Evil Doesn't Live Here: Posters from the Bosnian war (Zlo ne stanuje ovdje: Plakati iz bosanskog rata), Daoud Sarhandi i Alina Boboc; New York, 2001.

Daoud Sarhandi je britanski reditelj dokumentarnih filmova koji je posjetio Bosnu kao humanitarac 1995. godine. Nekoliko puta se vraćao u različitim humanitarnim misijama da bi više od godinu dana proveo pomažući žrtvama rata i obavljajući istraživanja za knjigu - zbirku postera iz rata u BiH, gdje se našlo i nešto materijala vezanog za rat na području Hrvatske. U tom poslu mu je pomagala Alina Boboc, rumunska novinarka.

Njih dvoje su, mimo onog posla kojim se inače bave, tokom i poslije rata u BiH sakupljali postere i novinske naslovnice sa ratnom i antiratnom tematikom i to kod svih tzv. zaraćenih strana koji su na zidovima svojih gradova i sela plasirali poruke, ljutnje, frustracije, razočarenja i nade. Ovi posteri pokazuju razarajuću snagu propagande kao i promašaje u propagandnoj namjeri, a ova knjiga je prvo upoznavanje svjetske publike sa vizuelnom bitkom koja se vodila u bosanskom ratu, koji je, kako znamo, završio bez vojničkog pobjednika.

Obimna i dobro opremljena knjiga koja izgleda kao katalog Sarajevske zime, MESS-a ili nekog drugog festivala, ipak je nepotpuna zbirka, u kojoj se, po slobodnoj procjeni, našlo oko tri petine od ukupnog broja štampanih plakata u BiH. Gotovo svaki svjedok ratnih bosanskih zbivanja kome zbirka Zlo ne stajuje ovdje dođe do ruke bi mogao da se sjeti još najmanje pet-šest plakata koji nisu u nju uvršteni. A za uvrštavanje nije bio presudan ni estetski ni bilo koji drugi kriterij, nego su u knjigu očito svrstani svi plakati do kojih su sakupljači i priređivači mogli doći.

Vjerovatno bi zbirka bila kompletnija da su na ovom projektu uspjeli kontaktirati prave adrese. A prave adrese su sve one rupe i podrumi i slična mjesta koja su u toku rata nosila epitet ratne štamparije, a koje su nestale isto onako nečujno kako su se i pojavile. Takve štamparije su tokom rata nicale u svakom selu gdje je postojala sito štampa gdje su se nekad štampale vizit karte i slična roba te tamo gdje su nekad štampane knjige. Na svakom mjestu gdje su se mogla sakupiti dva-tri pismena čovjeka, pet kila boje, i jedan obrazovan likovni umjetnik, mada je često prolazio i naivac. Pa dobro, na sličan način je u Trnovi Donjoj birvaktile nastao i prvi broj Oslobođenja, s tim što se čini da su Titini plakati iz tog doba bili sadržajno daleko jači.

Helem, većina ovih ratnih plakata je imala jako malu estetsku vrijednost, a o propagandnoj da i ne pričamo. Ako nas sjećanje ne vara, pomanjkanje ideja i očaj je izbijao iz svakog drugog plakata nastalog na teritoriji pod kontrolom ARBiH. Srbi su u svim propagandnim segmentima pa i u području ratnog plakata bili daleko najjači. Barem se tako tada činilo. Međutim, kada se preživjeli plakati iznesu van ratnog konteksta i danas gledaju sakupljeni na jednom mjestu, sa vremenske distance vidi se da su najkvalitetnije ratne plakate svakako radili najbolji. Ti su svojim kvalitetom preživjeli i namjenu i vrijeme nastanka.

U Sarajevu je to odlično radio Trio, Kemal Hadžić, Art Publishing, Salim Obralić, ABiH Press Centar, Fikret Libovac, Dino Malović i niz znanih i neznanih autora glavnog grada. U Tuzli Began Turbić, Fuad Kasumović i Edin Dervišević, Gračanici Nijaz Omerović, Travniku Asim Delilović, Zenici Irfan Handukić.

Sabrani plakati, pored svoje prvobitne svrhe, danas zajedno sa ostalom štampanom ratnom produkcijom najviše govore o stanju svijesti u tom najtežem periodu naše novije historije i stoga je ova zbirka jedno vrijedno svjedočanstvo.

Knjiga Evil Doesn't Live Here objavljena je u New Yorku, štampana u Singapuru, a uvodnu riječ napisao je novinar David Rohde, koji je za praćenje rata u BiH 1996. dobio Pulitzerovu nagradu. Daoud Sarhandi i Alina Boboc posjetili su protekle nedjelje Sarajevo, gdje su upriličili susret sa autorima čiji su radovi ušli u ovu vrijednu zbirku te im uručili po dva primjerka netom odštampane knjige, čija će promocija biti u New Yorku februara naredne godine. (N. Džanko)

Anur Hadžiomerspahić

Tu reklamu znate garant. Žena obučena isključivo u brojeve i matematičke znakove sa porukom "Računaj na mene" i natpisom Iskraemeco u vrhu. Toliko dobra da se isprva činilo da je rezultat vještog đonjenja neke svjetske kampanje. Ali nije. Rezultat je rada kreativne grupe okupljene oko galerije Cardea na čijem se čelu nalazi Anur Hadžiomerspahić.

E, pa ta je reklama (osim što je dobra) dobila i nagradu na festivalu Epica Awards u Parizu. Radi se o festivalu koji se održava 15 godina i čiji je cilj da ohrabri ljude u postizanju najviših standarda kreativnosti u evropskom marketingu, te da pomogne agencijama, produkcijskim kućama i fotografima da steknu ili učvrste svoju reputaciju diljem kontinenta.

Nagradu za najbolji dizajn reklame u kategoriji Business to Business Kreativnom centru Cardea dodijelio je žiri sastavljen od predstavnika 30 magazina iz 24 zemlje. Kakva je konkurencija, najbolje govori podatak da se samo iz Italije prijavi i do 150 reklamnih agencija sa po nekoliko vlastitih kampanja. Najveća evropska nagrada za dizajn prošle je godine okupila 6.268 prijava iz 39 zemalja, dok je ukupno učestvovala 771 kompanija. Ovogodišnji podaci o tome koliko je ukupno bilo prijavljenih koje su, osvojivši Epica d'Or, ljudi iz Kreativnog centra Cardea ostavili daleko iza sebe, znat će se na dodjeli nagrade u Pragu u januaru 2002.

"To u Bosni, naravno, ne znači ništa. Kod nas se ni ne zna da veće nagrade, osim možda kanske, za dizajn u Evropi nema. Ali se zato zna u svijetu. Naš će rad sada biti publikovan sa pobjednicima u ostalim kategorijama i to je naša šansa u Evropi", kaže Anur Hadžiomerspahić, koji se trenutno nalazi u Italiji.

Mada vjerujemo da su ljudi iz Cardee obučeni u nešto drugo osim u brojke, poruka Računajte na njih važi sto posto. (V. Seksan)

Pariška galerija Le Lys (Ljiljan) nalazi se na riječnom otoku St. Louis, jednom od najprestižnijih kvartova Pariza. Osnovana 1994, dosad je ugostila veliki broj umjetnika i intelektualaca s područja bivše Jugoslavije i važi za mjesto na kojem se susreću oni s područja SFRJ kojima ovdašnje diktature baš nisu mnogo za srce prirasle. Enisa Aličehić, rođena Sarajka koja je većinu života provela u Beogradu, jednog je dana početkom rata spakovala stvari i odlučila da krene ispočetka.

"Moraš jednostavno biti lud, zaboraviti na sve, najviše na sebe, i odlučiti da se posvetiš nečemu što je tad izgledalo kao utopija. Širiti bosansku kulturu, navikavati svijet ovdje da postoji nešto što je apsolutna vrijednost, bez obzira na to što su ljudi ovdje u tom trenutku gledali slike užasa kojima su Sarajevo i Bosna u tom trenutku bili izloženi. U jednom trenutku sam predložila jednom od rijetkih prijatelja koji su mi preostali iz prošlog života, producentu Čedomiru Kolaru, kojeg javnost na području ex-Jugoslavije danas poznaje kao producenta filma Ničija zemlja, da napravimo jedno mjesto u kojem će dominantna biti misao koja se protivi svakoj vrsti agresije, pogotovo onoj na BiH. On je oduševljeno prihvatio tu ideju, osnovali smo Asocijaciju Loi 1901, postavili ga za predsjednika i krenuli u realizacije programa."

Otad su kroz programe Le Lysa prošla imena kao što su Josef Nadj, Enki Bilal, Affan Ramić, Muhamedin Kullashi, Marko Vešović, Edin Numankadić, Nusret Pašić, Roger Cohen, Safet Zec, a tu su često i "pariški rezidenti" Danis Tanović, Vidosav Stevanović, Milomir Kovačević.

Programi pariškog "Ljiljana" podigli su interes za našu kulturu i među francuskim ljubiteljima bosanske i ostalih balkanskih kultura. Le Monde je u nekoliko navrata pisao o ovoj kući umjetnosti, u kojoj je trenutno postavka izložbe Mehmeda Zaimovića, koju je otvorio Jack Ralit, bivši ministar i gradonačelnik mjesta Auber Villiers.

"Za Zeca pogotovo, ali i za Zaimovića i Dragulja postoji interes i francuske publike. Pomalo raste interes za naše autore u Francuskoj, ali činjenica je da na marketinškom planu ta stvar još uvijek ne funkcionira. Kupoprodaja umjetnina je ovdje veliki posao, svaki umjetnik koji se pojavi na tržištu mora imati index, biti katalogiziran, jer ljudi žele znati šta kupuju za određenu svotu novca i šta će, ukoliko tu umjetninu kasnije žele prodati, za nju i dobiti. Naši veliki autori kao, naprimjer, Emir Dragulj mogli bi postizati znatno veće cijene od onih koje postavljaju kad bi bili adekvatno tržišno obrađeni, kad bi postojala relevantna institucija koja bi stajala iza njih", završava Enisa, koja uz galeriju vodi i knjižaru u kojoj će od Nove godine moguće biti kupiti sva relevantnija izdanja iz naših nekadašnjih zemalja. (A. Burić)

Putem kroz Abbey Road, gdje su Beatlesi snimili svoju legendarnu ploču i zauvijek prešli na onu stranu ulice u kojoj stanuje mit (dotad su bili "samo" legende), dolazi se blizu Bayswatera, gdje je u Kufa Gallery bila zakazana promocija knjige Bosnia: A Cultural History našeg pisca Ivana Lovrenovića. U prijatnoj atmosferi u kojoj su se našli poštovaoci i čitaoci ovog, kako je predstavljen na promociji, "možda i najvažnijeg intelektualca u regiji koji svojim pisanjem prelazi granice i više decenija se sustavno bori protiv nacionalnih, religijskih i političkih blokada koje se na Balkanu nameću kao jedan vid konstante".

Direktor Bosanskog instituta u Londonu Attila Quentin Hoare u društvu Michaela Foota, nekadašnjeg vođe danas vladajuće partije u Britaniji, biranim je riječima pozdravio skup. Nova ambasadorica BiH u Velikoj Britaniji Elvira Begović je kazala da je "Lovrenović na vrhu suvremene misli u BiH, daleko od mržnje i podjela", i dodala da "je na početku rata na Grbavici viđala Ivana Lovrenovića i da je sama pomisao na to da je on tu, iako je rat, odagnavala crne misli i uvjeravala je da joj se ništa ružno ne može dogoditi".

Michael Foot, znan i po tome što je početkom osamdesetih izgubio izbore od Maggie Thatcher, kazao je i sljedeće: "Ova knjiga, između ostalog, pokazuje da su civilizacije u nekim zemljama starije od naše, a da se prema njima neopravdano odnosimo kao da smo viši od njih."

Sam Lovrenović, zvijezda večeri koju su prošlog četvrtka u njegovu čast priredili izdavač Saqi Books i Bosanski institut, obratio se kratkim govorom: "Nemam riječi zahvale za izdavača i promotora, ali osjećam unutarnju potrebu da nešto kažem o tome kako je ova knjiga, zapravo, nastala. Prvi tekst za nju nastao je početkom osamdesetih i to je podatak koji mi puno znači, jer BiH u tom vremenu u svijesti naših ljudi nije bila pojam, niti zajednica kakvom je danas doživljavamo. Taj je tekst uključen u knjigu koja se zvala Labirint i pamćenje i koja je prije rata izašla u Sarajevu u izdanju 'Oslobođenja'. Rat je promijenio svu recepciju koju su i tekst i Bosna dotad imali. Rat je Bosnu i Hercegovinu učinio poznatom i istovremeno je promijenio nešto i u glavama njenih ljudi. Ja sam poslije rata htio provjeriti koliko ovaj tekst drži nakon svega, a zahvalnost za to uglavnom dugujem jednom čovjeku koji me je ubjeđivao da ona treba da postoji. To je Nenad Popović, izdavač iz Zagreba, koji je ovu knjigu objavio u Hrvatskoj pod naslovom Unutarnja zemlja. Ako se bolje pogleda u nju, da se vidjeti da se ona ponaša kao da rata nije ni bilo, iako sam htio prikazati rat što je bolje moguće. U fotografskom materijalu smo dali prikaz kulturnih spomenika i predmeta onako kako su izgledali prije rata. Taj postupak je imao dva značenja: htjeli smo prikazati kakvi su bili i, drugo, htjeli smo napraviti hommage onome čega više nema. Knjiga pomalo ambivalentno pokazuje da se o stvarima kojih nema može govoriti kao da postoje. Ali, kad bi se govorilo o njezinu pravom naslovu, čini mi se da bi Labirint i pamćenje bio onaj pravi: sve što se dogodilo s Bosnom potvrđuje da je ona neka vrsta labirinta i da je sve to ostalo u našem pamćenju."

Onom pamćenju, reklo bi se, kojem je Lovrenović jedan od sigurnih vjetrobrana da nas sve to što nam se dogodilo neće odnijeti u zaborav. (A. Burić)

Izložba: Mujaga Komadina - život i djelo; Centar za kulturu Mostar, 12-17. decembar 2001.

Je li hodža onakav kakav mu je džemat ili je džemat onakav kakav mu je hodža, stara je dilema koja valjda jedino u Mostaru prestaje biti dilema. Tamo su stvari jasne. Može biti samo onakav kakav mu je džemat ili ga neće biti. A kakav je to Mostar džemat, ne može se reći u dva-tri reda.

Neko reče da je to grad vesele sirotinje, što je samo djelimično tačno. Grad kome mediteranski duh određuje karakter u tolikoj mjeri da je najveća vrlina ovoga džemata oduvijek bilo - biti liska. A ni to šta je liska se ne da tek tako definisati. Kakogod, tek, hodža (čitaj: gradonačelnik) ovoga džemata je morao biti liska. I sudeći po sačuvanom usmenom predanju, pisanim i drugim materijalnim tragovima, kojih nije malo, mostarski gradonačelnik Mujaga Komadina (1839-1925) bio je jedan od najvećih velikana liskaluka, pa kao takav, normalno, i jedan od najznačajnijih gradonačelnika Mostara, iza koga je u gradu na Neretvi ostala mnoga zadužbina, kako duhovna, tako i materijalna.

To je bio čovjek koji gdje god da je sjedio, tamo bi bio vrh stola. Govorio bi da su za uspjeh potrebni poštenje i vrlina. Po Mujagi bi poštenje bilo izvršavanje obećanja bez obzira na okolnosti, a vrlina - nikada i ništa obećavati. Zaslugom takvog karaktera, u Mostaru je sagrađena musafirhana, zgrada stare općine, zgrada Općinskog suda, konvikt za muslimanske siromašne učenike, mostovi na Luci i carini, sirotinjska kuhinja, više kuća i zgrada, gradska elektrana, mekteb za žensku muslimansku djecu, banja koja je radila svaki dan sa studenom vodom, a petkom, subotom i nedjeljom sa vrućom..., ostalo je zapisano da je, otvarajući 1914. godine gradsko kupatilo, Mujaga rekao: "Narode, evo ti banje. Ko ima pare, neka se kupa, a ko nema, eno mu Neretva!"

U znak sjećanja na ovoga velikog čovjeka, Arhiv Hercegovine iz Mostara je u mostarskom Centru za kulturu postavio izložbu eksponata vezanih za njegovo djelo i život koji je bio neponovljiva mostarska i bosanskohercegovačka epizoda. (N. Džanko)