ođete li magistralnim putem od Banje Luke do Bosanskog Novog, ili kako tamo na tablama piše - Novog Grada, jednolični pejzaž prošaran zapuštenim kućercima, trobojkama Republike Srpske, svježe obojenim fasadama crkava i živo obojenim noćnim barovima sa ćiriličnim natpisima: Najt klub Baci oko, Najt bar Laguna…, i tarabama - reklamnim panoima koji vas obavještavaju da je baš tu Srbija, iznenada će se tumbe preokrenuti. I to odmah iza tabli na kojima piše Omarska i Trnopolje, i koje vam, kao kad na nekom internet pretraživaču ukucate ta dva pojma, u unutrašnjosti očnih kapaka spika izlistaju slike ljudi pretvorenih u skelete što proviruju iza bodljikavih žica logora Trnopolje, Omarska, Keraterm…

I dok još uvijek sasvim jasno vidite sva rebra logoraša Fikreta Alića, onu sliku nastalu 5. augusta 1992. godine, pred vama se ukazuje buket novih kuća sa crvenim krovovima, izlozi sa latiničnim reklamama i šest novih minareta sa duplim redom kandilja… Vjerovali ili ne, ali stigli ste u Kozarac, općina Prijedor, entitet Republika Srpska.

Samo do prije tri godine ovo je mjesto, a koje se nekad zbog izuzetne ekonomske razvijenosti nazivalo Mala Švicarska, bilo poravnato sa zemljom, a njegovih oko 24.000 stanovnika, od kojih je 96 posto Bošnjaka, bilo je ili protjerano ili pobijeno. I danas se oko 4.000 Bošnjaka sa područja općine Prijedor, kojoj pripada Kozarac, smatra nestalim, među njima su 242 žene, više od 200 maloljetne djece, a oko hiljadu ubijenih je ekshumirano.

Intelektualci naprijed, ostali stoj! U samom Kozarcu potpuno je uništena sva infrastruktura; bolnica, pošta, kinosala, dom zdravlja, tvornica obuće, tvornica modne konfekcije, pilana, štamparija, nekad najveća osnovna škola u Bosni i Hercegovini koju je pohađalo oko 4.000 učenika… i oko pet hiljada privatnih kuća, a vodovod koji je izgrađen samodoprinosom tamošnjih građana preusmjeren je u Prijedor, pa Kozarčani danas, ukoliko ne pada kiša, dnevno imaju samo po jedan sat vode. "Srbi su se hvalili da su tri pune godine imali šta pljačkati iz Kozarca", kaže Sead Čirkin, jedan od prvih povratnika u Kozarac i poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske.

Pa iako je uništavanje Kozarca bilo tako temeljito izvršeno, njegovi preživjeli stanovnici nisu se nijednog časa dvoumili hoće li se u njega vratiti. Još dok je trajao rat, oni su, organizirani u dijaspori, pravili planove za povratak, vrijedno su radili i skupljali novac za obnovu svog gradića.

Između 1995. i 1998. godine raseljeni Kozarčani su, kaže Sead Čirkin, izradili neku vrstu strategije povratka i osigurali logistiku. Za razliku od drugih raseljenika koji su se u svoje domove vraćali neorganizirano i uglavnom su u izviđačke pohode slali nane i dede, Kozarčani su u jesen 1998. godine u zbrisani grad poslali ekipu intelektualaca - pravnike, učitelje, inžinjere, hodžu i pet poslanika Bošnjaka u Narodnoj skupšini Republike Srpske. Sa sobom su poveli i djecu.

U toj prvoj grupi bili su i Mevlida Fazlić-Deomić, odbornik SDA u Skupštini općine Prijedor, Osman Mujagić, nastavnik, Sead Čirkin, pravnik… Oni vele da je povratak najviše podupirala Stranka demokratske akcije, koja je tada i imala najveći broj svojih poslanika u RS-u, a prvu pomoć prilikom obnove Kozarca pružila je švedska humanitarna organizacija LWF, te njemačka vladina organizacija THW.

Uz pomoć ovih organizacija i dijaspore, prvo je obnovljena jedna manja stambena zgrada, gdje su se smjestile ove familije, a onda je izgrađen i mesdžid. U proljeće naredne godine povratnici su vlastitim sredstvima započeli izgradnju kuća, a Osman Mujagić, čovjek koji inače voli kazati da se rodio pred školom i sav život proveo između školske table i klupa, 4. septembra 1999. je u prostorijama mesdžida organizirao osnovnu školu. U početku, Srbi su pravili probleme povratnicima, pucali su na njih i minirali kuće, ali poslije su se smirili.

Prst u uho "Mi smo 17. maja 1999. uputili Ministarstvu prosvjete Republike Srpske zahtjev za organiziranje nastave u Kozarcu, ali odgovor nismo dobili. Shvatili smo da srpske vlasti šutnjom zapravo hoće da dobiju na vremenu i povratak u Kozarac odgode što je moguće više, pa smo nastavu organizirali na svoju ruku", kaže Mujagić. On je tada okupio 22 učenika, oformio jedan prvi i jedan četvrti razred, te otpočeo nastavu po programu Federacije BiH. Za to vrijeme učitelj Mujagić nije primao platu, niti je Ministarstvo prosvjete RS-a djecu iz te škole htjelo uvesti u matične knjige.

Pošto je njemačka organizacija TWH već izgradila zgradu Mjesne zajednice, povratnici su željeli da se u njenim prostorijama održava nastava. Međutim, Srpska radikalna stranka Kozarca na čelu sa Mladenom Tadićem, bratom osuđenog haškog zatvorenika Duška Tadića, i organizacija Srpska omladina, preduhitrili su ih i zaposjeli Mjesnu zajednicu. Ali ni povratnici se nisu dali - uputili su bezbroj žalbi tamošnjem OHR-u, koji je donio odluku da se zgrada Mjesne zajednice vrati povratnicima. Srpski radikali i omladinci su se povukli i usput zgradu minirali. "Međutim", kaže Sead Čirkin, "mi smo je popravili i 21. februara ove godine organizirali školu."

Danas ova zgradica, osim naziva Mjesna zajednica Kozarac, nosi i naziv Osnovna škola "Ćirilo i Metodije". Jedna velika prostorija pregrađena crnom zavjesom čini dvije učionice, koje je opremio Caritas iz Beča. Na zidu učionice je zastava Bosne i Hercegovine, a u jednoj maloj prostoriji, koja je i zbornica i ostava za lopte i druge rekvizite, pored globusa stoji i kartonska maketa džamije sa dva minareta. Jedna učiteljica drugog razreda veli da su u učionicama nekad stajale i mape Bosne i Hercegovine, ali da im je naređeno da ih skinu pošto u njima nisu ucrtane granice entiteta. Ali, zato se u razredima rahat kočopere državne zastave, a djeca će vam, na pitanje: Kako se zove vaša domovina?, bez razmišljanja i uglas odgovoriti: Bosna i Hercegovina! Ove godine u školu je upisano je 270 učenika i u njoj radi 12 nastavnika. Razrednu nastavu vode uglavnom učitelji Bošnjaci, dok neke predmete od petog do osmog razreda predaju i nastavnici Srbi. Školski dnevnici, odnosno razredne knjige, štampani su ćirilicom, i nastavnici su obavezni sve podatke o učenicima i nastavi pisati tim pismom.

Nastava se odvija po planu i programu Republike Srpske, s tim što je dozvoljeno učenje bosanskog jezika. Međutim, učitelj Mujagić poznavanje prirode i društva također predaje po udžbenicima iz Federacije, jer su, kaže, roditelji tako odlučili. A djeca sama su odlučila šta će učiti iz historije i geografije.

Dakle, prije, kada bi nastavnica počela govoriti o srpskim ustancima ili podvizima Vojske RS-a, djeca bi začepila uši i zviždala. Kada to nije uspijevalo, izlazili su iz učionice. Ili djeca, ili nastavnica. I tako su do sada promijenili četiri nastavnice historije. Međutim, peta se dobro drži. Njeno ime je Daliborka Majstorović i pored historije predaje geografiju i likovnu kulturu. Učitelj Mujagić veli da tajna njenog uspjeha leži u tome što je shvatila šta djeca ne žele, pa "govori samo ono što ona žele da čuju". (Nažalost, za vrijeme našeg boravka u Kozarcu, nastavnica Majstorović je bila odsutna.)

U Osnovnoj školi "Ćirilo i Metodije" vjeronauka je obavezan predmet, pa je efendija Abaz Muratćehajić čak i primljen u radni odnos u ovoj školi i prima platu od Ministarstva prosvjete Republike Srpske. Djeca također obavezno uče ćirilicu, ali kako su veći dio svog života proveli u izbjeglištvu u Švedskoj, Njemačkoj, Švicarskoj…, sa ovim pismom imaju problema. Ali i tu ima izuzetaka - u školi su dvije djevojčice koje su izbjeglištvo provele u Rusiji i one su nam uglas, jasno i glasno, bez ijedne greške, pročitale pjesmicu o pticama, granju i gnijezdima. Napisanu ćirilicom, naravno.

Od logoraša do policajca I dok djeca čekaju da se iz Mjesne zajednice presele u novu školsku zgradu, koja samo što nije završena, njihovi roditelji prave kuće, prodavnice, radionice. Zapravo, u Kozarcu već sada postoji nekoliko firmi koje proizvode građevinski materijal i koje zapošljavaju po 20-30 radnika, tu su farme rasplodne teladi, pekara, prodavnica namještaja, zlatara, frizerski salon, kinosala, kafe-klubovi… Interesantno je napomenuti i to da Srbi iz susjednih mjesta dolaze u Kozarac u potrazi za poslom. Osim njih, redovni "gastarbajteri" na kozaračkim "bauštelama" su i Zeničani. Tamo ih je godišnje između dvije i tri stotine; fizički radnici rade za dnevnicu od 30, a majstori 60 maraka. Povratnici su svojim novcem izgradili i šest džamija (nekad ih je bilo 14), a pošto je srušena zgrada Doma zdravlja, organizirali su i zdravstvenu zaštitu. Tako, iz Sanskog Mosta jednom sedmično u Kozarac dolaze ljekar opće prakse, pedijatar, ginekolog…

Kako je RS i Kozarcu dodala prefiks srpski, povratnici su vrlo brzo uzdurisali kod tamošnjih vlasti da se ovom mjestu vrati njegovo staro ime. I glavna kozaračka ulica opet se zove ulica Maršala Tita, a prije tri mjeseca na čelo Mjesne zajednice postavljen je Bošnjak. I u Policijskoj stanici su zaposlena tri Bošnjaka (u Policijskom centru Prijedor ukupno ih je sedam), a prvi policajac Bošnjak koji je ovdje dobio posao bio je Vehidin Elezović. Radi se o jednom od onih ljudi-skeleta iza bodljikave žice u Trnopolju, sa slike koja je u augustu 1992. godine obišla i zgrozila svijet.

U Kozarcu, u Republici Srpskoj

Vehidin je, kaže, u logor odveden na svoj 17. rođendan, 26. juna 1992, a pušten je 13. augusta iste godine. Od tada on 13. august slavi kao svoj rođendan. Nije ga, veli, bilo strah vratiti se u Republiku Srpsku, ali je "pomalo ogrubio i oguglao". Ovaj nekadašnji logoraš kaže da je u Banjoj Luci završio policijsku akademiju i da su ga u Kozarcu kolege Srbi odlično primili. On kratko kaže: "Nikada mi, otkako sam se vratio, niko nije rekao nijednu ružnu riječ."

Da su Kozarčani sasvim ozbiljno shvatili povratak, pokazuje i to što su reaktivirali Fudbalski klub "Bratstvo" i lovačku sekciju, a kane obnoviti i šahovski te body building klub. Za trenera FK "Bratstvo" izabrali su Boška Dragičevića, bivšeg fudbalera i trenera ovog kluba. Dragičević i njegova familija su inače jedna od pet srpskih familija koje danas žive u Kozarcu, i on, valjda kako je i red, živi odmah pored fudbalskog igrališta, odnosno stadiona, kako ga on naziva. Iz Kozarca Dragičević je, kaže, izbjegao kad i Bošnjaci, i vratio se '93. godine. "Kad sam došao, doživio sam duboko razočarenje. Dočekao me je jad i čemer, sve je bilo porušeno. I moja kuća je bila opljačkana. Srbi su sve opljačkali, ja ću da vam kažem pošteno, pa neka ide glava. A prije rata ovdje se itekako dobro živjelo. Onda sam počeo sam da popravljam stadion. Rekao sam im - djeca će se uvijek htjeti igrati. Kad su se komšije Bošnjaci vratili i počeli sa formiranjem fudbalskog kluba, mene su bez dileme izabrali za trenera. Sada je 'Bratstvo' u Četvrtoj međuopćinskoj ligi, ali se pripremamo da se popnemo stepenicu više. Stadion i opremu sponzorira naša dijaspora i tvrdim vam da to jako dobro radi", kaže trener Dragičević i s ponosom ističe da je sa svim komšijama u dobrim odnosima, da im ide na svaki praznik, na svaku dženazu. I obratno, veli.

Kozarčani su vlastima Republike Srpske još uputili zahtjev da im se vrati status općine koji su i imali do 1963. godine i na što, po Zakonu o lokalnoj samoupravi, imaju pravo. Premijer RS-a Mladen Ivanić poslao im je pismeni odgovor u kojem stoji da se oni - Vlada RS-a, kao, pribojavaju za "ekonomsku održivost Kozarca". No, Kozarčani se na ovo samo smiju. Kažu da je veliki broj Srba živnuo otkako su se oni vratili, te da neće odustati od ove inicijative.

Dok smo napuštali Kozarac, kojeg je noć već bila prekrila i kandilji ga obasjali, Sead Čirkin nam je kazao kako oni ne žele stati na ovome. "Molim vas, napišite da se ovdje vratilo više od 50 posto prijeratnog preživjelog stanovništva i da će se uskoro vratiti i ostali. Evo, i Srbi su izgradili novu crkvu pored stare, Vlada RS-a im je za to dala iz budžeta 40.000 maraka, ali nama to ne smeta. Jedino nam smeta jeste to što nam niko iz vlasti, iako smo ih pozivali, nije došao na otvorenje džamija i uređenje mezarja."

I još je, pošto smo mu kazali kako nam je drago što ljudi u Kozarcu žive dobro, dodao: "Ovdje se ne živi dobro, već dosta dobro. A bit će još i bolje."

Svaka čast!

Svečanost u logoru

Logor Trnopolje, kojeg je 1992. tamo u zgradi osnovne škole formirao SDS, danas je ponovo škola i srpske vlasti su odlučile da se kao Dan škole slavi 24. maj, pa su na ovogodišnju školsku proslavu pozvali i povratnike Bošnjake. Naravno, nijedan Bošnjak se nije odazvao, jer su mnogi bili zatvoreni i mučeni u toj školi, a osim toga, promijenjen je i sam datum dana škole, pa je umjesto nekadašnjeg - 10. juna, uzet 24. maj, što je zapravo datum kada je škola pretvorena u logor. "Nećete vjerovati, ali čak su tražili da i djeca iz naše škole u Kozarcu dođu u tu školu-mučilište u Trnopolje i učestvuju u 'svečanom programu'. Nisam znao hoću li se smijati ili plakati i, naravno, odbio sam. Još su se odvažili da me tužakaju Ministarstvu prosvjete. Tamo sam otišao i lijepo im sve rekao i sad nas više ne zovu", kaže učitelj Osman Mujagić. Bošnjaci su se vratili i u Trnopolje, ali njihova djeca pohađaju školu u Kozarcu.

Arhiva Dani
235