Potpredsjednici SDA i zastupnici Federacije pred Domom za ljudska prava ovih dana zaista ništa ne polazi za rukom. Epilog njenih istupa pred Domom za ljudska prava je odluka ove institucije da vojne stanove vrati u vlasništvo oficirima bivše JNA. Skandaloznom odlukom Palavrićeva se, međutim, nije mogla baviti jer je u vrijeme rasprave bilo i važnijih pitanja za stranku čiji je gospođa Seada vojnik. Ona se polomila ubjeđujući članove boračkih udruženja kako ih je Alijansa izdala, ali će ih, eto, SDA spasiti novim prijedlogom zakona koji će zaštititi boračku populaciju. "Radi se o mom spontanom, ali ne i slučajnom nastupu. Problemima boračke populacije bavila sam se u Tuzli i znam kako to izgleda. Napokon, '96. godine SDA je rekla kako neće usvojiti nijedan zakon prije nego se donese ovaj borački! Tako je i bilo. Pola godine ni jedan zakon nismo usvojili!" Mudre riječi zastupnice SDA u federalnom parlamentu svjedoče da briga stranke iz koje ona dolazi za najveće stradalnike minulog rata traje već šestu godinu i nikako da prestane. Njihova briga je tolika da svih tih godina ne žele da usvajaju niti jedan drugi zakon dok se ne usvoji borački. Bilo im je teško, bez usvojenog boračkog zakona, svih tih godina uzimati i trošiti poslaničke paušale, ali, eto, nekako su izdurali. I dalje će, predvođeni Seadom Palavrić, činiti sve da konačno zarade tih nekoliko stotina maraka i usvoje borački zakon. A ako ne, onda će se i dalje hvaliti kako nisu usvojili nijedan zakon!?

"Sutra" je naziv još jednog OSCE-ovog projekta. Smisao projekta, koji je, sudeći po učesnicima, vrlo skup (gosti su, među ostalim, i Michael Bloomfield, član izbornog štaba Billa Clintona tokom kampanje 1992, i David Hill, savjetnik britanskog premijera Tonnyja Blaira za izbore 1997), jeste da ovdašnjim političkim strankama pomogne u razvijanju političke platforme "fokusirane na probleme ekonomije". Seminar sam po sebi vjerovatno ne bi bio sporan da nije jednog malog, ali dovoljno krvavog detalja koji se zove SDS. Vrhunska je ironija, za početak, da SDS, stranka koja je dio genocidnog Jučer, uopće učestvuje u nečemu što se zove "Sutra". Ali, nastranu to. Pravi cilj ovog seminara bio je da strankama pomogne da na narednim izborima dobiju što veći broj glasova, što ustvari znači da OSCE novcima evropskih i američkih poreznih obveznika daje vještačko disanje jednoj po svemu fašističkoj organizaciji. Tim prije što je održavanje SDS-a u životu sigurna garancija da će novcem istih tih ljudi biti plaćana stabilnost zemlje, odnosno regiona. Koju narušava, između ostalih, i SDS. Na koncu, nije sasvim jasno čemu je stručnjak poput Bloomfielda mogao podučiti pristalice Dragana Kalinića, ali bit će da je za predstavnike SDS-a organiziran poseban kolokvij pod nazivom "Ekonomika genocida"?!

Nikola Grabovac je od momenta zauzimanja stolice federalnog ministra finansija čovjek sa ubjedljivo najvećim brojem javnih istupa. Naravno, poslije neugrozivog Lagumdžije. Sipajući tone rečenica kroz razne medije, Grabovac postiže to da i neke njegove šokantne izjave više nikome ne paraju uši. No, ako je domaća politička javnost oguglala na pominjanje korupcije i stotina miliona maraka, Strajo Krsmanović, potpredsjednik Liberalno demokratske stranke, nije. U napadu kritike koju nije spriječila ni solidarnost sa drugom iz Alijanse, Krsmanović je javno zapitao Grabovca da otkrije ko mu je nudio mito od 300.000 maraka. "U suprotnom, smatrat ćemo da je on taj mito primio." Nagovijestiti da je neko iz vlasti uzeo 300.000 maraka mita je manir opozicijskih partija, a svojstven bi bio jedino nekome kao što Sejfudin Tokić. Krsmanović je, međutim, u vrhu partije u vlasti, ali mu to očigledno nije zapreka da konstatira: "Visoki politički funkcioneri moraju biti odgovorni prema svojim izjavama i moraju transparentno, jasno i javno, reći o čemu se radi. Da li taj mito i ponuđači mita imaju veze sa pooštrenim mjerama Federalne carinske uprave kada je u pitanju nadzor uvoza i uvoznika naftnih derivata, odnosno specijalnog lož-ulja i njegove prodaje kao dizela, ili uvoznika mesa, alkohola, cigareta…" Grabovac će od sada makar obazrivije govoriti o onima koji mu nude te stotine hiljada. Ili će ih barem prijaviti.

Šta bi se desilo da je Stjepan Mesić tokom posjete Izraelu rekao kako mu uhu ne godi pominjanje ustaških zločina u Drugom svjetskom ratu i kako, zapravo, on Jasenovac i ne smatra fabrikom smrti i dijelom mozaika holokausta? Ili, kakav bi efekat imala teza njemačkog ambasadora u Beogradu prema kojoj u Šumaricama nisu pobijena nikakva djeca, nego neprijateljska živa sila? Da li bi se Goran Svilanović dobro proveo objašnjavajući Toninu Piculi usred Zagreba kako Vukovar nije uništen, već oslobođen u jesen 1991? Ne treba nikakvo velebno političko znanje da bi se znali odgovori na ova pitanja. Zahlađenje međudržavnih odnosa u svakom od ovih slučajeva bila bi najblaža moguća posljedica! Jedini čovjek koji u tom svijetu može reći šta god hoće i jedina država u kojoj neće snositi posljedice su: jugoslavenski ambasador u Sarajevu Stanimir Vukičević i Bosna i Hercegovina. U svom prvom velikom novinskom intervjuu datom u zemlji koju je napala ona što je predstavlja, Vukičević je na novinarsko pitanje u kojem se pominje i agresija na BiH, odgovorio: "Upotrijebili ste prejaku riječ - agresija, i to pred jugoslavenskim ambasadorom." Ne radi se tu o diplomatskoj nezrelosti - Vukičević se kalio godinama, pristavši biti ambasadorom u vrijeme Miloševićeve vladavine, što je, na kraju krajeva, i svjesno davanje doprinosa funkcionisanju zločinačkog režima - već o bezgraničnom bezobrazluku upakovanom u ono što salonski nacionalisti u Beogradu zovu antifašizmom četničke provenijencije. Problem, međutim, nije u njemu. Diplomata iz Peći je u Sarajevu brzo naučio da je bosansko samopoštovanje neugrozivo. Nažalost, samo zato što i ne postoji. I to nije pitanje vlasti. Ni prošle, koja je pristala da Momčilo Krajišnik bude član Predsjedništva, ni ove, koja je Vukičeviću izdala agreman.

Kasim Trnka je vjerovatno bio najgori izbor za agenta BiH pred Međunarodnim sudom pravde u tužbi protiv SRJ. Ali, nakon što je Predsjedništvo BiH napravilo taj izbor, to je zasigurno jedina bh. institucija koja je učinila manje od samog Trnke da tužbu pomakne iz mrtve ulice u koju je zapala. Pritisci na BiH da povuče tužbu rastu, političari iz RS-a sve bolje igraju uloge koje im je namijenio Vojislav Koštunica, ambasador SRJ se bez ikakvih posljedica usuđuje kazati kako tužba "opterećuje odnose između dvije države", pravni savjetnik Vlade RS otvoreno špekulira o nagodbi između Beograda i Sarajeva koja uključuje povlačenje tužbe… Predsjedništvo BiH, ako se tako može nazvati dvojac Belkić - Križanović, s vremena na vrijeme ponavlja kako tužba neće biti povučena i kako niko na to nema pravo. U međuvremenu, Trnka, inače doktor samoupravljačkog prava i neuspješan diplomata, u Haag putuje sa 400 njemačkih maraka u džepu, nema ured, tehničku niti stručnu pomoć, i, ako ćemo pravo, još uvijek je nezakonit, jer je Nacrt odluke o uredu agenta misteriozno nestao, da se više nikad ne pojavi, sa jedne od sjednica Predsjedništva BiH. Trnka, dakle, nije dobio priliku niti da učini ono čega se Predsjedništvo tako lako odreklo i okruži se, možda, pametnijim od sebe. Ukoliko se to uskoro ne promijeni, Belkić i Križanović će moći kazati da su za uspjeh tužbe učinili taman koliko i - Živko Radišić.

"Glavnokomandujući" Alijanse za promjene je vrlo efektno pokazao da u vođenju vanjske politike BiH ipak donosi bitnu kvalitativnu promjenu. I konačno razbio ustaljene recepture djelovanja prethodnih garnitura vanjskoposlenika: red zapadne Evrope, red Washingtona i New Yorka, red islamsko-arapskih zemalja i zemljica, i eto male zemlje u velikoj igri. Umjesto ustaljenog šablona jet-settinga po prijateljski nastrojenim prijestolnicama, Lagumdžija je odlučio podgrijati godinama nepotrebno zahlađene odnose s Kremljom. Nastranu pompa, protokol i finese oko tretmana delegacije, mora se priznati da je to neophodan potez. Godinama nijedna bh. vlast nije umjela poentirati na činjenici da od Jeljcina do Putina nijedna ruska administracija, zapravo, nije bila a priori promiloševićevska ili antibosanska. Niti je tadašnjim analitičarima uključenje Rusije u Kontakt-grupu bilo dovoljan podstrek da na odnosima sa bivšom velesilom porade malo aktivnije. Jer diplomacija nije umijeće prijateljstva, nego kompromisa. Ignorirati mjesto i značaj nove Rusije u bilo kojem svjetskom poretku, naprosto je neozbiljno. Da tome nije tako, uostalom, promućurni teklići Ivanićeve vlade ne bi potrčali da ga u obilasku moskovskih institucija preteknu. Još da smo konačno dobili garancije da će biti plina i grijanja ove zime… Ali, nije sve u plinu, ima nešto i u fanfarama.

Nikada Zlatko Lagumdžija nije tako sarkastičan kao kad "mezi" nekog od političkih analfabeta iz prvih SDA redova. Posljednji koji mu se namjestio na volej je Elmir Jahić, sve glasnogovorniji potpredsjednik SDA, koji je optužio Lagumdžiju da ima tajni dogovor sa jugoslavenskim ministrom vanjskih poslova Goranom Svilanovićem o povlačenju tužbe za agresiju koju je BiH podnijela protiv SRJ. "Institucijama i pojedincima zaduženim za implementaciju tužbe uskraćeno je finansiranje, čime se blokiraju njihove dalje aktivnosti. Dugovanja ureda bošnjačkog oficira za vezu u proteklih šest mjeseci iznose oko 150 hiljada KM, a to govori o odnosu vlasti i prema ovoj instituciji." Nesretni Jahić, u pokušaju da svoje tvrdnje što jače argumentira, malo je pomiješao dva suda, Međunarodni sud pravde i Tribunal za ratne zločine počinjene na prostoru bivše SFRJ. Razlog je očigledan: oba suda se nalaze u Haagu. Na jednom je podignuta tužba BiH protiv SRJ, drugi sudi za ratne zločine i ima ured bošnjačkog oficira za vezu sa dugovanjima. Jahiću, međutim, treba oprostiti ovaj lapsus jer on, po svemu sudeći, nije bio u prvim redovima kada su počasni predsjednik SDA, bivši federalni premijer i ini kadrovi iz prošle vlasti odlučivali šta je važnije: finansiranje tužbe protiv SRJ ili tužbe protiv New York Timesa, koji je blatio ugled i djelo porodice Izetbegović. Doduše, ni tada nije bilo važno znati šta se sve nalazi u Haagu i kako se to zove. O svemu tome je brinuo bivši agent tužbe protiv Jugoslavije - Muhamed Šaćirbegović, za sada jedini pripadnik Jahićeve stranke koji je ostavljao pisane tragove kada se kockao sa državnim parama.