rimajući nedavno u Oslu Nobelovu nagradu za mir na svoje ime i na ime Organizacije ujedinjenih naroda (cca milijun dolara, pola-pola), Kofi Annan je u snažnoj govornoj figuri istaknuo važnost pojedinca, pojedinačne ljudske egzistencije: tko spasi jednoga čovjeka spasio je čovječanstvo - tako je rekao, parafrazirajući uzvišene naloge i uzneseni ton svetih tekstova. Prvi čovjek najvažnije i najveće međunarodne organizacije tako je, pod blještavim svjetlima jednoga od najeminentnijih planetarnih godišnjih događaja, na trenutak ocrtao krajnje drastičan kontrast između idealnoga zahtjeva što podjednako leži u osnovi univerzalne etike i suvremenoga kodeksa i koncepta ljudskih prava, i, na drugoj strani, svega onoga jada i čemera u koji je ogreznula veća polovica čovječanstva, i iz kojega se izlaz ne nazire. Doduše, ne znam koliko su toga kontrasta mogli biti svjesni sudionici svečanosti u Oslu, pa čak ni sam laureat (jer "glagol imati i glagol nemati ne mijenjaju se po istoj konjugaciji", napisao je negdje Krleža), ali iz naše perspektive kontrast bio je više nego rječit. A pošto uvijek od gorega ima gore, pa i od Bosne gorih mjesta koja imaju tu nesretnu sreću da se oko njih brine tzv. međunarodna zajednica u nekoj od formi intervencije, nije teško zamisliti da bi, gledajući iz takvih mjesta, Annanov osloanski govor mogao biti doživljen i kao čist cinizam! Jer se niotkuda bolje nego s takvih mjesta vidi koliko su blještavi frakovi krvavi ispod kože, i da se čovjekoljubne fraze nikad ne odnose na one kojima su najpotrebnije. Tko će ikada, naprimjer, sa stanovišta elementarne pravde i ljudskih prava uzeti u razmatranje sudbinu nekoliko stotina zarobljenih talibana pobijenih između 24. i 27. studenoga u tvrđavi Kala-i-Džangli blizu Mazar-i-Šarifa? Ili sudbinu ranjenika i bolesnika poklanih u kandaharskoj bolnici? Kao što, uostalom, o nesnosnoj boli srebreničkih žena, što cijelu jednu ahasversku vječnost sasvim antički čezne za utoljenjem, ne brine nitko osim njih samih.

Kakva veza postoji između plemenito (ili, prije, paraderski?) radikaliziranoga postulata ljudskih prava, kako ga je izgovorio Annan u Oslu, i načina na koji se međunarodna zajednica, barem nominalno pod vrhovnim ingerencijama OUN-a i njegova generalnog tajnika, bavi Bosnom i Hercegovinom? Kada o kakvim svečanim zgodama ili u novinskim intervjuima visoki strani funkcioneri na bosanskom mandatu rekapituliraju učinke vlastite prisutnosti (već na ulasku u sedmu godinu međunarodnoga ni-protektorata-ni-neprotektorata!), oni će, u optimističkom ključu dopola pune čaše, redovito nabrajati uspjehe: zajedničke automobilske tablice, himna, grb i zastava, pasoši, sigurnost kretanja... I neće govoriti neistinu. Samo što se već i u njihovu vlastitom tonu i izrazu lica opaža skrivena nelagoda što je lista neuspjeha daleko duža i što su na njoj sve sami ozbiljni, strukturalni problemi, čija kronična otvorenost prijeti opstanku Bosne i Hercegovine, ali i projektu čiji su oni predstavnici i opslužitelji. Klasični apartheid, naprimjer, koji još uvijek u raznim oblicima i stupnjevima intenziteta postoji u cijeloj zemlji, a na nekim se mjestima i pojačava, gdje su ratni rovovi zamijenjeni školskim klupama a učenici u njima pretvoreni u ratnike na prvim bojnim crtama, i što je sve zajedno konstitucionalno, kao mogućnost, poduprto Presvetim Daytonom - može li se od toga ekskulpirati međunarodna zajednica, prevaljujući baš sve na leđa našim tobožnjim "endemskim mržnjama" i "vjekovnim atavizmima"!

U posljednje vrijeme ima dosta znakova da je sadašnji oblik prisutnosti međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini u ozbiljnoj krizi, i da se sve više razmišlja o njegovoj modifikaciji. Toga je, očigledno, svjestan i visoki predstavnik Petritsch, koji različitim inicijativama nastoji umanjiti dojam o krizi ili prolongirati njezino jače izbijanje na vidjelo.

Posljednja analiza Međunarodne krizne grupe na uvjerljiv način pokazala je slabosti i neodrživost sadašnjega stanja, upozorivši i na veoma izvjesnu neophodnost mijenjanja samoga Daytona. Njezine preporuke idu u pravcu primjenjivanja kosovskog modela "četiriju stubova", koji, opet, na samomu Kosovu ima sasvim neizvjesnu budućnost.

S druge strane, svjetski događaji od 11. rujna naovamo našu su situaciju dramatično prepozicionirali, a da mi sami toga nismo dovoljno svjesni. To je ono o čemu govori Ivo Banac kada u Feral Tribuneu piše: "Poznato je da su međunarodne ustanove digle ruke od Balkana. Uzbuđenja su drugdje, a s njima i potreba da se obnove čitavi ciklusi praznih rasprava. Na početku ciklusa doznajemo da su se afganistanska 'plemena' oduvijek mrzila."

Tu je, zatim, proces Slobodanu Miloševiću u Haagu, koji, sudeći po "bosanskoj optužnici", naprosto neće moći da ne proizvede ozbiljne političke reperkusije u Bosni i Hercegovini. U to se može uvjeriti svatko tko samo pročita taj izvanredno dokumentirani i kompleksni dokument iz radionice Carle del Ponte (vidi prilog u prošlom broju Dana). Zato je, između ostaloga, sasvim razumljiva nervoza koja je zahvatila čelne ljude Republike Srpske. Oni su Miloševićevu optužnicu sasvim sigurno proučili do posljednjega retka.

Svi ti raznovrsni momenti, iz kojih, kao iz ovnujske plećke, valja iščitavati što nas čeka, stvaraju nejasan ali snažan osjećaj da se iza horizonta približavaju neke nove okolnosti. Ne treba, naravno, imati iluzija da će išta u njima biti "dizajnirano" prema specifičnim potrebama Bosne i Hercegovine. No, nije unaprijed isključeno da će u njima biti ponečega što bi ovoj zemlji moglo ići naruku, već i po pukoj mehaničkoj logici - zato što je sadašnja njezina situacija mrtvi status quo. Pravo je, dakle, pitanje ono što se na kraju svih krajeva uvijek ispostavi kao ključno: imamo li političke ljude i strukture (i to: u svim relevantnim partijama, te, neizostavno, u svim nacionalnim sredinama) koji su kadri prepoznati te znakove na horizontu.