| |
Bilo je to ovako: noć,
prva ratna zima, sjedimo u hladnom "Moniku" velikodušnih
Delimustafića i osluškujemo kako granate razvaljuju
grad. Zovu me Belmin i Vlado da budem gost u
njihovom noćnom programu na Radiju 99. Prihvatam poziv i kažem
Mirzi da ćemo ga nazvati da se i on uključi u program…
…Sa druge strane jedne
od rijetkih telefonskih veza koje još funkcionišu, Mirza.
Ništa se nismo prethodno dogovarali o sadržaju razgovora.
Počinje i govori polako, sa dugim pauzama, vidim da mu je
bitna i da vaga svaku riječ:
"Teška situacija!
Ja sam ostao da živim u Sarajevu. Moji, sin i žena, otišli
su na put oko svijeta. Oni su, ustvari, krenuli za Sarajevo,
samo idu okolo. Ja sam ostao sa svojim borcima i evo šta imam
da kažem: mi smo sasvim sigurno pobjednici u ovom ratu. Zašto?
Zato što mi volimo ljude, a ne volimo mržnju! A oni uopšte
nemaju pojma da ima još jedno osjećanje što se zove prezir.
Mi ćemo njih prezirati poslije rata. I mi ćemo ići naprijed.
Jer mi se volimo, a to je najljepše osjećanje na svijetu.
Jer teško onom ko mrzi. Jer oni što mrze, oni ne mogu nikada
taj osjećaj da podijele sa nama. Teško je voljeti. A mrziti
je lako. A mi volimo. I zbog toga ćemo mi pobijediti u ovom
ratu. Hiljadu posto!
Ostao sam u Sarajevu iz
istog razloga zbog kojeg ste vi ostali. Znači, ja volim grad
i ovu republiku. Ja sam Bosanac, moja žena je Bosanka i moje
dijete je Bosanče.
Svi smo mi ovdje da pomognemo.
Pobijedit ćemo zato što mi volimo i ove, kako ih oni nazivaju
- izdajice, odnosno Srbe koji su ostali s nama. Mi te Srbe
volimo. Mi volimo i Hrvate koji su ostali u Sarajevu. I mi
volimo i Muslim… Čak i Muslimane volimo koji su ostali
u ovom gradu."
...Devedeset je
treća godina, došla dvojica španskih novinara da naprave intervju
sa Mirzom i da mu predaju novac koji mu šalje njegov Wayne
Brabender. Obavljeno, i sjedimo nas dvojica za stolom
na kojem još uvijek leže pare, očekujući da se Kemo,
koji živi s nama, svaki čas vrati. Odjednom, vidim da su Mirzi
oči zasjale, već sam odavno naučio da to znači da će neko
zaplatiti. Objašnjava mi moju ulogu i nakon toga smo još nestrpljiviji.
Dođe Kemo, sjede za sto i tek nakon što je u dahu podnio najnoviji
izvještaj o mjestima gdje su tog dana pale, primijeti novac
i pita o kakvim se parama radi. Ja, kao, čekam da Mirza odgovori,
a Mirza, kao, ozbiljan, šuti. Onda ja objašnjavam Kemi da
nisam mogao da vjerujem svojim očima: došla dvojica španskih
novinara, zamolili Mirzu za intervju, on rekao svoju cijenu.
Oni bez pogovora prihvatili i, kad su završili, uredno ostavili
dogovoreni novac. Kemo ushićen: "Bravo, majstore! Tako
treba, a ne kao ja! Dao sam dosad stotine intervjua strancima
i nikad nijedan ni cigaru ne ostavi!" Mirza više nije
mogao izdržati, prasnuo je u smijeh, ali je u narednom broju
Dana, u satiričnoj rubrici "Koksara", izišao
"plaćeni oglas": "Obavještavam strane novinare
da dajem intervjue po upola nižim cijenama od Mirze Delibašića."
U potpisu je stajalo: Kemal Monteno.
E ima raznih studeni, ali
kad je takva zima u nečemu što je kao spavaća soba, onda su
uobičajeni pojmovi potpuno neprikladni za opis. Elem, spavao
sam ne samo obučen već i u teškom krombi kaputu, sa skijaškom
kapom na glavi i sa svim predmetima za koje sam vjerovao da
će me grijati, ako ništa, a ono svojom težinom. Jedne noći,
prije svitanja, probudilo me lupanje na vratima. Ustao sam,
otvorio ih i ugledao Mirzu, čija je soba bila do moje. Smijuljio
se, očito uživajući u mojoj potpunoj zbunjenosti i očekivanju
objašnjenja. "Šta je, što me budiš?" "Znaš
li ti da ja imam termometar u mojoj sobi?" "Znam,
i?" "Znaš koliko nam je temperatura u sobama?"
"Koliko? Minus pet, šest?" "Pojma ti nemaš!
Minus devetnaest!" "I dobro, nisi me valjda probudio
da mi to kažeš?" "Slušaj, znaš šta bih volio?"
"Šta?" "Da bude minus pedeset?" "Što?
Ne razumijem…" "Pa, da vidim koliko možemo
izdržati!", prasnuo je u smijeh, a ja sam mu, i zbunjen
i ljutit, zatvorio vrata ispred nosa.
...
Kad bi mi moglo biti, sada
bih najviše volio pokucati kod Mirze i poremetiti mu mir.
I da ga zbunim i da me začuđeno gleda onim svojim očima. I
onda da bude ovako: "Šta je, što kucaš?" "Samo
da te pitam nešto." "Šta?" "Znaš li ti
kako je nama sad bez tebe?" "Znam." "Ma,
znaš vraga. Pojma ti nemaš!"
|
|
