DANI: Gospodine Kadiću, zvuči gotovo nevjerovatno da je Igor Ivanov, ministar vanjskih poslova Rusije, u razgovoru sa Zlatkom Lagumdžijom, ministrom vanjskih poslova BiH, po prvi put u ime Rusije iznio mogućnost izmjene Dejtonskog ugovora u pravcu "jačanja teritorijalnog integriteta, stabilnosti i prosperiteta BiH". Šta za Vas predstavlja ova izjava?

KADIĆ: Pa, moram reći da ta izjava djeluje ohrabrujuće. No, za razliku od gospodina Ivanova koji je rekao da se Dayton može mijenjati "ako to situacija bude nalagala", moj stav je još jasniji: situacija od '95. nalaže da se Dejtonski sporazum mijenja. Bit ću precizan: ne da se može, Dayton se mora mijenjati, jer ovakav Sporazum i, posebno, dejtonski Ustav za BiH ne mogu dovesti do normalne, samoodržive, funkcionirajuće BiH. Čini mi se da je od krucijalnog značaja da je Rusija tako jako podržala državne institucije BiH i pokazala spremnost za promjenu Daytona. Mislim da je ovo prekretnica koja bi morala imati odjeka i u BiH i u međunarodnim krugovima. U tom kontekstu, pozvat ću se i na mađarskog premijera koji je neki dan, na jednom sastanku na kojem smo zajedno bili, kazao da ovaj Dayton ne osigurava održivu BiH i da nam treba Dayton plus…

DANI: Nije valjda neka konferencija na pomolu?

KADIĆ: Naravno, on nije mislio na konferenciju, nego na preustrojstvo države BiH u pravcu normalne, funkcionalne države sa unutarnjom strukturom koja će omogućiti bržu prohodnost i lakše donošenje odluka što će u konačnici rezultirati boljim životom za sve građane. Da je to neophodno, pokazuju svi elementi razvoja koji alarmantno upozoravaju na relativno zaostajanje BiH u odnosu na ostale tranzicijske zemlje u ovih pet godina od rata naovamo. To relativno zaostajanje ima svoje obrazloženje.

DANI: A ono je?

KADIĆ: BiH je najprije morala za svaku ideju državnog kapaciteta potrošiti tri godine da bismo se uopće izborili da to bude državna stvar, a onda su se naredne dvije godine trošile da se nacionalisti i razbijači slože kako to "nešto državno" treba da izgleda. Sjetite se samo pasoša, veličine slova u njima, tablica, zastave, himne, Suda BiH i niza drugih stvari… Naša unutarnja užasno komplicirana struktura, zasnovana Dejtonskim sporazumom, ustvari usporava bh. razvoj i postaje kamen oko vrata svim građanima BiH. Znate, mnogi su spremni napraviti reviziju svega, ali ne i Daytona. Imamo višak revizija, a manjak vizija. Zbog toga je i ova ruska otvorenost za promjene dobro došla i mislim da je vrijeme da se pokrenu međunarodni mehanizmi koji će dovesti do promjene unutarnje ustavne strukture BiH u pravcu njenog jednostavnijeg funkcioniranja, posebno državnih institucija BiH.

DANI: Vjerujete da će RS podržati promjene koje idu ka jačanju bosanskohercegovačke države?

KADIĆ: Vjerujem u to zato što mi se čini da i Srbi u BiH, ili barem dobar broj njih, shvataju da je BiH država u kojoj žive, koju trebaju izgrađivati i u kojoj i oni žele da im bude bolje nego što je danas. Paradoksalno je i pomalo opasno, tu inicijativu će podržavati i srpski nacionalisti, računajući da će preko nje legitimirati svoju počesto zločinačku prošlost, odnosno da će demokratizirati svoju prošlost. Nije nevažno ni to da je Međunarodna krizna grupa (ICG), jedna od značajnijih institucija političkog lobiranja, svojim jasnim izvještajima u posljednjih nekoliko mjeseci pokazala neodrživost ovakvog ustrojstva BiH i, čini mi se, vrlo precizno ponudila rješenja koja znače jačanje institucija BiH i općina, a slabljenje - do ukidanja - institucija između: entiteta i kantona.

DANI: Da, ali kad neko nešto dobije, toga se teško odriče. Beograd je dobio kontrolu nad pola Bosne, i to pola Bosne još uživa u plodovima te kontrole.

KADIĆ: Da. Nažalost, pokazalo se da su počesto i Srbi i Hrvati u BiH bili korišteni za interese Beograda i Zagreba. Međutim, imamo barem djelimično promijenjenu situaciju nabolje. Također sam uvjeren da ruski stav može mijenjati i beogradski stav, a kamoli banjalučki, i zbog toga Ivanovljevi razgovori sa Lagumdžijom jesu neka vrsta prekretnice koja će afirmirati pokušaje BiH da od države objekta postane država subjekt.

DANI: Šta BiH može učiniti da ojača svoj državni subjektivitet?

KADIĆ: U osnovi, to je pitanje amandmana na ustave entiteta. No, dosta je indicija na osnovu kojih pred javnost ove zemlje mogu iznijeti i jedan radikalan sud: možda amandmane na ustave entiteta i ne treba usvajati! Njihovo usvajanje je deplasirano. Nama, nakon svih ovih godina, treba ravnopravnost bez entiteta, na cijeloj teritoriji BiH, sa drugačijim unutrašnjim ustavnim ustrojstvom države. Ne trebaju nam amandmani na ravnopravnost u entitetima, treba nam potpuno nova vizija BiH koja neće biti limitirana bilo kojim granicama unutar BiH. Naravno, ovaj iskaz je još uvijek retoričke naravi, da ne bude shvaćeno kako sam protiv amandmana na ustave entiteta.

DANI: Dobro, malo iluzije ne škodi, ali da Vas vratim u surovu realnost jednom Ivanićevom izjavom. Na nedavni zahtjev OHR-a za promjenom izvršne vlasti RS-a koja bi bila u skladu sa popisom stanovništva iz '91, Ivanić je izrazio zabrinutost kazavši da bi to blokiralo rad izvršne vlasti, a zna da upravo taj princip u najvećoj mjeri blokira rad izvršne vlasti na nivou države BiH?

KADIĆ: Kada je u pitanju ovaj stav gospodina Ivanića, on, nažalost, pliva između plaćanja ustupaka SDS-u i njegove izvorne želje da bude racionalan političar u BiH, uvažavajući i susjedstvo, pogotovo istočno, a i širi međunarodni kontekst. Suština pokrenutih amandmana na ustave entiteta i jeste bila u tome da se eliminira mogućnost da RS može beskonačno blokirati razvoj države i državnih institucija BiH a da istovremeno niko ne može blokirati ni najgoru vrstu opstrukcija u Banjoj Luci. Zbog toga su amandmani na ustave entiteta, bez obzira što ja sad vidim da ćemo ih mi prevazići u narednom periodu kroz promjenu Daytona, u ovom trenutku uslov bez kojeg se ne može ni milimetra dalje i tim je i reakcija gospodina Ivanića, a zamislite onda i onih mnogo tvrđih od njega, očekivana. Mnogi srpski nacionalisti će reći - pa zašto smo ratovali, pa nismo valjda džaba protjerivali, rušili, palili… Jedan od njih je i Ivanićev potpredsjednik Vlade Petar Kunić, koji je za izvještaje ICG-a rekao da su naručeni jer ne uvažavaju realno stanje na terenu. Kakvo razočarenje jednog poznatog Banjčevog nacionaliste zbog činjenice da realno uspostavljeno stanje na terenu kroz protjerivanje, paljenje, ubijanje i rušenje ne može da se zadrži kao vječita kategorija! Imaju, dakle, nacionalisti razloga za zabrinutost, ali, s druge strane, zabrinjava i popustljivost Visokog predstavnika, kako prema vremenu potrošenom za usvajanje amandmana, tako i prema mogućim rješenjima.

DANI: Je li to znak da je u ovom trenutku Visoki predstavnik ispod razine "povijesnog trenutka"?

KADIĆ: Očito je da je Visoki predstavnik već predugo u Bosni…

DANI: Pa zar to nije bolja varijanta?

KADIĆ: Ne, jer ga je uhvatio virus tzv. realnog stanja, a izgubljena je vizija. Tako smo došli do paradoksalne situacije - da se na jednoj strani odluka Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti naroda pretvara u jednu beskonačnu farsu sa odugovlačenjem i opstrukcijama ne bi li se zadržalo postojeće stanje o kojem govorimo da ne valja, a na drugoj strani, njegova zabrana da se nešto ne može graditi nastavlja da se zloupotrebljava, čime se upravo zadržava postojeće stanje. Dakle, na sceni su dva procesa koji idu ka tome da se legalizira etnički podijeljena BiH, a njegova sporost i popustljivost u tom pogledu, nažalost, ide naruku onima koji su uspjeli da već tri godine ne implementiraju odluku Ustavnog suda.

DANI: Zašto se Petritsch od najboljeg Visokog predstavnika preobražava u nešto slično Westendorpu?

KADIĆ: Ja ne znam. On bi trebao da svojim nalogodavcima odgovori zbog čega je promašio pet datuma za implementaciju odluka Ustavnog suda, zbog čega se, nakon što je rekao da se poslije Trebinja Trebinje nigdje neće ponoviti jer će se oni suočiti sa kaznom, to deset hiljada puta gore desilo u Banjoj Luci a da nikakve kazne nije bilo, zbog čega se on lično, umjesto jačanja institucija BiH, dodvoravao srpskim nacionalistima i Koštunici pišući sa njima za jednim stolom sporazum o specijalnim odnosima RS-a i SRJ i to u trenutku kad iz Zagreba nova vlast jasno poručuje da je to jednostavno prošlo vrijeme, jednostavno nepotrebna stvar. Da budem otvoren, izgleda da se tek sada vidi da Visoki predstavnik nije jedan period ratnog vremena bez posljedica proveo kao ambasador Austrije u Beogradu.

DANI: Mnogi zli jezici će ovu navalu negativnosti protumačiti kao Vaše lobiranje za prijatelja Paddyja Ashdowna…

KADIĆ: Ja mogu da iskažem zadovoljstvo (ali da mu ne pokvarim akcije) što će za Visokog predstavnika u BiH doći čovjek koji stiže iz Velike Britanije. On je od Liberalne stranke Velike Britanije, prije nego što se skoro povukao, napravio najveće evropsko iznenađenje. Liberalni demokrati su došli na više od 15 posto glasova u Ujedinjenom Kraljevstvu. Godi mi da za Visokog predstavnika dolazi političar iz jedne od prijestolnica planete, ali i čovjek koji je desetak puta dolazio u BiH tokom rata, koji zna sve lidere na Balkanu i koji je rizikovao i vlastiti život da bi osjetio šta znači BiH, prolazeći preko Igmana i kroz tunel, obilazeći i otvarajući priču o logorima, ali i razgovarajući sa ljudima koji su u to doba bili na suprotnim stranama, tražeći rješenje.

DANI: Vjerujete li da će on biti skloniji promjenama ka jačanju države BiH?

KADIĆ: Možda ne treba pretjerivati, ali vjerujem da svako radi najbolje što je moguće u datom trenutku.

DANI: To važi i za Petritscha?

KADIĆ: To je važilo i za Petritscha. Sada, mislim da se pomalo umorio i da se jednostavno rasplinuo, da se već previše upleo u, kako se kaže, kučine loših odnosa u BiH i da, očito, BiH treba osvježenje na tom mjestu. Ali, da ne budem nepravedan, svako novi dolazi na bolju situaciju. Vjerovatno će i novi Visoki predstavnik imati povoljniju i unutrašnju situaciju u Bosni i situaciju u susjedstvu i međunarodno okruženje. Naravno, opet se kao uslov svih uslova pojavljuju amandmani na ustave entiteta. Važni su zato što su izbori bez usvajanja amandmana ustvari izbori po starom sistemu koji će doprinositi podjeli BiH, a ne njenoj integraciji. Zbog toga je moje upozorenje Visokom predstavniku vrlo jasno - ako se amandmani ne usvoje odmah i na pravi način, dakle harmonizirani na cijeloj teritoriji BiH, onda će i na sljedećim izborima jedina predizborna kampanja biti nacionalizam. Ako usvojimo amandmane…

DANI: Šta se konkretno dobija?

KADIĆ: Ravnopravnost svih na cijeloj teritoriji BiH. Onda smo barem formalno, ustavnopravno skinuli neravnopravnost sa dnevnog reda i možemo se posvetiti nekim drugim političkim pitanjima od kojih se živi. Međunarodna zajednica nam stalno govori da se bavimo nepotrebnim pitanjima, a sa amandmanima mi konkretno dobivamo obavezu jednakopravnosti svih građana, a time i naroda na cijeloj teritoriji BiH, i eliminiramo nacionalistima, uslovno rečeno, ključnu izbornu parolu sa kojom oni dobijaju sve izbore u posljednje vrijeme i sa kojom i dalje dobro kotiraju. Pa samo pogledajte posljednja istraživanja. Visoki predstavnik ima historijsku odgovornost da stvar koja toliko kasni što je moguće više ubrza i da je dovede na što je moguće bolji način do usvajanja da nam ne bi i dalje neravnopravnost bila jedina tačka predizborne kampanje, koja onda definitivno, pošto su izbori na četiri godine, može zacementirati stanje etničke podjele u BiH.

DANI: Čini mi se da i na praktičnoj ravni mnoga otvorena pitanja sugeriraju etničku podijeljenost zemlje. U tom smislu znakovit je problem dvojnog državljanstva koji veliki dio stanovništva BiH čini manje vrijednim?

"Da budem otvoren, izgleda da se tek sada vidi da Visoki predstavnik nije jedan period ratnog vremena bez posljedica proveo kao ambasador Austrije u Beogradu"

KADIĆ: Vrlo značajna, ako ne i najznačajnija praktična politika u ovom trenutku jeste da sa Republikom Hrvatskom utvrdimo principe dvojnog državljanstva kroz novi ugovor. Trenutna situacija je neodrživa, nepoznata je u svijetu. Neodrživa je zato što se po principu dvojnog državljanstva koje je Tuđman tako obilato dao, doduše ne samo Hrvatima u Bosni, ali dominantno njima, dakle, po etničkom principu, i s obzirom na postojeći evropski odnos prema BiH, na najeklatantniji način iznutra cijepa BiH. Paradoksalno je da hrvatska putovnica toliko vrijedi, da joj ne treba viza ni za jednu zemlju u Evropi, a da bosanska, koju smo toliko teško dobili i za koju nam je Visoki predstavnik obećavao da ćemo, kad je usvojimo (četvrta po redu), biti bliži normalnoj evropskoj komunikaciji, predstavlja kaznu koja se mjeri beskonačnim redovima pred ambasadama zemalja u Sarajevu na minus 15 stepeni i arogancijom koja jednostavno ne priliči. Ja nisam vidio da je ikada Visoki predstavnik rekao kako neki građani BiH samo zato što imaju pasoš susjednih zemalja mogu putovati Evropom bez vize, a da drugi, samo zato što imaju pasoš zemlje u kojoj je on Visoki predstavnik, prima vrlo visoku plaću i ostvaruje jaku diplomatsku karijeru, ne mogu da putuju bez vize niti u jednu zemlju. Da budemo otvoreni - je li to poruka Evrope prema onima koji imaju samo bosanski pasoš, a to su, u ovom slučaju, dominantno Bošnjaci odnosno muslimani?

DANI: Pa, šta mislite?

KADIĆ: Kako to da su neki građani BiH, koji zajedno ovdje sa mnom rade na spratu i kojima sam ja čak šef, samo zato što imaju hrvatsku putovnicu, poželjni i dobrodošli ljudi, koje ne treba provjeravati u Evropi, a meni za diplomatski pasoš treba viza gotovo za svaku zemlju u Evropi; naravno, ja ne želim da građanima BiH koji danas imaju hrvatsku putovnicu eliminiram mogućnost putovanja bez viza, ali ja želim da oni to pravo imaju kao građani BiH sa bosanskim pasošem. Ukoliko se i dalje nastavi politika da taj pasoš vrijedi toliko mnogo, a bosanski tako malo, to će biti poruka evropskih zemalja koja stimulira podjelu BiH. Takav pristup rađa nejednaku motivaciju u izgradnji BiH. Ono čega se najotvorenije bojim jeste - šta ako sutra i Srbija napravi isti takav princip dvojnog državljanstva i ako njen pasoš pretekne sadašnji bosanski pasoš? Hoće li u konačnici samo Bošnjaci biti nosioci bosanskog pasoša i hoće li oni postati ta grupa kojoj će se na inteligentan i posredan način pokazivati kako nije dobro došla u Evropu i kako mora biti stalno na provjerama; hoće li, u konačnici, to značiti da će Bošnjaci kleknuti i moliti pasoš iz Zagreba a drugi pasoš iz Beograda; hoćemo li, na kraju, imati čuvenog hrvatskog pjesnika Mehmedaliju Maka Dizdara i čuvenog srpskog pisca Mehmeda Mešu Selimovića? Ako je to poruka, onda ja kao liberalni lider, Bošnjak, musliman, Bosanac, građanin BiH, želim da kažem da ću sve uraditi da promijenim takav odnos Evrope prema BiH jer mi se čini da mi ni po čemu ne bismo smjeli biti naknadna žrtva nakon ovolikih žrtava koje smo dali. Naprotiv, mi liberali smo na kongresu evropskih liberala koji je prvi put održan izvan zemalja EU, u Sloveniji, prije tri mjeseca, a i prije toga, zaključili da ne dolaze u obzir nikakve nove podjele u Evropi, da treba ponovo ujediniti Evropu u najširem smislu i da nakon rušenja Berlinskog zida niko nema pravo da uspostavlja nikakav pa ni šengenski zid u Evropi.

Šta će ostati za prodaju?

DANI: Kada je Vijeće ministara spriječilo nepovoljnu prodaju telekomunikacijskih resursa BiH, javnost je podržala tu odluku. No, kompetentna i odgovorna vlada bi morala imati alternativu, nakon što se izbori za svoje principe. Mjeseci prolaze, a strateška preduzeća, među njima i telekomunikacijski sektor, ne uspijevaju se prodati? KADIĆ: To je mučno pitanje. Ono sa čim sam i ja nezadovoljan jeste analiza Svjetske banke koja kaže da je bruto društveni proizvod BiH, odnosno životni standard, u direktnoj korelaciji sa ekonomskom pomoći međunarodne zajednice i da u potpunosti prati tu sinusoidu. Isto tako, moramo biti svjesni da je u Bosni prestalo vrijeme dobivanja džabnih para, a bilo je džabnih para odmah nakon rata, koje su nam čak malo pomogle, ali i produženo nas uljuljkale da ćemo ih uvijek imati. Dobro je u ovoj priči da se veliki broj ljudi pokrenuo iz letargije i da dobro radi, kao što je loše tavorenje mnogih preduzeća koja čekaju privatizaciju i stranog investitora, a on obično ili sporo dolazi ili uvijek više obeća nego što može da izvrši. Neki dan sam bio u Sanskom Mostu, u kojem od 14 društvenih preduzeća koja čekaju privatizaciju niti jedno ne radi. To je naša slika. Bio sam jedan od onih koji su pokrenuli pitanje privatizacije, posebno strateških preduzeća, i uticao sam na smanjivanje njihovog broja sa 86 na 60. Otvoreno govoreći, i međunarodna je zajednica nas pomalo uljuljkala, napravivši listu strateških preduzeća za privatizaciju, bez mogućnosti da mi to sami prodajemo - kao da bi spasili naš kapital, a onda dvije godine nakon toga mi imamo reviziju te liste i smanjivanje za desetke preduzeća. Hoćemo li za tri godine ponovno imati smanjenje za 30-ak i hoće li na kraju samo za prodaju ostati telekomunikacije, Elektroprivreda i duhan? Mi imamo užasno kompliciranu strukturu, teško nasljeđe, na mnogim mjestima tjeranje lopova kao dominantnu vrstu politike… Nismo koncentrirani na kapitalnu stvar, a kapitalna stvar je privatizacija koja se mora provesti, bez obzira na sve bolne varijante, uz istovremeno njegovanje socijalne države koja može da pomogne žrtvama privatizacije. DANI: Šta je sa trećom mrežom mobilne telefonije? KADIĆ: To se pitanje sada svodi na Eronet. Koliko znam, promijenjena je struktura vlasništva kod Eroneta i to je od kapitalnog značaja. Pljačka države preko Eroneta prebacivanjem vlasništva na tzv. etnički koncipirane općine je zaustavljena i većinski kapital je ponovo u rukama države. Suština je da Eronet sada dođe u istu poziciju kao i ostale dvije mreže, Telekom u RS-u i GSM BiH. Eronet će biti državna mreža kojom upravlja država i to je sada važno. Kada će se privatizirati ove postojeće mreže i kako će se dalje ići prema nekoj četvrtoj ili petoj, to je već stvar više stručne nego političke naravi. Naravno, mogao bih reći - kako to da stranci imaju toliko interesa u tako lošoj zemlji da se natječu za kolač u Eronetu, a nemaju, recimo, interes za željezaru Ilijaš? Postavlja se političko pitanje: je li strateški interes BiH da svako dijete ima dva mobitela a da govorimo kako loše živimo, ili je strateški interes BiH u nečemu drugom? Ipak, generalno mislim da ekonomsko zaostajanje BiH nije samo plod tranzicije vlasništva kroz privatizaciju, ono je plod užasno komplicirane zemlje i naše neposobnosti da izađemo iz vlastitog košmara.

Arhiva Dani
236