Pakistanski dragovoljac: Pakistanska ulema zgrožena je smrću tisuća zarobljenih stranaca u različitim dijelovima Afganistana i najavljuje općedržavni dan žalosti, protiveći se onome što nazivaju barbarskim činom SAD-a i antitalibanskih snaga. "Nema smisla u tome da se ljudi koji su se predali pobune protiv tamničara", izjavljuje generalni sekretar fundamentalističke Jamaat-e-Islami, Munawaar Hasan, u razgovoru za Dane. "To je klimav izgovor za pravdanje pokolja nad nenaoružanim ljudima. U petak ćemo obilježiti crni dan, ožaliti smrt Pakistanaca." Predsjednik države general Perverz Musharraf, pak, kaže da bi Pakistanci koji su u Afganistan otišli uspaljeni religioznim sentimentima, trebali naučiti da se ne treba petljati u poslove drugih zemalja te umjesto toga ostati kući.

"Otišli su tamo dragovoljno", slušam Musharrafa na pakistanskoj televiziji: "No, vjerski ekstremisti trebali bi sada izvući lekciju… tako to biva kad karte padnu na stol." Umjesto toga, naglasio je, ti su ljudi trebali raditi na napretku svoje zemlje. U Afganistanu, Pakistance su talibani čak i maltretirali, otimajući im oružje, opremu, posteljinu, ustvrdio je Musharraf. Opozicionari su oslobodili afganistanske talibane, ali su pohapsili strance, dodaje. Pakistanski zvaničnici kažu da će, usprkos svemu, obaviti istragu o uzrocima koji su doveli do ubojstva zarobljenika. "Nije jasno šta se tamo dešava", kaže mi general Rashid Quereshi, portparol vlade: "No, želimo da se po pitanju tretmana zarobljenika primijeni Povelja UN-a. Ujedinjene nacije, koalicione snage i Crveni križ trebali bi nadzirati tretman zarobljenika." Na momenat, zapitam se gdje su to i kad posljednji put tu povelju primijenili: u Afganistanu, sumnjam. Munawaar Hasan, u ime Jamaat-e-Islami, pak, tvrdi mi da su ubistva planirana: "Danas Ujedinjene nacije i sve grupe za ljudska prava šute o odvratnom zločinu jer su pod uticajem Amerike." Pakistanske vjerske stranke žustro su se opirale odluci vlade da se svrsta uz SAD u napadima na talibane. Vlada je omanula u zastupanju svojih državljana, dodaje. "Teško je povjerovati u priču o ustanku. To je laž. Zapanjeni smo tako brutalnim ubistvom." Hamid-ul Haq, poglavar Afganistanskog vijeća odbrane, saveza 35 islamskih skupina, kaže da je skup uleme u Peshawaru također osudio ubistva.

Talibanstvo i stabilnost: Istodobno, pakistanske vlasti su zapečatile ključni granični prijelaz s Afganistanom, u Torkhamu. Napetost je izazvao pokušaj Pakistana da podigne ogradu od bodljikave žice duž granice. Pakistanske paravojske, poluzvanične plemenske milicije odane vlastima, i afganistanski borci lojalni novoj vlasti, zauzeli su položaje, uzeli jedni druge na nišan. Ne pucaju. Još. Graničari putnike i radoznalo građanstvo šalju na najmanje pola kilometra od granice. Stotine ljudi, stotine vozila, zaglavljeno je s obje strane. Granica vri kao u košnici. "Ne želimo nikakav belaj, probat ćemo razriješiti spor pregovaranjem", kaže mi Bahtiar Khan, vladin čovjek s nezahvalnom zadaćom: da pred plimu afganistanskih "posjetilaca" postavi ogradu, dva metra bodljikave žice. Obrazloženje vlade: "Spriječiti ulazak izbjeglica i islamskih ekstremista u zemlju." No, nova afganistanska administracija, razumljivo, prigovara. I dok pregovori o prigovorima traju, vjerovatno će trajati i krkljanac na prelazu Torkham.

Pakistan dijeli par hiljada kilometara granice, i više od pola stoljeća star spor s Afganistanom: granicu su 1893. Britanci nacrtali, i afganistanske vlade su, sve do jedne, tvrdile da je Pakistan 1947. silom pripojio njihovu teritoriju. Konsolidacija stava nove afganistanske vlasti o tom pitanju umnogome će odrediti budućnost ove granice, jako porozne u zadnjih dvadesetak godina. Musharraf tvrdi i da se njegova zemlja, doskora najbliži saveznik i sponzor talibana, neće miješati u napore na izgradnji široko utemeljene multietničke vlade u Kabulu. No, Sjeverna alijansa ne zaboravlja: pakistansku vlast krivi i za guranje talibana i za grozničavo poslovanje na očuvanju njihovog poretka. Skeptični su, mada se Musharraf odrekao talibana nakon terorističkih napada na SAD i tvrdi da njegova vlada sad želi samo biti jemac jedinstva i stabilnosti Afganistana pod vladavinom široko zasnovane koalicije: "Nikakvo rješenje ne treba Afganistancima nametati. Samo se može olakšati pojava bilo kojeg samoniklog političkog aranžmana kakav se tamo formira bez vanjskih smetnji." Posljednji put je, pak, rješenje jednačine "jedinstvo plus stabilnost" nađeno u talibanima…

Strah odzvanja Pakistanom: Ionako krhka, pakistanska ekonomija teško je pogođena ratom s druge strane granice. Od septembra, izvoz je opao za dvadesetak procenata, jer pomorske kompanije ne mogu ili ne žele plaćati astronomske premije "ratnog" osiguranja za brodove. Poskupljenje osiguranja prouzrokovalo je i poskupljenje njihovih usluga za 25 posto, plus nametanje doplate za osiguranje kontejnera upućenih u ili iz Pakistana. SAD i saveznici najavili su više od milijardu dolara ekonomske pomoći i zajmova za Pakistan, obećavši i olakšice na 37 milijardi dolara vanjskog duga Pakistana. Može li to otkloniti krizu? Običan svijet reći će kategorično, NE. Savršen primjer je u Murreeju, nekad najnaprednijem kraju zemlje. Ovdje, gdje je sjaj Pakistana uvijek bio najuočljiviji, travar Mohammed Akmar mi, primjećujući sive sjene sadašnjice, mumlja tmurne misli o budućnosti. Dolje u Islamabadu ekonomisti razbijaju glavu nad složenim posljedicama afganistanskog haosa, a on vidi jako prostu, grubu realnost: "Pekara se zatvorila, hoteli propadaju, stranaca nema, a ja sam, more bit', sljedeći. Ljude strah trošit' pare. Bojim se da će nešto baš na zlo udarit'."

Isti strah odzvanja Pakistanom, među tkačima u Lahoreu, trgovcima u Karachiju, po rižinim poljima u ravnici oko Inda. Mnogi vjeruju da je na kocki sama stabilnost države. Priliv nove pomoći možda i doda više od milijarde dolara godišnje državnom budžetu, ali troškovi za i oko rata mogli bi biti i preko četiri milijarde dolara. A Pakistan već troši polovicu prihoda na plaćanje kamata na spoljni dug. Takvo brojčano stanje naprosto paralizira vitalne obrazovne i zdravstvene programe. A analitičari tvrde da rapidno raste broj nezaposlenih očajnika koji utjehu traže u obećanjima vjerskih ekstremista. Trećina od 140 miliona žitelja Afganistana živi ispod granice siromaštva definirane statistikama UN-a, zasnovanim na unosu kalorija. Broj je u porastu. Prihod po glavi stanovnika je oko 400 dolara godišnje, i opasnost je jasna. Po riječima jednog zapadnog diplomate: što se duže kriza nastavi, veći je rizik ekonomskog kolapsa.

Lahko je konja nahraniti: Dok su oči svijeta uprte u Peshawar i Quettu, prijestonice rijetko naseljenih centara pokrajina duž granice s Afganistanom, Pakistanci budno motre na situaciju drugih, njima bitnijih mjesta poput Murreeja, dublje u unutrašnjosti. Murree je Englezima služio kao brdsko odmaralište: grozd vikendica i bašti smještenih visoko, u borovini istočno od Rawalpindija, gdje su kolonijalne obitelji igrale golf i opušteno pijuckale čaj. Sada su tu i pakistanski poslovni ljudi i visoki oficiri, skupa s evropskim doseljenicima koji su u funkciji održali staru kamenu crkvu. U dobru i zlu, Murree je cvao. Danas je mirniji nego ikad, no teško da tu nešto cvjeta. "Nema ovdje talibana", kroz smijeh veli mladić Saleem Abbasi. Nema ni turista, primjetno je. Saleem povazdan "zenta" uz veselo nakićenog konja kojeg tek rijetko ko unajmi za jahanje po planini. Kolega mu, Mohammed Ayaz, produhovljeni četrdesetogodišnjak, mogao bi dublirati nekog afganistanskog mulu, s dugom crnom bradurinom i žestokim pogledom: no, čim "snimi" mušteriju, razvuče osmijeh i dotjeruje uzengije na Rani, omiljenoj kobili. Sretan je, kaže, kad ugleda posjetioce sa Zapada, bez obzira na politička ili vjerska ubjeđenja. Rani može živjeti od trave s pašnjaka, Ayazova brojna obitelj ne.

A u Islamabadu, S.M. Naseem na stvari gleda nešto šire. Izvoznik hrane, bivši predsjednik Privredne komore Rawalpindija i savjetnik pakistanske vlade za privatni sektor lamentira: "Mi patimo. A nema prijetnje ovdje, u Pakistanu. Ljudi, naprosto, ne žele ni najmanji rizik. Odu negdje drugdje. A kad jednom izgubiš tržište, vraćat ćeš ga godinama, ili nikad." Po njemu, strahovi stranih ulagača su neosnovani, oni su u zabludi da je Karachi predgrađe Kabula. Dodaje i da, nakon što je Pakistan od 1980. primio 2,5 miliona muhadžira iz Afganistana, sad mora naći prostora za još jedan milion. Dugoročno, Naseem je, doduše, optimista. Pakistanske devizne rezerve su 3,7 milijardi dolara, najveće ikad zabilježene. Rupija kao valuta, i berza, još su čvrste. Ministar finansija Shaukat Aziz je nekad bio direktor u Citibanku, i voli prvorazredna tamna odijela. I on se nada nečem sličnom, mada uz ogradu: još je prerano za razumne procjene: "Dosad nam je najgori problem bilo povjerenje potrošača, no to je pojava zabilježena širom svijeta."

Vješanje nedužnih: No, zato su pesimizmu skloni zapadni diplomati. Jedan analitičar izračunao je da bi se, u najboljem slučaju, ekonomski rast povećao tek za jedan procenat tokom 2002, naspram populacijskog skoka od 2,5 posto. Uračunavši stranu pomoć, MMF predviđa porast ekonomskog rasta od 3,7 posto… Samo ako se afganistanska kriza razriješi do prvog januara. Musharraf je prije septembra bio srezao vojni budžet, no cifre su opet na stolu. Širom Pakistana, poslovni ljudi koji "vrte" jače cifre suočeni su s istim brigama kao starina Akmar, travar iz Murreeja. Aleema Khan, direktorica tvrtke Cotton Connection (Pamučna veza) iz Lahorea, izvoznik posteljine za tržište SAD-a, kaže da SAD naprosto ne kupuje: "Ako se vratimo šest ili sedam godina unatrag po nivou izvoza, Pakistan nema moć da se oporavi." Neki strahuju, jer bi rat mogao obustaviti pošiljke. Drugi smatraju da su Pakistanci ocrnjeni navodnim vezama s terorizmom. Kako tekstilna industrija iznosi oko 60 posto izvoznog potencijala zemlje, jasan je kaos nedaća zemlje u kojoj je nezaposlenost ionako alarmantna.

A Naila Bhatti, direktorica firme Needlepoint, već je, primjerice, otpustila 120 od 700 uposlenih. Otpremnine su u prosjeku iznosile oko 200 dolara, bez beneficija vlade. Mnogi radnici imaju po petero-šestero djece. Gospođica Khan se žali, jer je to nepravedno. "Ne može sad svako izgubiti egzistenciju zbog jedne loše percepcije. To je kao da vješaju nedužnog." No, Pakistan je na rubu živaca usljed jedne još šire opasnosti, od islamabadskih brda do sirotinjskih mahala oko Karachija. Kad radnici ostanu bez posla, mnogi se vrate u rodna sela. Drugi ostaju u čaršiji, i šalju djecu u tvrdolinijaške medrese, gdje su upis i pansion besplatni. Bez izlaza, okreću se ekstremizmu.

Arhiva Dani
235