Arhiva Dani 236 LIČNOST U FOKUSU RIJEČ U FOKUSU Padaj, Pivaro i nepravdo Gas - biti ili ne biti Ratna šteta Hajde da ludujemo! Danas u Danima, sutra u Haagu

---

LIČNOST U FOKUSU
Miroslav Blažević Ćiro

"U 13 sati Miroslav Ćiro Blažević poletio je iz Ciriha, a tačno u 16.30 sa sinom Miroslavom ušao je u hotel Opera (bivši Interkontinental). Tamo su ga čekali Ahmet Pašalić, Tonči Pehar i Bajro Bačić. Razgovor je trajao dva sata i 10 minuta…"

Da bi se donijela odluka da li ove tri rečenice mogu poslužiti kao solidan početak scenarija kriminalističkog ili, pak, pornografskog filma, treba sačekati još nekoliko dana. Međutim, kada svima definitivno postane jasno šta se desilo u ta dva sata i deset minuta, već će biti kasno. Miroslav Ćiro Blažević će već postati činjenica u našim životima, a njegovo zaposjedanje selektorske fotelje u nogometnoj reprezentaciji BiH bit će jedna od benignijih stvari koje će bh. javnost preživljavati dok Ćiro, jednog dana, ne spakuje kofere i razočarano ne napusti Sarajevo. Onako kako je napustio Travnik, Rijeku, Zürich, Zagreb, Nantes, Prištinu, Teheran i ine gradove u kojima je igrao nogomet, trenirao ga ili se bavio politikom. Ili pak prodavanjem magle, vještinom u čije je tajne ulazio istom brzinom kao i u tajne fudbala.

Mag manipulacije medijima nije kako treba ni čuo za vijest da ga je troglavo amoralno čudovište iz Nogometnog saveza BiH predložilo za Vođu a već je ispalio laž kako "želi da se vrati u domovinu". U isto vrijeme dok su se legende bh. fudbala javljale iz svih uglova Evrope da izraze svoju šokiranost najavama Blaževićevog povratka, Ćiro je već izvlačio iz rukava kečeve. Spomenuo je kako ne može ignorirati poziv iz Ukrajine, na što su iz Francuske poslali predsjednika Chiraca u Zagreb da lično urgira kod predsjednika Mesića, ne bi li nekako Ćiro spasio francuskog prvaka Nantesa od bruke i ispadanja iz prve lige…

Perverzna priča o čovjeku koji je bio najsnažnije propagandno oružje u arsenalu pokojnog hrvatskog predsjednika možda zaista treba da dobije svoj epilog u Bosni, zemlji opsjena i laži. Opsjenar koji je od hrvatske nogometne reprezentacije napravio svjetsku velesilu, ali i ispusni ventil za sve hadezeovske frustracije, možda zaista zaslužuje da svoju šatru podigne na Marindvoru. Nakon počasti koje će Blažević dobiti, ni Kusturicin povratak neće proizvesti nikakve tektonske poremećaje niti ubrzati moralno bilo bh. društva. Naprosto zato jer nečega nalik na etički kodeks ovo društvo poodavno nema.

Mađioničar Blažević će se divno uklopiti u menažeriju blagoglagoljivih pojava koje stanuju u kancelarijama bosanske nogometne asocijacije. Još ako uspije spojiti ugodno-patetični "povratak u domovinu" sa korisnim trpanjem 500.000 dolara u džep (koliko je Ćiro namaštao da će koštati njegova ljubav prema Jusufu Pušini), eto divnog hepienda ove kriminalno-pornografske sage: Blažević, razočaran, odlazi u neku od egzotičnih zemalja bivšeg SSSR-a, a Pušina i njegova družina, zbog pronevjere ugleda, morala, a (što da ne) i novca NS BiH, završavaju karijere fudbalskih radnika.

Svaki drugi kraj bit će tragični nastavak poniženja i uvreda zdravoj pameti koje čelništvo NS BiH godinama priređuju bh. sportskoj javnosti.

"Koji je nadimak Ćire Blaževića?", tada neće biti samo pitanje iz anegdote, nego dokaz kako je prevara uspjela. Ćiro neće biti samo nadimak bivšeg selektora, nego stanje duha.

---

RIJEČ U FOKUSU
Kinđe
Piše: Mile Stojić

Umro je Kinđe. Umro je u najljepšim godinama, baš kao i Daco, i Pimpek... Iako je živio sto života, iskusio svjetsku slavu i taštinu, zlato i novac, Mirza Delibašić napustio je naš svijet prerano. Kad dođe mraz, prve uvenu ruže.

Godine 1954. rodio se u Tuzli, i zasjao svjetlošću meteora. Košarkašku karijeru započeo u 1969. u mjesnom klubu "Sloboda". Igrač sarajevske "Bosne" postaje 1972. godine, u kojoj je odigrao 750 utakmica i doveo ju do titule evropskog klupskog prvaka. Kao reprezentativac u nekadašnjoj zajedničkoj državi osvojio je zlatne medalje na evropskom kadetskom prvenstvu 1971., na juniorskom evropskom prvenstvu 1972., na seniorskim šampionatima Evrope 1975. i 1977., na svjetskom prvenstvu 1978., na Olimpijskim igrama 1980. Sa "Realom" iz Madrida osvaja titulu prvaka Španjolske i pobjednika Interkontinentalnoga kupa.

"Moj djed je bio rudar, dvojica amidža također, a to što je moj djed odlučio da školuje mog oca, ne pokazuje nikakvu vezu sa onim što sam ja radio u životu. Iza mog uspjeha stoji mnogo rada i znoja, kao i to da sam ja malo više razmišljao u igri", reći će prošle godine, nakon što je proglašen za bosanskoga sportista stoljeća. Imao je tijelo gorostasa i lice dječaka, oko njega se vrtio planet kao ringlšpil, gomile novca, žena, high society, društvo uglednih, bogatih i slavnih. Ali, on za sve to nije mnogo mario. Vratio se taj sin rudarske, husinske, komoradske Bosne, toj zemlji u kojoj se, kako bi to rekao Andrić, dram radosti dušom plaća.

A svo zlato talenta, svu radost duše Kinđe je rasipao oko sebe neštedimice. Darivao je bez uzvrata. Po njemu se svaki drugi dvadesetogodišnjak u gradu danas zove Mirza. Rat je dočekao u Sarajevu i tad mu se rasulo jedino za šta je živio - porodica. A kad su ga pitali zašto je odbio angažman u moćnoj političkoj stranci, samo je odmahnuo rukom rekavši: "Neka svatko radi svoj posao. Ja sam tek ponešto naučio o lopti, i to znojeći se krvavo."

Vojni analitičari su ostali začuđeni činjenicom kako je nakon milijun granata što ih je ispalila Karadžićeva vojska na Sarajevo itko u tome gradu ostao živ. Odgovor na ovo pitanje pruža nova gradska legenda koja kaže da te nevidljive i smrtonosne granate kruže i eksplodiraju danas, u vremenima mira. Kinđe je njihova žrtva, jer sad, kao što reče nedavno Sidran, odlaze oni koji misle da su preživjeli rat. Kad zavlada studen, prve stradaju ruže. Najteže je Kinđe u ratu ipak doživljavao granate laži koje su o njemu objavljivale beogradske novine na čijim je naslovnim stranicama osvanjivao desetljećima. Nitko se nije javljao od bivših beogradskih prijatelja, prisjećao se, samo da posvjedoči, da kaže. Velika je nesreća suvremene Srbije u činjenici da je sve svoje istinske prijatelje tretirala kao najljuće dušmane.

Umro je Kinđe. Hic transit gloria mundi. Na vijest o njegovoj smrti podigao sam tužnu čašu uvis, sjećajući se majčinih riječi iz djetinjstva da sa smrću svakog čovjeka jedna zvijezda padne. A gdje se nalazila Kinđetova ako ne u odgovoru na pitanje iz bosanske pjesme Sjajna zvijezdo, gdje si sinoć sjala? Ta zvijezda, kažu očevici, dugo je te večeri treperila nad zimskim gradom, a onda nestala u svemirskoj tami, brižno osvjetljujući i grijući put kojim je dobra duša Mirzina preselila u vječnost.

---

Gas - biti ili ne biti

Da li se ikada s toliko zebnje čekao povratak neke bh. delegacije iz posjete inozemstvu kao što se ovih dana čekao povratak predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH iz Rusije? Čekao se Zlatko Lagumdžija da dođe i kaže hoće li plina biti ili neće.

"Bilo bi neodgovorno tvrditi da će gasa biti u januaru. Međutim, sigurno mogu tvrditi da ga ne bi bilo da nismo otišli u Moskvu", kazao je Lagumdžija po povratku iz Moskve i nikome ništa više nije bilo jasno - da li to znači da prije pet, ili deset dana, ili dva mjeseca, ne bismo imali plina da Lagumdžija prije tri dana nije otišao u Moskvu? Ili to, možda, znači da ukoliko bude bilo plina u januaru, da će za to biti zaslužan Lagumdžija & Co? No, za razobličavanje ove jezičke vratolomije na konferenciji održanoj samo povodom gasa, nije bilo vremena jer je Lagumdžija, po običaju, imao svoj tajming i svoj sinopsis. Odmah je naglasio da bh. delegacija nije išla u Rusiju kako bi pregovarala o gasu i da je posjeta planirana ranije, pa se tako brže-bolje ogradio od eventualnih napada ako plina, ipak, u januaru ne bude bilo.

No, istina je da su o bh. dugu za gas razgovarali sa ruskim vlastima i Gazexportom, koji je Energoinvestu, generalnom uvozniku ovog energenta u BiH, najavio zavrtanje ventila na gasovodu u januaru ukoliko do tada ne isplati dug za isporučeni gas od strašnih 104,8 miliona američkih dolara, nastao u periodu od 1990. do 1995. godine. Gazexport, zapravo, ne zanima ko je pravio dugove i u čijoj je nadležnosti plaćanje, već samo podmireni račun.

Lagumdžija je novinarima kazao da se problem ovog duga ne može riješeti tako što će dva čovjeka sjesti i dogovoriti se. Podsjetio je, a na to su i njega podsjetili Rusi, da je plaćanje duga već jednom prolongirano.

Isključena je mogućnost daljih polemika da će se problem riješiti tako što će se dug "prebiti". Jer, iako je Ruska Federacija Bosni i Hercegovini, još u vrijeme kada je bila u sastavu SFRJ, ostala dužna oko 200 miliona, on se najvjerovatnije tako neće moći prebiti, jer riječ je o robnom dugu. Tako, konstatovao je Lagumdžija, ni to nam ne ide naruku. Jer, s obzirom da pomenuta dva duga imaju različit karakter, na tu alternativu se ne može računati.

"Veliki broj ljudi je krio činjenice o stvarnom stanju duga za plin. Činjenica je da su se prijašnje vlasti potrudile da dosta smeća gurnu pod tepih", istakao je predsjedavajući Vijeća ministara i naglasio da se ne može od aktuelne vlasti očekivati da problem koji njeni prethodnici nisu otklonili za pet godina, riješi za samo nekoliko dana.

Lagumdžija je priznao da je o ovom problemu znao koliko i drugi građani - iz onog što bi pročitao u novinama. Tako je i u pregovorima s Rusima koristio podatke iz teksta Gas do daske - bukove, objavljenog u Danima. Međutim, očito da je Lagumdžija svašta nešto saznao u Rusiji te je najavio kažnjavanje krivaca koji su odgovorni za dug. Kazne se, naravno, neće odmah realizirati, već tek nakon što krivci jedni druge razotkriju. Dok se krivci budu otkrivali, pregovori sa Rusima će se nastaviti. Naime, postignut je dogovor o formiranju grupe koja će ubuduće razmatrati mogućnost dalje saradnje. BiH će zastupati Huso Hadžidedić, a Gazexport gosp. Konanov, zadužen za međunarodnu trgovinu.

Ipak, ako će to nekoga utješiti ili ugrijati, Lagumdžija je konferenciju za štampu zaključio riječima "da postoji realna šansa da plina bude"?!

---

Ratna šteta

Odšteta za porodice poginulih u ratu iz Republike Srpske i ratne vojne invalide postala je u Banjoj Luci veoma unosan advokatski biznis. Naime, kada je prije dvije godine krenula serija tužbi invalida i porodica poginulih protiv Vlade RS-a i Ministarstva odbrane, niko nije vjerovao da bi od toga moglo biti nešto više od simboličkog čina otriježnjenih ljudi koji su postavili sebi pitanje za šta smo se borili.

Ali, sudovi su počeli da presuđuju u korist žrtava koje su, začudo, uspijevale i da dobiju, za prilike u Republici Srpskoj, ne tako nisku odštetu od po nekoliko hiljada maraka.

Problem je, međutim, što danas, poslije nekoliko hiljada pravosnažnih presuda koje nalažu Ministarstvu odbrane da isplati žrtve, Vlada nema novca za taj iskupiteljski posao svojih prethodnika. Zbog toga je Ministarstvo počelo da krije svoj žiroračun pošto su ga žrtve provaljivale u "Cepter banci" i "Razvojnoj banci" i olakšavale ga za presuđene iznose. Potom su sudovi oštećenima saopćavali da ne mogu izvršiti prinudnu naplatu od ministarstva jer su im sva rješenja o izvršenju presuda iz te dvije banke vraćena nazad jer, prosto, račun više nije kod njih.

Preostaje im još samo da se nadaju u Miroslava Mikeša, poznatog banjalučkog advokata, nesuđenog ministra pravde u Vladi Mladena Ivanića i predvodnika pobunjene struje u socijalistima RS-a koja želi da penzioniše Živka Radišića. Jer slučajevi naplate ratnih šteta bili su njegova specijalnost i neka vrsta porodičnog posla. Naime, dok je Ministarstvo odbrane imalo račun u danas ugašenoj Službi društvenog knjigovodstva, njen direktor bio je Đorđe Mikeš, Miroslavov rođeni brat. Informacija je imala bratski tok: kada ministarstvu legnu pare na račun, Đorđe javlja bratu, brat oštećenima, i novac sa računa nestaje. Jesu li se braća ofajdila od pravosudno-finansijske porodične manufakture ili su to uknjižili kao humanitarni rad, uskoro bi mogli da progovore neki od oštećenih. Naravno, oni koji su naplatili odštetu. Onima koji nisu, preostaje da pitaju ima li taj Mikeš još braće. Za to vrijeme, žiroračun ministarstva je još uvijek dobro skriven.

---

Hajde da ludujemo!

Izbjeglice koje nikako nisu uspjele izgubiti ovo ime i još dugo, dugo ima da žive zovući se tako, i to u dijelu svijeta koji se odaziva na ime: Bosna i Hercegovina, Federacija Bosne i Hercegovine, Kanton Sarajevo, i kojim upravlja Visoki predstavnik Wolfgang Petritsch, svako malo moraju dokazivati da su to - izbjeglice, i za taj dokaz donijeti još milion dokaza. Da bi takvi mogli i dalje "uživati" socijalne prinadležnosti, prvo se moraju "reregistrirati" kod općina u kojima borave, a one su im već uputile "Pozive za stranku".

A tamo, u 11 tačaka lijepo je pobrojano šta je sve stranka dužna donijeti da bi bila reregistrirana.

Pod broj jedan - kopije ličnih karti punoljetnih članova, pod dva - kopije rodnih listova za djecu, pod tri - kopije raseljeničkih kartona, pod pet - potvrdu o prosječnoj plaći za zaposlene članove domaćinstva ili potvrdu Biroa za zapošljavanje sa naznakom da li je zdravstveno osiguran, onda čekove za penziju (starosnu, invalidsku ili porodičnu), pa rješenje ili uvjerenje da je korisnik stalne socijalne pomoći, pa potvrdu o primanjima po propisima boračko-invalidske zaštite za punoljetne članove, onda, pod osam - dotle smo došli - kopiju ugovora, odnosno rješenja o korištenju stana/kuće, pod devet - zahtjev za povrat prijeratnog stambenog objekta, pod deset - prijavu za dobrovoljni povratak na prijeratno prebivalište i, konačno, pod jedanaest - uvjerenje Zavoda za zdravstveno osiguranje za sve odrasle članove.

I kad sve ovo izbjeglica skupi, ako preživi i ostane u pameti, sve kopije mora ovjeriti i predati u roku od tri dana u nadležnu općinsku službu. U suprotnom, od reregistracije nema ništa!

---

Danas u Danima, sutra u Haagu

Kada su Dani otkrili da je Međunarodni sud za ratne zločine spremio optužnicu protiv bivšeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, skoro svi međunarodni faktori, uključujući sam Sud, požurili su da demantiraju tu vijest. Trebalo je proći više od godinu dana pa da glavna tužiteljica Carla del Ponte upravo našem magazinu prizna da je protiv Tuđmana bila spremljena optužnica za zločine protiv čovječnosti. U junu ove godine, Dani su objavili istraživanje o zločincima protiv kojih u tom trenutku nije bila podignuta optužnica. Ali, na to se moglo računati sa sigurnošću. Početkom ove sedmice, haško tužilaštvo je otvorilo optužnicu protiv dvojice fočanskih Srba, Save Todovića i Mitra Raševića. Upravo je potonji u istraživanju Dana zauzimao važno mjesto u plejadi zločinaca koji bi se zbog težine počinjenih zločina morao naći u Scheveningenu. Rašević, koji, prema saznanjima Dana, živi u Saveznoj Republici Jugoslaviji, bio je isljednik u Kazneno-popravnom domu Foča kojemu su specijalnost bila "noćna saslušavanja".

---

Svim muslimanima sretne bajramske blagdane želi Redakcija magazina Dani