Dana) bio suglasan da CRPC obustavi postupanje po njegovom Zakonu jer čeka odluku Doma za ljudska prava?! Iz CRPC-a to ovako objašnjavaju: "CRPC je nepristrasna i neovisna organizacija čiji je mandat takav da može kreirati i kreira svoja vlastita pravila i propise u svezi sa odlučivanjem o imovinskim zahtjevima izbjeglica i raseljenih osoba. (...) U ovom konkretnom slučaju CRPC je odlučila kako bi bilo mudro i u interesu podnositelja zahtjeva sačekati Odluku Doma za ljudska prava u svezi sa člankom 3.a. Naime, od svoga nastanka, tj. stupanja na snagu, odredba iz članka 3.a. smatrana je kontraverznom te su pravni stručnjaci preispitivali njezin utjecaj na zaštitu ljudskih prava i izbjeglica."

CRPC se u svojim odgovorima poziva vrlo često na Evropsku konvenciju o ljudskim pravima; čini to u svojoj Odluci i Dom za ljudska prava, no baš kada je o ovoj konvenciji riječ ne treba biti baš naročito dugog pamćenja pa ne primijetiti dvostruke pravne standarde: nema ni pola godine kako su međunarodni pravni eksperti diljem Sarajeva držali omču oko vrata Alijansi tjerajući je da prihvati Izborni zakon koji je u suprotnosti sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima?! No, Dom je presudio - istina, tijesnim rezultatima u glasanju - i odlučio u korist: Andrije Miholića, koji je državljanin BiH postao 1996, a vojnu službu u JNA okončao 25. aprila 1992; Bože Čorapovića, koji je službu u JNA u Tuzli nastavio u Vojsci Jugoslavije i koji je Sudu izjavio da nije dobio novi stan, već plaća stanarinu u Inđiji; Milorada Ćirića, koji je državljanstvo BiH stekao 1999, a svoj je stan u Tuzli napustio 1992. godine da bi službu u JNA zamijenio službom u oružanim snagama Vojske Jugoslavije, koja ga je 1993. i 1998. unaprijedila, ali mu, po njegovoj izjavi, nije dodijelila novi stan, već plaća zakupninu u Novom Sadu; Dušana Ristića, državljanina BiH od 1999, koji se penzionisao maja 1991. iz JNA, ali je Sarajevo napustio 1992. i nastanio se u SRJ, te Mihaila Buzića, koji također državljanstvo BiH ima od 1999. godine i koji je naredbom Generalštaba JNA 7. maja 1992. premješten na službu u Beograd?!

Nije pomoglo ubjeđivanje Jusufa Halilagića, zastupnika BiH pred Domom za ljudska prava, da petorica tužilaca (trojicu su zastupale supruge, a gospođa Ćirić je izjavila i da se ponosi suprugovim odlikovanjem iz '93.) uopće ne spadaju u nadležnost institucija BiH; nisu pomogla ni objašnjenja Nure Zimić, pravnice Vojske Federacije, koja je Sudu ukazivala na 1.800 okončanih postupaka, na milione i milione potrošenih sredstava na adaptaciju tih stanova, na činjenicu da u samom Beogradu ima više vojnih stanova negoli u cijeloj BiH te na podatak da niti jedan oficir Vojske Federacije ne može ni po kojem osnovu tražiti, a kamoli očekivati da stan koji je prije rata koristio bilo gdje na prostoru bivše SFRJ sada dobije. Lutvo Mehonjić, pomoćnik u Ministarstvu odbrane FBiH, ponudio je Sudu dokaze da je bivša JNA zbrinula svoje kadrove, a Mehmedalija Huremović, iz Udruženja stanara BIHUS, pokušao objasniti Sudu da nema logike da se sada stanarsko pravo vraća suprugama aktivnih oficira bivše JNA...

Dom za ljudska prava je ipak presudio: Ćirić i Čorapović, za razliku od trojice ostalih, ne smatraju se izbjeglicama, ali im se omogućuje uknjižba vlasništva. Valja reći da je predsjednica Doma Michelle Picard izdvojila svoje mišljenje o djelimičnom neslaganju zajedno sa sudijom Manfredom Nowakom upravo u slučajevima Ćirića i Čorapovića: "Prema njima nije drugačije postupano zbog određenog formalnog pravnog statusa prije rata, nego zbog činjenice da su ostali u aktivnoj službi u JNA (koja je započela oružane sukobe u BiH) u toku rata i da su ostali u aktivnoj službi u Vojsci SRJ nakon toga. U mnogim zemljama, činjenica da neka osoba dobrovoljno služi u stranoj vojsci (čak i u mirnodopskim vremenima) jeste osnovan pravni razlog čak i za oduzimanje državljanstva i drugih ljudskih prava kao što je pravo na glasanje, za koje je državljanstvo preduslov. (...) Prije rata, ova dva podnosioca prijava su živjeli samo dvije godine u svojim JNA stanovima u Tuzli. Pošto su zaključili ugovore o otkupu sa JNA tek u martu 1992, upitna je čak i valjanost takvih ugovora po tadašnjem zakonu. (...)" Svoje mišljenje o djelimičnom neslaganju izdvojio je i sudija Hasan Balić, a sudija Dietrich Rauschining pak izdvojio je mišljenje o slaganju.

Pomračenje pravnog uma Iako očito burna debata i različita glasanja 14 sudaca, rezultat je pak jednoglasan: Federacija je dobila naredbu da do sedmog marta 2002. obavijesti Dom o preduzetim koracima u sprovođenju Odluke. "Iznenađeni smo. Ovakvu odluku nismo očekivali tim prije što je naše ministarstvo uistinu jako kooperativno i maksimalno smo nastojali da damo svoj doprinos povratku i uknjižbi već riješenih stanova. Smatram da je u pitanju politička, a ne pravna odluka. Pravnici tvrde da je oboriva, ali kome se žaliti? Ova Odluka znači trenutno iseljavanje 30 paraplegičara, a nigdje u njoj ne piše ko će sada - kada sudovi krenu donositi listom odluke po uzoru na ovu Odluku Doma za ljudska prava - nadoknaditi milione i milione već potrošenih para u adaptacije tih stanova. Nije moje da sudim, no moram kazati da je ovo ministarstvo već odavno u strahu očekujući odluku: upozoravali smo na nju jer smo imali indicije da se ona ovakva sprema", kaže Ferid Buljubašić, zamjenik ministra odbrane u Vladi FBiH.

Iako i Buljubašić očekuje očitovanje Vlade Federacije i BiH, iako i u Parlamentu poslanici međusobno prepričavaju proslavu koju je sudija Vitomir Pavlović najavio još kada se ljubio sa strankama - tužiocima, iako tzv. ozbiljni politički krugovi ovu presudu već nazivaju "posljednjim činom međunarodne zajednice kojim se na mala vrata uvode pravni pokazatelji da je u BiH vođen građanski rat i da nije bilo agresije", iako reakcije Wolfganga Petritscha indiciraju da Visokom predstavniku po prvi put nije nimalo mrsko što njegova riječ nije posljednja, iako je sve više pristalica teorije da je Evropa konačno dobila traženi korak naprijed u odnosu na SAD pa sada svoje pristajanje na SDS u vlasti RS-a može pravdati radikalizacijom Bošnjaka... Alijansa šuti. Ili još gore: svojim paušalnim sumnjama upućenim Seadi Palavrić nastoji zaraditi još jedno kadrovsko mjesto oko kojeg će danima sastančiti. Kada već nije uspjela da na svom najvišem nivou definira barem 10 pravila koja će biti iznad partijskih interesa i predstavljati interese BiH, kada već nije uspjela da postane ravnopravan partner međunarodnoj zajednici, i kada već do sada nije spoznala da je u BiH i došla na vlast zbog potpunog pomračenja pravnog uma, ne treba se čuditi što je Nekom iz SDP-a najvažnija Seada Palavrić. Ili njena stolica. O stanovima se ionako izjasnio Dom.

Atif Dudaković, komandant vojske FBiH

Pokušaj dokazivanja da nije bilo agresije

- Ova je Odluka neprihvatljiva za Vojsku Federacije, i mi ćemo s naše strane poduzeti sve pravne mogućnosti da putem legitimnih organa poništimo Odluku Doma za ljudska prava. Neprihvatljivo je da se vojnici, oficiri, šehidske porodice i porodice palih boraca, ratni vojni invalidi, paraplegičari i demobilisani borci smatraju nelegalnim korisnicima stanova koje su na zakonski propisan način dobili na korištenje. Neshvatljivo je da se svi oni koji su branili BiH i poštivali zakone smatraju krivim i odgovornim. Sam čin donošenja Odluke Doma za ljudska prava je još jedan pokušaj dokazivanja da u BiH nije bilo agresije i genocida od strane Jugoslavije. Vojska Federacije je u potpunosti poštivala zakone i uputstva donesena od strane Visokog predstavnika za BiH gospodina Wolfganga Petritscha. Zar opet ovaj narod mora da ispašta propuste i greške međunarodne zajednice? Vojska FBiH traži i tražit će od Vlade FBiH da poduzme sve mjere kako bi se spriječile posljedice ovakve odluke. Također, tražimo i jasne smjernice za postupanje u nastaloj situaciji.

OHR o odluci doma i svojoj ulozi u članu 3.a.

U ime Visokog predstavnika

S namjerom da potpuno rasvijetlimo uzroke i posljedice Odluke Doma za ljudska prava BiH te poziciju Visokog predstavnika, koji je i donosilac, za tužioce spornog, člana 3.a, Dani su uputili pitanja gospodinu Wolfgangu Petritschu. Umjesto njega, odgovorio nam je portparol OHR-a Oleg Milišić, optuživši pritom našeg urednika Senada Pećanina za "ličnu kampanju protiv Visokog predstavnika": pitanja i odgovore donosimo u cijelosti

DANI: Kako komentirate odluke Doma za ljudska prava BiH u sporu o pravu na vlasništvo stanova u kojima su živjeli pripadnici bivše Jugoslavenske narodne armije? - OHR poštuje nezavisnost Doma za ljudska prava kao osnovno sredstvo za zaštitu ljudskih prava u BiH, uspostavljeno u skladu sa Aneksom VI Dejtonskog mirovnog sporazuma. Odlukom Doma je utvrđeno da je član 3.a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima Federacije u suprotnosti sa članom 1. Protokola 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima, te je Federaciji dat rok do 7. juna 2002. godine da izvrši neophodne izmjene i dopune Zakona, ne navodeći kakve se promjene trebaju izvršiti. Sada Parlament Federacije treba razmotriti presudu Doma i odlučiti na koji način da je provede. Dom je do sada donio nekoliko zapaženih i važnih odluka, uključujući i nalog za rekonstrukciju Ferhadija džamije u Banjoj Luci, kao i odluke u slučajevima pukovnika Avde Palića i oca Tomislava Matanovića, te preko 200 odluka u drugim predmetima vezanim za ljudska prava, kao što su imovina i radni odnosi. Odluke Doma provode nadležni organi vlasti entiteta/države. Ne može se praviti selekcija odluka koje ćete provesti - ovdje se radi o ljudskim pravima i vladavini zakona, tako da je prihvatljiva samo stopostotna implementacija. DANI: Ne čini li Vam se da Dom nije uzeo u obzir činjenice da se ne radi o građanima BiH koji su, uz to, ostali u službi bivše JNA i nakon 30. aprila 1991. godine? - Dom je nezavisna institucija, nije na OHR-u da daje komentar na to. DANI: Da li su nadležne vlasti dužne sprovesti ove odluke Doma, s obzirom da su one u suprotnosti sa članom 3.a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, koji ste Vi, svojom odlukom, proglasili 4. jula 1999. godine? Odluka Doma je, podsjećamo, u suprotnosti s Vašom. - Da, po Aneksu 6, član 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma, "strane će u potpunosti provesti odluku Doma za ljudska prava". Odluka Visokog predstavnika postaje zakon entiteta ili države, tada postaje subjektom redovnog procesa revizije od strane sudova ili Parlamenta. Ova vrsta pregleda je normalna u svakom demokratskom društvu i ukazuje na koji način treba funkcionisati pravosuđe kao jedan od potpornih stubova koji podržavaju podjelu vlasti. OHR je uvijek podržavao važnost ovih procesa i potrebu da se oni poštuju od strane domaćih organa vlasti. Presude sudova se moraju provoditi. DANI: Kako procjenjujete učinke ove odluke Doma po pravnu sigurnost građana BiH? - Pravna sigurnost građana BiH može biti ugrožena jedino u slučajevima kada organi vlasti u BiH ignorišu presude nezavisnih institucija kao što je Dom za ljudska prava ili ne poštuju vladavinu prava i evropske standarde zaštite ljudskih prava, koji su sastavni dio ustava BiH prema Dejtonskom mirovnom sporazumu. DANI: Ko će, u slučaju realizacije pomenutih odluka Doma za ljudska prava, nadoknaditi troškove građana koji su u dobroj pravnoj vjeri, u skladu sa Vašom odlukom, uknjižili stanove u svoje vlasništvo i investirali vlastita sredstva u adaptaciju stanova? - Sada je isuviše rano za špekulacije. U Odluci Doma od Federacije se zahtijeva da razmotri mjere kojima će korigovati sadašnju situaciju. DANI: Ovakvom odlukom Doma za ljudska prava, građanima drugih republika iz sastava bivše Jugoslavije koji su bili pripadnici JNA a nikada nisu bili državljani BiH, niti u njoj sada žive, priznato je pravo vlasništva nad stanovima u BiH. Istovremeno, građani BiH, bivši pripadnici JNA, isto pravo nemaju niti u jednoj republici bivše Jugoslavije. Ne radi li se ovdje o očitoj diskriminaciji građana BiH? - Opći stav OHR-a je da svi imaju pravo na povrat imovine koju su imali prije izbijanja sukoba u bivšoj Jugoslaviji. Poduzimaju se napori da se i na regionalnom nivou riješe pitanja prava na povratak i povrata imovine, kako od strane OHR-a, tako i u širem kontekstu Pakta stabilnosti - iako se još dosta toga treba uraditi u tom kontekstu. Činjenica je da je BiH, sa Dejtonskim mirovnim sporazumom iz 1995. godine i konvencijama o zaštiti ljudskih prava koje prihvata i provodi, postala obaveznom prije drugih država iz područja bivše Jugoslavije da poštuje sporazume kao što je Evropska konvencija o ljudskim pravima. To je od suštinske važnosti kako bi se osigurala multietničnost države BiH u kojoj se poštuju i provode prava pojedinaca. DANI: Hoćete li Vi ili Dom za ljudska prava pokrenuti postupke za jednak tretman, po ovom pitanju, građana BiH u drugim republikama bivše Jugoslavije? - Kao što sam rekao, OHR i Pakt stabilnosti rade na regionalnom povratku. Međutim, ono što je osnovno jeste da se BiH pokaže kao zrela država, koja je spremna da ispuni svoje ustavne obaveze. DANI: Prema našim informacijama, CRPC je još prije više od pola godine blokirala redovan postupak uknjižbe vlasništva nad ovim stanovima unatoč tome što se ona mogla obaviti u skladu sa zakonom, tj. sa Vašom odlukom i njenim članom 3.a. Slažete li se sa ocjenom da je CRPC nezakonito sprečavala uknjižbu ovih stanova iako nisu postojale zakonske smetnje? Hoće li iko snositi odgovornost zbog toga? - U konsultacijama sa OHR-om, Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica je zamrznula ovakve predmete u julu ove godine, kada je postalo jasno da je Dom odlučio izvršiti pregled člana 3.a. To je bio razborit potez pošto niko nije mogao predvidjeti kakvu će odluku donijeti Dom. U određenim okolnostima prikladnije je sačekati odluku suda, pogotovo ako će se ona značajno odraziti na domove pojedinaca. DANI: Da li Vi navedene odluke Doma za ljudska prava smatrate standardom koji će biti primjenjivan i u svim budućim sporovima iste prirode pred Domom? - Puna implementacija odluka Doma za ljudska prava je standard koji se treba poštovati na cjelokupnom teritoriju BiH, a kojim se pokazuje da BiH poštuje Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i da je dio Evrope. DANI: Ne čini li Vam se da ove odluke Doma za ljudska prava, poput još nekih Vaših koje su kritizirane u javnosti, za posljedicu, ako ne i namjeru, imaju radikaliziranje stavova građana bošnjačke nacionalnosti? - Ne mislim da OHR, a ni Dom za ljudska prava, očekuje da svaka odluka bude popularna kod svih u BiH; u nekim drugim predmetima odluke su bile nepopularne među Srbima i Hrvatima u BiH. Očekuje se od institucija, kako domaćih tako i međunarodnih, da urade svoj posao temeljito i ispoštuju vladavinu zakona. To je kamen temeljac svake moderne demokratije. DANI: Osjećate li osobnu moralnu odgovornost prema građanima kojima je oduzeto pravo koje ste im Vi dodijelili osobnom Odlukom u svojstvu Visokog predstavnika? - Član 3.a. predstavlja dio imovinskih zakona koji su nametnuti u julu 1999. godine i izmijenjeni i dopunjeni u oktobru 1999. godine. Upravo su ti zakoni i daljnji napori poduzeti od strane mreže organizacija koje provode Plan implementacije imovinskih zakona, odmrznuli proces povratka. OHR shvata da ovi ljudi osjećaju da su u teškoj situaciji i da se osjećaju kao žrtve nepravičnog odnosa. Međutim, želio bih dodati da organi vlasti Federacije sada trebaju raditi na pronalaženju pravednog rješenja. DANI: Koliko Vas pogađaju neprestane negativne kritike na Vaš rad u velikom dijelu bh. javnosti? Da li više držite do njih ili do ocjena iz Washingtona i Bruxellesa? - Podrška koju Visoki predstavnik dobiva od članova PIK-a jeste u svakom slučaju od ključne važnosti za njegov rad. Visoki predstavnik ozbiljno uzima u obzir sve kritike i također zna kako da procijeni vrijednost takvih kritika. Međutim, koliko je važna podrška velikih donatorskih zemalja, te dobri odnosi sa domaćim političarima, Visoki predstavnik je za vrijeme svoga mandata pokazao da je dobrobit BiH i njenih građana njegov ključni i jedini princip kojim se on vodi pri donošenju odluka. DANI: Nije li i u Vašem i u interesu BiH da se povučete sa pozicije Visokog predstavnika prije kraja dodijeljenog mandata? - Čini se da je to više u interesu urednika ovog magazina nego u interesu Visokog predstavnika ili Bosne i Hercegovine. Iz razloga znanih samo njemu, gospodin Pećanin je pokrenuo ličnu kampanju protiv Visokog predstavnika. Zanimljivo je da se gospodin Pećanin stavio u ulogu da govori u ime cijele zemlje, kako je to nagoviješteno u vašem pitanju, što ja, ako mi dozvolite ovaj komentar, smatram prilično pretencioznim, s obzirom na popularnost i podršku koju ima Visoki predstavnik.

Seada Palavrić, zastupnica FBiH

Presudila je politika

- U ovom je slučaju presudila politika. Sama Odluka vrvi nelogičnostima: Dom potvrđuje da Federacija ima pravo donijeti zakon u općem interesu da zaštiti RVI, šehidske porodice, a onda kaže da ona to nije tako učinila i da cilj nije legitiman. Glasanje je bilo 8:6 kada govorimo o aktivnim oficirima, jer je Dom tu napravio razliku i rekao da se dvojica aktivnih ne mogu smatrati izbjeglicama, ali da izvršimo uknjižbu?! Kada Dom odlučuje o zahtjevima protiv RS-a, on uvažava okolnosti u zemlji - takav je bio slučaj korištenja pravoslavne crkve - ali kada sam ja kao argumente pokušala navesti okolnosti u kojima su RVI, šehidske porodice, pripadnici Vojske Federacije koji se ne mogu vratiti u stanove u bivšoj Jugoslaviji ili sadašnjoj SRJ i niti u jednu republiku bivše SFRJ, Dom to nije htio uvažiti. Čak ni svoj kriterij nije htio uvažiti: prve odluke o JNA stanovima iz 1996. Dom je donio tvrdeći da se ne može retroaktivno poništavati stečeno pravo, da to predstavlja pravnu nesigurnost, a kada sam citirala Dom i pozvala se na njegovu odluku jer se član 3.a. dvije i po godine primjenjivao i ljudi su stekli imovinska prava te sada njima treba brisati uknjižbu, Dom ovaj podnesak nije htio uopće uzeti u obzir. Jedan od sudaca iznosi stav da čak i u miru, kada jedan građanin ode služiti u vojnim snagama druge države, može izgubiti državljanstavo, a pritom nama osporava Stav 1 člana 3.a. i kaže da je uvjet državljanstva i upis u knjigu državljana bio izmišljen samo da bi se mogli diskriminirati Hrvati i Srbi koji su rođeni izvan BiH, i još kaže da smo izmislili datum 30. april '91. godine jer je to skoro godinu dana prije rata u BiH. Iako Visoki predstavnik ne dopušta da se njegovi zakoni promijene, Dom zauzima stav i kaže: Federacija je mogla promijeniti taj zakon. Moram reći da ga ja nikad ne bih promijenila, već bih ga primijenila i na civilne stanove jer imamo toliko slučajeva koji su otišli u Beograd, tamo dobili stanove, otkupili ih i sada ovdje imaju pravo po zakonu na povrat jer se smatraju izbjeglicama. Da zlo bude veće: čim se pojavio spor o članu 3.a, istog časa je CRPC prestala odlučivati o zahtjevima po ovom članu i time uskratila najmanje 500 porodica da ostvare svoja prava. Kada smo postavili to pitanje, rekli su da to ne rade jer imaju pritisak OHR-a i OSCE-a. Oleg Milišić govori sasvim suprotno od onoga što je Visoki predstavnik dao u toku postupka kao svoj komentar: ja i dalje očekujem da Visoki predstavnik reagira. Reagirao je za Dobrinju dan uoči rasprave Doma za ljudska prava, isto tako kad je Žepačka grupa podnijela prijavu Domu za ljudska prava i kad se dogodilo da naredba predsjednice Doma nije potvrđena na sjednici - sutradan je Visoki predstavnik izmijenio Zakon o krivičnom postupku i eliminirao mogućnost izricanja obaveznog pritvora. Ne znam kako da definiram sve nepravde prema državi BiH, ali mislim da treba reći da se činilo sve kako bi se eliminirale posljedice rata a da je zauzvrat ova država dobila odluku po kojoj treba da se potvrdi kako je ovdje bio građanski rat i da sada ova država treba da stambeno obezbijedi one koji su je ubijali, da ih nagradi za genocid. Mi moramo iznaći pravne načine kako da žrtve ove odluke dospiju na Ustavni sud BiH i dokažu da su njihova ustavom garantirana prava povrijeđena ovom odlukom i moramo ići na komitet UN-a u Ženevi za ljudska prava jer je on hijerarhijski iznad Doma za ljudska prava.

Arhiva Dani
236